Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

27
O TOME KAKO JE ZAVRŠILO

 

Bilo je blizu podne kad se Suzi išuljala iz kreveta, obukla pamučnu majicu s motivom Barbie kao prostitutke koja joj je dosezala do polovice bedara (Suzinoj majci loše je išlo s motivima i veličinama majica, a te modne akrobacije, koje je dobivala od nje, Suzi je uglavnom nosila po kući) i pogledala mladića koji je spavao na njezinom krevetu. Ležao je na leđima, s rukama pod glavom, mirno i duboko dišući. Jebote, pa ovaj je još beba, još bih zbog njega mogla imati problema s policijom.

 

Pokupila ga je sinoć u Sedmici. Bio je poprilično izgubljen tamo, predao se bez otpora, dovoljno je bilo da mu mahne s druge strane šanka i pokaže mu da želi cigaretu. I sad ga gleda kako spava tu u pozi nekog djeteta. Nakon dugo vremena Suzi se ponovo osjećala dobro. Ni traga onoj prljavštini na koži koju nikakvo tuširanje ne može ukloniti (čestoj pojavi nakon jednonoćnih veza), onoj nelagodi što se kao nafta lijepi za tijelo. Nasuprot tome, osjećala je leptiriće u trbuhu i došlo joj je da se nasmije. Kako se ono zove?, upitala se. Marko? Mario? Nema veze. Kako god se zvao, došao joj je kao Alka-Seltzer nakon nekoga gadnog tuluma.

 

Posljednjih dana Suzi se doista osjećala mamurnom. Ne, nije se razbijala na tulumima, uopće nije cugala, samo joj je ona komplicirana priča s Robijem i Verom izazvala pravu zbrku u glavi. Zašto je Vera izmislila ono o pornografiji? Zašto joj je ispričala ono o Robiju i njegovoj majci? Zašto ju je, uopće, Vera uvlačila u svoje privatne mrakove? Sve je to zbunilo Suzi, i ona je počela izbjegavati Veru. Nije znala što da misli: je li Vera draga ili odurna? U redu, život nije crno-bijel, to je jasno, ali neke boje tu moraju prevladavati, neki tonovi. Koji ton prevladava kod Vere? Kakvu to igru ona igra?

 

Pa još kad je neki dan u gradu Suzi naletjela na onog čudaka Kančelija, i uz piće saznala da Robi baš i nije žrtva čudovišne majke.

Ma ne, to nema veze, rekao je Kančeli, to Vera preuveličava. Je, on je malčice nakačen na starce, posebice na majku, ali tko danas nije nakačen na nešto? Ne možemo ga zbog toga odmah sahraniti, rekao je Kančeli.

Rekao je još da je Robi samo bogati momak koji pokušava postati proleterom i piscem, ali mu i jedno i drugo slabo polazi za rukom. Pa joj je natuknuo nešto o tome kako Vera ne podnosi Robija jer je ovaj davno napustio jednu Verinu dobru prijateljicu, i onda je bilo gutanja tableta, guranja glave u plinsku pećnicu i sličnog cirkusa. Nije se ubila, naravno, dovršio je Kančeli priču, nije joj to bilo ni na kraj pameti, samo je Sylvia Plath bila tada jako u modi, kužiš.

 

Tada se Suzi zapitala zašto je uopće i pomislila da bi se ona i Vera mogle zbližiti? Kako sam glupa bila. Kao da sam se poželjela zbližiti sa svojom majkom. I odjednom je vidjela Veru drugim očima. Vidjela je ženu koja je ispušila u životu. Jako usamljenu ženu. Suzi nije isključivala mogućnost da i nju, tamo negdje u toj budućnosti, čeka neko slično sranje, ali joj se uopće nije žurilo u tom pravcu. Zašto bi joj se i žurilo? Starenje je jednosmjerna ulica, i unatoč svim trikovima plastične kirurgije, tu nema vožnje u suprotnom smjeru. Verina dosjetka kako ona zna kako je to biti u Suzinim godinama, ali da je pitanje hoće li Suzi ikad saznati kako je to biti u njezinim, Verinim godinama, sad je poprimila sasvim novo značenje. U toj dosjetci Suzi više nije vidjela mudrost, već zavist. Možda si u pravu, mislila je Suzi, ali vjerojatnost da ću ja jednom stupiti u te jebeno-famozne srednje godine i dalje je prilično velika, dok ne postoji apsolutno nikakva vjerojatnost da ti ikad, ikad i ikad više okusiš dvadesete. Pa je prestala odgovarati na telefonske pozive, a kad bi na sekretarici čula Verin glas, pomislila bi: Fala ti lijepo, nemoj me više spašavati od mojih godina, odlučila sam potpuno uživati u njima.

