San žutih zmija | Edo Popović

SAN ŽUTIH ZMIJA

 

Već dugo ja nisam ovdje, sad samo odlazim. Kao vječni putnik nošen nepoznatim impulsom ne znam kamo idem. U svakom slučaju van odavde. Karta mi nije potrebna. Onome tko slijedi kartu odredište je poznato. Ja ne znam što tražim. Malo zadovoljstva? Možda. Sklapam oči i vršcima prstiju milujem tipkovnicu. Vreli znakovi počinju kolati krvotokom, rasprskavati se u mozgu. Putovanje počinje. Ja sam jedini putnik.

 

Putujem osluškujući ritam Vremena. Prepoznajem ga u smrti povijuša na prozorskim daskama, tihoj smrti koja ne ostavlja gorak okus na usnama, u kojoj ne puše mračan vjetar Der Tod. Prepoznajem ga u glasovima čovjekolikih insekata koji se međusobno proždiru, zaraženi virusom straha. Prepoznajem ga u pjesmi koja na ulice mami blijede dječake u čijim su očima tetovirani plavi cvjetovi čežnje. Prepoznajem ga i u sinkopama tvorničkih sirena u bolesnom jutru i u Lelinom pijanom hrkanju i možda nije lijepo što je provaljujem, ali se i ona pokatkad namrtvo uroka.

Putujem osluškujući. U susjednom stanu plače Sonja, klinka koju često susrećem na stubištu. Sjedi za stolom i plačući odbija pojesti pšeničnu kašu. Otac odlaže novine na stol, nježno se zagleda u nju:

Ali mila, sva djeca vole pšeničnu kašu. Posve sam siguran da je i tvoja mama, dok je bila mala, naprosto gutala tone pšenične kaše, zar nisi, mama?

Eee, da mi je danas toliko novaca, kaže ženski glas.

Sonja nije ni trepnula. Očev glas pretvara se u očinski urlik:

Hoćeš li, bogara mu, konačno početi jesti to sranje.

Sonja ne popušta ni za milimetar, gleda preda se i šmrca.

 

A što bi rekao na ovu stvar?, veli konobar prazneći pepeljaru na limeni poslužavnik. Kurvin sin poloče sinoć sto litara viskija i kad ga zamoliš, pazi – zamoliš da pljune lovu za ono što je polokao, on ti gurne skakavac pod nos. Tu se gazda izbezumi i zvizne ga punom bocom preko gubice. I misliš da se srušio? E, moj prijatelju, danas svakakvi hodaju uokolo. Jednostavno je gazdu prikucao nožem za šank. K’o jebenog kukca. I nije zbrisao, već je, dok je čekao muriju, polokao dvije boce vina. I što misliš što je rekao muriji? Ha?

Slegnuo sam ramenima. Otkud sam mogao znati što je frajer rekao muriji?

Jasno da ne znaš. Rekao im je da ne voli lopove koji otimaju njegov novac, i da mu je, kao poštenom čovjeku, žao što ovog lopova ovdje, upro je prstom u gazdu, nije dokrajčio. E, moj prijatelju.

Sklopio je suncobran i sanjivo se zagledao u užaren sumrak boje jantara. Drugom stranom ulice vukao se mršav mješanac. Na trenutak je zastao, onjušio noge prosjaka usnulog na pločniku i izgubio se u sporednoj ulici.

Sve što je danas užicao, ostavio je ovdje, rekao je konobar pokazujući glavom prema prosjaku.

Rum, rekao sam.

Jednom ću se jednostavno posrati na sve ovo i otići, rekao je.

U unutrašnjosti caféa plešu otrovne boje i rasipa se zvuk saksofona hladan kao krilca insekata koji se spuštaju na kapke spavača.

Raf, hej, Raf, dozivao je netko iznutra.

Skini mi se.

Šapćući kašljući urličući pjevajući moje ime ništa nećete postići. Dozivajte me šuteći s bilo kojeg kraja svijeta i ja ću vas čuti. Sjednite za kompjutor i odsvirajte stvar koju volite. Čut ću vas. Reproducirajte ariju pneumatske bušilice pijanu vrisku zvuk automata za cigarete pjesmu prosjaka i brusača noževa krikove čaplje urlik ambulantnih kola zvukove koji se potiru miješaju žderu gube rasipaju i umnožavaju, opet ću vas čuti. Šljakam na svim frekvencijama. Ja nisam ZAKONSKA ODREDBA O PORETKU RIJEČI. I ako ikad u tiho jutro vidite Leline bradavice u erekciji, ružičaste antene koje odašilju signale žudnje, znat ćete na što mislim.

