San žutih zmija | Edo Popović

ISPOD DUGE

 

Noćas sam opet sanjao Kurga, kaže Elias.

Suteren s podom od nabijene zemlje gdje je uvijek noć… Gdje vonja na znoj, vlagu, trulež i strah… Gdje čovjek ne može biti siguran hoće li se, kad jednom zaspe, ikada više probuditi… Gdje se lišajevima obrasli zidovi škripeći pomiču za snažnih napada… Mjesto za umiranje. Ali, Elias – on sanja.

I jutros. Iznad mrtvog sela na granici i iznad svijeta dizalo se sunce. Obasjavalo je mrave na stablu srebrne breze, modre cvjetove vodopije, glave čička boje starog srebra, grmove divlje ruže, mračne cvjetove koje su u asfalt urezale granate, smaragdne šume, daleke gradove, tramvaje koji škripeći napuštaju remize, pospane taksiste, zidove nebodera pune proročanskih grafita… Dobro sunce! Svejedno je brojiš li plijen od noćašnje provale, ležiš li u krevetu, budan, i čekaš da zazvoni budilica, slušaš li kako u kuhinji pišti čajnik, držiš li, miran, cijev pištolja u ustima, ili promrzao, očiju punih trnja, čekaš smjenu straže, sunce je isto. Nabreklo sunce boje srebra istom ravnodušnošću obasjava taksiste, anđele s trubama na pročelju katedrale, jezerca na asfaltu, mliječne magle iznad močvara, blještave cijevi topova u erekciji, promrzle vojnike na straži i modre cvjetove vodopije u dvorištu kuće mrtvog sela na granici gdje u suterenu Elias teturajući izranja iz mraka spavaonice, zastaje hvatajući se rukama za dovratak i kaže da je opet sanjao Kurga.

Čulo se, kaže Zizi.

Čulo?

Da. Toliko si se derao, da je malo falilo da te upucam.

Ma daj.

Istina je, tražio si pušku ili tako nešto.

Elias je grozničavo surfao po snovima.

Je, rekao je ozarena lica, imao sam ga, bio mi je pred nosom, povukao sam okidač… I ništa. Kurg nije ni trepnuo. Pogledam pušku, a ono – plastična igračka. Živo sranje, jebote, nikad se gluplje nisam osjećao.

To me najviše živcira kod tebe, kaže mu Zizi, to što možeš zaspati na klupku zmija i sanjati.

Čovjek mora sanjati, pravda se Elias. Snovi bdiju nad nama, čuvaju nas od smrti, a to što često ne možemo birati mjesto gdje ćemo sanjati, bože moj.

Elias i inače nije izbirljiv – lovi i jede poludjele svinje koje se hrane ljudskim leševima. Ispočetka, dok su se još mogli izbrojati na prste jedne ruke, zakapali smo ih. Potom je trebala i druga ruka, a žuljevi vole pucati i boljeti, pa smo ih spaljivali. Ali, smrt je ove godine dobro rodila. Njezini plodovi padali su kao šašavi po cesti, jarcima, dvorištima i vrtovima, nadimali se i trunuli pod jarkim suncem, nikome potrebni. Prepustili smo ih svinjama. Uostalom, nismo došli tu razbijati si glavu mrtvima, već razbijati je živima. Pune ruke posla. Činimo to prilično dobro. Elias, Zizi, Trubač, Doktor i ja zbilja savjesno obavljamo svoj posao, što je u ovim žalosnim vremenima rijetka vrlina.

Elias još stoji na vratima spavaonice, u jednoj ruci drži čizme, drugom se češe po prsima frp-frp, čudi se odakle plastična puška u njegovu snu, a potom, kao i svakog jutra, počne dvojiti o tome hoće li čizme obuti odmah ili će jednim skokom premostiti razdaljinu od dovratka do tepiha, sjesti na trosjed, pripaliti cigaretu, pa tek onda započeti tu stvar s obuvanjem. Frp-frp-frp, Eliasovi nokti sve brže grabe preko prsa i trbuha, i evo ga, već je na trosjedu s cigaretom u ustima. Zizi stavlja preda nj šalicu kave i govori mu kako nije u redu da ga se ovako poslužuje, jedanput ili dvaput servirati mu kavu, ajde u redu, nije važno, ali otkad smo ovdje on nijednom nije skuhao kavu, samo spava i sanja pizdarije, uvijek dođe na gotovo, i koji klinac on zapravo hoće?

Elias srkne kavu, namršti se i zagleda u šalicu.

Što ne valja?, pita Zizi svadljivo.

Molim?

Što nije u redu s kavom?

S kavom?

Da, s kavom.

Ajme, što si ti jutros napaljen.

A što bi ti htio? Šlag, čokoladne mrvice, da ti popušim, ha?

Elias više ne kaže ništa, srče kavu i promatra ples svjetlucavih zrnaca prašine u sunčevim zrakama koje su se između spojeva hrastovih dasaka kao lopov uvukle u sobu.

Da nema tih dasaka soba bi bljesnula punim sjajem. O, kakva je to soba bila. Zidove smo oblijepili fotografijama sivih čaplji, čubastih gnjuraca, vodomara, orlova, srna, divljih pataka, sve iz kalendara nekog lovačkog društva, dovukli smo u nju fotelje, stol i komodu u kojoj držimo zalihe konzervi, izraubane porno magazine, municiju i ručne bombe. Elias je odnekud doteglio trosjed zbog kojeg je nakon ručka redovito izbijala svađa. Svatko je tu uvaljivao svoju guzicu, ali kad bi je netko uvalio nakon ručka, Elias bi zbilja poludio. Sredinu sobe krasi debeli tepih od gabeh vune. Zizi ga je donio s prvog kata želeći ga prostrijeti u spavaonici, prostoriji bez prozora u stražnjem dijelu suterena. Pobunili smo se držeći kako je, jer je lijep, neprilično držati ga u mračnoj sobi obrasloj lišajevima. Zizi nije popuštao, tvrdoglavo je ponavljao da je tepih njegov i da ga prema tome može prostrijeti gdje god hoće, pa i u dvorištu, ako mu se prohtije. Predomislio se tek kad mu je Elias u zamjenu ponudio kutiju analgetika; tepih je promijenio vlasnika i završio na podu onoga što smo nazivali dnevnom sobom. Naslage blata odavno su prekrile njegove šare, ali jedan kut još uvijek svjedoči o negdašnjoj ljepoti. Na podlozi boje rđe istkana je žuta dugovrata ptica. Zizi tvrdi da je to rajska ptica.

Još malo i sunčeve zrake otići će iz sobe, vratiti se u dvorište i obasjavati modre cvjetove vodopije, busenje trave, grmove divlje ruže čiji je opojni miris ljetos kao duh lutao dvorištem, obasjavat će vrt obrastao podivljalim korovom, nakostriješene glave čička boje starog srebra, nagriženu drvenu ogradu i stablo srebrne breze. Dašak vjetra pokrenut će lišće breze, listovi će se otkidati i padati okrećući suncu svoje trbuhe, i oni će sjajiti na suncu kao trbusi riba. Sunčeve zrake obasjat će i Trubača koji proviruje iz izgorjelog transportera u dvorištu, rukom prolazi kroz kosu i zijeva. On noćiva u transporteru jer ne podnosi vonj truleži i jer vjeruje da je tamo sigurnije. Unutra je i pougljeno tijelo vozača, ali to mu ne smeta. Glavno da nije vlažno.

Vrata i prozor, kažem, natkrili smo palac debelim hrastovim daskama, ali su svejednako zidovi i strop puni ožiljaka od šrapnela. Tu nema sigurnog kutka.

