Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

21
O DJEČJIM IMENIMA, ZAPIŠANIM HLAČAMA I SKRIVENOM NOVČIĆU

U cilindričnom kuhalu od nehrđajućeg čelika kipjela je voda. Devedesetšest, devedesetsedam, devedesetosam… Cijela je kuhinjska ploča vibrirala u ritmu rostfraj gejzira i devedesetdevet i sto… Okruglo stotinu Celzijevih stupnjeva oglasio je crveni prekidač reskim, autoritativnim klikom. Bosonoga Suzi, sa šalicom u ruci na čijem se dnu ljeskala žitka smjesa instantne kave, šećera i mlijeka, otapkala je do kuhala i nalila vrelu vodu u šalicu.

Kako glupo, pomislila je pročitavši na postolju kuhala riječi Electro Petra. Zašto ne Electro Petar? Electro Suzi. Isuse, Suzi. Još jedan dokaz kako očevi i majke mogu biti sebični i okrutni dajući djetetu jedno takvo ime. Suzi! Kao glupača iz neke tinejdžerske serije. Dječja imena, mislila je, trebaju biti privremena. Kao pupčana vrpca, ili još bolje kao himen. Trebala bi važiti do gubitka nevinosti, a onda neka svatko odabere ime koje želi. I tada Suzi ne bi bila prisiljena cijeli pubertet lagati da je Suzi skraćenica od Suzana. Ili još gore, da joj je to nadimak. Znaš, zapravo se zovem Kaja, s ipsilonom. Moja stara obožavala je Marleya, bila je na nekoliko njegovih koncerata, pa i u Dortmundu osamdesete. Tamo sam zapravo i začeta, stara je bila urokana ko zmaj, ni danas se ne može sjetiti tko ju je kresnuo.

Suzi se nije stidjela svojih malih laži. Zašto bi ih se stidjela? Samo je ublažavala nepravdu za koju nije bila odgovorna. Zapravo, Suzi nije lagala ono o ocu. Ona nije znala tko joj je otac. A majka joj to iz nekog razloga nije željela reći. Štitila je Suzi od nekog zla? Štitila je sebe od neugodnih sjećanja? Suzi to više nije bilo važno, ako joj je ikad i bilo.

Pijući kavu gledala je fasade dvorišnih zgrada obrasle bršljanom i dvoranu judo kluba iz koje su se uvečer čuli udarci kože o strunjaču i mukli krikovi. Mnogo je pogleda iz kuhinje promijenila Suzi živeći s majkom. Pulska arena i jarboli jedrilica bili su njezino najranije sjećanje. Pamti i lučke dizalice u Rijeci i rezervoare za gorivo na Krku. Zatim autobusni kolodvor u Karlovcu, pa dimnjaci željezare u Jesenicama, željezničke tračnice u Münchenu, pekarnica na Trešnjevci… Njezina majka nije dugo ostajala na jednom mjestu. Plašila se da će se upljesniviti, istrunuti. Da će umrijeti od dosade. Doslovce tako. Ništa ljepše od pogleda na novo lice ujutro u krevetu, ili barem od novog pogleda kroz prozor, govorila je. Suzi je s vremenom postajalo mučno od novih pogleda, novih lica i majčine filozofije. Željela je jednom probuditi se, pogledati kroz prozor i ne upitati se otkud, jebemti, to stablo pod prozorom? Gdje se sad nalazim?

Kad je upisala glumu, Suzi više nije htjela čuti za to da joj majka bira pogled iz kuhinje. Te godine majka je s nekim Bosancem otišla u Frankfurt izabrati nekakav drugi pogled. Suzi je za sebe odabrala pogled na judo dvoranu kod Džamije. Nije umirala od dosade. Dobro, pogled iz kuhinje nije se mijenjao, ali je svako malo u njezinom krevetu osvanulo neko novo lice. Što i nije bila neka naročita sreća.