Rum je kao i obično mlak i kao i obično odvratan. Ali ako želite stići do dna, morate neprestano mijenjati cugu, neprestano miksati. I budite brzi, jer dolje vlada poprilična gužva, ovih dana sve je više onih koji svoje mjesto traže na dnu. Pavel ih naziva zombijima, te novajlije na dnu. Nesretna kopilad noći, kaže on. A mi, pitam ga, što smo onda mi? A ne, smije se on, mi smo sretna djeca noći, prinčevi, kameleoni u njezinih milijun boja.

I evo Pavela kako dolazi iza ugla, u spidu, naduvan, žedan plodova noći – lijepo se to vidi.

Hoćemo li?, pružio mi je žućkast smotak.

Koji klinac sad?

Ulaznica za Rajsku Noć, krele. Idemo, iscijedit ćemo je do kraja.

Ubit ćemo se, čovječe.

Pa u tome i jest stvar… Nach Amok.

Oko fontane na trgu muvaju se blijedi dječaci s briljantinom u kosi i njuše zrak i smiju se i popušit će vam ga u prvom haustoru za čašu piva.

Hoćeš li? Jezik mi je nježan kao suncem tetoviran lopočev cvijet.

Promičemo između njih, elegantno ih zaobilazimo, dva surfera na valovima sumraka.

Vidio sam danas lud grafit, kažem. Slušaj: OTIĆI ĆU U SEČUAN DA TAMO UMREM S PANDAMA. Kaj veliš?

Velim da bi to bilo sjajno. Žvakati, ne lišće eukaliptusa, već lišće koke s pandama.

Nismo hodali, lebdjeli smo iznad pločnika, u vreloj magmi sumraka. Zombiji su se šunjali pločnicima i kopali po gomilama smeća. Iz otvorenih prozora cijedio se kašalj, uspavanka isprekidana jecajima, hroptanje sparenih ljudi, pijana svađa – zvuci nestajanja. Glavnom ulicom marširao je policijski limeni orkestar i prašio Born To Be Wild, tramvaj je škripeći skretao prema Operi, klinci su se vozili na koturaljkama, djevojke žurile na sastanke, i sve se gušilo u užarenom sumraku.

 

Po zidovima Amoka ližu električnoplavi plamenovi, miješaju se sa sjenkama koje se miluju u bunilu. Pomiješani mirisi. Mirisi parfemâ, duhana, znoja, očaja, trave, željâ, piva, straha, rakije, hašiša, mokraće, bljuvotinâ, vina, požude, konjaka… Mirisi nestajanja.

Isuse, pa sve je puno zombija, kaže Pavel krčeći put prema šanku, njušeći.

Je li itko dosad napisao povijest mirisa?, pita oslanjajući se o šank. Zamisli samo: komparativna povijest mirisa. Bila bi to zaista perfektna knjiga.

Smije se odmahujući glavom i uvjerava me kako će jednom, kad mu vrijeme to dopusti, napisati knjigu o mirisima.

Alkohola?, pita šankerica poznajući našu izbirljivost.

Alkohola, odgovaramo uglas.

Iz separea u dnu prostorije, zastrtog gustim modrim dimom, izronila je Lela. Približava se nesigurnim korakom, oklijevajući, blijedih usana, ukočena pogleda, u njenim očima umnožava se strah.

Opet si nešto usrala?

Odmahnula je glavom.

S kime si sjedila?

Čekala sam te.

Pošao sam prema separeu.

Nemoj, uhvatila me za ruku. To su samo klinci.

Mali zombiji, ha?

Molim te nemoj. Sanjala sam puno krvi.

Odlično. Ispunit ću sve tvoje snove.

Idemo odavde. Molim te, dlan joj je bio ljepljiv. Idemo se ševiti. Hoćeš li?

 

Jesam li bila dobra?

