Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 5.

KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?

u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

U ekonomici kao znanosti najzanimljivije je i najvažnije to da gotovo sve što je istinito za pojedinca nije istinito za društvo, a gotovo sve što je istinito za društvo općenito nije istinito za pojedinca.
Milton Friedman

Pitanje “Koliko zajedništva treba za demokraciju” u središte filozofske i političke pozornosti stavlja temeljnu opreku komunitarijanizma i liberalizma. Pokušat ću dokazati da je to pitanje sukladno pitanju: “koliko jaka treba biti država” ili točnije, “koliko velike poreze treba ubirati država”. Mislim da u sporu između liberalizma i komunitarijanizma odgovor na ta dva pitanja ide istim putem, i da se rješavanje problema “kvantitete zajedništva” najpouzdanije i najpravednije može riješiti pomoću ideološke cost-benefit analize.

Klasični lockeovski liberalizam tvrdi da je za funkcioniranje demokracije dovoljan i nužan temelj uspostava državnog aparata koji će garantirati slobodu izražavanja, reprezentiranja i vlasništva. Tom pravnom trojstvu s vremenom su se dodali amandmani s formulacijama drugih prava građana i čovjeka. Suvremeni, Rawlsovski liberalizam aksiome teorije društvenoga ugovora oblikuje pomoću pomoću načela jednakosti, koje dodjeljuje svim pojedincima jednaka prava i dužnosti, i pomoću načela razlike koje kaže da su sve socijalne i ekonomske razlike pravedne samo ako se kompenziraju deprivilegiranijim članovima društva. U oba se slučaja smatra da su obostavljena načela dovoljna za funkcioniranje pravednoga društva.

Komunitarijanizam naprotiv tvrdi da su liberalna načela isuviše formalna, te da nisu dovoljna za funkcioniranje demokracije, tj. za “dobro društvo”. Prema komunitarijanizmu, pored formalnih načela, dobro društvo, odnosno pojedinci u njemu moraju zadovoljavati i neke druge uvjete. Charles Taylor u svojem članku “Koliko je zajednice potrebno za demokraciju?” navodi tri dodatna uvjeta koji formalnim zahtjevima liberalizma daju konkretnu etičku i moralnu supstanciju. To su: prvo, osjećaj jedinstva i zajedništva ljudi koji predstavljaju političko tijelo koje se reprezentira u demokraciji; drugo, aktivna participacija u političkim odlukama i korigiranje vlasti pomoću inicijativa u civilnom društvu; treće, uzajamno poštovanje građana. Taylor dodaje kao četvrto obilježje – opasnosti koje dobrome društvu prijete od socijalizma i kapitalizma.

Obje strane u sporu slažu se da su liberalna načela nužna. Sporan je međutim sadržajni “suvišak” za koji komunitarijanci smatraju da je potreban kako bi demokracija mogla funkcionirati.

Premda bi se moglo misliti da je teret dokaza na strani komunitarijanaca, pokazalo se da liberali moraju preuzeti inicijativu kako bi dokazali da je uvećanje opsega pretpostavki za demokraciju, tako karakteristično za komunitarijance, ne samo teorijski već i praktički štetno. To je u svakom slučaju teza koju osobno zastupam. Želim dakle pokazati da je teorijski teret koji nastaje povećanjem teorijskih pretpostavki za funkcioniranje demokracije identičan političkom, a posebno ekonomskom teretu koji se stavlja na leđa konkretnim političkim zajednicama, te da povećanje pretpostavki i tereta može ugroziti, a vrlo često i ugrožava liberalistički minimum, i što je daleko opasnije, samu demokraciju. Drugim riječima, tvrdim da povećanje političkih zahtjeva koji se postavljaju zajednici ima ekonomsku cijenu, jer u pravilu predstavlja ekonomski trošak. Što ima više političkih zahtjeva, to je izdatak za članove društva veći, pa je i potencijalna opasnost za demokraciju veća, jer taj trošak povratno utječe na životnost jedne zajednice.

Drugim riječima, i ja ću se založiti za klasično liberalističko načelo “o državi kao nužnome zlu”, ili kako to komunitarijanci često kažu – za “ekonomski model”, te tvrditi da je u Europi državni minimalizam ili klasični liberalizam jedina opravdana politička doktrina, želi li se održati u sve kompetitivnijem civiliziranome svijetu.