 

I sad, dok je Suzi pila kavu, zazvonio je telefon. Srčući kavu slušala je Verin elektronski glas:

Ej, izgubljena kćeri, ovo je perfektan dan za neku kavu…

Tko ti je to? Mama?

Suzi se okrenula. Na vratima je stajao njezin noćašnji ulov.

Nešto slično, rekla je.

Pokazala mu je da sjedne za stol i upitala ga hoće li klasičnu nessicu ili nessicu s mlijekom.

 

Dotle, Robijeva žuta buba krstarila je Lujzijanom. S tankom punim bezolovnog benzina od 98 oktana moglo se do kraja svijeta i pola puta natrag. Ali Robi nije pošao na put oko svijeta, već na Krk. Nije mu se žurilo dolje. Vozi kulerski, sakrio oči iza sunčanih naočala, u desnoj ruci otvorena limenka piva. Pretvara se da nema nikakvu ideju kamo će, ali gdje god bilo to nikamo, tamo nije htio stići novom, brzom cestom za Rijeku. Furao je starom Lujzijanom i cugao to pivo. Pritom su mu svakakve stvari padale na pamet. Da je on posljednji od one garde s ceste. Da je jedini legitimni nasljednik Jacka Kerouaca. Da je upravo krenuo u Pariz gdje ga čeka Zadie Smith i onda će zajedno u Tanger kod… I sve takve stvari.

Pa da, stara cesta za starog jebača, mrmlja sebi u bradu.

Brzina ne priliči mojim godinama, mladiću, kaže dječaku koji uz cestu prodaje gljive.

Nikakvo odredište nije vrijedno brzine, moronu, kaže tipu koji ga je pretjecao.

Život se sastoji samo od trčanja za vlastitim repom, kaže stablima pokraj ceste.

Zato hodaj kroz život sporim, elegantnim korakom crne pantere, kaže Robi svojim naočalama i svome čelu u retrovizoru.

I kako se poželio društva, a nije mogao tek tako prijeći preko posljednje epizode s Babom, složio je sljedeću situaciju: ovaj čas je pokupio Babu, čije je gastarbajtersko smeće, onaj prastari Opel, zakuhalo nasred ceste i crklo, i Robi staje i velikodušno nudi Babi da ga poveze do najbližeg automehaničara. Baba pristaje zahvaljujući mu se, i sad se njih dvojica voze u žutoj strijeli.

Dobar je, a?, kaže Robi tek toliko da načme razgovor.

Pa, nije baš Chevrolet iz 56, kaže Baba ljubomorno.

Ne pričaj gluposti, kaže Robi, nije ni ovo Route 66.

Motor je opasno režao, zapljuskivan sintetičnim uljem, sluteći kilometre asfalta koji ga čekaju.

Čuj ga, kako samo reži, kaže Robi, pritišćući na izlazu iz krivine papučicu za gas.

Reži!, začudi se Baba. Može li se uopće za jedan takav auto reći da reži?

Robi nagazi na kočnicu i auto se proklizujući na šljunku zaustavi uz rub ceste.

Van!, pokaže Robi kažiprstom prema planinskim vrhovima u daljini.

Zašto?, pita Baba.

Zato što sereš, kaže Robi. Zašto se za bubu ne bi moglo reći da reži?

Robi se opasno unese Babi u lice.

Zato što buba nije Maserati ili nešto slično, kaže Baba, eto zašto.

Između njihovih nosova nije bilo ni dva prsta razmaka.

Goni se van, kaže Robi.

