Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 48.

PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI

u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

 

Australski filozof neopozitivističke orijentacije, David Stove, sakupio je kritičke članke o idealističkoj filozofiji u svojoj knjizi Kult Platona i ostale filozofske ludosti. Suspregnite gađenje. Stoveova knjiga jedna je od najzanimljivijih filozofskih knjiga objavljenih 1990-ih. Vehementna je poput Nietzschea. Širokopotezna poput Marxa. I duhovita bez presedana u povijesti filozofije. Već zbog ovih zaboravljenih karakteristika u filozofiji morali biste postati radoznali. “Parmenid je putovao, Platon je bio pojedinačni čovjek, Berkeley je bio fizički objekt: to su neosporne povijesne činjenice. To su isto tako vrlo važne činjenice, jer samo prisjećanjem na njih ostajemo zdravi kada čitamo filozofije tih ljudi. Ali, što je onda s tim ljudima i s njihovim teorijama? Kao što rekoh, Berkeley je imao majku, Platon je znao da je pojedinačni čovjek, Parmenid je znao da putuje: to su također nesumnjive činjenice. Pa ipak, ti su ljudi vjerovali u teorije koje su očito inkopatibilne s tim znanjem, u teorije koje su istovremeno tipične filozofske teorije. Te činjenice ne samo da upućuju, one i dokazuju da je nešto strašno pogrešno u tim tipičnim filozofskim teorijama… povijest filozofije – kakav li je to spektakl iracionalnih noćnih mora!”

Naša školovana strast da priznamo vrijednost velikim filozofijama i da poštujemo filozofsku tradiciju često nas sprečava da primijetimo velike greške koje se u njima kriju. Stoveov pozitivistički stav o besmislenosti velikog dijela povijesti filozofije (pomanjkanje respekta!) omogućava mu naprotiv da pronađe pogreške u osnovnim stavovima idealističkih filozofija.

Na primjer, jeste li se ikada zapitali što znače i kako treba odgovoriti na pitanja tipa “Kako je moguće…?” Kant uvijek s očitim ponosom govori kako nitko prije njega nije postavljao pitanja koja on postavlja. To je istina, ali je li to pravi predmet ponosa, drugo je pitanje. I na to drugo pitanje povijest je spremno odgovorila u Kantovu korist. Njegova “kako-moguće” pitanja postala su predmeti općeg obožavanja. Doslovno nitko koliko znam nije protestirao zbog nerazumljivosti tih pitanja. Meni su ona nerazumljiva. Kada filozof pita “Je li p moguće” ili “Je li p moguć ako nam je dano q”, nemam poteškoća u razumijevanju pitanja, kao ni bilo tko drugi. Pitanja koja me obaraju jesu pitanja “kako je p moguće?” ili “kako je p moguće ako nam je dano q”. Još je gore kada Kant pita, kao što to uvijek čini, “kako je to-i-to moguće” pri čemu “to-i-to” nije sud već imenica. “Kako je prostor moguć”, “kako je mišljenje moguće” – on jednostavno ne može prestati pitati takva pitanja. Bez sumnje Kantov je najveći doprinos pitanje “Kako je sama priroda moguća?”… Kant je konstrukciju “kako je to-i-to moguće” uvijek imao na pameti. To je bio njegov način stalnog izražavanja onog “čuđenja” s kojim filozofija doista započinje: naime tobožnjeg čuđenja, tj. postavljanja pitanja koja to uopće nisu. Ljepota te kantovske taktike jest u tome da nam je uvijek dostupna: uvijek možete postaviti pitanje “kako je p moguće”, bez obzira što je p, i bez obzira na kontekst. Na taj način ne samo što nikada nećete morati prestati pričati, već možete biti sigurni da ćete uvijek zvučati kao neuobičajeno duboki mislilac… Kantovo je pitanje bilo “Kako su mogući sintetički sudovi a priori”. A koji je odgovor? Pa, mnogo je stranica o tome ispisano, ali dovoljno točan sažetak bio bi sljedeći: Postoji izvjesni proces razumijevanja, naravno ne empirijski proces, i uopće, niti vremenski, koji… ili možda bi bilo bolje koristiti riječ “struktura” umjesto “proces”. Naravno, ne mislim na fizičku strukturu; pa ipak to je stvarna struktura, ali nije potpuno logička. Ona se zove “transcendentalno jedinstvo apercepcije”, ili možda nije ni to, ali nešto isto tako korisno. No, dakle, taj je proces, ili struktura, vrlo značajna, u stvari iskustvo bi bilo nemoguće bez nje, jer je, ili što u svakom slučaju čini, jest… hm.. on omogućava da a priori spoznajemo neke istine koje su sintetičke a isto tako i nužne. Ukratko, Kantov odgovor na pitanje “Kako su sintetički sudovi a priori mogući?” jest “Oni su mogući”. Moram još jednom naglasiti da bi to bio potpuno pravilan odgovor, da je pitanje glasilo “Jesu li sintetički sudovi a priori mogući?”; tj. pravilan, ali ne nužno i istinit. Ali pitanje nije bilo “da li” već “kako” su takvi sudovi mogući. I na to ne-pitanje, Kant je dao ne-odgovor.