Ono, ambalaža se razlikovala, ali je unutra uglavnom bio kurac, reći će Suzi u nekom intervjuu, jednom kad joj se pruži prilika za to. Tih dana tražila sam mrvicu pažnje i razumijevanja, a uporno sam dobivala kurac. Doslovce sam dobivala samo to. Izgleda da je to vrhunac onoga što muškarac može ponuditi ženi. Kako bih definirala muškarce? Upravo sam to učinila. Riječ je o bićima uglavnom nesposobnim da razumiju ono što im žene govore. Pričate im nešto, a oni vas gledaju tim pogledom i misle si: OK, curo, završi pa da počnemo. Kužite? Na kraju sam se pomirila s tim. Mislila sam si, dobro, svijet nije savršen, takav je kakav jest, ali kad je već tako, onda ću ja birati vrijeme, mjesto i pozu.

Ne znam, rekla je Suzi Veri kasnije tog dana, ali Robi je baš ličio na nekoga vrijednog truda.

Sjedili su na terasi kafića ispred kina Zagreb i Suzi je pričala o svojoj epizodi s Robijem. Vrlo često Suzi je osjećala da je ono što govori samo zvučna kulisa u ušima sugovornika. Šum koji mu daje vremena da razmisli o onome što će reći, a što najčešće nije imalo nikakve veze s onim što je Suzi upravo rekla. Činilo joj se da ljudi više uopće ne razgovaraju. Davno su zaboravili slušati jedni druge, i sad svatko priča neku svoju priču. Masa luđačkih monologa, eto na što se svela ta stvar s komunikacijom. S Verom je bilo drukčije. Osjećala je da govoreći Veri, ne govori pepeljari. Osjetila je to još one večeri u Centru Kaptol, naime da je Vera tip osobe koja zna slušati.

Mislim, rekla je Suzi vidjevši Verin upitni pogled, nije odmah skočio na mene, zgrabio me za sisu i to.

Vera je kimnula i rekla da to u principu nije loš znak, to što te frajer ne pođe odmah silovati.

Bio je kod mene doma… Bilo mi je malo glupo što, ono, nije pokazao neko zanimanje za mene… A još bi se i ukočio svaki put kad bih ga slučajno dodirnula… Mislila sam si, dobro, čovjek je malo sramežljiv, ne igra na prvu loptu, treba mu malo više da se opusti, daje nam vremena da se bolje upoznamo, štajaznam… Fakat sam osjećala da je, ne znam… Nisam dosad upoznala nekoga tako… čudnog, valjda… Pa onda onaj njegov frend… Kanč i još nekako…

Kančeli, rekla je Vera.

Da, taj, rekla je Suzi.

Čovjek koji se uputio u kameno doba, nasmijala se Vera.

Baš sam se pitala, rekla je Suzi, kako može živjeti u onakvom stanu.

Vera nije ništa rekla i neko su vrijeme šutjele. Oko stolova kružio je neki akviziter, momak zalizane kose, u plavoj košulji kratkih rukava, s tamnom znojnom mrljom ispod pazuha. Vera je razmišljala o tome kakvu je glupost napravila utrpavši Kančeliju svoje probleme, a Suzi nije bila načisto s time je li u redu to što se ovako povjerava osobi koju jedva poznaje.

A Robi, petlja li on stvarno s pornografijom?, upitala je Suzi. Mislim, ne mogu to nikako povezati s njegovim ponašanjem.

Nema on veze s tim, rekla je Vera. Sve sam to izmislila.

Suzi ju je pogledala s nevjericom.

Zašto?

Zato, rekla je Vera mirno, što to zvuči bolje od pravog problema našeg Robija.

Suzi je bila smušena.

Što, nije valjda on neki silovatelj, rekla je.

Koliko ja znam nije, rekla je Vera.

Čitala sam o takvim slučajevima, rekla je Suzi, o dečkima koji su najprije ko plišani medeki, ali kad onda krenu…

Njegova majka, rekla je Vera.

Što?

Njegova majka je problem.

Što joj se dogodilo?

Ništa. Samo što je od njega napravila kretena.

Dobar dan, moje dame, uletio im je prodavač bodro kao da je na spidu, ispričavam se što vas prekidam u razgovoru, ali dopustite mi da vam pokažem nešto što će vam sigurno olakšati život.