Jedan dio argumentacije protiv Taylorova viška pretpostavki za demokraciju pružio je Jerzy Szacki, u svome članku “Iz jedne daleke zemlje. Komentar na Charlesa Taylora”. Premda se Szacki slaže da je za živu demokraciju potreban osjećaj moralnog jedinstva i državno osiguranje razvoja partikularnih interesa, Szacki, kao čovjek s dugogodišnjim iskustvom “realnog socijalizma” prirodno reagira na Taylorov zahtjev za ograničenjem tržišta. Preispitujući Taylorove pretpostavke za funkcioniranje demokracije, Szacki se pita na koji način postići jedinstvo, prvu Taylorovu vrijednost, koje ujedno ne bi bilo prisilno:

Kako stanje do kojeg nam je stalo ne možemo ostvariti prisilno, postavlja se odmah pitanje jesmo li uopće u stanju formulirati neke realistične programe za ostvarenje pretpostavki za živu demokraciju, ili smo otpočetka upućeni na položaj promatrača koji te pretpostavke može rekonstruirati tek ex post, a to znači da u biti ne mogu reći kako bi se oni mogli stvoriti tamo gdje prethodno nisu postojali. To me dovodi do očaja; jer što mi koristi objašnjenje da je američka demokracija dobro postavljena, ako ne mogu reći što treba činiti da u Poljskoj, Rumunjskoj, Turskoj, Nigeriji ili Čileu nastane jedna živa demokracija?

Szacki kritizira svaku navedenu Taylorovu vrijednost iz perspektive Istočne Europe koja očajnički traži model koji bi trebalo kopirati. Što se tiče zahtjeva jedinstva, Szacki dodaje:

Nažalost, iz anglosaksonskog iskustva za Istočnu Europu ne proizlazi ništa više osim tužne spoznaje da ona jednim takvim iskustvom ne raspolaže… Jer jedinstvo čini uvjet demokracije… Jedan demokratski zajednički život ne mora imati samo jednu sadašnjost, već i jednu prošlost.

Što se tiče participacije, Taylor spominje dva pola participacije u “starim demokracijama”, “demokratske gerilske ratove” i “single issue kampanje”, pa Szacki konstatira da je sam izbor “polova” pariticipacije razlog za brigu. On s ironijom pita jesu li to oblici participacije koji bi mogli pomoći Istočnoj Europi.

Vjerovanje u mogućnost efektivnog djelovanja čini mi se ključnim… Taylor je stoga u pravu kada piše da je učinkovitost pretpostavka za postojanje dostojanstva građana. Upravo bi se tog osjećaja učinkovitosti nove demokracije najviše željele kloniti.

I zahtjev za međusobnim uvažavanjem građana Szacki zajedno s Taylorom svodi na ekonomski motiv. S jedne je strane međusobno uvažavanje samorazumljivo, ali Taylorova je poanta da to uvažavanje mora biti sastavni dio ekonosmke solidarnosti u “državi blagostanja”. Szacki osporava Taylorovu pretpostavku da je država blagostanja veliki doseg modernih demokracija i tvrdi da država blagostanja sa sobom nosi i svojstvene probleme. Ali ključ cijele rasprave, kao i mog današnjeg članka leži u Szackijevu sljedećem pitanju:

Za mene kao građanina nekoć komunističke zemlje u kojoj se nikada nije izgradila država obilja, premda je komunistička država bila karikatura države obilja, postavlja mi se sasvim jedan drugi problem: Je li najveća jednakost građana… doista u interesu razvoja demokracije? …Razumije se po sebi da ovdje govorim o ekonomskoj jednakosti i nejednakosti, ali isuviše smo dobro svjesni kakve posljedice proizlaze iz takvih ljudskih odnosa. Može li zapadnjački model države blagostanja u siromašnim zemljama bilo kako pomoći u izgradnji demokracije? Bojim se – ne baš previše.

