Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

12
O STARICI S UMORNIM PUDLOM, ALT SAKSOFONU I OČIMA BOJE FRIŠKOG HEMATOMA

 

Iz svog stana Kančeli je imao dobar pogled na svijet, na sadašnjost i budućnost, onako u totalu. Nije morao čitati novine, gledati televiziju, ni slušati udarne vijesti da bi skužio što se događa i u kakvom svijetu živi. Samo bi se spustio devet katova i prošetao kvartom.

 

Ljudi koje je jutros susretao svjedočili su da se ništa nije promijenilo, da je danas isto kao i jučer, i da će i sutra biti loše. Onaj što nepomično sjedi na klupi u hladu patuljastih hrastova, s kakvim se je paklom on jutros suočio, pita se Kančeli. S novim računom u poštanskom sandučiću? S pokvarenim šporetom čiji popravak ne može platiti? S praznim hladnjakom i kruljenjem u želucu, glazbom koju najčešće sluša u posljednje vrijeme? Ili ona starica što šeta umornog pudla, o čemu li samo ona razmišlja? O tome gdje je pogriješila i kad su to stvari krenule naopako? Ili možda o tome priprema li se pseće meso na način divljači ili više kao janjetina? A djevojka u trapez hlačama pripijenim uz butine koja se upravo mimoišla sa staricom, je li ona svjesna toga da je upravo prošla pokraj svoje budućnosti? Zna li ona uopće što je čeka? Nema šanse, misli Kančeli, jer da je svjesna toga, ne bi joj korak bio onako odlučan.

 

S takvim mislima Kančeli je jutros hodao prema tržnici, ne sluteći da su njegove dramatične pretpostavke čisto literarno prenemaganje. Muškarcu na klupi nije se jutros dogodilo ništa posebno; obavio je plac, prelistao novine i popio kavu i sad sjedi tu, čeka društvo za prijepodnevnu partiju bele. A starica je samo dozivala u sjećanje lice mladića koji je jednom davno, na zabavama u studentskom domu, puštao ploče Charlieja Parkera; sad joj nikako nije uspijevalo izoštriti sliku tog mladića, ali joj se činilo da odnekud, iza nekog otvorenog prozora, s neba, odakle već, dopire jasan, čist zvuk alt saksofona. Dotle, djevojci u trapez hlačama ni u peti nije bila starica, još manje daleka budućnost. Ona uopće nije vidjela staricu s pudlom. U tom trenutku njezinu pažnju ne bi privukao ni urlajući vatrogasni kamion, jer je hitala u apoteku kupiti Clearblue, da okonča višednevni strah i neizvjesnost.

 

Kančeli, međutim, nije mario za takvo stanje stvari, i dalje je brijao svoju priču. Sastavljao je listu stvari koje nam odvlače pažnju od buba u travi, ljudi s kojima živimo, kiselih kiša, i takvih stvari.

Biblijska proročanstva samo su odvlačenje pažnje, vezao je Kančeli. Čekamo jahače apokalipse da se ukažu na nebu, do dojašu na svojim raznobojnim konjima, a oni su odavno protutnjali ovuda. Strašni sud već se dogodio, samo što mi to još ne znamo. Jer, braco, imamo mi pametnija posla, bavimo se važnijim stvarima

derbijima između Dinama i Hajduka

rođendanima Kraljice Majke

novim kremama za lice, deterdžentima i krilatim ulošcima

silikonskim dudama Pamele Anderson

plastičnim operacijama i kemijskim pokusima na koži onog tobože bijelog pederčića

životom i smrću princeze Dijane i svih ostalih princeza i prinčeva

frkama i ljubavnim jadima tipova s Beverely Hillsa i ostalih brda

i sličnim važnim stvarima bez kojih bi naši životi bili jadni, siromašni, prazni…

 

Hej, Kančeli!

Kančeli se prenuo i odskočio u stranu.

Dobar rad nogu, rekla je Vera zadivljeno ga promatrajući.

Kančeli je otpuhnuo.

Jebote, Vera, znam da me ne voliš, ali zar me baš želiš ubiti, rekao je.

Ko, ja?, raspitivala se Vera. Otkud ti to?

Mislim, nasrnuti ovako na me dok razmišljam, rekao je Kančeli hvatajući se za srce.

O, pa ja sam ti zapravo spasila život, rekla je Vera. Da te nisam prekinula u tom, hm!, razmišljanju, ti bi, duboko zadubljen u najdublje misli, je li, iskočio pravo pred neki kamion ili nešto slično.

Kančeli se namrštio.

Nemam pojma kako te Baba može trpjeti, rekao je. Ja te ne bih trpio ni sekunde.

Dobro, rekla je Vera. A da, za oproštaj, odemo na neku kavu?

Za oproštaj?, rekao je Kančeli.

Ono, živjeli smo skupa gotovo cijelu sekundu, i ti me sad napuštaš, ali prije nego što zauvijek odeš, valjda ćeš mi, zbog dobrih starih vremena, priuštiti jednu nezaboravnu kavu.

Kančeli ju je sumnjičavo gledao.

Ja častim, rekla je Vera.

Kančeli se dvoumio.

Ne čeka te valjda nekakav neodgodiv posao?, rekla je Vera. Ili čeka?