Pa im je pod nos gurnuo set nekakvih noževa. Njih dvije uopće nisu reagirale. To jest, pogledale su ga kao da je u pitanju žedna osa koja se pokušava napiti s grlića boce, i onda ga odmah zaboravile.

Ima četrdeset godina, nastavila je Vera, a mama mu još uvijek određuje kako će živjeti. Bira mu odjeću, prijatelje, mislim – koliko to može, i što je najgore, bira mu komade.

Šališ se, rekla je Suzi razrogačivši oči.

Ma kakvi, rekla je Vera. Naš Robi ti je ko neki lik iz video-igrica. A njegova mamica čvrsto drži joystick.

Svašta, rekla je Suzi.

A on šuti i sluša. Jedna moja frendica hodala je s njim. Davno, prije rata, još smo studirale. I onda je Robi odvede doma, predstaviti je starcima. Oni su, je li, jedna vrlo ugledna obitelj. Stanuju u vili na Tuškancu. Stari mu je bio komunistički budža koji se dobro snašao i u demokraciji. I odvede ti Robi nju u audijenciju, a stara napravi čitavu scenu. Te odakle je, te ko su joj starci, te što su po zanimanju, te zašto je tako ofarbala kosu, te zašto su joj hlače poderane na koljenima, te kakva joj je to majica, živi cirkus. Duda se nije dala zbuniti. Najprije je pogledala Robija, a on ništa. Stajao je tamo i zurio u pod. Onda je Duda poslala staru u kurac i pokupila se. Tako.

Sranje, rekla je Suzi.

Da, rekla je Vera.

A ono što si rekla za pjesme…

To je istina. Objavio je neke bezvezne knjige pjesama… Mogao je što je god htio, sve mu je mama sređivala. Zapravo je studirao slikarstvo, imao je nekoliko izložbi… A knjižara mu je igračka. Umro bi od gladi da mu nema staraca.

Tužno, rekla je Suzi.

Da, tužno, složila se Vera i pozvala konobara da plati. Hoćeš me otpratiti do tramvaja?

Jesi li udana?, upitala je Suzi dok su hodale prema Jelačićevom trgu.

Da, ali ne, rekla je Vera.

Suzi se nasmijala.

Kakav je to odgovor?

Živimo zajedno, mislim Baba i ja, ali ništa nismo potpisali.

Hm, rekla je Suzi. I kako je to?

Kako je što?

Pa živjeti s nekim zaozbiljno.

Ne znam, rekla je Vera. S Babom je nemoguće izvesti takvo što. Mislim, živjeti zaozbiljno.

On vjerojatno nije od onih što te odmah za sisu, rekla je Suzi.

On je još gori, rekla je Vera.

Jedan je terijer projurio pokraj njih i rastjerao golubove koji su šetali ispred hotela Dubrovnik.

Ti psi, rekla je Vera.

Je li dobar u krevetu?, upitala je Suzi.

Tko, Baba?, nasmijala se Vera. Da, odličan je u krevetu, ne hrče, ne prelazi u snu na moju stranu…

Nije to mala stvar, rekla je Suzi lukavo pogledavajući Veru, mislim za jednog muškarca.

Nije, rekla je Vera. I što je još važnije, Baba ima hrabrosti priznati da je zapišao hlače.

Da je što?

Da je zapišao hlače.

Suzi se zacerekala.

Ništa nije smiješno, rekla je Vera. To je za muškarce najstrašnija noćna mora. Prije će ti priznati da su imali homoseksualni odnos, nego da su zapišali hlače. To može vrlo malo muškaraca. Znaš ono, odu na vece, dogodi im se da se zapišaju, i onda od toga naprave svjetski problem. Jedan moj dečko pobjegao je kroz prozor vecea zbog toga. Jebemti, zbrisao je tako i danima se nije javljao na telefon. Bilo mu je neugodno priznati što mu se desilo.

To još nisam doživjela, rekla je Suzi razdragano. Barem se ne sjećam da jesam.