Mogućnost da ovdje dobijete šrapnel ravna je mogućnosti da dobijete na lutriji, pričao je zapovjednik voda novajlijama koji su se trzali na daleke detonacije. Bilo je to prošle jeseni, u zemunici na istoku. Problem je, dodao je, tek u tome što su ovdje izvlačenja svakodnevna, i što se nikad ne zna kad će početi. Nedugo potom njemu se posrećilo – vraćen je kući bez glave i polovice torza.

Kurg, kaže Elias preokrećući šalicu na tanjurić. Moram ubiti Kurga.

Kurg je onaj koji je zakuhao čitavu stvar, prvi koji je obradio oblutak i ubio čovjeka. Zbog plijena, vjeruje Elias. On se fura na Kurga da ne poludi. To jest, uvjeren je da će ga svaki neprijateljski vojnik kojeg ubije baciti nekoliko godina unatrag i da će samo tako, ubijajući, pronaći put do izvora zla – do Kurga.

Kurgovu kopilad ne brine puno Eliasova namjera, živo im se fućka. Čuče za teškim, izrezbarenim stolovima od mahagonija, ogrnuti finim tkaninama, tu su i svilene kravate, Rolexi, blindirana kolica… I što rade? Grabe. Jedan više od drugoga. Samo gledaju kako će oplindrati leševe, kako će vam zavući ruku u džep. Jednom vas rukom drže za jaja, drugom bunare, i otuda ovaj urlik koji odzvanja svemirom.

Oni i vlastito govno pretvaraju u lovu, tvrdi Elias. Maheri alkemije. Oni bi i od mojih muda napravili kakvu zgodnu stvarčicu, možda vrećicu za dijamante.

Kako stvari stoje u njegovim će se mudima uskoro kotrljati nečiji dijamanti. Od jučer smo odsječeni od glavnine, od jučer smo gospodari mrtvog sela na granici. Selo je nekad imalo i ime, ali više ga nitko ne pamti. Gospodari smo smrvljenih kuća, nagorjelih krovnih greda, zavjesa što vire iz duplji prozora i vijore se na vjetru, paklene paučine istkane od niti vođenih raketa, obogaljenih stabala, vrtova i voćnjaka obraslih podivljalim korovom, grmova divljih ruža čiji nas je miris noćima opijao, nagriženih drvenih ograda, zgaženih cvjetnjaka, listova srebrne breze koji se otkidaju na vjetru i padaju okrećući prema suncu svoje trbuhe, smrskanog zrcala na prvom katu… U njemu se sasvim lijepo može pročitati budućnost.

Doktora nije previše zabrinjavala budućnost, to jest što su nas oni prijeko svaki čas mogli upucati.

To i nije tako loše kad čovjek malo bolje razmisli, govorio je. Prije ili kasnije to će nam se dogoditi, prije ili kasnije netko će nam nabiti sudbinu u guzicu, i zato valja s time svršiti, odmah, jedanput i zauvijek.

Ostali nisu dijelili njegov pogled na svijet pa bi se, obično o podne, kad bi se tišina spustila na mrtvo selo, na prašnjava dvorišta i modre cvjetove vodopije, poveo ovakav razgovor.

Svijet, mislio je Zizi, možda baš i nije najbolje mjesto za život, ali ja zasad ne vidim ništa zbog čega bi se isplatilo umrijeti. Jedno je sigurno, bit ćemo mrtvi prije nego što pronađemo neki razlog da umremo, jer oni prijeko, kako stvari stoje, već imaju razlog da nas ubiju, pa se zato više ne moramo zamarati tim stvarima.

I Elias je na tu stvar gledao filozofski.

Problem, tvrdio je on, nije u onima tamo i njihovim razlozima, već u vremenu. Možemo učiniti svašta, pa čak i ubiti Kurga, ali ne možemo pobijediti vrijeme. Naša garancija ističe, ne znam, doduše, do kad točno vrijedi, ali je posve jasno da nas je svakim danom sve manje. Uostalom, kad imaš pušku ne treba ti nikakav razlog da umreš, jel’ tako?

Ja toliko volim život da bih radije umro, nego ga se odrekao, citirao je Trubač nekog pisca za kojeg nitko nije čuo. U svakom slučaju, zaključio bi, na smrt se plašim smrti na sranju.

Njegov strah dijelili smo svi. Nitko nije želio umrijeti na zahodu. Tko bi normalan to želio? Poznavali smo neke nesretnike koji su tako završili. Izišli su iz zemunice ostavljajući za sobom nedovršenu rečenicu, vrelu kavu u sivomaslinastom poklopcu porcije, ili neodigrane karte na stolu sklepanom od hrapavih dasaka, izišli su gužvajući u ruci stare novine, čučnuli u poljskom zahodu pedesetak metara dalje – i više se nisu vratili. Takve smrti bile su povod beskonačnim raspravama o tome što je vrednije: čovjek ili njegovo govno. Svatko je o tome imao svoje mišljenje, ali nas je činjenica da je govno pokatkad nadživljavalo svoga tvorca redom obeshrabrivala. U svakom slučaju na zahod se išlo s nelagodom i strahom, i slaba je pritom utjeha bilo to što su i takve smrti proglašavane herojskima.

Elias pruža Ziziju šalicu na čijim je unutarnjim stjenkama talog iscrtao zamršene šare.

Što jutros kaže šalica?

Zizi je uzme i ovlaš pogleda.

Isto sranje, čovječe, uvijek isto sranje: jebao si ježa u leđa.

 

U selo smo došli početkom ljeta. Mirni ljetni dani ispunjeni mirisnim zrakom koji se s brežuljaka slijevao u dolinu, zrakom kojeg smo pili, a ne udisali. Selo je tada imalo ime, crkvu šiljata zvonika čije je zvono triput dnevno podsjećalo stanovnike da se bliži sudnji dan, groblje, trgovinu mješovitom robom ispred koje smo u predvečerje sjedili i ispijali pivo, cvijetnjake, kuće… Drevne drvene kuće strmih krovova s izrezbarenim vijencima i balkonima obraslim bršljanom, čija je unutrašnjost mirisala na lavandu i prohujala vremena, a koje su, pogođene fosfornim granatama, nestajale brže od treptaja oka. I katnice od crvene cigle s velikim dvorištima i gospodarskim zgradama, koje su sporo gorjele, praskale crijepovima, dimile se danima. Iza kuća sterali su se vrtovi, oranice, močvare i smaragdne šume odakle su noću dopirali jezivi krikovi, a jutrima dolazile mliječne magle.

Seljaci su nas primili šutke, znajući da smo došli zbog onoga što će uskoro doći. Dopustili su nam da spavamo u sjenicima i štalama, bez riječi su nam, kad bismo zatražili, davali staklene čaše, šalice za kavu, svakojake sitnice za kojih nema mjesta u vojničkom rancu, nijemo su promatrali kako se uvaljujemo njihovim kćerima i ženama; prihvatili su nas, osjećali smo to, kao krumpirove zlatice, ili neku sličnu pošast koja s vremena na vrijeme pohara njihov kraj i ode kako je i došla, važući i procjenjujući jesmo li veće ili manje zlo od onoga koje će uskoro doći. Bili smo stran, dotad neviđen virus u zamršenom tkivu njihovih međusobnih odnosa i dnevnih rituala u koje nismo ni pokušali proniknuti. Nismo im, svakako, bili dragi.

Nismo im bili dragi, ali se nismo obazirali na to. Danju smo sjedili na uglačanim drvenim klupama ispred trgovine, ispijali pivo i zviždali za djevojkama. Ili smo skitali brdima na sjeveru, istraživali duboke, sjenovite usjeke, slijedeći tokove bezimenih ledenih rječica. Tumarali smo močvarom prepunom lopoča žutih i bijelih cvjetova, zvižduka i krikova nevidljivih ptica, sve do rijeke, spore i mutne, iza koje se nalazilo ono zbog čega smo bili tu.