 

Okej, što hoćeš?, upitao ju je Kančeli kad su se složili oko toga da je kava najbolja baš u pizzeriji Asterix samo što je, možda, miris ribe iz susjedne ribarnice malo prejak.

Zašto misliš da hoću nešto ekstra?, rekla je Vera. Možda sam samo htjela popiti kavu s tobom.

Ne bih rekao, rekao je Kančeli zijevnuvši.

Zar ti je toliki problem staviti ruku na usta dok zijevaš?, zainteresirala se Vera.

Molim, rekao je Kančeli.

Da se sada ozbiljnije pozabaviš time, rekla je Vera, i da, recimo, naučiš svoje dijete da stavlja ruku na usta dok zijeva, za jedno tristo godina u tvojoj bi obitelji to bio spontan, posve prirodan pokret.

Ja nemam takvih problema, rekao je Kančeli suho.

Fakat smrdi ova ribarnica, rekla je Vera prekasno shvativši da je s primjedbom o odgoju djece utrčala u ofsajd.

O tome hoćeš pričati sa mnom, rekao je Kančeli. O odgoju klinaca i o tome kako ribarnica smrdi?

Napuštam Babu, rekla je Vera.

Kančelijev mozak neko je vrijeme analizirao i obrađivao tu informaciju. I kad je operacija bila gotova:

Sranje, kakve to veze ima sa mnom, reci to Babi, nemoj petljati mene u vaše…

Lakše malo, prekinula ga je Vera, što si se uzbudio?

Nisam se uzbudio, rekao je Kančeli nervozno, samo ne razumijem zašto misliš da me se to tiče?

Zato što si mu ti najbolji prijatelj, rekla je Vera. Ili sam ja nešto krivo skužila?

Kančeli je šutio, gledajući mrlju od ruža na Verinoj šalici.

I zato što sam to dosad stoput rekla Babi, a on se pravi da ne čuje. A ja stvarno ne želim izbaciti njegove stvari kroz prozor, kužiš, da bi on shvatio da se ne šalim.

Kančeli je pogledao Veru u oči i vidio nešto, neku sjenu ili nešto slično, što je Verinim svijetlim, zelenim očima dalo boju friškog hematoma. I shvatio je da Vera ne traži rame za plakanje niti uši u koje će istresti svoj jad (Tada, ziher, ne bi potražila mene, ispravno zaključuje Kančeli), već da ona panično traži požarne stube, najkraći mogući izlaz iz situacije u kojoj se nalazi.

Zar je tako gadno?, upitao je.

Je, rekla je Vera. I sve je gore.

Kančeli nije rekao ništa. Nije bilo potrebno. Odsutno je promatrao kako se ispred kioska pekarnice dva vrapca natežu oko komadića kruha. Nije primijetio Žaca i Jaju koji su iza Verinih leđa gestikulirali, pokazujući da će biti u kafeteriji na pivu.

Ispočetka je moju šutnju shvaćao kao odobravanje, nastavila je Vera promuklim glasom. A kad sam mu počela prigovarati zbog cuge, držao se kao da ima posla s nekom kučkom… Sad uopće ne želi slušati o tome… Ne znam.

Vrapci su odletjeli, svaki na svoju stranu. Žac i Jajo su zamakli iza ugla.

I što bih sad ja trebao učiniti?, upitao je Kančeli.

Pričaj s njim, rekla je Vera.

X

Sadržaj

1
O strahu od povratka kući i izumiranju domaćeg piva

2
O kraljevskom čaju i internacionalnom laureatu

3
O muzikalnom upaljaču i ciganskim psima

4
O lažljivom ogledalu, Bečkim dječacima i sestri iz Reda sv. Terese Orlowske

5
O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpina

6
O tome kako si je Vera umalo otfikarila prst i kako se Baba nije mogao sjetiti imena pepeljare

7
O tome zašto je Robiju muka od eks generacije

8
O kavi u limenci i vinu u tetrapaku

9
O nokautiranom boksaču, Billyju Kidu i pročitanoj kukavici

10
O tome kako je Kančeli najprije vikao a-ha! i kako je poslije susreo skretničara

11
O staklastim očima i starim skrovištima

12
O starici s umornim pudlom, alt saksofonu i očima boje friškog hematoma

13
O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena

14
O pirsingu boje ultramarina i o tome što je ubio otrov za komarce

15
O izgubljenom sidru i crvenom kišobranu

16
O duhovima fotografija i srcu jazavčara

17
O prikazama u parku i lošem tajmingu

18
O sumatranskim cigarillosima, bevandi i slamnatom šeširu

19
O jednom pepelu, nevinoj gavranici i ginekološkom artu

20
O trojici zabrinutih u hladu patuljastog hrasta i stvarima koje ne prelaze preko usana

21
O dječjim imenima, zapišanim hlačama i skrivenom novčiću

22
Živjeti s nekim nije isto što i dobiti sidu

23
O anarhizmu, kešu i Velikom Bratu

24
Čuvaj se, prijatelju, plavuša u cipelama visokih potpetica, sa svežnjem krupnih novčanica u ruci

25
O nestalim upaljačima i čuvarima Crvenkapica

26
Ne tražite u Samoboru ono što se nalazi u Utrinama

27
O tome kako je završilo

28
O tome što je bilo poslije



Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.