Nećemo se valjda sad tući, kaže Baba shvativši u međuvremenu da se Robi ne šali.

Uostalom, kaže Robi, otkad to ti patiš za markama, ti koji se oblačiš na buvljacima?

Nisam rekao da patim za markama, kaže Baba, samo sam rekao da buba nije Maserati.

Gubi se, kaže Robi.

I Baba nestane iz auta, i Robi je opet sam.

I jer mu je fakat bilo dosadno voziti se samom, na izrovanom ugibalištu za kamione Robi isfantazira djevojku s podignutim palcem. Suzi, jebemti, bila je to Suzi.

Upadaj, kaže Robi kulerski, cesta nas čeka.

Sjajna ti je pila, kaže Suzi ljubeći Robija u usta.

Sviđa ti se?

Jako, kaže Suzi. Razlikuje od svih ostalih buba na svijetu, ona je jedinstvena, jedna i jedina, i na čitavom svijetu nema bube slične ovoj.

Robi je pritisnuo papučicu za gas i šuma se pretvorila u zelenu mrlju.

A znaš li što je čini tako jedinstvenom?

Reci.

To što je ti voziš, kaže Suzi. I što ona svakim danom poprima tvoje osobine, počevši od ritma kretanja pa do raznih mušica. Štoviše, sva tvoja elegancija, ekscentričnost i to, sve se to uvuklo i pod lak ovog auta i čini ga također elegantnim i blago ekscentričnim.

Robi je zacvilio, i sad je stvarno nagazio na kočnicu, i auto se u oblaku prašine zaustavio uz rub ceste.

Koji ti je kurac, kretenu!, zaurlao je tip koji je vozio iza Robija i divljački sjeo na trubu. Oćeš nas sve pobit!

A Robi nije čuo ni urlik niti trubu. Nije čuo ništa, osim vlastitog srca koje je lupalo kao ludo. Naslonio je glavu na volan i mislio kako je život kučka.

 

A Kančeli i Elza leže u sobici na čijim zidovima visi desetak dječjih crteža. To su radovi Kančelijeve kćeri. One žvrljotine u kojima roditelji vide buduću genijalnost svojih potomaka, a psihijatri njihovu jezivu sadašnjost. Kančeli nije bio od takve vrste roditelja. On uopće nije primjećivao te crteže, sve dok ga njih dvije nisu napustile. Žena ih je, iz nekog razloga, ostavila na zidovima. Sve iz sobice je pokupila, odnijela je i posljednju mrvu prašine, samo ne te crteže. Kančeli ih se mislio riješiti onog dana kad se riješio one šalice s glupim kravama, ali nije. Ostavio ih je na zidovima. Kao sjećanje na to da je ta sobica s crtežima dugo vremena bila muzej njegove loše savjesti. Više to nije. Sad je to posve obična sobica oblijepljena dječjim žvrljotinama u kojoj, na madracu prekrivenom raskopčanom vrećom za spavanje, leže Elza i Kančeli. Kančeli, držeći Elzinu ruku u svojoj, zurio je u strop i slušao što ona priča.

 

A Elza je pričala o svadbenom putovanju na Halkidiki, o poljima suncokreta i ogromnim zelenim zmijama na tom poluotoku, o srebrnom Citroenu koji su ona i Igor kupili i o kreditu koji je otplaćivala i nakon što je on poginuo, o propasti poslovnice u kojoj je radila, o posljednjem zajedničkom ljetovanju na Mljetu i jastozima u restoranu na jezeru, o tome kako Igor nije htio ni čuti da napusti brigadu dok rat ne završi, o tome kako su planirali otići u Novi Zeland, o tome kako je preko vlasnika tobacco-shopa u kojem je radila pronašla posao u Grazu, ali da uopće nije sigurna je li stvarno riječ o poslu u staračkom domu ili o nečem trećem, o tome kako im je onaj dan kad je pratila Igora do vojarne preko puta prešla crna mačka, slična onoj koja im je danas prešla preko puta tu, ispred nebodera…

Pričala je nepovezano i plakala.

