Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 8.

VELIKA TRANSFORMACIJA?

u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Danas više nema nikakve sumnje: sve jače izražena globalizacija, dominacija ekonomije nad politikom, i dominacija ekonomski snažnijih zemalja nad slabijima, stvorila je i analognu ideološku reakciju, za sada još uvijek bez primjerenog imena. Godine 1997. ekonomisti Der Spiegela Harald Schumann i Hans-Peter Martin napisali su knjigu Zamke globalizacije u kojoj se tvrdilo da će za dvadesetak godina samo 20% stanovništva proizvoditi za cijelo svjetsko tržište. Ostalih 80% bit će posve marginalizirano i stvarno nezaposleno. Francuska ekonomistica Viviane Forrester dala je istim tezama programatsko ime u svojoj knjizi iz 1996. pod naslovom – Ekonomski užas. Prošle je godine Robert Kaplan objavio svoju knjigu Carstvo divljine. Putovanja u američku budućnost i članak “Je li demokracija bila samo trenutak?” u kojima tematizira sve jači utjecaj privrednih subjekata, na regionalno i svjetsko političko odlučivanje, sve veću socijalnu razmrvljenost i političku nedjelotvornost građana. Politika postaje samo sporedni proizvod, kanal kojim se legitimiraju i usmjeravaju tokovi novca. Mnogi društveni slojevi, pa čak i čitavi narodi i regije doživljavaju globalizaciju kao golemu opasnost za vlastiti opstanak, stoga nas ne mora čuditi sve izraženiji resantiman prema liberalnoj i liberterskoj ideologiji laissez-fairea, “otvaranja granica tržištu”.

U Hrvatskoj trend anti-globalizacije nije bio posebno izražen, jer se “tržište” još nije dovoljno razmahalo a politika još uvijek dominira ekonomijom, da bi suprotnim tendencijama pružilo temelj. Međutim, odsutnost takvih socijalnih pokreta nadomješta se idejnim. Tako je primjerice objavljena poznata, možda najznačajnija knjiga Karla Polanyija, mađarskoga pravnika, antropologa ekonomije i političara iz tridesetih godina ovoga stoljeća, koji je nakon bijega iz Mađarske karijeru napravio u Engleskoj i Americi, pod naslovom Velika preobrazba. Politički i ekonomski izvori našega vremena.

Tema knjige, objavljene 1944., jest tvrdnja da je potpuna dominacija ekonomije nad politikom tridesetih godina ovoga stoljeća u svim zemljama svijeta stvorila teške socijalne poremećaje koji su doveli do Drugog svjetskog rata. Fašizam, komunizam i New Deal bili su samo “prirodna” reakcija na “socijalno izmiještanje” (kako se to kaže u prijevodu), socijalne poremećaje nastale zbog ondašnje globalizacije i ideologije nesputanog kapitalizma. Gotovo šezdeset godina kasnije, poruka knjige čini se opet aktualnom: ne zaustavi li se nesputani kapitalizam, uslijedit će ponovno socijalna reakcija s mogućim razornim posljedicama.

Polanyijeva je teza međutim još jača. Isključivi krivac za takve trendove i za reakciju na njih jest ideologija liberalizma. “Fašizam je”, tvrdi Polanyi, “zapravo neizbježan rezultat liberalne filozofije”. Prema Polanyiju, bit fašizma nije ni rasizam, ni nacionalizam, već isključivo reakcija na slijepu ulicu tržišnoga sustava. “Njemačka je ubirala dobitke kakvi pripadaju ubojicama onoga čemu je ionako bilo suđeno umrijeti.” Slično opravdanje kolektivističkih ideologija Polanyi pruža i za komunizam, prema kojemu Polanyi očito ima velike simpatije. Ruska je revolucija, tvrdi Polanyi, utjelovila tradicionalne zapadnoeuropske ideale i bila je “posljednji politički ustanak koji je slijedio obrazac engleskoga Commonwealtha”. I za autarhičnost Rusije kriv je kapitalistički internacionalizam, koji je Rusiju “prisilio protiv njezine volje na putove samodovoljnosti”.