Ne brini, ima vremena, doživjet ćeš i to, rekla je Vera. Samo ih promatraj dok izlaze iz vecea i vidjet ćeš da su u totalnom bedu ako oko šlica imaju neku mrljicu. Nema veze ako je to od vode. Oni misle da je cijeli svijet fokusiran na njihov šlic, da kompletno čovječanstvo razmišlja o tome od čega je ta flekica na hlačama. Ali, velim, ne i Baba.

Suzi se nije prestajala cerekati.

Dogodilo mu se to na prvom sudaru, a on je mrtav-hladan izašao iz vecea, onako pošprican do koljena, i kad sam ga upitala je li to od pranja ruku, pogledao me kao da sam luda. Kakvo pranje ruku?, rekao je. Zapišao sam se.

Barem je iskren, rekla je Suzi.

Da, rekla je Vera.

Ali samo u bezveznim stvarima, pomislila je.

A Baba je, ne znajući da se u tom trenutku petsto metara od njega vodi razgovor o njegovim zapišanim hlačama, napet i ljut hodao Masarykovom. Jutros je Vera bila dobro raspoložena, kao da je sve tip-top, kao da sinoć Baba nije došao kući razbijen, kao da je otišao u Punta Arenas i više se neće vratiti. Čak je i kavu popila s njim i smijući se ispričala mu kako je Robiju skinula komada, i kako je Robi poludio i rekao joj ono što je rekao. Onda je jutro odmaklo, i Vera je zašutjela, i sve je postalo kao prije, nijemo i nijemo. I sad Baba ulazi u knjižaru, a Robi ga dočekuje lažnim srdačnim osmijehom:

Ej, Baba, kako si?

Nikad bolje, rekao je Baba, nikad bolje.

Malo to ljudi danas može reći za sebe, rekao je Robi.

Kad stoka uživa biti sjebana, rekao je Baba. Ljudi se loše osjećaju kad im je dobro.

Zanimljiv pogled na svijet, rekao je Robi pitajući se što li Babu dovodi u knjižaru.

Dakle, Vera je kurva, drolja i sve to, rekao je Baba, poštedjevši Robija daljnjeg razmišljanja.

Robi je nabacio defanzivnu grimasu.

Oprosti, rekao je, znaš da nisam tako mislio. Došla je gore i iz čista mira počela srati po meni.

Bez veze, rekao je Baba. Zašto se meni ispričavaš? Zašto se uopće ispričavaš? Da se ispričavaš zbog svojih smrdljivih pjesama, ajde, to bih još i shvatio. Ali ti se ispričavaš zbog jedine iskrene stvari koju si u životu napravio.

Što ti, zapravo, hoćeš?, narogušio se Robi. Sviđa ti se glumiti nekog viteza zaštitnika, što?

Neću se praviti da si mi simpatičan, rekao je Baba.

Ovo mi zvuči kao početak jednog…

Sve ove godine, prekinuo ga je Baba, trpio sam te samo zbog Kančelija. A on je, iz nekog posve idiotskog razloga, u tebi vidio neki potencijal. Zamisli!

Skrati, Baba, nemam toliko vremena za tebe.

Nema frke, skratit ću, rekao je Baba suho. Ti znaš da ti je Vera zapravo učinila uslugu skinuvši ti komada.

Robi je problijedio.

Samo te je poštedjela svih onih neugodnosti koje bi kasnije ionako imao s materom, rekao je Baba.

Goni se u kurac, prošištao je Robi.

Reci mi, majke ti, nastavio je Baba zlurado, ti i tvoja mama, fukate li se ko majka i sin, ili onako normalno?

Pijanduro!, vrisnuo je Robi.

Odlično, rekao je Baba. Konačno si rekao nešto istinito. Popravljaš se.

Izlazeći iz knjižare Baba se nije osjećao nimalo bolje. I dalje je bio napet i bijesan. Kao djeca često su igrali onu igru s novčićem i tri kutije šibica. Pronađi novčić. I kad god je Baba silno, ali baš silno želio otkriti gdje je skriven novčić, svaki put bi nepogrešivo podigao pogrešnu kutiju. Njegov bijes bujao je sa svakim novim pokušajem, i bio je usmjeren na kutiju. Tako i sad. Robi nikad nije bio simpatičan Babi, ali on nije skrivao onaj novčić. Definitivno nije.