Noći su bile crne, sparne. Ležali smo u toplim, zagušljivim sjenicima, u mračnom prostoru ispunjenom zveketom lanaca, puhanjem, režanjem, štropotom, nerazumljivim zvukovima od kojih te podilaze žmarci. Jedini prijateljski zvukovi bili su dovikivanje straža i detonacije s druge obale, odakle su sredinom ljeta počele stizati kolone izbjeglica.

Zadržavali su se kratko, tek toliko da ispričaju svoje ružne priče. Slušali smo ih šutke, povremeno kimajući glavom, jer im ništa drugo nismo mogli pružiti, niti su oni išta tražili. Žene su tu vodile glavnu riječ. Jaukale su, grcale, prijeteći podizale nejake šake i izgovarale teške kletve koje imaju dostići buduće generacije onih koji su ih izgnali, i koji će uskoro doći. Muškarci su šutke sjedili u prašnjavim jarcima pokraj ceste, pušeći i ukočeno zureći tamo odakle su došli. Djeca su bila u redu, sva ta gužva kao da ih se uopće nije ticala.

Potom je kolona teškim koracima odlazila cestom prema unutrašnjosti, bogzna kamo. Dočekali smo i ispratili mnogo takvih ljudi. Imali su ista lica, bili su nalik jedni drugima, možda zato što su im priče bile nalik jedna drugoj, ili što su svi bili s one druge obale, golema, posrćuća kolona sličnih sudbina. Trubač ih nije sažaljevao.

Gnjide, frktao je gledajući kako odlaze. Ne kužim. Otići samo tako, ostaviti sve, sve izgubiti.

Vjerovao je da dobiti mogu samo oni koji se usude ostati, ne shvaćajući da su istinski dobitnici daleko odavde, daleko izvan domašaja narajcanih topova.

I seljaci su, krišom, odlazili za tužnim kolonama. Posljednji je otišao trgovac. Jednog jutra na vratima trgovine našli smo poruku: ZATVORENO. VRAĆAM SE KAD RAT ZAVRŠI.

Odlično, rekao je Elias obijajući bravu. Sve što popijemo, platit ćemo kad rat završi.

Nismo imali vremena sjećati se tih ljudi, još manje žaliti za njima, jer je uskoro, s druge obale, došlo ono zbog čega smo bili tu.

A zbilja je to bio krasan cirkus… Izvirali su odasvud… Čitave gomile nabrijanih tipova… Iskakali su iz mraka… iz jutarnje magle… iz oblakâ dima dimnih raketa… Pa trkom na nas… Opla, ćopili smo đavola za rep… Plešemo… Podij je zatrpan smrskanim komadima… Cigle… crijepa… stakla… drveća… ljudskog mesa… Pazi na korak… Drži se čvrsto, inače ćeš pasti… Da, tu su i svinje… Ne petljaju se u ljudske poslove… Vrebaju iz prikrajka i cere se… Hej, prasac, ovo je super, ha?… Rascvjetali metal razdire utrobu… gori… To je bolje od tripa… A onda, mrači se pred očima… Taj mrak… Taj zujeći mrak… Mrak stršljenova gnijezda… Kuc-kuc… Gdje je svjetlost, gdje su oblaci, boje, nebo?… Gdje?… Jedan doziva oca… Jedan majku… Jedan brata… Jedan boga… Nitko se ne odaziva… Ne čuju ih… I bog i otac i majka i brat daleko su… na sigurnom… A oni koji ih čuju isuviše su zauzeti ili ubijanjem ili umiranjem da bi se odazvali… Umiru sami… pod mračnim, ljepljivim, otrovnim nebom… raskolačenih očiju… Ne umiru svi na isti način… Svatko tu doda nešto svoje… Jednome iz očiju curi zaprepaštenje… Kao da je smrt nešto novo… Kao da se to nikome nikada prije njega nije dogodilo… Kao da se ovamo dolazi živjeti… Jedan je razočaran… To je, dakle, ta smrt. Pa čemu onda sav ovaj teatar?… Jedan leži na leđima, raširio ruke, zgrčio prste u kandže, izbuljio oči, razjapio usta, isplazio jezik… ruga se nečemu… Zbilja izgleda smiješno… Jedan iskrivio lice u gadljivu grimasu… Malčice reda i čistoće ovdje ne bi naškodilo…. Jedan rukom tjera muhe s rane na trbuhu… Čudi se… Vidi muhe, a ne vidi ruku… Jedan se raspituje za ručak… Jedan za svoju šaku… Jedan je ljut što jutros nije ulaštio čizme… Jedan psuje mater svima… Jedan se žali na tijesne hlače… Jedan jeca i priča s djevojkom… Sve je u redu, ljubavi… Jedan se trese u groznici, čizmama ispisuje luđačke šare u prašnjavu jarku… Jedan samo vrišti… Jedan plus jedan plus jedan plus jedan plus jedan plus jedan… čitave vojske mrtvih, veličanstvene poput tornjeva katedrala.

Ali problem je s lijepim stvarima u tome što ne traju dugo: oni prijeko opametili su se. Nema više spektakla, nema masovnih scena, nema dobrih zabava… Nema svinjskih banketa.

 

Ovo se zove život, kaže Elias namještajući se u trosjedu. Kava, cigareta, dvopek, još samo da onima prijeko ne padne na pamet kakva glupost.

Ti si meni jako sumnjiv, kaže mu Trubač. Na tvojoj listi želja nikad nema djevojaka.

Ne znam što da ti kažem, prijatelju, veli Elias. Ja sam još mlad, preda mnom su minute, a možda i sati života.

Ja mislim, kaže mu Zizi, da je tvoj problem to što još nisi ševio.

Nemaš ti pojma, kaže Elias, ali evo ti jedna natuknica – prije sam ubio, negoli jebao.

To je zbilja gadno, veli Trubač.

Pa i nije baš, kaže Elias. Znaš kako se ono kaže: najprije zanat, a onda uživancija.

Stvarno je ovaj rat unakazio ljude, kaže Trubač.

Da, kaže Zizi, a sve to bez veze. Tolika gužva i galama, a sve je ostalo isto.

Kak to misliš?, pita Trubač.

Tako, veli Zizi. Evo na primjer, na starom vodotornju, kod zgrade jedne moje ljubavi, nekad je stajala neonska petokraka. Igrom slučaja vidjela se i iz kreveta. I svaki put kad smo se ševili gledao sam tu petokraku i mislio si što to meni sve treba… Znaš, uvijek sam imao osjećaj da kitu guram u zdjelu punu netom rastopljenog sladoleda. Onda su skinuli petokraku i stavili naš grb. Ne znam tko sada bulji u taj grb, ali sam stoposto siguran da mu je kita u sladoledu.

Ne znam ništa o toj curi, kakva je ona u krevetu i to, kaže Trubač, ali znam da ti život uvijek podvali. Očekuješ jedno, a dogodi se nešto deseto. Uvijek sam mislil da se u ratu šora od nula do dvadesetčetiri, da se nonstop naganjaš s nekim, da se nemaš vremena ni popišati, da se nebesa tresu od eksplozija i pucnjeva… A vidi ti ovo. Tišina ko u grobu, ležimo tu i čekamo ni sam ne znam kaj.

Čekamo metak, stari, veli Zizi, eto što čekamo.

