Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 6.

OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA

u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Prilično je očito da su svi stari kriteriji uspjeha u političkoj ekonomiji, posjedovanje zlata, zemlje ili nafte nedovoljni, i da ekonomije utemeljene isključivo na takvome bogatstvu ne mogu napredovati. U mnogim situacijama, pogotovo danas, čak niti klasična radna teorija vrijednosti ne vrijedi: primjerice, jeftina ali manje obrazovana radna snaga više ne može proizvoditi tehnološki vrhunske proizvode. Alvin Toffler pisao je o trećem valu i o temeljitoj promjeni privrede koja sa iskorištavanja zemlje i industrije prelazi na unovčavanje znanja i informacija. Kako se znanjem i informacijama postiže bogatstvo? Kako se postižu znanja koja mogu donijeti ekonomsko blagostanje? Lester Thurow, profesor ekonomije s Massachusetts Institute of Technology nedavno je objavio knjigu Izgradnja bogatstva: nova pravila za pojedince, kompanije i nacije, koja pokušava pružiti odgovore na spomenuta pitanja u obliku jednostavnih uputa:

Prvo pravilo: Štednjom nitko ne postaje bogat. Štednja i investiranje u uravnoteženim situacijama može osigurati ugodnu mirovinu, ali nas nikada ne može obogatiti, tvrdi Thurow. Glavna mogućnost bogaćenja postoji u uvjetima velikih ekonomskih “neravnoteža”. Katkada, tu neravnotežu stvara uvođenje novih tehnologija, odnosno superprofit ostvaren plasmanom novih tehnoloških proizvoda, ili pak uštede vremena koje nastaju primjenom novih tehnologija. Personifikacije takvih neravnoteža su Ford (automobili) i Gates (kompjutori). Spoznaja da štednjom ne postajemo bogati, tvrdi Thurow, dovodi do želje i potrebe za isticanjem bogatstva, jer pretjerana rastrošnost pripada i na simbolično-socijalnoj i na ekonomskoj razini “oplodnji kapitala”. “Najbogatiji Amerikanci ne skrivaju svoje bogatstvo… oni žele da ih ljudi promatraju kao pobjednike” uz koje se veže novi kapital. Isto vrijedi i za nešto manje bogate (do 2,9 milijardi dolara godišnje). U SAD je od 1993. porasla opća potrošnja za 29%, avanturistička putovanja za 46%, prodaja dijamanata i nakita za 73%, jahti za 143%. Ali uvjeti takvih neravnoteža ipak u jednom trenutku nestaju (zasićenjem), a industrije s takvim tehnologijama postaju “stabilne”, tj. donose tek uravnotežen profit ili naposljetku propadaju.

Drugo pravilo: Uspješne kompanije katkada trebaju postati ljudožderi kako bi se spasile. “Kompanije moraju biti spremne uništiti stare poslove dok su još uspješne, ako žele izgraditi nove koji će postati uspješni. Ako se same ne unište, to će učiniti drugi,” tvrdi Thurow. Samo 6 od 22 najveće američke kompanije iz 1960. bile su na istome popisu 1997. godine. Od 12 najvećih kompanija s početka stoljeća, 11 ih neće dočekati 21. stoljeće. Razlog: premda takve firme obično shvaćaju značaj tehnoloških promjena, sporost, odnosno inercija im najčešće ne dopušta da se brzo preorijentiraju na nove, jer stare tehnologije još uvijek donose neki profit. Kada se napokon shvati da stare tehnologije više neće donositi nikakav profit, za transformaciju proizvodnje već je kasno.

Treće pravilo: Osim radikalne tehnološke promjene, postoje dva puta do visoko profitnih i visoko razvojnih mogućnosti: socijalni poremećaji i razvojni poremećaji. Drukčija vrsta neravnoteže nastaje na financijskom i socijalnome tržištu, odnosno kada socijalni poremećaji donose mogućnost dinamičnog (premda i rizičnog) investiranja i ubiranja visoke profitne stope. Primjer: John Rockefeller i George Soros. Ovaj primjer neravnoteže karakterističan je za Hrvatsku i naše “tajkune”. (Njome možemo objasniti kako to da štedni ulozi kod nas ne mogu osigurati niti ugodnu mirovinu, kao i to, zašto naši poduzetnici pribjegavaju metodama “predatorskog kapitalizma”).