Lela je rukama obujmila noge i brade položene na koljena zurila u šare perzijskog ćilima.

Prišao sam prozoru.

Sanjala sam noćas žute zmije kako lete iznad pustinja dalekih planeta.

Razmaknuo sam zavjese i prstom povukao liniju po staklu. Već dugo Lela nije pričala o zmijama, već dugo nisam razgovarao s njom. Znam, ti si zmija, rekla je kad smo se upoznali, živa crta bez početka i kraja, i vidim samo dio tebe koji je blizu, a ništa ne znam o onome što se produžuje na jednu i drugu stranu, u beskonačnost.

Nije bila originalna, to o zmijama već je netko napisao, ali svidio mi se način na koji je pričala i kako me gledala. Prihvatio sam njezinu igru iz čistog očaja, ne nadajući se bogzna čemu, ali pouzdano znajući da stvari mogu biti i gore nego što jesu, a ništa me nije koštalo da isprobam Lelu i tu novotariju sa zmijama.

Ne mogu te posjedovati, govorila je tada, nitko te ne može posjedovati, dolaziš iz usta sjene, izmičeš mi između prstiju, kliziš kroz ono što ljudi nazivaju vremenom, i opet se vraćaš u nevidljivo, znadem to i ne mogu si pomoći.

Koji muškarac ne bi volio čuti te riječi? Ali, bilo je to davno, dok smo još razgovarali, Lela i ja.

Znaš, kad sam ih vidjela kako poput kometa presijecaju nebo poželjela sam poletjeti za njima. I nikad se ne probuditi.

Na prozoru susjedne zgrade stoji žena. Sklopljenih očiju, nasmiješena, provlači prste kroz gustu zlatnosmeđu kosu. Slika je poznata. Je li to bilo ždrijelo sna obraslo bjelokosim stablima, kroz koje sam se provlačio pipajući, pun zebnje, da bih na kraju odahnuo shvativši da se nalazim s druge strane katodne cijevi. Ili predgrađe bezimenog grada gdje sam iza osvijetljena prozora ugledao ženu kako se svlači, i kad su nam se pogledi susreli podigao sam ruku i prislonio je na prozor kupea vlaka koji je čekao na ulazu u stanicu, a ona je zavukla prste duboko u kosu i nasmiješila se.

Pokatkad bih, čujem Lelin glas, htjela imati u glavi užarenu čeličnu kuglu i zaboraviti imena svim stvarima, svim ljudima, zaboraviti govoriti, zaboraviti.

Iza prozora titra usijan dan i umiru parkovi, a mrtve, kamene heroje izjeda vrijeme. Njihove slijepe oči. Njihovo sljepilo. I ljudi su iza prozora. Nevidljivi, ali stalno prisutni ljudi – u lavežu pasa, u dječjem plaču, u zvuku zvona na vratima, i budite oprezni, osobito kad ste sami sa svojim snovima i svojim morama, a noć prolazi.

Bila si dobra… Jako dobra… A sad otiđi.

 

U stražnje dvorište vodi mračan prolaz. Omamljen vonjem vlage zastanem u dnu drvenih stuba koje se penju u dvorišnu zgradu. Pritisnem prekidač i gola žarulja osvijetli podbuhle žute zidove. Stube se u oštrom luku gube u tišini prvog kata. Produžim u dvorište. Rubovi pješčane čistine prekriveni su naslagama istrulog lišća. Uza zidove zgrada rastu gusti grmovi sibirskog jasmina. Crni željezni kosturi klupa okružuju čistinu. Tri zaboravljene, zrakasto raspoređene staze vode u dubinu dvorišta. Negdje na desnoj strani škripala je ljuljačka. Pošao sam uskom stazom između grmova i izbio na zapušteno igralište, gdje se na ljuljački uništenoj hrđom ljuljala Sonja. Pjevala je neku pjesmu, nešto kao: „Ako i otvoriš vrata, noć neće ući u moju sobu…“.

Zastao sam na rubu igrališta i promatrao njezina krhka ramena i mršave, duge noge kvrgavih koljena. Najednom je zašutjela, zastrugala sandalama po pijesku i uspravila se. Okrenula se sasvim polako i pogledala me, bez straha, bez radoznalosti.

Bok, Sonja.