Dane smo, kažem, provodili u polumraku sobe brbljajući, svađajući se oko toga tko će oprati šalice za kavu, kartajući… I što je mogućnost da si vani natovarimo kakvu bijedu za vrat bivala većom, mi smo se to strasnije bavili koještarijama. Trubač je grozničavo pisao. Pisma, objasnio je. Da, odgovarao je na zajedljive primjedbe, jasno mu je da ih odavde ne može nikamo poslati, ali jednom će i ovo proći. Kad mu je ponestalo čistog papira pisao je na starim novinama, na kartama i kartonskim kutijama, izrezao je prljavu plahtu na komade, i pisao. Ili Zizi. Taj je kao opsjednut premetao duguljaste drvene štapiće iz ruke u ruku i pričao s nekom knjigom. Što će biti s nama na kraju dana?, pitao je knjigu. Ili: Kakve su šanse da sačuvamo guzice? Onda je listao knjigu i mrmljao: Nevjerojatno, uvijek isti odgovor. Udavača, napredovanje donosi nesreću, nijedan cilj nije povoljan… Što sad ovo znači, kakva udavača, kakvo napredovanje? Elias, kad nije spavao, davio nas je svojim planovima za budućnost, do najsitnijih detalja upoznao nas je s načinom na koji će zgrnuti golem novac i otići živjeti na neki tropski otok. Dotle, Doktor je kružio oko stola i nervirao se. S kime ti pričaš?, lajao je na Zizija, koji ti je kurac, kakvi štapići? Onda bi se obrušio na Eliasa: O čemu ti briješ, čovječe, kakva lova, kakav tropski otok, ti nisi normalan. Samo ti piši, rugao se Trubaču, poštar Smrt samo što nije došao. Izmišljali smo, kažem, ovo ili ono da prikratimo vrijeme, ili smo se, zaglušeni tišinom, naprosto predavali snovima. Pokatkad je tišina bila potpuna, nijednog zvuka koji bi imenovao suteren, mrtvo selo, rat, i s lakoćom smo odlazili na daleka putovanja.

Često sam zamišljao da sam na nekom drugom mjestu. Što bih radio u ovaj sat da sam negdje drugdje? Da sam kod kuće? Jutro je, čekao bih da se zgotovi kava i preprži kruh. Posve jasno čujem klokotanje aparata za kavu, pištanje pare, osjećam miris kave i preprženog kruha, bez žurbe motam cigaretu, šuštanje papirića među prstima, ližem ljepljiv rub, okus ljepila miješa se s okusom livadskog meda, nakon prvog dima i prvog gutljaja kave postajem svjestan vanjskih zvukova, udaljenog bubnjanja tramvaja i brujanja automobila, pod mojim prozorom netko kašlje i doziva psa, netko se glasno smije… Ili bih već bio u kafeteriji na tržnici, pio kavu i pelinkovac, smišljao dobar razlog da se ne pojavim na poslu. A uokolo, sami ljudi. Prolaze, kupuju, piju, prodaju, smiju se, domahuju, kopaju po džepovima, listaju novine, tegle cekere, svađaju se… Na primjer, ono dvoje. Djevojka u jakni boje vina i frajer u mornarskom kaputu i čizmama s debelim potplatama, zastaju ispod sata i diskutiraju. Gle ti nju. Unosi mu se u lice, stisnutih usana tumači mu da je prevršio svaku mjeru, neće mu ona vječno tolerirati to što mu se diže na svaku fuficu i što je, uostalom, noćas radio s onom droljicom u kupaonici, zaključan. A on odmahuje rukom, pretjeruješ, kaže joj, pa ne misliš valjda da bih ja išta s njom, imala je samo malčice koke i nije je htjela dijeliti s ostalima, pa smo se zaključali… A onda bi vjetar izdajnički zašuštao u lišću breze i vratio me… U stvarnost? U život? U suteren s podom od nabijene zemlje gdje je uvijek noć.

Svjetlost je stvorena za neki drugi svijet. Ovdje te ona otkucava opasnim žicarima s druge, one ljepše strane okulara i okidača. Toliko zajebancije, tolika sranja prođeš, a onda te neki peder sjebe, a ti ga ne vidiš, niti mu išta možeš. Žudim za svjetlošću, za uglačanom klupom ispred trgovine, za pivom i djevojkama.

Elias i Zizi ne plaše se svjetlosti. Često bi u zoru otišli nekamo, uvečer se vratili i tada bi Zizi pričao fantastične priče.

Danas smo, pričao bi, krenuli na jug. Slijedili smo sedamnaesti meridijan sve do pustinje Sirte. Tamo smo nabasali na našeg brigadnog izviđača. Skompao se, mater mu jebem, s neprijateljskim izviđačem. Buncao je nešto kako on nema ništa osobno protiv tog tipa, da su uostalom obojica na istom poslu, da su obojica dobili zadatak da promatraju puhanje vjetrova i nestajanje dina, da im je zajedno lakše obraniti se od napada nadzvučnih lovaca kojima pilotiraju odvaljeni piloti koji dum-dum mecima, napunjenim crnim biberom, lavandom, mošusom, medom i ingvirom, pucaju na sve što se miče… Ostavili smo tu dvojicu bijednika tamo gdje smo ih i zatekli, uzeli smo im samo vodu, jedva sam spriječio Eliasa da ih ne upuca, i pošli na sjeveroistok. Nešto prije podne odmorili smo se u sjeni kamenoga stožastog tornja odrezana vrha do kojeg su izvana vodile spiralne stepenice. Popeli smo se na vrh i vidjeli pustinjski karavan kako zamiče prema sjeveru. Krenuli smo dalje na istok, zaobišli Kaspijsko jezero, potom udarili na sjeveroistok do Bajkala. Tu su pucali na nas. Odatle smo slijedili četrdesetpetu paralelu, ušli u pustinju Gobi, zaobišli neki drevni grad opasan debelim zidinama i zaustavili se na cesti kod Ulan Batora. Vratili smo se uglavnom istim pravcem, s tim da smo Bajkal zaobišli sa sjevera.

Tamo gdje Zizi vidi čarobnu pustolovinu drugi vide svakodnevicu. U Eliasovoj verziji priče, pustinje su se pretvarale u močvarna polja, izviđači u čaplje, kameni toranj u silos čiji se vrh za lijepih dana nazire daleko na jugoistoku, Kaspijsko jezero i Bajkal u ribnjake, a daleki gradovi u spaljena sela na rubu močvare.

 

 

Noći donose olakšanje. Sjednemo u krug oko stola, zapušimo, natočimo čaše. Upalimo voštanice. Soba tada postaje prisna i topla, a svjetlost voštanice pozlati šare trosjeda i fotelja, omekša ožiljke od šrapnela na stropu i zidovima. Omekša i grube crte Eliasova lica obrasla oštrim čekinjama. U svjetlu svijeća on postaje klinac s fotografije koju nosi u džepu košulje. Snimljena je prošlog ljeta na njegovoj maturalnoj zabavi u nekom hotelu na moru. Mjesec dana kasnije upao je u rov na istoku.

Često pričamo o dobrim danima u rovovima na istoku, gdje smo upoznali život u njegovoj veličanstvenoj jednostavnosti: na jednoj strani mi, na drugoj oni, između je brisan prostor, a visoko iznad nebo, sateliti, zvijezde, bog i svi njegovi anđeli.

Stvari koje su se događale izvan granica tog svijeta za nas nisu imale nikakvu važnost, kao da nisu postojale. To što je tamo netko sretan jer još nije nogiran s posla, na primjer, nije ništa prema sreći vojnika koji se u zoru probudi na komušini u zemunici i shvati da su mu ruke i noge na broju, da nigdje nije probušen. Unapređenje na poslu, kreditne kartice, večernji izlasci, vijesti, sjednice parlamenta, izbori i televizijske reklame, novi automobili i novi svjetski poredak, računi za struju i stanarinu, kazne za pogrešno parkiranje, novac, novac, novac, i uopće sve te stvari zbog kojih se ljudi čitav život žderu, grebu, koprcaju, cinkare, pužu, sline, strepe i moljakaju, sitnice su nevrijedne spomena u usporedbi s rafalima u tijela jurišajućih neprijateljskih vojnika koji ih natjeraju na uzmak. A tek šalica kave s rakijom u predvečerje još jednog dana u kojem si imao kraljevsku privilegiju da ostaneš živ.

