Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

24
ČUVAJ SE, PRIJATELJU, PLAVUŠA U CIPELAMA VISOKIH POTPETICA, SA SVEŽNJEM KRUPNIH NOVČANICA U RUCI

U Utrinama možete kupiti turske majice, sandžački jeans, crnogorske cigarete, makedonsko vino, hercegovačku marihuanu, kolumbijski kokain, kosovski heroin, austrijske hrenovke, u svako doba u Utrinama možete kupiti sve što vam padne na pamet, samo ne najobičniju kampersku bocu plina. Frustriran tom činjenicom, Kančeli je pošao u Zapruđe po bocu smrdljivog plina. Ispred banke u trgovačkom centru naletio je na dugačak rep, priličniji kiosku lutrije, ili javnoj kuhinji, nego banci. Mora da neki penzić unutra obavlja nekakve akrobatske transakcije, pomislio je Kančeli, dok se uhvatio ovoliki rep. Ti penzići, mislio je prilazeći izlogu banke, to je čista alkemija što oni rade sa svojim penzijicama. Zavirio je kroz izlog i ugledao onu ženu iz srebrnog Citroena-Reanulta-Korejca. Iza nje se, a ne iza penzića-alkemičara, uhvatio rep.

Kančeli nije mogao znati da je to Elza, kako je to mogao znati. Uopće, njegovi instinkti potpuno su zakazali po pitanju Elze. Ona nije državna službenica, niti je u mladosti nosila A i FUCK OFF bedževe (da ju je u autopraonici bolje pogledao, Kančeli bi shvatio da njezina mladost još traje), a još manje je tip žene koji nosi skupe torbice. Kančeli je, shvatili ste, tu ispao potpuni ignorant. I nije se predavao, i dalje je mislio svoje.

Kako je samo kratka, pomislio je Kančeli ugledavši je. Ne niska, već kratka. Kao kratka kava. Gospođa Kratka Plavuša. Ni sandale visokih potpetica nisu je učinile nimalo dužom, morala se dodatno propeti na prste da potpiše onu potvrdu. U lijevoj ruci (tanki, nježni, prozirni prsti kao ticala nekog kukca) držala je svežanj novčanica od 200 eura. Ne, ona nema veze s nekim ministarstvom ili nečim sličnim, mislio je Kančeli, ni govora. Prije bi mogla biti žena nekog srednje rangiranog kriminalca (heroja-a-ne-zločinca i sličnih tipova) ili, još vjerojatnije, žena nekog obrtnika. Nije pomagala mužu u poslu, niti je igdje radila, to je sigurno. Netko tko radi ne maše tek tako hrpom novčanica uokolo. I za manju svotu danas će vam otkinuti ruku. A njena je ruka fakat primamljiv plijen, s tom lepezom od milijardu eura.

Dotle, Elza je obavila posao i izašla iz banke. Kančeli je pošao za njom. Pošao je za njom jer nikad nije izbliza vidio nekoga s toliko gotovine u džepu. Zanimalo ga je kako izgleda pola sata u životu osobe s toliko keša. Hodajući tako za njom izvlačio je maksimum iz njezinih priručnih inicijala. Kustosica proteina. Katalektička Pelagija. Katatonična pedopsihijatrica. Kvadrisilabična pentametrašica. Kriptoklerikalna pušačica. I tako dalje, dok su prolazili kroz pothodnik pa preko parkirališta do pizzerije Asterix. Elza je sjela za stol u kutu i počela proučavati jelovnik. Kančeli je sjeo na drugi kraj pizzerije i proučavao nju. Sad mu se, kad se malo privikao na nju, više nije činila onako iritirajuće kratkom. Što se njenih proporcija ticalo, stvari su legle na svoje mjesto, a naročito grudi, vesele predsilikonske stvarčice veličine šake čije su bradavice napinjale pamučnu majicu boje čaja od mente. Kančeli, međutim, nije stigao temeljitije proučiti Elzu jer je ona, uhvativši njegov akribijski pogled, ustala i prišla njegovu stolu.

Okej, rekla je ne skrivajući neprijateljstvo, što si ti? Neki seksualni manijak, lopov ili nešto slično?

Kančeli ju je gledao sa zanimanjem, kao da je tu pred njim neka životinjica kakvu dosad nije vidio niti je znao da postoji. Zapravo, Elza i jest ličila na životinjicu, s onim krhkim, prozirnim prstima-ticalima, s nakostriješenim plavim čupercima, isturenom bradom i ustima koja rigaju otrov.