Uzmimo još jedan primjer. Stove naziva “Gem” pogrešni argument izvođenja kontingentnih istina iz tautologija. Glavnina idealističkih principa, recimo jedinstvo subjekta i objekta, identitet ja i ne-ja, svaka posljedica ima uzrok i sl. zasniva se upravo na ovoj pogrešci. Svaki je argument Gem ako želi iz tautološke premise o znanju, mišljenju ili svijesti deducirati da je svaki mogući objekt znanja, ili jedini mogući objekt, internalni, mentalni ili duhovni… Najvažnija od tih izreka koju su idealisti ponavljali tako često da se naposljetku izlizala jest slogan od četiri riječi: “nema objekta bez subjekta”. Ta izreka… danas stvara samo nerazumijevanje i dosadnu odvratnost. Pa ipak ona je u stvari bila trijumf filozofske vještine… “Nema objekta bez subjekta”. Uzmimo jednu stranu, recimo da “objekt” znači “drveće i ostalo” i izreka postaje vrlo zanimljiva. Jer ona ne tvrdi ništa manje nego idealizam: tj. da ne može postojati drveće bez mišljenja. Ali isto tako lako možemo uzeti da “objekt” znači “objekt spoznaje ili misli”: tada izreka ne samo da nije zanimljiva već postaje potpuno prizemna: ona postaje obična tautologija, jer ako je nešto objekt spoznaje ili misli, onda nešto za njega zna ili ga misli. I ovdje, postaje očito, Gem samo čeka, i sigurno će se dogoditi. Prvo sebe i druge zadovoljite istinom suda uzimajući tautološki smisao; a onda, kasnije, dopuštate sebi i drugima da ga shvate idealistički.

Idealizam kao viktorijanska horror-priča (u dva dijela) središnji je dio knjige. Prepričavanje te horror priče započinje po mom mišljenju istinitom tvrdnjom da idealistička filozofija želi nadoknaditi izgubljeni religiozni osjećaj, utjehu zbog nemogućnosti apsolutnog kriterija vrijednosti i znanja i pružiti racionalno opravdanje iracionalnog osjećaja bespomoćnosti pred totalitetom. Ali ta utjeha ima i negativnu stranu. Tajna privlačnost idealizma sastoji se po Stoveu u tome što nam obećaje utjehu od tereta dužnosti da spoznajemo stvari kakve doista jesu. “Jer doista je utješno ako nam se kaže da naše kognitivne tvrdnje neće procjenjivati neki izvanjski ili nepristrani autoritet.” Time idealizam opravdava lijenost, fatalizam i egoizam. Stove takav stav naziva kognitivnim kalvinizmom. Jer idealizam poput kalvinizma drži da je ono što je naše nužno loše i nesavršeno (ne apsolutno istinito) upravo zato što je naše.

Prvo poglavlje o Popperu, Kuhnu, Lakatosu i Feyerabendu u “razdoblju Jazza” preveo sam pred petnaestak godina u Zborniku III. programa Hrvatskoga radija. To je popularizirani sažetak autorove knjige Popper. Four Modern Irrationalists. Glavna optužba na račun Poppera jest pretvaranje čvrste znanstvene vrijednosti hypothesis non fingo u veliku iluziju. Više se ne traži utemeljenost već samo opovrgljivost, čime se čvrsti temelji znanstvenosti po Stoveu pretvaraju u relativne kriterije opovrgavanja. U drugom poglavlju raspravlja se o lingvističkoj konstrukciji svijeta i kritizira Goodmanovo umnažanje i proizvođenje svjetova, a u trećem središnja su tema Nozickova “kako-moguće” pitanja.