Popravljala je nabore na haljini i dovodila kosu u red.

Moj tata kaže da si ti sumnjiv, rekla je dotjeravši se.

Sumnjiv?

Da… Jako sumnjiv… Nikad ga ne pozdraviš u haustoru.

Zamislio sam se.

A ti, Sonja, pozdravljaš li ti nepoznate ljude?

Sad je na njoj bio red da se zamisli.

Pa sad… Moj tata nije nepoznat… On je vozač tramvaja.

Sagnuo sam se pod težinom njezina argumenta i podigao sa zemlje polovicu plastične lopte. Razgledao sam je sa svih strana. Sonja je prišla i stala mi na nogu.

Osim toga, ja se ne zovem Sonja niti bilo kako slično, rekla je.

Ti vrlo lijepo plačeš, Sonja, rekao sam. Jako mi se sviđa kako plačeš.

Što ima u tome lijepo?, prošaptala je i u neprilici oborila pogled.

Povjerit ću ti jednu stvar, Sonja…

Napeto se zagledala u me.

Znaš, danas polovice plastičnih lopti izgledaju puno ljepše nego prije.

A ja mrzim pšeničnu kašu, rekla je. Pšeničnu kašu i ovaj vrt. Puno je ljepši kad zažmirim.

 

Kad je Lela jučer ufurala u Amok, kad mi je bijesno istrgla bocu iz ruke i drmnula je o pod, postalo mi je jasno da je mjesec u najkritičnijoj fazi, da se grozno napuhao. Pogledao sam pjenušavu lokvu na podu iz koje su prijeteći stršali komadići stakla i stresao se. U redu, pomislio sam, Lela je munjara, rak kao i ja, događa se to u noćima punog mjeseca, nije joj lako sa mnom, treba stvarno imati živce za to, ja sa sobom nikad ne bih imao posla, sve to stoji, ali zašto u to petljati pivo? Moje pivo. Ništa, opalit ću je nogom, i poslati je po drugo pivo, i objasniti joj simboliku vrenja, i sve će opet biti u najboljem redu. A za mjesec mi se živo jebe.

Već danas Lela je u nekom hotelu na obali Svetog Digića, gdje je more sivo kao asfalt. Ispija hladan martini, Lela, daleko od ove sparine ovdje, daleko od promukla smijeha konobarica, daleko od alkosa čijom se žednom krvi provlači miris brendija, a unutra im sve urla od strave dok kruto koračaju rastopljenim, namreškanim pločnicima. Zbrisala je tamo s nekim frajerom koji prodaje kleme za akumulatore ili nešto slično.

Znaš, on je uvijek tu… Osim toga, ne tuče me i nikad mu ne smrdi iz usta.

Razmišljao sam čime da je zviznem.

Možeš me i ubiti, neće ti pomoći, rekla je i ušla u sedmicu. Vrata su se zatvorila i što se mene tiče taj tramvaj mogu odmah povući iz prometa.

 

Daleko od mutnih asfaltnih rijeka na čijim obalama stoje klici i sanjaju flote papirnatih brodova.

 

Dakle, ta klema. Ti ljepljivi pločnici i vesela sablast koja mi šapuće na uho: „Drmaj. Drmaj sve dok ne čuješ taman bas arterije, dok te ne puknu vrele vibracije.“ Čeličnosivo sunce nestaje iza zgrade metaliziranih prozora. Sparina se odvrnula do daske, vene na rukama pune se krvlju, otiču. Neki frajeri složili su frku na ulici. Cipelare tipa koji se grči i uvija poput zmije.

Takve me stvari zamaraju. Sve te borbe u ćumezima, robnim kućama, na aerodromima i željezničkim stanicama. Ako vas baš zanima, ja sam alko-ratnik, ljubitelj sam umjetnosti lokanja. Ločem jer mi se loče, čisti sam larpurlartist, i poput svih rakova s millerom u podznaku – lud sam za pičkom. Noću patroliram, moje je područje precizno omeđeno: zabodite si šestar u mozak i izvucite krug polumjera devet milijuna kilometara. Tu negdje možete me susresti, ali mi ne stajte na put jer sam vrlo nezgodan, jer je bijes boja moje krvi.