Prava pogreška kapitalizma i ideologije liberalizma sastoji se prema Polanyiju u pogrešnoj koncepciji ljudske prirode: “Prava kritika tržišnoga društva nije da se ono temeljilo na ekonomiji – u izvjesnom smislu svako se društvo mora temeljiti na njoj, već da se njegovo gospodarstvo temeljilo na koristoljublju. Takva je organizacija ekonomskog života potpuno neprirodna.” I upravo je zbog toga ideologija kapitalizma “utopija”, osuđena na propast. Adam Smith, ideolog liberalizma, tvrdio je da se ljudska priroda sastoji od “sklonosti da mijenja, trampi i zamjenjuje jednu stvar drugom”. Nijedna se misao prošlosti, tvrdi Polanyi, nije pokazala tako proročanskom i tako pogubnom. Kako bi dokazao pogrešnost takve koncepcije ljudske prirode, Polanyi analizira brojna povijesna društva (plemena). “Činjenični je materijal govorio da je primitivni čovjek… imao zapravo komunističku psihologiju, ali se kasnije i ovo pokazalo pogrešnim.” Stoga je za Polanyija jedini korektiv koncepcijama ljudske prirode povezivanje ekonomske povijesti i socijalne antropologije. Ovu misao Polanyi nije posebno obrazložio, ali ideja iza ove teze jest da svako društvo ima karakterističnu socijalnu organizaciju, a ekonomska organizacija života samo je jedan oblik društvene organizacije. Kada jedan sustav, poput ekonomskoga, postane stran ili nadređen socijalnoj organizaciji pojedinog društva, rađaju se veliki poremećaji: sloboda je tih društava ugrožena. Stoga treba birati sustave u kojima će socijalna i ekonomska organizacija biti usklađene.

Najveći dio knjige Polanyi posvećuje razvoju kapitalizma i ideologije liberalizma. Na svakom stupnju razvoja kapitalizma, još od vremena “kada su ovce pojele ljude” u 16. stoljeću, kapitalizam proizvodi socijalne poremećaje: to je bila cijena razvoja. I rani pokušaji u Engleskoj da se zaustavi pauperizacija nisu bili dovoljno efikasni. Vrhunac takvoga razvoja doveo je do ekonomskoga napretka i do međunarodnoga mira u 19. stoljeću, ali cijena je bila velika: zaborav društvenoga, zaborav da društvo osim ekonomskih ima i svoje druge i drukčije potrebe: primjerice da zaštiti svoje najugroženije slojeve. Upravo zbog takve analize, Karla Polanyija (koga ne treba brkati sa njegovim bratom, Michaelom, poznatim filozofom znanosti i liberalom) danas mnogi smatraju velikim povjesničarom ekonomije.

Bez obzira na kvalitetu, ideološki predznak i pomalo preuveličano aktualiziranje Polanyijeve analize, današnjem čitatelju mora biti čudno kako u vrijeme objavljivanja knjige, u vrijeme Gulaga i koncentracionih logora Polanyiju nije bilo jasno da je upravo neprimjerena socijalna reakcija na tržišna kretanja, u obliku kolektivističkih, totalitarnih sistema komunizma i fašizma pravi uzrok i ekonomske i socijalne katastrofe. Ali ako Polanyi za razmjere grozota tih sistema u to vrijeme nije znao, pouka njegove knjige za nas danas mora biti jasnija: nema nikakve sumnje da kapitalizam i globalizacija stvaraju velike socijalne poremećaje, opterećenja narodima i pojedincima koja oni često teško mogu izdržati. Isto tako, nema sumnje da će takav dinamičan sustav rađati i razumljive socijalne reakcije samoobrane. Ali probleme treba rješavati tamo gdje nastaju. Ako ekonomija neke zemlje ne funkcionira dovoljno dobro ili konkurentno na svjetskom tržištu, onda primjerena reakcija ne može biti zatvaranje, jer je takva “zaštita” domaćeg tržišta i “otkriće Društva”, kako kaže Polanyi, (kao da je riječ o nekoj nepromjenjivoj hipostazi) postati lijek gori od samog simptoma. Jer on će, kao što to danas znamo iz iskustva fašizma i komunizma, za slobodu pojedinca i društva proizvesti još mnogo gore posljedice. Premda tržišni sustav ima ugrađene mehanizme prisile, koji često subjektima uopće nisu poznati, i premda nam prisila tržišta može biti odiozna, ona je svojom bezličnošću i nadsubjektivnošću mnogo bolji vladar od tiranina. Osim toga, i još važnije, svi smo mi subjekti na tržištu. Svi mi možemo na različite načine utjecati na tržište (proizvodnjom, potrošnjom, mijenjanjem ekonomskih parametara, političkim i drugim odlukama, radnom etikom i sl.). I upravo je zato tržište najdemokratičniji, premda ne i idealni, oblik socijalne kontrole. Tržište je stoga, od svih sustava koje poznajemo, najmanje zlo.

Polanyijeva knjiga je stoga korisna iz drukčijih razloga od autorovih. Ona pravilno upozorava na socijalne opasnosti globalnog kapitalizma, ali ne nudi primjerena rješenja. Kako kolektivistički odgovor vodi u tiraniju, jedino je rješenje truditi se da u jednoj jedinoj globalnoj ligi budemo što bolji. I da priznamo da se porazi mogu ispraviti samo boljom igrom u utakmici s istim pravilima za sve.