“Ishmael efekt” Stoveov je naslov četvrtog poglavlja, prema Melvilleovu junaku iz Moby Dicka, tj. prema njegovoj (biblijskoj) tvrdnji: “Samo sam ja preživio kako bih vam mogao ispričati”. Ishmael efekt odnosi se na klasu svih rečenica koje imaju privilegirani položaj u odnosu na ostale, odnosno na klasu rečenica (uključujući pitanja) koje se ne bi mogle izreći da su istinite kao što su recimo: “Uopće ne znam riječi”, ili još općenitije, na sve “doktrine zavjese” (veil doctrines) u kojima autor otkriva neku samo njemu otkrivenu tajnu. U skup tih doktrina uključene su i varijante sociologije spoznaje prema kojima autori transcendiraju kontekst kako bi ostalima rekli da je znanje ovisno o kontekstu. Važnost tog efekta pokazuje se u rješenjima metafizičkih pitanja. Stove smatra da idealističke i solipsističke filozofije nužno podliježu Ishmaelovu efektu.

“Postoji li izvanjski svijet” je Ishmael-pitanje, ne samo za sve one koji ga postavljaju, već i onda kada ga postavljamo u sebi. Ishmael ne bi mogao postaviti pitanje je li netko s Pequoda preživio ako odgovor na to pitanje ne bi bio da. Ne samo da odgovor mora biti “da”: Ishmael mora znati da je odgovor “da” osim ako ne boluje od gubitka pamćenja ili nekog drugog mentalnog nedostatka. Ako ne boluje od takvih bolesti, njegovo pitanje može biti samo neozbiljno, jer ne traži informativni odgovor koji navodno želi dobiti… Nitko ne može iskreno postaviti pitanje “Znam li riječi?” ili “Može li ljudsko biće postaviti pitanje”, ako nešto s njim ozbiljno nije u redu… Filozofija obično započinje pseudo-čuđenjem koje se izražava “pitanjima” koja to uopće nisu.

Zaključno poglavlje knjige nosi naslov “Što je pogrešno u našim mislima? Neopozitivistički credo”. Pozitivisti su smatrali da postoje samo tri oblika pogreški: logičke proturječnosti, empirijske netočnosti i besmislice (sintaktičke i semantičke pogreške). Stove nasuprot klasičnim pozitivistima smatra da postoji bezbroj načina da se griješi. Stoga nam je potrebna nosologija misli, tj. klasifikacija bolesti mišljenja, za koju je posljednje poglavlje trebala biti propedeutika. Ono se naziva pozitivistički credo jer se pridržava standardne “racionalističke dogme” da postoji samo jedan ispravan način mišljenja i bezbroj pogrešnih. Stove započinje svoj credo s namjerom da pruži sredstva za racionalno istraživanje zabluda (racionalisti su obično analizu pogreški prepuštali psihologiji i sociologiji i psihologiji). Tokom pisanja sjetio se da je takav pothvat nemoguć, jer racionalno istraživanje iracionalnoga ili pogrešnoga bio bi svojevrsni Ishmaelov efekt. Stoga mu je preostalo samo da in the light of available evidence vjeruje kako je najbolji način filozofiranja pozitivistički. On će mu pružiti sredstva kategorizacije pogreški i potencijalna mjerila prevencije, ali ne i racionalno opravdanje razgraničenja bolesti i zdravlja.

Stove je izvanredno oštrouman i duhovit kritičar i blistav pisac. No pored užitka u čitanju imao sam dojam da joj nešto nedostaje. Nedostatnost možda leži u tome što od “velike filozofije” čitalac ne očekuje samo vrlo osjetljiv detektor laži, već i nešto vlastito-“konstruktivno”. Stove je očito mislio da je dobar detektor laži (pogrešaka) najbolji način popravljanja naših misli. Možda u tome nije jako pogriješio. Ali nakon čitanja knjige čitalac poželi primijeniti njegova sredstva i na njega samog. I tada primjećuje da njegova oruđa u ovoj knjizi nema na što primijeniti.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.