Ali socijalna neravnoteža ne odnosi se samo na “krizne” situacije. Primjerice, nova demografska situacija, poput penzioniranja “baby-boom” generacije, stvorila je nagli procvat brodarske i turističke industrije. Naime, dok su pred dvadeset godina sedamdesetogodišnjaci imali dohodak 40% manji od tridesetgodišnjaka, danas je on 20% veći od dohotka tridesetgodišnjaka. Nova je demografska slika izazov, novi oblik uneravnoteženog tržišta.

Razvojna neravnoteža nastaje kada se u nerazvijenim zemljama pokuša kopirati tehnološko stanje koje je nekoć vladalo u razvijenijima. Za velike su poduzetnike nerazvijene zemlje oaza u kojoj mogu unovčiti proizvode koji na razvijenijim tržištima donose tek “uravnotežene” profite. Kod nas za takvu vrstu poduzetništva postoje brojni primjeri: dok je nekoć bila riječ o trapericama, danas je riječ o kompakt-diskovima.

Četvrto pravilo: Kapitalizam teže uspijeva u deflatornim negoli u inflatornim uvjetima. Globalizacija je naglo snizila cijenu svim proizvodima. Proizvodnja se dislocira na mjesta s niskim cijenama rada, a svijet proizvodi mnogo više negoli je potrebno (prema Thurowu 1/3 više od predviđene potrošnje za bilo koji proizvod). Shodno tome, globalizacija postaje sredstvo pritiska za promjenu radnih navika, za povećanje produktivnosti i za snižavanje plaća. BMW je, kako bi održao svoju razinu proizvodnje i povećao svoju moć pred sindikatima, primjerice otvorio pogon u Sjedinjenim državama, kako bi u slučaju pritiska radnika mogao prebaciti veći dio proizvodnje na drugu stranu Atlantika. U automobilskoj industriji, velike kompanije potpisuju ugovore s malim firmama, kojima se potonje obavezuju na smanjenje cijena za isporučene proizvode od 3-5% godišnje.

U takvim deflatornim uvjetima, dugove treba izbjegavati po svaku cijenu. Deflacija naime povećava dug za iznos kamata i za stopu deflacije. Stoga se investicije koje podrazumijevaju dugove ne isplate.

Peto pravilo: Ne postoji institucionalni nadomjestak za individualno poduzetništvo. Premda je poduzetništvo “u ljudskoj prirodi”, to je njezino obilježje vrlo krhko. Vrlo je lako uništiti poduzetnički duh. Čak i kada postoje ekonomske mogućnosti, u uvjetima nerazvijenoga poduzetničkoga duha (ili kritike kapitalizma), one se ne vide, nedostaje energija, a rizik je isuviše velik. Ako se u društvu ne mogu ukinuti stare povlastice poduzetnici se neće pojaviti. Stoga društva moraju ugraditi mogućnost i slobodu da poduzetnici unište staro.

Primjer za manjak poduzetništva (i višak državne regulative) je Europa. Premda Europa štedi i investira više od Sjedinjenih država, i ima obrazovanije stanovništvo, u Europi ne postoji dovoljno poduzetan sloj inteligencije sposoban za tehnološko natjecanje u 21. stoljeću. Prošle je godine primjerice nestao posljednji ogranak europske kompjutorske industrije, Simens Nixdorf. “Kako jedna regija na pragu 21. stoljeća može biti bez kompjutorske industrije? Europski poduzetnici koji bi trebali postojati, jednostavno ne postoje”, piše Thurow.

Za iskorištavanje neke ideje uvijek je najbitnija sociologija. Samo ispravna socijalna struktura, ona koja omogućuje ravnotežu između reda i kaosa, može stvoriti plodno tlo za primjenu ideja i tehnologija.

Šesto pravilo: Društvo koje iznad svega cijeni red neće biti kreativno; ali bez izvjesne količine reda, kreativnost također nestaje. Komunizam je tražio i dijelom garantirao red, ali je istodobno, upravo jakom kontrolom i ostvarenjem “reda” zatomljivao kreativne idejne i primijenjene potencijale stanovništva. Thurow koristi primjer stare Kine, koja je imala na raspolaganju sve sastojke za industrijsku revoluciju, pa ipak se ona u Kini, zbog velike količine “reda”, nije dogodila. Suprotan primjer je Rusija u 19. stoljeću. Umjetnosti i znanosti su cvjetale. “Da, kreativnost je cvjetala u kaosu, ali bez izvjesnog stupnja reda, u Rusiji je bilo nemoguće da se kreativnost pretvori u uspješnu ekonomiju. Kaos je vodio u sve veći kaos, i naposljetku u revoluciju. Red je ponovno uspostavljen. Kreativnost je zamrla.”

