Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 7.

ŠTO JE S POVJERENJEM?

u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

 

Otkada se shvatilo da država blagostanja bitno povećava troškove proizvodnje i smanjuje konkurentnost proizvoda tih zemalja na svjetskome tržištu, te da je klasični ekonomski model utemeljen na tržišnom laissez-faire sustavu opravdan, zastupnici tradicionalnog liberalizma odnosno neokonzervativci morali su odgovoriti na niz novih pitanja. Kako to da klasični model ne funkcionira u svim socijalnim uvjetima jednako učinkovito? Što tvori najučinkovitiji amalgam učinkovitosti i tradicije? Koji socijalni faktori potiču veću učinkovitost, a koji inhibiraju proizvodnju? Religija? Obrazovanje? Radna etika? Promet? Socijalna mobilnost?

Spektru odgovora na pitanje o kulturno-socijalnim determinantama ekonomske učinkovitosti, u knjizi pod naslovom Povjerenje. Društvene vrline i stvaranje prosperiteta, poznati američki sociolog Francis Fukuyama, autor djela Kraj povijesti i posljednji čovjek, pridodaje još jedan faktor: povjerenje među pojedincima. Osnovna je teza njegove nove knjige jednostavna: ekonomski su najučinkovitije one države u kojima među pojedincima postoji najveće povjerenje. One su najučinkovitije zato što ne moraju plaćati poseban danak državi da nadzire njihove “ugovorne” odnose; drugim riječima u njima nije potrebno razviti veliku državnu, pravnu, sudsku i policijsku nadgradnju, veliki birokratski aparat, i upravo to smanjuje ukupni trošak proizvodnje. Ili točnije, to su one države u kojima je faktični nadzor države nad međuljudskim odnosima najmanji ili nepotreban: države u kojima je broj građanskih parnica malen, u kojima je stopa kriminaliteta niska, i u kojima se građani ne moraju obraćati državi kako bi regulirali svoje odnose.

So far, so good. A priori, ne postoji argument koji bi toj tezi proturječio. Doista je logično da smanjenje društvenog “trenja” implicira manji trošak. Ali, kako kažu Englezi, vrag leži u detaljima. Fukuyamina jaka teorijska shema počinje labaviti u analizi realnih društava. Koja su to društva s velikim stupnjem povjerenja? Po Fukuyami to su u prvome redu Japan i Njemačka, a tek na trećem mjestu Sjedinjene Države. Naprotiv, Italija, Francuska, Kina i Koreja su države s malim stupnjem povjerenja (low-trust). Upravo rang povjerenja objašnjava zašto je društveni proizvod prve skupine razmjerno veći od proizvoda druge skupine. Knjiga Povjerenje sastoji se od šest vrlo zanimljivih socijalnih case-studija spomenutih zemalja.

Već na prvi pogled postavlja se pitanje: kako to da su Sjedinjene Države svrstane u prvu skupinu (high-trust) kada imaju tako visoku stopu kriminala, sve veći broj građanskih parnica, kada se birokracije SAD-a povećava i kada se općenito može reći da je temeljni stav američkih građana međusobno nepovjerenje? Isto tako, zašto je Koreja svrstana u drugu skupinu, kada sve statistike pokazuju kako je korejski društveni proizvod i stopa rasta proizvodnje jedna od najvećih u posljednjem desetljeću?

Kako bi objasnio očiti nesklad između ekonomske statistike i vlastite teorije, Fukuyama u pomoć poziva novu socijalnu varijablu: sposobnost naroda da spontano kreira institucije civilnoga društva. Ta je sposobnost zapravo samo sociološko ime za moralnu vrijednost povjerenja. Kako bi potkrijepio svoju jaku tezu o srazmjeru povjerenja i učinkovitosti, Fukuyama analizira odnos broja malih i velikih poduzeća, te tvrdi da države s malim povjerenjem karakterizira tzv. sedlasta krivulja, koja prikazuje da u tim državama s jedne strane postoji velik broj malih, uglavnom obiteljskih poduzeća, u kojima se upravljanje podudara s obiteljskom hijerarhijom, i velik broj iznimno velikih, “industrijski intenzivnih” poduzeća, koja su nastala državnom, birokratskom intervencijom. Naprotiv, države s visokim povjerenjem karakterizira velik broj koncerna, kartela, holdinga, poduzeća koja su nastala sponatanim integriranjem prvobitno malih, obiteljskih firmi. Za razliku od državno-interventnih mamutskih poduzeća, u neizvjesnoj tržišnoj utakmici privatni karteli i koncerni daleko su fleksibilniji i adaptibilniji. Restrukturiranje takvih poduzeća puno je lakše a) zbog toga što država nije sudjelovala u njihovom nastanku, b) zbog toga što su nastala na temelju međusobnog povjerenja. Drugim riječima, broj kartela i koncerna svjedoči o društvenom povjerenju koje se ne temelji isključivo na familijarnoj, plemenskoj ili nacionalnoj solidarnosti, već u prvom redu na općenitom povjerenju među ljudima koje nije vezano krvlju ili ideologijom. Dakle društva koja su spontano prešla prag “mehaničke solidarnosti” srodnika, a da pri tome nisu prizivala državnu intervenciju, postala su najučinkovitija.