U glavi mi tulumare Masai plesači… Gledam Pavela kako priča s nekim frajerom… Kao da gledam kroz crvenu svilenu maramu… Oslanjam se na zid i samo malo, začas ću se srediti.

Pavel: Uh, zanimljivo… Napiti se i lupati kurcem po tipkovnici… I veliš da se baš tako treba pisati… A ja ti kažem da to nije isto kao svirati klavir pijan k’o udaraljka sve dok ti prsti ne počnu malčice krvariti… A sad briši.

Koji ti je taj?

Čovječe, kakve je samo oči imala ona ženska… Pozvoni mi jutros u tri, je li tu Raf, pita, a ja si mislim: udaren si frajeru, ovo tu, to je priviđenje, a priviđenje me gleda šizofreničnoplavim očima i opet pita za tebe… Bože, velim joj, imaš prekrasne oči, uđi, oduvijek sam želio imati televizor u boji… Čekali smo te do šest, pričao sam najveće gadosti o tebi, i nisam je povalio… A kad je otišla, zaspao sam i sanjao da se vozim uz neko vrištavoplavo jezero, i cesta je bila plava, i grmovi uz cestu, kamenje boje tirkiza, i stvarno me je bilo frka da se ne spizdim.

Pljunuo je i zagledao se u Bebu koja nam se približavala namještajući svoj najljepši osmijeh.

Beba je sestra milosrdnica, hladna gaza za ranjena srca, amazonsko zelenilo, psihofarmak koji uvijek dobijete bez recepta, ona je jahačica apokalipse čija pička poput šišmiša lebdi iznad grada i proždire frajere poput mene, tebe i Vas. Bebino tijelo omekšalo je od pretjerane uporabe, ali, bože moj, zato i postoje gimnastički trikoi, korzeti i sva ta čuda. A Beba je majstor u skrivanju godina. I jebanju.

Upoznali smo se lani kod oglasnog stupa, ispred apoteke na Trgu, cijeli grad zna tu priču. Početka se ne sjećam, ne sjećam se dobrog dijela vlastita života, pa drugi kasnije oživljuju moja mrtva sjećanja, vraćaju mi ih, ili ih, poput Bebe, rasipaju uokolo.

Isuse, pričala je Beba svima koji su je htjeli slušati, stajal je tamo u nekakvoj poderanoj majici, trenirki i tenisicama bez žniranaca, čelom oslonjen o stup, ma da, Raf, časna riječ, i mrmljao kojekakve bljezgarije, nekaj o putovanju bez karte, o dugi ispod koje je prošao i više se nemre vratiti, kaj ti ja znam kaj sve ne, fakat mi ga bilo žao. Pitala sam ga je li mu dobro, uporno sam ponavljala to bedasto pitanje iako se iz aviona vidlo da nekaj debelo ne štima s njim, zakaj bi uostalom buljil u onaj blesavi stup i nije me uopće fermal sve dok…

Sve dok, tu počinje i moje sjećanje, nekakav pas nije zapišao moj stup. Podigao sam pogled i na drugom kraju lajne ugledao crvenu, mesnatu, valjuškastu ruku nakrcanu bižuterijom. Povrh nje nalazila se treger majica ispod koje su virkale grudi.

Čovječe, zanjihale su se grudi s negodovanjem, izgledaš očajno.

Vaš mi je pas popišao stup, rekao sam.

I smrdiš.

Ništa nisam rekao. Leđima sam se oslonio o stup i promatrao ih. Njihale su se u sve bržem ritmu.

Zakaj se ne okupaš, bradavice su se ukrutile od srdžbe.

Maznuli su mi kadu.

Maznuli su ti kadu. Tko?

Jebeni fašisti.

Tu su se grudi stale došaptavati.

U redu, rekle su potvrdno klimajući, možeš se kod nas okupati.

Jebali smo se danima. Zapravo, jebala me danima, i to s predumišljajem. Jebala me u ponoć, pred zoru, za doručkom, skakala je na mene dok sam spavao, čitao novine, otvarao hladnjak u potrazi za pivom, pišao… Gledao sam kako da se izvučem iz tog jebenog kaveza, stotinu sam puta pokušao pobjeći, jedanput sam stigao čak i do haustora, ali s Bebom vam je otprilike kao i s cugom – nema bijega ako se navučete.