Naposljetku, u kritici Taylorove kritike kapitalizma i socijalizma, Szacki je s pravom posebno oštar. Ne postoji nikakva sredina, nikakav treći put između kapitalizma i socijalizma. Jasno je da je kapitalizam bolji sistem i jedino što nam preostaje jest da pomoću prvoga puta popravimo štete koje je napravio drugi put. Možda je u kapitalizmu potrebna drukčija preraspodjela dobara, ali

želio bih Vam izbiti iz glave iluzije kojih se drže još mnogi zapadnjački intelektualci.

i zaključuje da ga je cijeli Taylorov esej razočarao, jer njegove analize uvjeta za život demokracije ne daju nikakve praktične poticaje za njezino ostvarenje. Ali posebno je jasna sljedeća Szackijeva poanta: rasprava o utemeljenju dobre demokracije i o njezinu postizanju mora po prirodi biti ekonomska, ili barem uzimati u obzir ekonomske argumente kao temelj za raspravu o “dobroj demokraciji”.

Definiramo li komunitarijanizam kao doktrinu koja se zalaže za “dodatne uvjete” funkcioniranja demokracije (pored formalno-liberalnih), onda se Szackijeva analiza Taylorovih “dodatnih preduvijeta” za demokraciju može protegnuti na kritiku komunitarijanizma općenito.

Unatoč jasnoći i, po mome sudu, točnosti Szackijeve poante, pitanje je li jednakost građana u interesu razvoja demokracije, ostalo je neodgovoreno. Čini se da se Szacki prestrašio vlastitoga mišljenja.

Szacki je dobro pokazao kako je glavni Taylorov nedostatak što se njegove vrijednosti ne mogu jednostavno pretvoriti u metode ostvarenja dobre demokracije i kako Taylor zanemaruje “financijske” analize, bez koje je provedba njegovih preporuka također ništavna.

Uz Szackijeve primjedbe na Taylorov račun, daljnji korak u dokazu vrijednosti liberalizma u raspravi s komunitarijancima mora se dakle sastojati u dokazu da vrijednosti koje komunitarijanci zahtijevaju od dobre demokracije predstavljaju (dodatni) trošak. Mogu li dakle osjećaj zajedništva, participacija i uzajamno poštovanje građana predstavljati “dodatni trošak” za zajednicu?

Po sebi to ne mora biti tako. Ali zamislimo li kako se navedene vrijednosti u praksi ostvaruju, onda je odgovor apsolutno pozitivan. Taylor primjerice spominje škole kao medij kojim će se širiti i prenositi ideja ili osjećaj zajedništva. Taj ideološki sadržaj kojem će se djeca morati poučiti ići će tada (vremenski, a to znači i novčano) na uštrb znanja. Građani bivših komunističkih zemalja s iskustvom stvaranja i trošenja velikih budžeta za razne ideološke komisije posebno su osjetljivi na ideološke pouke za koje se zna da se financiraju iz džepova građana. Szacki je i tu s pravom skeptičan prema metodama ostvarenja jedinstva i akcije. Mogli bismo reći da svaka državna akcija ili akcija zajednice koja nadilazi minimum formalne demokracije iziskuje dodatan trud, a to znači i dodatan novac.

Sumnjam međutim da će ovaj protu-ideološki argument ikoga uvjeriti u pogrešnost komunitarijanizma. Zato Taylorov zahtjev za uzajamnim poštovanjem građana treba pojačati (posve u duhu njegove filozofije) tako da ga tumačimo kao potrebu za društvenom kontrolom jednakosti građana, a njegov zahtjev za participacijom kao potrebu za društvenom solidarnošću. Interpretiramo li Taylorov zahtjev poštovanja kao zahtjev društvene kontrole jednakosti, a zahtjev participacije kao društvenu potrebu za solidarnošću, spor komunitarijanizma i liberalizma postaje vrlo žestok.

Evo zašto. Liberal nije osoba koja će se posebno opirati jednakosti građana (štoviše, ako se radi o sferi prava, on će izrazito poštovati jednakost svih građana pred zakonom) ili međusobnoj solidarnosti. Neki liberali smatraju da bi liberal uvijek trebao obraćati pažnju na sva tri ideala francuske revolucije (jednakost, bratstvo i sloboda). Ali ekonomisti nas uvjeravaju da nema besplatnoga ručka. U uvjetima ograničenih resursa nije moguće imati ekonomski rast i punu zaposlenost. Nije moguće rušiti inflaciju i smanjivati produktivnost. To su nesumnjive ekonomske zakonitosti koje bitno utječu na društveni život. Nije moguće ubirati viši porez bez posljedica na investicijsku politiku. Drugim riječima, političke posljedice izabrane ideologije, izabranog prioriteta, ideala (slobode, jednakosti i solidarnosti) direktno utječu na ekonomsko stanje.