 

Onda je Kančeli pričao o zabavama koje je Irena (nakon dugo vremena Kančeli je izgovorio ime koje inače nije izgovarao pred drugima) voljela priređivati, o tome kako se promijenila nakon Majina rođenja, o tome kako se s Majom povlačila u sobicu svaki put kad bi došao kući s prijateljima, o tome kako je divlje lokao i divljačkim svađama i razbijenim vratima i šalterima, o tome kako je urlao na Irenu svaki put kad bi mu prigovorila da je pijan, o šalici s naslikanim kravama, o psihijatrici jastrebskog lica i prikazama u bolničkom parku i ljudima s očima mrtvih riba, o tome kako je onaj mačak kojeg je vidjela ispred nebodera samo Čombe, prijateljski mačak i neka ništa ne brine… Pričao je i divlje joj stiskao ruku.

 

Pričajući tako jedno drugome, skidali su se s vlastitih prošlosti. Pričali su i gledali nekamo kroz zidove i pritom drhtali, kao da to ledeni mjesec, a ne zvizdan, tuče u staklo i beton nebodera.

 

Nekako u isto vrijeme, Baba je Veri pružio ključeve stana i rekao da će po knjige i ostale stvari doći negdje na jesen, ako je to u redu.

U redu je, rekla je Vera.

U svakom slučaju, nazvat ću te prije toga, rekao je i podigao s poda sportsku torbu.

Da, svakako, rekla je Vera.

Iznajmio sam nešto u centru, rekao je i krenuo prema vratima. Neku rupu.

Dobro, rekla je Vera.

Vidimo se, rekao je i zatvorio vrata za sobom.

Vera je ostala stajati u hodniku s ključevima u ruci. Kad su Babini koraci utihnuli, odložila je ključeve na ormarić za cipele, otišla u kuhinju i oprala šalicu iz koje je Baba bio popio kavu. Onda je nazvala Suzi. Posljednjih dana javljala joj se samo Suzina telefonska sekretarica. Tako i sad. Vera je ostavila poruku, pa je sjela i pokušala smisliti što će. Otići na more posjetiti Dudu u Londonu napisati esej o novoj ženskoj britanskoj prozi srediti ormare baciti odjeću koju godinama ne nosi pisati Tomu napiti se leći i prespavati ljeto… Toliko se planova kovitlalo u njezinoj glavi. Razmišljala je o tome kako bi joj sad dobro došla cigareta, da malo sredi tu situaciju u glavi, ali joj se učinilo blesavim Babu odmah zamijeniti nekom drugom lošom navikom. Pokušala je imenovati ono što osjeća. Je li to olakšanje? Skinula je tijesne jebene talijanske cipele. Ili španjolske čizme. Nakon duge vožnje busom u kojem je zaudaralo na znoj i naftu stigla je u neki gradić u brdima, i sad stoji na popločanom trgu ispred crkve, s planine puše vjetar, i svo vrijeme ovog svijeta samo je njezino. Nije se prepoznala ni u jednoj situaciji. Ono što osjeća sličnije je gušenju. Kao da se vozi u krcatom liftu, i sva je ta tijela pritišću, i ne može se pomaknuti, i počinje je hvatati panika. Mora izići iz stana. Da, to će učiniti. Pola sata kasnije, pozvonila je na vratima stana na prvom katu zgrade u Deželićevom prilazu.

Bok, mama, rekla je i poljubila ženu koja je otvorila vrata.

Dakle, rekla je Verina majka stavljajući nešto kasnije čajnik na stol, opet si se dokačila s Babom.

Zašto to misliš?, upitala je Vera.

Zato što dođeš samo kad se posvađate.

Nije baš tako, rekla je Vera. I nismo se uopće dokačili, samo više nismo zajedno.

Majka se nije doimala iznenađenom onim što je čula. Samo je gledala Veru pokušavajući pročitati što joj piše u očima.

Je li to zbog pića?, upitala je konačno.

Otkud ti sad to?, rekla je Vera otpivši gutljaj čaja iz porculanske šalice.