Ili ti, možda, nedostaje mama, pa zato cijelo vrijeme trčkaraš za mnom?

Vi, rekao je Kančeli razmislivši na trenutak. Bilo bi dobro da mi u ovoj fazi govorite vi. Ili ste vi neka seljančura koja skakuće okolo s milijunima u torbi i misli da joj to daje pravo da sa svakim bude na ti?

Elza je malo prikočila i spustila gard.

A kad smo već kod toga, otkad to točno trčkaram za vama, ha?, upitao je Kančeli osjećajući da je on poveo ples.

Pa, tamo, štajaznam, od banke, rekla je Elza zbunjeno.

A ne, rekao je Kančeli, niste u pravu, znamo se mi duže. To jest, jučer smo se zamalo upoznali, ovoliko je falilo.

Elza je djelovala još zbunjenijom.

Što me nije spriječilo, nastavio je Kančeli, da vam operem auto, tamo u autopraonici.

Elza je pažljivo odmjeravala Kančelija.

Nisam vas primijetila tamo, rekla je.

Nema veze, rekao je Kančeli. Ono nije modna pista. U stvari, mi i jesmo tamo zato da budemo nevidljivi, ali efikasni. U najboljem slučaju, da budemo u rangu onih četki. Zadovoljni pranjem? Nemate primjedbi? Doći ćete opet?

Elza je bila zatečena. Od neprijateljstva kojim je sve do maloprije zračila nije ostala ni mrva.

Ukratko, završio je Kančeli, nisam nikakav manijak, još manje neko siroče, niti vam želim oteti novac. Ja sam samo perač vašeg auta.

Elza se nasmiješila. Njen osmijeh otkrio je niz zubi, rabljenih, ali lijepih. Gledala je tog brbljivog muškarca i mislila kako on uopće ne sliči na perača auta (ako se, dakako, može govoriti o stereotipu perača auta), a nema ni neke lopovske crte.

Premda, rekao je Kančeli, dok smo bili tamo u pothodniku, palo mi je na pamet da vam otmem torbicu. Nije, znate, baš najbolja ideja mahati tolikim novcem ljudima pred nosom i onda šetati okolo.

Mogu sjesti?, upitala je.

Nema frke, rekao je Kančeli, samo nemojte zaboravite sef i ostalo, pokazao je prema Elzinoj torbi.

Otišla je po torbu, koja je mogla koštati nekih četristo kuna, i vratila se za Kančelijev stol.

Elza, rekla je i pružila mu ruku.

A Beli i Jajo zalijepili su se za izlog pizzerije, značajno ih gledali, a Jajo je, uhvativši Kančelijev pogled, podigao palac u zrak.

Došavši kasnije kući, Kančeli je zatekao Čombea izvaljenog na dvosjedu.

E pa, drago mi je da ti se ovdje toliko sviđa, rekao je.

Čombe je podigao glavu i gledao ga žmirkajući.

Čudne stvari mi se događaju ovih dana, nastavio je Kančeli. Prvo, uporno zaboravljam kupiti jebenu bocu plina pa nam sad ne mogu skuhati čaj. I drugo, u posljednje vrijeme upoznajem samo neke skraćenice. Suzi, Elza… Pitanje je sekunde kad će mi na vrata banuti neka Ena ili nešto slično. Ha, kaj misliš? Osim toga, je li tebi normalno to što neka Elza hoda po kvartu s gomilom novca u torbi? Pričaj ti što hoćeš, ali meni je to sumnjivo.

A Elza je ušla u prazni stan, istresla novac na pod i sjela među svežnjeve novčanica. Gledala je taj novac i mislila: Dakle, toliko vrijedi svo ono vrijeme koje sam provela u ovom stanu, sve što sam ovdje doživjela. Jebemti, kao u onom filmu kad frajer izračunava težinu dima cigarete. Stanovi su kao tuljci u kojima sagorijevamo. Ovaj novac, toliko valjda vrijedi pepeo, ali koliko vrijedi dim? Pa je počela plakati, ali više ne zbog onoga što je nekad bilo. Plakala je zbog onoga što je moglo biti, a nije, a o čemu će odmah prestati razmišljati, samo da se malo sabere. Pa se svukla i otišla pod tuš, i dok su joj sitne kapi bockale kožu razmišljala je o peraču auta koji uopće ne izgleda kao perač auta. Koji uopće ne izgleda loše.