Kod Friedricha von Hayeka ta raspodjela ideala francuske revolucije izgledala je tako da su stranice trokuta predstavljale ideale revolucije (sloboda, jednakost, solidarnost), dok su vrhove predstavljale političke opcije koje se koriste samo dvjema idealima. Tako su za konzervativizam dominantni ideali sloboda (poduzetništva) i (nacionalna) solidarnost, za socijaldemokraciju (klasna) solidarnost i (pravna) jednakost, a za liberalizam (ekonomska) sloboda i (pravna) jednakost.

Svaka stranica tog “ideološkoga trokuta” ima svoju duljinu i elastičnost. Natežemo li jedan vrh, druga dva će se približavati. Hayek taj trokut koristi kako bi pokazao razlike među ideologijama, ali taj trokut možemo također iskoristiti kako bismo pokazali da svaka ideologija ima svoju interno-ideološku odnosno eksterno-financijsku cijenu. Nije moguće zadovoljiti sva načela odjednom. Što se izabere jača ideološka opcija to će se ideal na suprotnoj strani trokuta manje ispunjavati.

Napokon, potrebno je barem skicirati ekonomsku računicu. Premda po struci nisam ekonomist, dopustite mi zbog obostrane koristi da upotrijebim pojednostavljene ekonomske sheme kako bih potkrijepio barem jedan dio svoju politološke teze o nužnosti klasičnoga liberalizma u Europi.

Teorija društvenoga ugovora, konstrukcija početnoga stanja društvenosti ima i svoju “ekonomsku” interpretaciju. Nema razloga da prilikom konstruiranja dobroga društva (inače tipične odlike komunitarijanaca) ne konstruiramo i početni razvoj nejednakosti u tome istom društvu. A ta bi “konstrukcija” izgledala ovako:

Pretpostavimo da je komunizam građanima u nasljeđe ostavio relativno jednake štedne uloge (što je naravno besmislica, ali dopustimo je – za potrebe osuvremenjivanja mita o društvenome ugovoru). Pretpostavimo da građani Istočne Europe na startu novoga sistema, s početkom razvoja kapitalizma u njihovim zemljama, mogu započeti s istim, ma kako malim ulozima. Pretpostavimo da imaju na raspolaganju 10 novčanih jedinica, i da mogu birati hoće li to svoje vlasništvo štedjeti, uložiti u svoj posao, ili pak dati državi da njime raspolaže kako bi od države kasnije imali pravo tražiti zaštitu svog vlasništva ili drugih svojih prava. Ili, gledajući sa strane vlasti: vlast može uvesti poreze na štedne uloge, nekretnine, ili povisiti poreze na promet. Ona može uzimati velike ili male poreze na osnovne uloge. Taj osnovni izbor, uz neke druge političke faktore, bitno će odrediti sudbinu ovoga dijela kontinenta. Navedena skica s 10 stvarnih ili zamišljenih talira koje možete uložiti u privredni pogon, ili koje vam država može uzeti, može se izraziti i sljedećim ekonomskim zakonom: što više poreza izvlačite iz prometa ili nekretnina, to će privreda više stagnirati. Sljedeća premisa je: što više privreda stagnira, to manje socijalnih usluga može pružiti. Iz čega izvlačimo konkluziju: što se više poreza ubire, to će država dugoročno manje socijalnih usluga moći pružiti.

Da bismo potkrijepili važnost ove teme, i veličinu razlika u važnosti tog problema za Istočnu i Zapadnu Europu, ilustracije radi, pretpostavimo da je u Njemačkoj i Hrvatskoj porezna stopa identična, recimo 30%. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika u razmjeru je 10 : 1 mjesečno, pa ćemo baratati s osnovicom 100 za Nijemce i 10 za Hrvate. Svaki Nijemac dat će svojoj državi mjesečno 30 jedinica, a svaki Hrvat svojoj 3. Pomnožimo li tu masu s brojem Nijemaca i Hrvata dobivamo sljedeće brojeve: 2.4 milijarde za Njemačku, i 12 milijuna za Hrvatsku. Već ovaj nerazmjer stvoren samo u tijeku jednoga mjeseca govori o razlici u socijalnoj moći pojedinih zemalja, u razlici sposobnosti stvaranja i financiranja tercijarnih sektora ili čistoga rashoda. Cijena socijalnih usluga (rashoda) je naravno različita u navedene dvije zemlje, ali razmjer se nejednakosti za Hrvatsku nikako ne bi mogao popraviti.