Sjećam se bujne vegetacije na rubovima zapuštenih kanala za navodnjavanje u kojima smo se kupali, krvavog sunca koje se prijeteći pomaljalo iz raspukline u zemlji i potom sporo zakotrljalo nebom najavljujući još jedan dan, popodnevnih sparina kad se teško disalo, rojeva komaraca koji su u ljepljivim sumracima upadali u rovove i zemunice i opijali se našom krvlju sve do zore. Repelenti tu nisu pomagali, jedina obrana od njih bile su debele naslage blata na licu, vratu i rukama.

Uopće, zemlja je tamo bila lijek protiv svega. Vidio sam vojnika koji je u rovu, dok su uokolo padale granate, nožem kopao rupu u zemlji u koju je trenutak kasnije, smijući se od straha, zabio glavu. Spavali smo u zemlji, i sanjali u njoj, i jeli, i drkali, i smijali se, i kartali, i pili, i jebem ti mater – svaki smo čas mogli postati zemljicom crnom. Iz rovovske perspektive, ono o prahu kao početku i kraju sve je samo ne bulažnjenje otkačenog tvorca. Ne znam je li on stvarajući svijet slutio u što se upušta i u što će se sve to izroditi, ali valja mu priznati da je bio daleko ispred svog vremena proizvevši čovjeka u prahu. Osjećaj da smo ključna karika prema glinenom pretku nije, velim, proizvod vjerskog fanatizma, već višemjesečnog iskustva. Zemlja je u rovovima postala našom drugom kožom, i više je ništa nije moglo isprati, ni voda, ni kolajne, ni svečani govori, ništa.

Eliasa i mene jednom su minobacači iznenadili na sunčanju. Ležali smo goli, na livadi pokraj kanala, drijemao sam, Elias je naglas čitao stare novine… I eto pizdarije. Kad je prva tresnula u kanal, Elias se zgrčio i prekrio novinama, a ja sam zario nokte u zemlju i zagrizao travu. U takvim trenucima Zemlja se počne sporije okretati oko svoje osi i oko Sunca, a svi satovi na svijetu uspore dajući vam vremena da saldirate vlastiti život.

Kuuuuurg, zaurlao je Elias usred gužve. Ubit ću te, mater ti jebem.

Tada sam, slušajući kako se njegove strašne psovke stapaju s frfljanjem mina i eksplozijama, pomislio da je izgubio razum, što mu nitko ne bi zamjerio. Umjesto toga, pokazalo se, Elias je doživio prosvjetljenje. Njegova priča, kasnije, u rovu, uz cigaretu i čašicu rakije, zvučala je posve razumnom.

Stvar je jednostavna, objašnjavao je on. Da nema Kurga, mi ne bismo bili ovdje. I zato valja pronaći tu prapizdu i ubiti je. A put do nje vodi preko leševa, to je bar jasno.

Noćima, dakle, pričamo o danima na istoku i prijateljima koji su, klinički gledano, mrtvi. Ali jebe se nama za medicinu. Oni su živi u našim sjećanjima i našim pričama. Pokatkad su sjećanja toliko jaka da u noćnom vjetru začujemo njihove glasove i smijeh, korake u dvorištu. Znademo, i zbog toga smo tužni, da neće ući i pozdraviti nas, ali samo zato jer su previše pristojni da nam sad nešto nabijaju na nos, a najmanje što žele jest da se osjećamo loše što se još uvijek opiremo smrti.

O svijetu izvan dometa naših pušaka više se gotovo i ne govori. Tamo nas nitko ne čeka, nikome ne nedostajemo, niti nas se itko sjeća.

 

Jutros je na Ziziju bio red da zamijeni Doktora na straži ali, potužio se, ne osjeća se dobro. To je zbog vode, objasnio je. Više nemamo dezinfekcijskih pilula, a vodu pijemo iz starog bunara u dvorištu, ali prije će biti da se Zizi zeznuo u brojanju pilulica kojima se ubrizgava u nebo. On je šaman. On priča s knjigama, razumije tišinu i halucinira budućnost. Tvrdi da u budućnosti, onoj obećanoj, normalnoj budućnosti, ako i preživimo, nema mjesta za nas. On nas nigdje ne vidi.

Za nas je rezervirano posebno mjesto, veli on. Tamo su već bogalji, prosjaci, homići, lezbače, alkosi, luđaci, narkići, ubojice, kurve, nezaposleni, džepari, varalice, cijeli narod prevarenih, sjebanih i izopćenih.

Ne kužim, kaže Trubač, dragi Trubač, koji uvijek pita druge, nikada sebe.

Stvar je jednostavna, kaže Zizi. Svi oni pošli su jednom zeznutom cestom i otfurali tamo odakle nema povratka, kao kad prođeš ispod duge. Tako i mi, presvukli smo kožu, dogmizali ovamo, i gotovo… Nema te sile koja nas može vratiti, ne možemo si pomoći, više ništa ne možemo učiniti, samo čekati.

Pričaš gluposti, kaže mu Trubač, pa budućnosti ne bi ni bilo bez ljudi poput nas.

Zizi ga je samilosno pogledao.

Mi smo ti, veli on, samo za jednokratnu uporabu. Ko prezervativi. Strogo formalno gledano i mi sudjelujemo u guštu ove jebačine, ali kad ovo prođe skinut će nas i baciti u smeće. Je, stari, tako ti, nažalost, stvari stoje, i nikako drugačije.

A kaj si ti, pjeni se Trubač, kaj si se, kad si već tako pametan i kad sve znaš, kaj si se onda prijavil u vojsku? Jel zato kaj voliš da te iskorištavaju?

Ne, kaže mu Zizi mirno, već zato što mi je bilo neugodno ostati doma.

Otišao sam na stražu umjesto Zizija. Stražarimo na drugom katu kuće odakle se vide neprijateljevi utvrđeni položaji uz cestu prema istoku. Između je tristo metara ničije zemlje i minska polja. Više nitko ne zna točan broj niti raspored mina. Oni koji su ih postavljali mrtvi su, ili su otišli.

Zatekao sam Doktora kako sklopljenih očiju, zibajući pušku u krilu, sjedi leđima oslonjen o zid. Okrenuo je glavu prema meni, ne otvarajući oči.

Noćas je bilo prometno tamo prijeko, rekao je. Mislim da su im stigli friški.

Bilo je i vrijeme, rekao sam. Elias je već postao nervozan.

Ustao je i ne gledajući me pošao prema vratima.

Osjetio sam miris kave, rekao je.

Je, kava je gotova, rekao sam.

Zastao je na vratima oklijevajući, kao da ulazi na nepoznat teren, ili u minsko polje.

Zizi je opet na nebu, a?, upitao je.

Da.

Briga njega za sve ovo, rekao je.

Valjda, rekao sam.

U pravu je. Kao da mi išta možemo promijeniti.

Ne možemo, rekao sam.

Stajao je i dalje na vratima, petljao nešto po okviru puške, a onda se okrenuo tako naglo da sam instinktivno čučnuo i podigao pušku. Previše je tipova iz čista mira pošizilo i…

U redu je, pogledao me je u oči praveći se da je to što čučim i držim ga na oku posve normalna stvar. Htio sam ti samo reći da mislim da bismo se trebali pokupiti odavde.