Mogu svršiti kad god hoću i koliko god puta hoću, mogu te nestati, vrištala je i vrebala ispod plahte, zajapurena, gladna paučica.

I vjerojatno bi me i bila nestala da jedno popodne na kavu nije dovela Lelu, koja je u meni prepoznala zmiju, a ja u njoj munjaru, cugu žešću od Bebe, koja nam, evo, prilazi plešući noćnim pločnikom.

Bok, veli Beba. Ste čuli da i komarci prenose sidu?

Boli me, veli Pavel, neću fukat komarce.

A mene?, pita ona. Kako bi bilo da pokušaš sa mnom?

E pa sad, nacerio se Pavel, u normalnim okolnostima to bi bila perfektna ideja, a znadem i za jedno dobro mjesto u blizini, ali večeras, kužiš, Raf i ja večeras imamo važna posla, moramo se napiti dok smo još trijezni, znaš…

Plavo rotirajuće svjetlo policijskog kombija… Udarac u oči… Visoko iznad otkačila neonska reklama, titra brzinom signalnih svjetiljki na avionskim pistama i svaki čas će riknuti uz prigušen prasak… Mnoštvo glasova… „Nik ima straaaaaaaašnu pilu“… „U to vrijeme još ga nisam poznavala“… „Kad se uroka utuvi si da ima praonicu u Kineskoj četvrti“… „And she’ll hear a phone keep ride on ringin’ & ringin’…“ Jebo te, Lela, piješ martini, a znaš da je to jedino piće koje ne mogu podnijeti. Ne mogu podnijeti ni tvoju odsutnost, a ovih dana u gradu su ostale samo kurve, njihove uniformirane sjenke i tužnooki dječaci pod umornim svjetiljkama.

 

Daleko od tebe i mene koji tražeći se kružimo gradom i kad se susretnemo bacit ćemo se jedan na drugoga lica iskrivljenih od mržnje. Nijemi.

 

Postoji li mogućnost da se izvučemo iz vlastitih leševa?, pitam Pavela dok plovimo ka Amoku.

Pogledao me je zaprepašteno.

Koji ti je đavo, čovječe? Mi sami sebe jebemo, i ta se zajebancija luđački vrti, i jedino to POSTOJI… Pogledaj sve te prozore iza kojih ljudi u ovom trenutku gutaju sedative, mlate se, ubijaju, umiru od raka, gladi, kajaznam, a nas boli đon za sve to. Što mi znamo o tim ljudima IZA PROZORA? Ništa. Oni ne postoje.

Zamišljam ženu u hladnoj svjetlosti ekrana iza prozora na prvom katu. Zamišljam je okruženu povijušama, fotografijama s ljetovanja, lutkama koje više ničemu ne služe, figuricama od nefrita, afričkim maskama. Zamišljam kako blago savijenih nogu, oslonjena na lakat lijeve ruke, leži na mekom, prugastom madracu. Zamišljam glatku plohu njezina trbuha, dozrele grudi i taman krug bradavica. Ne zaboravimo ni spiralnu zlatnu naušnicu u uhu, niti bisernu nisku oko čela koja pridržava svilenu, sivu, na tjeme zabačenu maramu. Ne zaboravimo, konačno, ni blagi luk desne ruke koji završava dugim, krhkim prstima što počivaju na bedru. Još malo i poći će spavati. Sanjat će čovjeka kojega je jednom davno vidjela na ulici. Pogledi su im se slučajno susreli i njegovo joj se lice otada javlja u snovima poput izbljedjele fotografije. Vjerujem da će se smiješiti u snu.

 

Daleko od usamljenih vozača ponoćnih tramvaja koji šibaju preko mostova i odlaze u tamu. Nestaju.

 

U Amoku smo uhvatili Daka s nekim ženskama. Znao sam samo Kiku, ženu kojoj su dosta čašica i prst.

Ah ah ah epicentar i petnaest dana prpe vrijeme se ah ah ah ne može balzamirati karioza šifre zidovi i nitko nije u pravu, rekao je Dak.

U redu, Dak, veli Pavel, kako ti kažeš, opalit ćemo ih, i to ovdje i sada.