Temeljni problem trasformacije Europe (a po mome mišljenju isti problem vrijedi i na drugim dijelovima svijeta, premda je u razvijenim zemljama situacija daleko složenija) podudara se s problemom liberalizam VS. komunitarijanizam i glasi: od pretpostavljenih deset novčanih jedinica, koliko dati državi (u obliku osnovnog poreza) u ime njezinog garantiranja socijalnih prava.

Želimo li privredni oporavak, tj. pokrenuti interni privredni ciklus, onda u početnoj situaciji novac ne možemo uložiti u rashod, već ga treba ulagati u proizvodnju ili trgovinu, jer veća količina novca za državu tj. sigurnost, podrazumijeva usporavanje ekonomskih ciklusa, tj. obrta kapitala; to pak znači, prema gornjem silogizmu da će država, provodi li dugoročno inhibicijsku privrednu politiku, stanovnicima moći pružiti manje socijalnih usluga. Opteretimo li u toj početnoj situaciji početni kapital porezima, privatni obrt i cijeli ciklus bit će sporiji, masa će kapitala biti manja, pa će i masa koja će se odvajati za državu, tj. za socijalne izdatke dugoročno biti manja.

Mnogi intelektualci na zapadu i na istoku zanemaruju da bivše komunističke države i pojedinci u njima ne raspolažu masom novca koja bi se već u prvoj fazi ekonomskog oporavka mogla, odnosno smjela uložiti u socijalne usluge. U tome leži bitna razlika između zemalja razvijenoga Zapada i zemalja Istočne Europe, jer na temelju ostvarenih privrednih aktivnosti i normalnog privređivanja zemlje s razvijenim kapitalizmom u njih mogu ukalkulirati i izvjestan socijalni trošak (premda ni na Zapadu taj trošak ne smije ugrožavati razinu konkurentnosti nacionalne privrede na međunarodnome tržištu).

Siromašne države poput bivših komunističkih zemalja ne mogu svojim građanima pružiti sve one usluge koje svojim građanima mogu pružiti razvijene zemlje. Komunizam je između ostaloga propao jer je uz daleko lošiji ekonomski sistem pokušavao pružiti isti socijalni standard svojim građanima. Rezultat je vidljiv: ekonomska katastrofa, politički kaos, manjkave slobode, i nedostatak bilo kakva zajedništva osim možda na etničkom načelu. I zato komunitarijanizam za građane Istočne Europe ne može imati onaj šarm kakvoga ima na Zapadu (premda je i na zapadu taj šarm vrlo dubiozan), on ne može pružiti čak niti ideološki nadomjestak za socijalnu sigurnost koju je pokušao ostvariti komunizam. Mnogi zaboravljaju da je jedan od bitnijih razloga, ako ne i jedini razlog propasti komunizma bila državna rastrošnost. Želeći zadovoljiti socijalnu pravdu, partijska je vrhuška stvarala velike nepravde, velike privredne poremećaje. Čini mi se da bi u slučaju ostvarenja komunitarijanističkih zahtjeva u Europi mnogi doživjeli deja vu.

Mislim da bismo se sada mogli složiti kako u uvjetima siromaštva ljude ne valja opterećivati dodatnim porezima, premda se oni navodno ubiru upravo zbog njihove koristi.