Pukao je, pomislio sam.

Kamo?, upitao sam.

Odavde, rekao je.

To je daleko, rekao sam, ali vrijedi pokušati.

Znam da misliš da sam pukao, rekao je, ali nije tako. Nisam još pukao, samo se pitam kakvog smisla ima ostati ovdje i čekati da nadrapamo zbog komadića zemlje koji su svi otpisali? To ti je isto što i množiti s nulom, razumiješ?

Otprilike, uspravio sam se.

Jesi li primijetio da ovdje više nema ptica? Otišle su. Svi su otišli, ostali smo samo mi, i svinje.

I insekti, rekao sam. Muha, stjenica, komaraca i mrava koliko hoćeš.

Već danima ne mogu zaspati, umorno je odmahnuo rukom, samo ležim i razmišljam o tome kako u sumrak izlazim iz stana, sjedam u neku birtiju, pijem pivo i gledam osvijetljene ulice i ljude kako prolaze, kako pada snijeg, kiša, svejedno… Jebemti, to je stvarno sve što želim, a to nije mnogo.

Malo je, rekao sam. Ja bih uz to još i dobar odrezak. Ali ne svinjski, već goveđi odrezak, svinjetinu više ne mogu smisliti. A za susjednim stolom djevojka, može besplatna može i za lovu, svejedno, minjak do pupka, raširila noge, bez gaća. Gleda me, prelazim za njezin stol i dalje po želji. Na veceu, u parku, doma, a može i usred birtije, ko ga jebe, vojska smo.

Ne seri, rekao je, nije stvar u tome.

Nego u čemu?

Sit sam svega, mogao bih povratiti… Sjećaš li se onih leševa ljetos, kako su samo smrdjeli. Još uvijek osjećam taj smrad, noću mi srce lupa ko šašavo, znojim se, u glavi mi centrifugira, čitava mi se utroba sjebe, dođe mi da pobjegnem u tri pizde materine. Ali opet, kad smo ono išli doma na odmor, ja bih se oduzeo. Nisam mogao razgovarati sa svojima, i bog. Nisam im imao što reći, a njihove su mi priče bile dosadne. Samo sam razmišljao o tome kako ću se vratiti ovamo, a ovdje razmišljam o birtiji i pivu… To je za poludit, kao kad nekamo putuješ, a odredište ti uporno izmiče, i tako putuješ i putuješ znajući da nikada nećeš stići.

 

Stražariti znači ležati na prašnjavom madracu i čekati da se nešto dogodi. Da počne napad, da se netko od njih, jer mu je dosadno ili jer je poludio, zaleti na ničiju zemlju, bilo što. Pokatkad pucamo na brze sjene koje se kroz dvorišta prebacuju od kuće do kuće. Dogodi se da koji put i pogodimo. Znademo to po kasnijim snažnim artiljerijskim napadima. Najljepši su oni noćni. Tada mrtvo selo oživi – u narančastim, žutim, neonskoplavim i jarkocrvenim bljeskovima gole ruševine pokrenu se u pijani ples. To podiže raspoloženje.

U tim svečanim trenucima Zizi pojača pilulice gutljajima rakije i priča o operi koju će napraviti poslije rata.

Kako to misliš izvesti?, pita ga Elias, pa ti nemaš pojma o glazbi.

Kužim se u ovu glazbu, kaže Zizi. Ovo je nebeska glazba. Hahaha…

Smijeh mu se gubi u eksplozijama. Elias čeka veliku tišinu nakon koje dolaze oni.

Nose mi poruku iz kamenog doba, kaže on. Njima ću popločati put do Kurga.

Fiksirao sam snajper na grudobran utvrđen vrećama pijeska na početku njihove zone, čekao i razmišljao o onome što je Doktor rekao. Nisam dugo dumao o tome jer su se friški ubrzo rastrčali uokolo. Ti momci pojma nemaju o čemu se ovdje radi. Neki to nikad ne saznaju. Izvuku ih iz kreveta, utrpaju im puške u ruke, i marš tamo. Prate ih svečani govori. „Domovina odapinje, momci… Potrebna je transfuzija…Vaša krv je prvorazredna… Samo naprijed… I vaši su očevi bili dobri davaoci… Nema veze ako popušite… Mi smo tu da sve vaše poraze pretvorimo u našu pobjedu…“. Prate ih bubnjevi i zbor tesarskih čekića. Neki još niti ne shvate gdje su, a već ih furaju natrag. Sanduci im savršeno pristaju, mrtvački pokrovi ukrašeni su suzama.

Gledajući ih kroz optiku pomislio sam na Zizija. On ih obožava upucavati snajperom. On tvrdi za sebe da je Božje Oko. Ne kaže: „Ubio sam ga“, već: „Nisam ga oživio“. „Udahnuo sam mu život“ znači da ga je fulao. Dok kroz optiku snajpera prati njihove smrti on šapuće: „Ovaj je za Ferdinanda… Ovaj za Ghandija… Ovaj za Martina Luthera Kinga… Ovaj za Kennedyja…“ On kaže da su oni prijeko sinovi sifilisa, bjesnila i smrti. Baš tako kaže. Vjeruje da su oni, a ne Židovi, bili ti koji su sredili Isusa. Ta njihova trulež, grca dok mu se želudac prevrće, to njihovo bjesnilo. On tvrdi da ne može sanjati jer mu oni tamo ubijaju snove. Jednom se toliko razbjesnio zbog toga da je sam, usred noći, otišao u njihovu zonu i napravio čitav cirkus. Pomislili su da je riječ o općem napadu, a to smo isto pomislili i mi, pa smo i jedni i drugi do svanuća bjesomučno pucali u mrak. U zoru Zizi se vratio.

Ne znam što je s ostalima, rekao je mirno, ali dva pedera sigurno više neće ubijati moje snove.

Jedna glava izvirila je iz razbijenog izloga trgovine u prizemlju kuće, tridesetak metara od grudobrana. Na klupama ispred trgovine više nitko ne sjedi, a limena ploča s nazivom firme, izbušena šrapnelima, još uvijek visi na željeznoj šipki iznad vrata. U vjetrovitim noćima čuje se njezina besmislena tužbalica. Iznad vreća s pijeskom pojavila se kaciga, a potom ruka koja je mahala u pravcu trgovine. Prvi put nikad ne poslušaju. Nije ni ovaj. Čizme su ga očito žuljale, a izrovana cesta posuta krhotinama cigle, crijepa, stakla i čelika nije baš idealna za jutarnji jogging, pa je stigao do grudobrana nečim nalik na trk. Drugi je bio nešto skromnijih zahtijeva, samo je pretrčao cestu i nestao iza drvenog plota. Ušao je Trubač noseći mi marendu.

Igraju se skrivača, kaj?, rekao je odlažući konzervu na pod.

Onaj na grudobranu okanuo se mahanja i počeo se baviti pametnijim stvarima – cijevi puškomitraljeza pretraživao je potkrovlja u našoj zoni.

Kaj je s Doktorom?, upitao je Trubač uzimajući dalekozor. Izgleda prilično sjebano.

Misli da se trebamo izvući, rekao sam.

U čemu je problem, svi to mislimo.

Problem je u tome što to dosad nitko nije glasno rekao.

Pustio sam i onog u šinjelu do poda, taj je već dugo ovdje i donosi im klopu na položaje.

Imaš pravo, rekao je Trubač. Ako njega povaljaš, umrijet će od gladi, a onda Elias neće srediti Kurga.

Kakav Kurg, rekao sam, večeras odlazimo.

Pustio sam i sljedećeg. Uživao sam u njegovu lepršavom trku.

Doma?, tiho je upitao Trubač.

Odavde, rekao sam.