Ali kako je došlo do toga da su Japan i Njemačka društva s velikim povjerenjem, a Kina i Italija, recimo, s malim? Odgovor na to pitanje je složen, i u svakom društvu različit, pa Fukuyama analizira niz povijesnih, političkih i kulturnih okolnosti razvoja tih zemalja, nadalje, obiteljsku strukturu i strukturu nasljeđivanja imovine, načine formiranja socijalne sigurnosti, načine školovanja i stratifikacije, dominantne religiozne vrijednosti – naime sve ono što se danas u ekonomiji zove “socijalni kapital”. Struktura obitelji i nasljeđivanje bitna je recimo za objašnjenje akumulacije kapitala, ali još i više za objašnjenje mogućnosti transformacije “elementarno-familijarnih” poduzeća u veće proizvodne aglomeracije. Tako je primjerice u Japanu institucija primogeniture, kao i usvajanja djece (prihvaćanje zetova kao legitimnih nasljednika i upravljača imovinom) bitno odredila mogućnost koncentracije kapitala i izbora najsposobnijih upravljača. Tako je nastala mogućnost visoko hijerarhizirane i disciplinirane organizacije koja nije vezana isključivo patrijarhalnim nasljeđivanjem, i povezivanja u zaibatsue i keibatsue, svojevrsne, gotovo plemenske kartele.

S druge strane, u Njemačkoj se sve do danas održao sustav šegrtovanja naslijeđen iz srednjovjekovnih hanzeatskih manufaktura, koji za razliku od čisto “ugovornih” odnosa među potpuno indiferentnim pojedincima, ističe vrijednost povjerenja između onih koji su svoje znanje stekli “minulim” radom i onih koji to znanje tek trebaju steći. Majstor ima povjerenje u svog šegrta i obrnuto. Šegrt će naslijediti znanje, pridodati mu novo; ali što je još značajnije, u oba navedena društva (a pogotovo u Njemačkoj), za tog će šegrta proizvodni uspjeh zadovoljiti strast za potvrđivanjem. Za razliku od Francuske i Britanije, u kojemu školski sustav tek prilikom mature stvara socijalnu segregaciju, adolescenti koji ne mogu nastaviti školovanje neće moći zadovoljiti svoju strast za potvrđivanjem: njihov je proizvodni rad upravo dokaz da su “propali” u životu. U Njemačkoj se naprotiv segregacija vrši pri “maloj maturi”, ali to ne znači da oni koji nastavljaju svoje obrazovanje u “školama za učenike u privredi” neće moći zadovoljiti svoju strast za potvrđivanjem. Za njih su otvoreni brojni kanali potvrđivanja, kako Fukuyama kaže, na radnome mjestu. Oni mogu postati “predradnici”, voditelji dijela pogona, ili čak kasnije nastaviti s usavršavanjem.