Sedmo pravilo: Uspješne ekonomije utemeljene na znanju traže veliku količinu javnih investicija u obrazovanje, infrastrukturu, istraživanje i razvoj. “Nova ekonomska utakmica nije samo proizvod kreativnih pojedinaca: ona je momčadska igra. Bez podrške momčadi, pojedinac ne uspijeva, bez pojedinačne inicijative, momčad ne uspijeva.” Ali nije posve jasno koliko jaka u financijskom smislu treba biti podrška momčadi (države). Najrazvijenije zemlje svijeta (u Europi i u Americi) za istraživanje i razvoj troše oko 2,5% BDP-a. U Europi, tvrdi Thurow, čini se da se ta investicija ne isplati, jer istraživanja nisu usklađena s aktivnostima koje će uključiti nove tehnologije u privredu. Uspoređujući Ameriku i Europu po razvojnim investicijama, Thurow zaključuje kako naučeno nije bitno različito; prednost Amerike je u primjeni naučenoga. U SAD 30% investicija za R&D daje država, a 70% privatni sektor. Profit od R&D investicija u privatnome sektoru iznosi oko 24%, dok u društvenome sektoru varira između 66 i 105%, mjerimo li ga koristima koje postiže društvo u cjelini. Iz toga Thurow zaključuje kako privatne firme investiraju premalo, jer ne znaju iskoristiti sve dobiti koje proizlaze iz istraživačko-razvojnih aktivnosti, a država investira premalo jer je korist od takve investicije u ekonomiji “jasna kao dan”. Relativno manji povrat novca proizlazi iz kratkoročnog planiranja privatnih firmi, i to se neće mijenjati, stoga bi država trebala investirati u dugoročna, temeljna razvojna istraživanja.

Analogije s Hrvatskom u ovoj analizi nisu primjerene, niti kvalitativno ni kvantitativno. Međutim, Thurowljeva poruka o važnosti koordinacije istraživanja i primjene posve je primjerena. Dok se ona ne ustanovi, (a to se neće dogoditi sve dok privatni kapital ne postane bitno pogonsko sredstvo istraživanja) u našim je uvjetima posve upitno kakav bi profit mogla donositi temeljna istraživanja.

Osmo pravilo: Najveća nepoznanica za pojedinca u privredama utemeljenim na znanju jest kako postići karijeru u sistemu u kojem karijere više ne postoje. Naposljetku, tu je i problem osobne orijentacije u globalnom okruženju. Thurow tvrdi da oko 20% američkih visokoobrazovanih građana ima manju plaću od srednje obrazovanih, stoga je upitno isplati li se osobna investicija u školovanje, posebno s obzirom da je “rezanje” budžeta i radnih mjesta započelo i u obrazovanju. Današnji diplomci u svijetu više nemaju perspektivu da ostanu doživotno na istom radnom mjestu, jer transfer kapitala, kao i u ostalim ekonomskim sektorima, prelazi u jeftinija, nova i konkurentnija područja. Industrijski sektor pri tome investira u trening istraživača malo ili nimalo, stoga trošak i rizik obrazovanja prebacuje na širu zajednicu. Zbog toga se, tvrdi Thurow, društvo treba reorganizirati tako da iracionalno za pojedinca (plaćanje školovanja) postane za sve racionalno. Njegov je recept francuski: u Francuskoj se plaća porez na obrazovanje (od 1,5%), ne zato da bi se plaćali veći porezi (jer se taj porez može odbiti), već zato da pokaže poslodavcu kako je racionalno investirati u trening zaposlenika. Stoga u slučaju investicije u trening poslodavci plaćaju taj porez. Na taj način nitko ne dobiva na račun drugoga – svi plaćaju svoj danak: poslodavci dobivaju pogodnu radnu snagu, pojedinci (koji se više ne mogu nadati da će imati doživotnu karijeru) dobivaju radno mjesto s izvjesnom kvalifikacijom, a država ne snosi rizik i odgovornost za “neupotrebljivo” školovanje.

Problemi globalne ekonomije vrlo su jasni ali teško rješivi, jer negdašnji nositelji regulative i bogatstva, nacionalne države, imaju sve manje prerogativa za njihovo rješavanje. Nacionalne se države smanjuju (i “gube posao”), a velike se korporacije povećavaju: one će uskoro postati jedini igrači. I zato za pojedince Thurow ima samo jedan savjet: “vještine, vještine, vještine”. Jer su perspektive za klasične igrače, pojedince bez kvalifikacija, kao uostalom i za nacionalne države, vrlo mračne.