Jedan mi je utekao u ruševine prizemnice, tik ispred grudobrana.

Pa kaj ih onda loviš?, pitao je.

Molim?

Kaj ih loviš ak idemo?

Još uvijek smo tu, rekao sam.

Sljedećem sam smjestio u trbuh. To friške užasava, to ih paralizira, to ih, kad se malčice srede, natjera da ozbiljno porazmisle o životu i smrti, ljubavi i mržnji i sličnim općim mjestima… Mislim, kad čuju to zapomaganje i ugledaju rupčagu od metka. Smrt je nešto posve normalno, čisto, društveno prihvatljivo, ali patnja. Tip nije pao, nastavio je trčati držeći ruke na trbuhu kao da ima proljev, a zapravo je bio samo probušen, protrčao je pokraj grudobrana…

Skidaj ga, prosiktao je Trubač, frajer će nam tu smrditi, ma daj ga, povaljaj ga.

… a probušenomu se baš fućkalo za sve, trčao je, trčao, i trčao. Zaustavio se, konačno, pokraj olupine tenka uz rub ceste, niti pedeset metara od nas, ispred barijere od protutenkovskih mina i čeličnih ježeva. Rafal s grudobrana, pušten iz očaja, zaparao je pročelja kuća u našoj zoni.

Ti si lud, rekao je Trubač. Kaj si ga pustil ovamo?

Neće nam smrditi, rekao sam ti da večeras odlazimo.

Spustio sam optiku na probušenog. Sjedio je na cesti, leđima oslonjen o bok olupine, i zurio u ruke kojima je pritiskao ranu. Bio je vrlo mlad. S njegova lica nestajao je početni grč, mišići su se opuštali i ono je počelo poprimati izraz olakšanja. Shvatio je. Shvatio je da je ovdje dobitak biti ranjen. Ili, još bolje, biti ubijen. I da samo to donosi olakšanje, a da je sve ostalo strah i čekanje.

Ide mi na živce, rekao je Trubač. Kaj baš meni mora nabijati na nos svoj krvavi trbuh? Daj ga ubij.

Ušao je Elias. Jutarnju tišinu rascijepio je urlik iz njihove zone:

Pederu, zašto ga nisi ubio?

Elias je virnuo kroz prozor, procijenio situaciju, čučnuo tik do prozora, rukama napravio lijevak oko usta i podigao glavu:

Nije još ništa skrivio, novi je.

Ubij ga, znaš kako to boli, urlao je isti glas.

Ne boli još… Ubij ga ti.

Ne mogu, naš je.

Jebi se.

Probušeni je i dalje sjedio u istom položaju ne pokazujući nikakvu želju da se uključi u konverzaciju.

Stvarno, zašto ga ne upucaš?, upitao je Elias. Neće nam valjda ovdje smrdjeti.

Ubij ga, rekao je Trubač.

Evo, pružio sam pušku, ubijte ga.

Šta je sad ovo?, rekao je Doktor ulazeći. Parlament ili nešto slično?

Boro je loše upucao tipa, rekao je Elias.

I u čemu je onda problem?

Dva su problema, rekao je Trubač. Zapravo tri. Prvo, tip nam se dovukao tu pod nos, drugo, Boro ga ne želi dovršiti, i treće: kak ćemo se, jebiga, večeras izvući, ak sad ovi navale na nas?

Znači, stvarno idemo, rekao je Doktor.

Gle ovo, rekao je Elias.

Probušeni se pokrenuo, počeo je puzati prema nama. Oni prijeko galamili su, zviždali, pa su zapucali u zrak, ali je probušeni slabo mario za svu tu buku. Očito je imao čvrst karakter, i kad je već odlučio poći u ovom smjeru, onda ga više nitko u tome nije mogao spriječiti.

 

Čekali smo ga u dvorištu. Elias je ostao gore. Dao sam mu kutiju cigareta da ne ubije probušenog. Eliasu se može vjerovati, bez obzira na njegov put do Kurga. Doktor bi tražio dvije kutije, i ubio ga. Trubač bi ga ubio tek tako.

Stiže, javio je Trubač čučeći kod prednjeg kraja svoje spavaonice.

Najprije se pojavila glava. Puzao je na boku, oslanjajući se na lakat desne ruke, a lijevom je pritiskao slabine. Ugledao nas je i stao.

Bok, pozdravio ga je Trubač. Izgubio si dudu pa gmižeš uokolo?

Gledao nas je posve mirno, bez straha, kao da je negdje na moru, i ležeći u hladu borova promatra partiju odbojke na pijesku. Odmahnuo je glavom.

Kaj onda?, raspitivao se Trubač. Došao si malo popričati, popiti kavu i te stvari?

Nije odgovorio.

Na vratima se pojavio Zizi. Ugledao je probušenog i ustuknuo.

Žiku ovog, rekao je.

Jebeš tvoje štapiće, rekao mu je Doktor, očito te nisu obavijestili da ovaj stiže.

Možda je kamikaza, promucao je Zizi, možda je pun trotila.

Da, da, stoposto je drogiran i miniran, rekao je Doktor.

E pa onda, rekao je Trubač podižući pušku, ak ti se baš toliko sviđa ležati na cesti…

Probušeni je zapuzao preko ceste.

 

Najprije se Zizi bunio što sam probušenom ranu isprao rakijom. Bila bi dobra i voda, gunđao je, nema toga na bacanje, čime će on pojačavati pilulice, a frajer će ionako umrijeti… Nisam ga pogodio u trbuh, kako sam mislio. Dobio je u slabine, izlazna rana bila je prilično velika i prilično loša. Onda se Trubač pobunio zbog prvog zavoja. Umirio se kad je probušeni izvukao iz džepa kutiju cigareta i pružio mu je.

A zavoj vam tamo ne daju, kaj, rekao je. Misle da se mi ovdje zezamo praćkama. To vam govore, kaj ne? Glup si što hodaš uokolo bez prvog zavoja. Glup si što si uopće došao ovamo.

Doktor je sjedio i nijemo ga promatrao. Povezao sam mu ranu, pa sam i ja sjeo i gledao ga. Nisam imao nikakvu ideju što s njim. U normalnim okolnostima ne bi ni stigao dovdje, ili bi išao u razmjenu. Ovako… Pored one kutije cigareta, nikakve koristi od njega. Dopuzao je ovamo i donio nam samo svoju nesreću.

Zašto ga nisi ubio?, upitao je Doktor.

Slegnuo sam ramenima.

Što ćemo s njim?

Ništa. Neka ga.

Nek se nađe, ha? Od viška glava ne boli.

Mogli bi ga mijenjati za gajbu piva i šteku cigareta, rekao je Trubač.

Probušeni nije ništa rekao. Ležao je na trosjedu i gledao nas kao da ga se ova situacija uopće ne tiče. On je bio jedini koji se nije uzrujavao.

S prvim granatama došao je i Elias.

Silazi s mog trosjeda, pička ti materina, opalio ga je čizmom u glavu.

Bio je, kažem, užasno ljubomoran na trosjed. Probušeni se prevalio na pod i cvileći otpuzao pod stol. Na trosjedu se tamnila krvava mrlja.

Ma vidi što mi je napravio od trosjeda.

Jedna je granata zviznula u pročelje kuće i tada mi je sinulo da sam gore ostavio marendu.

E baš dobro da sam se sjetio pojesti tvoju konzervu, rekao je Elias.

Boro kad zbrlja stvar, rekao je Trubač, zabrlja je do kraja. To mu se mora priznati. Vidjeli su gdje je ovaj ugmizao i sad svršavaju.

A zašto je uopće dogmizao ovamo?, upitao je Elias.

Stvarno, zašto si dogmizao ovamo?, upitao ga je Trubač.