Poteškoća je naravno mogu li se siromašnom stanovništvu Istočne Europe oduzeti usluge koje su godinama dobivali od države, a da se ne naruši demokracija. Zbog dugoročnih socijalnih prava koje je komunizam barem djelomično ispunjavao, empirijski, logika monetarizma i laissez-fairea u istočnoj Europi nema mnogo šansi za opstanak. Trenutačno ukidanje socijalnih prava izazvalo bi pravu revoluciju. Ali postepeno, i u tome stupnjevanju vidim značaj spora liberala i komunitarijanaca, ljudima u Istočnoj Europi treba ukazati na prednosti koje bi sa sobom donijele privatne škole, privatna osiguravajuća društva za zdravstveno i socijalno osiguranje, jednom riječju tržište bez postojećih monopola. I ako se nekome to smanjenje države bude činilo bolnim, treba se sjetiti Friedmanova navoda: “U ekonomici kao znanosti najzanimljivije je i najvažnije to da gotovo sve što je istinito za pojedinca nije istinito za društvo, a gotovo sve što je istinito za društvo općenito nije istinito za pojedinca.”

Napokon, ne smijemo zaboraviti da ideologija liberalizma ne ističe važnost ekonomije i slobodne trgovine radi njih samih, već radi slobode koju pruža dobar privredni sistem. I doista, rijetkim su primjeri kojima bismo mogli oslabljivati vrlo jaku korelaciju jačine privrednog sistema i stupnja slobode u nekoj zemlji. Gotovo najjači dokaz u prilog ekonomskom liberalizmu jest tvrdnja da u slobodnim zemljama, zemljama razvijenoga kapitalizma, progonjeni i potlačeni stanovnici neslobodnoga svijeta najlakše mogu pronaći novi izvor svoje egzistencije i novo utočište svoje slobode. I zato mi dopustite da završim riječima ekonomiste čija je filozofija, premda pobjednička, postala omražena mnogim društvenim slojevima na Zapadu:

Srž filozofije liberalizma jest vjera u dostojanstvo pojedinca, u njegovu slobodu da do maksimuma iskoristi svoje sposobnosti i mogućnosti, prema vlastitom izboru ali pod jednim uvjetom: da time ne narušava slobodu drugih da to isto čine. Ovo podrazumijeva vjeru u jednakost ljudi u jednom smislu, i u njihovu nejednakost u drugom. Svaki čovjek ima jednako pravo na slobodu. To je važno i temeljno pravo upravo zato što su ljudi različiti, i zato što će ljudska bića svoju slobodu koristiti na različite načine, kako bi u tom procesu pridonosili općoj kulturi ljudske zajednice u kojoj žive.

Liberal će stoga oštro lučiti između jednakosti prava ili jednakosti mogućnosti s jedne strane, i materijalne jednakosti ili jednakosti ishoda s druge strane. On će pozdraviti činjenicu da slobodno društvo više od ijednog drugog teži većoj materijalnoj jednakosti. Ali to će on smatrati tek poželjnim nusproduktom slobodnog društva, a ne i njegovim glavnim opravdanjem. On će pozdraviti mjere kojima se promiču sloboda i jednakost, kao što su mjere kojima se uklanja moć monopola i unapređuje djelovanje tržišta. On će privatnu dobrotvornost, usmjerenu prema pomaganju manje sretnih, smatrati primjerom prave upotrebe slobode. On će možda odobriti državnu akciju usmjerenu prema ublažavanju siromaštva kao djelotvorniji način kojim najveći dio ljudske zajednice postiže zajednički cilj. On će to uraditi međutim sa žaljenjem, s obzirom na činjenicu da je dobrovoljnu akciju zamijenila prisilna. Do ovoga stupnja ići će i egalitarist. Ali on hoće ići i dalje. On će braniti pravo da se jednima uzima kako bi se dalo drugima, ali ne kao djelotvornije sredstvo, kojim “neki” mogu postići željeni cilj, nego u ime “pravde”. U ovoj točki jednakost ulazi u oštar sukob sa slobodom; mora se birati. Ne može se biti i egalitarist u ovome smislu i liberal.

Ukratko, dobar ekonomski, a to znači liberalni temelj, može pružiti, a najvjerojatnije i najčešće pruža maksimum slobode. To bi moralo pogotovo vrijediti za nulti stupanj u kojemu se nalaze društva bivše Istočne Europe, društva koja su preskočila kariku kapitalizma, da bi joj se sa polstoljetnim zakašnjenjem vratila, na ono prvobitno stanje, stanje koje su razvijene demokracije imale oko 1750. ili možda 1920. godine. U postojećim uvjetima on može donijeti velike rizike, zato je najbolji način ostvarivanja klasičnih liberalnih ideala u Europi kontinuirano smanjenje budžeta i snižavanje porezne stope.