Dak je simpa pedesetogodišnjak, ali tu čovjek nikad ne može biti posve siguran: u ovom gradu brzo se stari. Kad otkači, Dak zna za samo jednu vrstu zezanja: isfura kitu iz gaća i gurne vam je pod nos, urlajući od zadovoljstva. Tako je Bebu jednom spopao fras. Kao opčinjena zurila je u taj smežurani patrljak, a onda je, grozno drhteći, vrisnula i bacila se na Daka. „Otkinut ću ti glavić. Otkinut ću ti glavić.“

Štos se uopće ne dopada šankericama, kao: smeta drugim gostima. Ali u Amok više ne dolaze GOSTI. Dolaze alkosi s krvavim tetovažama na licu, sjenke koje zaudaraju na raspadanje. U sumrak, dok im u utobi pulsira zebnja, izvlače se iz skrovišta i uzavrelih mozgova, poluslijepi, njuše zrak, spremni da na svaki stran miris zbrišu natrag u rupu. Ispruženih ruku-ticala plaze pločnicima i nepogrešivošću žohara pogađaju vrata iza kojih se toči život. Dolaze pokatkad i klinci u acetonskom bunilu i drmaju oštro da pojačaju vizije iz plastičnih vrećica, dolaze i kurve, džepari, dileri, narkići, propali glumci, pisci, slikari… Svatko dolazi u Amok, samo ne GOSTI.

Ženske su dokrajčile piće i s pola uha slušale Dakovo buncanje.

Danas mi, priča on stišćući čašu koščatim, požutjelim prstima, zazvoni telefon. Zdravo, Dak, veli neki mračan glas. Koji kurac, što je sad, ko je, velim ja. Ja sam, Spasitelj, veli glas, zar me ne prepoznaješ. Odjebi, velim ja, kužim sve igre na očaj i na kilometar njušim prevarante. Ne možeš pobjeći, Dak, veli on i podrugljivo se nasmije. Zalupim slušalicu i okrenem muriju. Netko mi prijeti, kažem dežurnom, a on će: Nema frke, naši su noževi dobro naoštreni. I prekine vezu…

Kaplja hladna znoja klizi mi niz rebra, gledam Pavelovo lice boje pepela, gledam Kiku kako odlazi do šanka i uvaljuje se nekom frajeru, glupača, veli Pavel, frajer je homić, gledam Dakove nosnice kako požudno drhte dok prinosi čašu ustima, plesači još uvijek tulumare u mojoj glavi, potežem dobar gutljaj iz boce i bože, Lela, ako ne eksam ovo pivo, ono će stoposto proključati.

 

Kiku sam pokupio u kolodvorskom restoranu u jednoj od onih noći kad instrumenti pošize bilježeći porast šećera u krvi, kad vam srce ide bap bap bap, a ruke vam se tresu, ali ne samo zbog apstinencije.

Snimio sam najprije njezino modro lice i staklast, ukočen pogled, upiljen u točku u kojoj je koncentriran sav užas ovoga svijeta. Potom sam snimio crnu majicu pripijenu uz tijelo, tamni krater pupka i crvenu minicu od skaja. Kriknula je i srušila se na pod.

Uh, padavičarka. Žiku padavičarku, drao se neki zombi skačući oko nje.

Odalamio sam ga po zubima i to ga je naučilo pameti. Strpljivo sam čekao. Vidio sam čitave vojske alkosa kako marširaju i ruše se pokošeni žeđu i čežnjom, i urlaju napuhujući krvave mjehuriće u kutovima usana. Stajao sam iznad nje kao anđeo čuvar i promatrao kako se vraća iz dalekih svjetova. Budila se zamagljenih očiju, smješkajući se poput novorođenčeta, rukom tjerajući slike ispred očiju, slike koji je samo ona vidjela. Zombiju su ponovo narasli zubi, skakao je okolo i huškao rulju na mene. Dograbio sam bocu, konobar se zaposlio nešto oko telefona, i bilo je pravo vrijeme da se ode. Povukao sam je s poda, to boli, rekla je trljajući zglobove, u očima joj se razvedravalo, no dobro, rekla je, idem, nisam baš kripl, mogu i sama.