Probušeni je virio ispod stola, bio je sav napet u iščekivanju nove detonacije.

Ma pojma on nema, glup je, rekao je Trubač.

Misle da ste me ubili, promucao je. Javite im da nisam mrtav.

Ti jesi mrtav, rekao je mračno Elias, samo to još ne znaš.

Ne zna ni zašto je tu, rekao je Trubač.

Ovo je prvi put da netko puca u mene, rekao je.

Ništa se ti ne brini, rekao je Trubač, upucat ćemo te opet.

Volio bih da nitko od nas nije ovdje, rekao je probušeni.

 

Pokatkad, u tihim noćima, Trubač uzme harmoniku koju je odnekud donio, iziđe u dvorište, leđima se osloni o izgorjeli transporter i rastegne mijeh. On ne umije svirati, ali on svira. U zvjezdano nebo penje se neskladna, isprekidana, tužna melodija. Potom ka nebu pođe duhanski hrapav glas. Trubač ne umije pjevati, ali on pjeva. Pjeva nebu, satelitima, anđelima, zemlji, kosturima kuća, stablu breze, divljim ružama, nagriženim drvenim ogradama, raspadajućim leševima, sablasnim drvoredima, onima prijeko, nama, svima koji ga žele i ne žele čuti. Riječi njegove pjesme idu otprilike ovako:

U susret velikoj noći idu
srebrnim cestama
ubijaju i ljube divlje
znajući koliko malo ih ima.

Znajući da im vrijeme ističe
izgaraju na rubu noći.
Njihov pepeo vjetar odnosi
u srce velike noći.

I večeras je Trubač izišao u dvorište, razvukao harmoniku i zapjevao. Pjevao je zanesen, glasom svečanim i tužnim, kao nikad dosad. Kad je noć progutala posljednji akord melodije Zizi se zagledao u strop osvijetljen mekom svjetlošću voštanice.

Imao sam danas viziju, rekao je ne obraćajući se nikome posebno.

Prvi put otkad nas gnjavi svojim vizijama nitko ga nije prekinuo psovkom. Slušali smo ga bez riječi, čak je i probušeni prestao stenjati.

Vidio sam, nastavio je, nas petoricu u nekom klubu u kojem nije bilo ljudi, samo je iz zvučnika tutnjala glazba. Osjećali smo se sjajno, duvali smo i pili. Trava je bila perfektna, a cuga, kao da je netko destilirao najsjajnije zvijezde. U jednom trenutku uzeo sam bocu te zvjezdane cuge i izašao na trijem ispred kluba. Drvenu klupu pokraj vrata zauzela je neka mršava klinka. Ležala je na leđima, nogu skupljenih u koljenima. U lijevoj ruci koja je mlitavo visila preko ruba klupe i bila puna ožiljaka od igle držala je gaćice. Sjeo sam na pod, leđima se oslonio o zid i otpio gutljaj, dok se ljubičasto sunce pomaljalo iznad zidova crne magle na istoku. Napeo sam uši, ali zvuk koji sam čuo i koji me ispočetka zbunio nije bilo tiho hrkanje spavača, već šum grada koji se budi. Vrata kluba tada su se otvorila i glazba je nakratko zapljusnula trijem i dvorište posuto crnom šutom. Struganje čizama prestalo je iza mojih leđa. Oho, vidi ti nju, čuo sam Eliasov glas, a da se malo zabavimo? Ustao sam, otpio dug gutljaj zvjezdane cuge i pružio bocu Eliasu. Mislim da je ova boca življa od nje, rekao sam. Tada sam pošao. Dugo sam hodao nekim nepoznatim gradom opustjelih ulica popločanih kamenom, kad ste mi se opet pridružili. Prolazili smo uskim strmim ulicama između vlažnih kuća čija su pročelja obrasla mahovinom, a sjedokosa trava izbijala je iz mračnog neba i razbijenih prozora. Izašli smo na trg u čijem se središtu nalazila kamena fontana obrasla sluzavim zelenim raslinjem, a Elias je kazao da će nas povesti do mjesta gdje je postavio vrše. U tom trenutku nestali ste. Dozivao sam vas, i neki me je ženski glas uputio na grmljem obrasle stepenice na rubu trga. Njima sam se spustio do uske šljunčane uvale. Na obali je bio nasukan malen čamac. Bilo je tu i neko dijete, bacalo je u nebo glatko i crno duguljasto kamenje. Iako se ništa nije promijenilo, iako već davno nikoga nema, reklo je. Nasmiješio sam se, riječi su mi se učinile poznatima, netko ih je već izgovorio, ili napisao, netko davno. Možemo, rekao je Elias koji se odjednom stvorio pokraj mene. Primijetio sam tada da ima krvav povez na čelu. Boro nije želio poći s nama, sjedio je u dnu stuba i gledao nas bez riječi. Gurnuli smo čamac u vodu i zaveslali. Veslali smo snažno, ali su nas valovi svaki put vraćali u uvalu. Odustao sam i sjeo na šljunak. Valovi su naplavili na obalu goleme razjapljene školjke u čijim se ljušturama raspadalo bolesnocrveno meso i lelujale crne trave. Gledao sam školjku koju mi je pružalo dijete. Imala je oblik helikopterske elise. Nisam je uzeo. Elias, Doktor i Trubač dotle su već odveslali tako daleko od obale da nisu čuli kako ih dozivam. Pošli smo natrag, Boro i ja, i s uzvisine gledali kako valovi prevrću čamac i kako on naposljetku tone. Na kraju sam, na uzvisini iznad praznog mora, vidio samo Boru, završio je Zizi.

 

Skutren ispod stola probušeni je promatrao kako se pripremamo za odlazak. Zizi je mazao lice crnom pastom za cipele i smijuljio se.

Kaje smiješno?, pita ga Trubač.

Sve si nešto mislim, kaže Zizi, da će nam jednom, ako se izvučemo, sve ovo nedostajati. Ova rupa, selendra, pa čak i oni prijeko.

A kaj bi nam oni nedostajali, veli Trubač. Pa meni ih je pun kufer.

Je li, kaže Zizi. A što bismo mi značili da nema njih?

Jebote, kaže Elias trpajući kutije municije u ranac, mjesecima sam ovdje, stoput sam zbog ove pripizdine stavljao jajca u škripac, a sve moje stane mi u džepove. Nijedne stvari koju bih želio ponijeti sa sobom.

A trosjed?, pita ga Trubač.

No, dobro, kaže Elias.

To bi bilo to, kaže Doktor pritežući remen kacige. Ja ću prvi, Boro na začelje, ostali kako hoćete. A ti, okrenuo se probušenom, pazi nam na stvari, i da nisi pisnuo. Pisneš li, odsad do ujutro, budi siguran da ću se vratiti i iščupat ti jezik, srce i sve to. Dobro?

Probušeni je kimnuo glavom.

Da se mene pita, kaže Elias, ja bih ga roknuo.

Ne, kaže Doktor. Ako ga nismo dosad, nećemo ni sada.

A otkad si to ti postao tako fin i uglađen?

Jebote, Elias, i onim se lovačkim psima na kraju zgade leševi, a tebi nikad dosta. Sjebalo te svinjsko meso, a?

Griješiš, Doktore, užasno griješiš, možda je ovaj posljednja ploča do Kurga.

Možda je tako, kaže Doktor. A možda se, opet, tebi nešto opasno pojebalo u glavi. Znaš, razmišljao sam jutros o tvojoj furci i mislim da tu ima nečega. Ti si dobro prokužio stvar, osim jedne sitnice.

Koje to sitnice?

Sve mi se nekako čini, kaže Doktor, da ubijajući nismo popločavali put do Kurga, već put Kurgu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.