Najbitnija se razlika među tim visoko razvijenim društvima dakle vidi u socijalnoj interakciji na “tvorničkom tlu”, odnosno u načinima društvene organizacije koji uspijevaju u pojedince usaditi strast za potvrđivanjem kroz proizvodni rad. Dok je u Francuskoj politički uništen manufakturni sustav međusobnog povjerenja, pa država mora intervenirati reguliranjem sustava radnih mjesta, ili dok je u Britaniji jaki sindikalni pokret doveo do iste posljedice, zbog čega se radnici općenito smatraju zakinuti u svojoj želji za potvrđivanjem, u Japanu i Njemačkoj, radnici se osjećaju “udomaćeni” u proizvodnom procesu. Uspjeh firme i njihov je uspjeh. I u Njemačkoj i u Japanu društveni (i imovinski) raspon između “bijelog” i “plavog” ovratnika bitno je manji negoli u drugim društvima. Sustav nagrađivanja vrlo je često povezan s čvrstim garancijama interne socijalne sigurnosti. Tako je moguća suradnja i komunikacija koja omogućuje da se socijalni i proizvodni problemi riješe na licu mjesta: ne na ulici, u parlamentu ili na tržištu robe radne snage, već u tvornici.

Sjedinjene Države su, rekli smo, anomalija u Fukuyaminoj teoriji. Za razliku od Japana i Njemačke koji su razvili jaki korporativizam, (uključujući i jak državni protekcionizam) Sjedinjene Države imaju jaki individualistički, laissez-faire model. Pojedince ne povezuje sustav internih “obaveza” i nagrada, već puka korist. Kako je onda moguće da se u SAD-u ipak razvio vrlo jak proizvodni sustav? Fukuyama to objašnjava činjenicom da je povijest SAD-a, za razliku od europske i azijske “Blut-und-Boden” politike, bila vezana za jaki sustav moralnih normi manjih regionalnih, religijskih, pa čak i rasnih zajednica, koje su uspijevale održati sustav internog povjerenja, discipline i međusobne podrške. Upravo u vrijeme kada je ta lokalna povezanost i sustav moralnih vrlina još bio jak, nastale su i najveće proizvodne aglomeracije. Međutim, sve veća društvena atomizacija i anomija, ukazuje na opasnost koja prijeti proizvodnoj snazi Sjedinjenih Država. Istodobno, modernizacija po tipično američkom tejlorističkom i fordističkom modelu (koja još uvijek prevladava u Francuskoj i Britaniji), zbog svoje krute regulacije radnih mjesta i aktivnosti, više ne postiže optimalne rezultate. Stoga Fukuyama indirektno upozorava da će nastavak socijalnog trenda (i SAD-u) i proizvodnog trenda (u Britaniji i Francuskoj) po starim modelima ubrzo postati nekonkurentan na svjetskom tržištu.

Pobliže promotrivši Fukuyaminu teoriju, vidimo da se najveća učinkovitost u budućnosti može očekivati od zemalja koje su najmanje liberalne, koje odnose među ljudima ne grade na pravno reguliranom sustavu odnosa (što je recimo socijalno i financijsko opterećenje za Njemačku), od zemalja s jakom tradicijom protekcionizma i željezne discipline. U tim zemljama možda vlada povjerenje, ali to je povjerenje, u liberalnim kategorijama, feudalne naravi: povjerenje ne vlada među svim ljudima, bez obzira na boju kože, spol i nacionalnu pripadnost, već isključivo među “svojima”, te se napokon razlika između “povjerenja” i “dužnosti” gotovo u potpunosti briše. Ta društva bit će sve više sklona “zatvaranju” za tržište radne snage izvan vlastitih državnih i kulturnih granica. Bit će to društva sve više nalik na organizacije robota iste vrste proizvodnje. A o političkim posljedicama (ne zaboravimo na njemački i japanski fašizam) da i ne govorimo..

Napokon, kako uskladiti ta predviđanja s onima iz Fukuyaminog Kraja povijesti? Može li se takva slika zemalja s visokim “povjerenjem” uskladiti sa bilo kakvom smislenom slikom o liberalnom kraju povijesti? Dok je njegov kraj povijesti bio optimistična slika u kojoj će sve nacije u karavani povijesti stići do liberalnog kraja povijesti, Fukuyamina slika povjerenja više liči na spontani feudalizam, na vrlo sumornu sliku budućnosti u kojoj će se, analogno Huntingtonovom “srazu među civilizacijama”, sukobi voditi između zemalja, kultura i civilizacija s fašističkom disciplinom (povjerenjem među “svojima”) i lagodnih, demokratskih ali razmjerno neučinkovitih liberala u “civilnome društvu”. A kako pobjeđuju privredno učinkovitije, već se zna i pobjednik. Pred nama je dakle opet zanimljiva teorija i vrlo mračna budućnost.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.