Taj servis za čaj Verina majka naslijedila je od svoje majke, a ova ga je kupila u nekoj trgovini antikviteta u Amsterdamu i ako je vjerovati priči, servis je u Holandiju stigao s prvim tovarom čaja iz Kine. Vera je mnogo puta čula tu priču i nije previše vjerovala u nju. Ali je zato vrlo rado pila čaj iz porculanskih šalica koje su prošle pola svijeta da bi završile u njenim rukama. One su, baš kao i ušećereno voće, davale čaju poseban okus.

A što bi drugo moglo biti, rekla je majka. Ni ti ni on niste od onih koje udari drugi pubertet. Oboje ste, kako da kažem, imali dugu i burnu mladost.

Vera je šutjela.

Piće zna povući čovjeka, rekla je majka, samo ga tako zgrabi. A Baba se, koliko znam, nije opirao tim stvarima.

Baba nije došao u tu fazu, mama, rekla je Vera. On, doduše, ne bježi od čaše, nastavila je, to nije nikakva tajna, ali to još uvijek ne znači da je u fazi u kojoj bi to predstavljalo neki ozbiljniji problem. U svakom slučaju, odložila je šalicu na stolić, piće nije razlog što smo se Baba i ja razišli.

A što je onda razlog?, upitala je majka.

Vera je ustala i prišla komodi na kojoj je stajao uokviren portret njezina oca. Onjušila je fotografiju i mogla se zakleti da je osjetila miris kolonjske vode. Vera ne podnosi taj miris jer je on podsjeća na putovanje automobilom, od čega joj je kao djevojčici bila muka. Svaki put kad bi je otac probudio u zoru, namirisan kolonjskom vodom, Vera je znala da će taj dan provesti u automobilu na putu prema moru i da će povraćati. Kasnije, kad je pubertet otklonio mučninu od putovanja autom, Veri bi se na miris kolonjske vode počeo okretati želudac.

Umorni smo jedno od drugoga, valjda, rekla je Vera potisnuvši mučninu. Ili je u pitanju neka sitnica kod Babe koju prije nisam primjećivala, ili mi nije smetala. Možda koristi pogrešan aftershave, ili drži cigaretu na iritantan način, ne znam.

Tvoj otac i ja…, počela je majka.

Znam, mama, prekinula ju je Vera, prošli ste kroz mnoge krize, zajedno, pomažući jedno drugom, niste pokleknuli i tako dalje sve dok vas smrt nije rastavila, njegova smrt, pokazala je na očev portret, ali ne bih sad o tome. Nisam došla po savjet, došla sam reći ti to i popiti čaj s tobom, u redu?

Majka je pomirljivo slegnula ramenima.

Hoćeš li se onda preseliti ovamo?, upitala je znajući unaprijed što će čuti.

Neću, nasmiješila se Vera. Baba je već odselio.

 

A Baba je ležao u sobi u prizemlju dvorišne kuće u Medulićevoj i razmišljao o literaturi prve polovice dvadesetog stoljeća. Kako mu je to palo na pamet? Najprije ga je, dok je kružeći pogledom po garsonjeri počeo shvaćati da će tu provesti sljedećih tko zna koliko dana, mjeseci ili godina, uhvatilo malodušje. U odnosu na taj iznajmljeni stančić, Kančelijeva betonska pećina, od koje su ga inače podilazile srsi, činila mu se sasvim pristojnim mjestom. Onda je doživio napadaj paramnezije. Jebeni déjà vu. To mjesto bilo mu je poznato, jako poznato. Snažan vonj vlage, podbuhle tapete prošarane sivim i smeđim flekama (kao stare pomorske karte), namještaj s kojeg se ljušti furnir, sirotinjska kuhinja u separeau odijeljena od sobe ispranom zavjesom, zajednički vece u hodniku, sa željeznim lavaboom i požutjelim, napuklim ogledalom. I to dvorište obraslo korovom, s buffetom i automehaničarskom radionicom, puno napuklih osovina, blokova motora i kojekakvih drugih automobilskih dijelova. O takvim mjestima Baba je čitao u pričama pisaca s početka prošlog stoljeća, i pitao se čime je to on zaslužio da na taj način proživljava prošlost. Zaspao je razmišljajući o gadnom položaju u kojem se našao.

Probudio se u sumrak s glavoboljom. Sjeo je na rub kreveta i trebalo mu je neko vrijeme da shvati gdje je. Nije mu bilo ništa lakše kad je shvatio gdje je. Kroz otvoren prozor, iz buffeta je dopirala pjesma, nešto o duši, srcu i očima. Ustao je i otišao do hladnjaka. I hladnjak je bio iz nekoga drugog doba. Opipao je poslagane limenke piva. Odmah se osjećao bolje. I glavobolja je malo skulirala. Uzeo je limenku i bocu votke. U ormariću iznad sudopera pronašao je zdepastu čašicu od brušenog stakla. Stavio je sve to na stol i krenuo. Za dušu slavensku, votka, pivo. Za srce ranjeno, votka, pivo. Za oči čarnaje, votka, pivo. Za bregastu osovinu, votka, pivo. Digao se i otišao po novu limenku. Za fergazer, votka, pivo. Za Mažuranića i sve ostale kmetove, votka, jebotedobraje, pivo. Za Obodinov hladnjak, votka, pivo. Za gazdaričin gebis, votka, pivo. Za tebe, prijatelju, digao je čašicu prema sjeni koja je prošla ispred prozora, votka, pivo.

Baba je tankao u sebe koliko je išlo. I inače je išlo mnogo, a sad mu je tuga povećala kapacitet. Bila je prošla ponoć, u buffetu su odavno zamrli svi zvukovi, kad je Baba razočarano konstatirao da više nema što tankati. A mogao je još, cuga ga je jedva dotakla. Neko vrijeme sjedio je tamo i zurio u mračno dvorište. Onda se odvukao do kreveta, legao, zabio glavu i šake u jastuk i počeo plakati. Cvilio je tako poput psa. Onda se digao, otišao na vece i popišao se. Ispuhao je nos, umio se i prošao mokrim prstima kroz kosu. Odraz u ogledalu nije ga obeshrabrio. Nije se postidio crvenih očiju i otečenih kapaka.

Jebe mi se, mislio je, ništa od ovoga nije istina. Upao sam u neku staru, čudovišnu priču, sutra će sve biti u redu.

Vratio se u krevet i zaspao.

X

Sadržaj

1
O strahu od povratka kući i izumiranju domaćeg piva

2
O kraljevskom čaju i internacionalnom laureatu

3
O muzikalnom upaljaču i ciganskim psima

4
O lažljivom ogledalu, Bečkim dječacima i sestri iz Reda sv. Terese Orlowske

5
O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpina

6
O tome kako si je Vera umalo otfikarila prst i kako se Baba nije mogao sjetiti imena pepeljare

7
O tome zašto je Robiju muka od eks generacije

8
O kavi u limenci i vinu u tetrapaku

9
O nokautiranom boksaču, Billyju Kidu i pročitanoj kukavici

10
O tome kako je Kančeli najprije vikao a-ha! i kako je poslije susreo skretničara

11
O staklastim očima i starim skrovištima

12
O starici s umornim pudlom, alt saksofonu i očima boje friškog hematoma

13
O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena

14
O pirsingu boje ultramarina i o tome što je ubio otrov za komarce

15
O izgubljenom sidru i crvenom kišobranu

16
O duhovima fotografija i srcu jazavčara

17
O prikazama u parku i lošem tajmingu

18
O sumatranskim cigarillosima, bevandi i slamnatom šeširu

19
O jednom pepelu, nevinoj gavranici i ginekološkom artu

20
O trojici zabrinutih u hladu patuljastog hrasta i stvarima koje ne prelaze preko usana

21
O dječjim imenima, zapišanim hlačama i skrivenom novčiću

22
Živjeti s nekim nije isto što i dobiti sidu

23
O anarhizmu, kešu i Velikom Bratu

24
Čuvaj se, prijatelju, plavuša u cipelama visokih potpetica, sa svežnjem krupnih novčanica u ruci

25
O nestalim upaljačima i čuvarima Crvenkapica

26
Ne tražite u Samoboru ono što se nalazi u Utrinama

27
O tome kako je završilo

28
O tome što je bilo poslije



Impresum