Hodali smo šuteći, zamišljeni, osluškujući zvuk naših koraka. Ulicama su se šunjali psi i srebrni pramenovi magle, bila je jesen, to sam zaboravio reći. Vjetar je njihao svjetiljku na čeličnom užetu napetom između zgrada, negdje je plod kestena pao na krov automobila. Prošli smo pokraj propisno parkirana policajca ispred zgrade suda i skrenuli u ulicu nadsvođenu krošnjama kestenova.

Glupo, a?, čuo sam je.

Kimnuo sam glavom.

Sigurno misliš da sam udarena?

Opet sam kimnuo glavom. Nisam želio slušati o tome koliko je i zašto udarena. Znam taj štos.

Ti sigurno misliš da sam udarena, tražila je usmenu potvrdu.

Ti jednostavno nisi dugo lokala, rekao sam.

Nema veze, rekla je. Ova će stabla ionako umrijeti poslije nas.

Hodali smo, ne dodirujući se, kroz sve te puste sporedne ulice, vjetar je njihao svjetiljke na čeličnim užadima, i one su jecale svoj očajnički blues, a plodovi su kestena k’o ludi padali na krovove automobila, pločnike i ulice. Počelo se daniti kad je zastala ispred jednog haustora.

Samo malo, rekla je nestajući u mraku haustora.

I kako ja nisam papak, i kako mi se uopće nije svidjela ideja da mi tek tako zbriše, pošao sam za njom.

Gdje si?, prošištao sam.

Tiše, krele, oglasila se iz tame.

Napipao sam šalter dovoljno brzo da je uhvatim kako navlači gaćice. Pored mojih nogu tanak zlatnožuti mlaz obrubljen pjenom napredovao je prema pločniku. Povukla se dublje u haustor i naslonila na drvene poštanske sandučiće boje mahagonija.

No, gledala me drito u oči.

I dok sam joj zadizao suknju pitao sam se kojeg to poštara, kojeg to poštara na ovom svijetu boli kurac za to je li neki Martinović diplomirani ekonomist ili nije?

 

I danas, pred sumrak, dok se uglačani zidovi boje pijeska odazivaju na svaki zvuk s ulice, osjećam na licu Lelin dah, opojnu mješavinu martinija i peperminta. Zvonici i neboderi, tamo u zapadnim predgrađima, gube dnevnu oštrinu i trepere u uskovitlanu zraku. Nabreklo sunce pluta među dalekim oblacima,, i sve nekako vjerujeme da će zauvijek ostati tamo, među oblacima, i umirati bljujući gustu, purpurnu tintu.

U sumrak, Sonji su opet servirali pšeničnu kašu.

U sumrak, u zraku je zabilježen porast senzibiliteta, a sjećanja su postala jasnija.

Sjećanja na zeleno nebo i pastelnoplave krovove na hrapavom papiru moje crtanke

Sjećanja na zmijolike sjenke minareta koje pozivaju na popodnevno ušikavanje, hotelske sobe i orijentalne restorane grada kojeg više nema

Sjećanja na magistrale finoga bijelog praška koje nemaju kraja, na ponoćnu tišinu motela i jazz na devedesetdrugom megahercu

Ili sjećanja na ugodan polumrak Kinoteke i platno puno Wendersa

Lela je zapalila bombicu marokanca i svi su se nosevi poput radara okrenuli prema nama.

Robert: „Es gab eie Tinte, mit der man die alte Schrift auslöschen und im selben Zug etwas Neues schreiben konnte… Ich mußte immer wieder dasselbe denken und niederschreiben. Selbs wen ich zwischendurch aus dem Traum aufgewacht war… Abstrakte Wiederholungen, Abläufe, Wege, die ich gleichzeitig… erlebte und aufzeichnete. Das heißt: Das Träumen war ein Schreiben, im Kreis… bis ich im Traum auf die Idee kam, eine andere Tinte einzufüllen. Mit der neuen Tite… konnte ich auf einmal etwas Neues denken und sehen. Und schreiben….“

Lela: Bože, što ovo drma.

Otkopčava mi šlic. Gasim čik na podu i blago joj odmičem glavu.

Lela: Samo da te malčice ljubim.

Službenik u plavoj kuti hvata nas u mlaz svjetlosti: Jebo vam pas mater. Van. Marš van.

U sumrak nazvao sam informacije.

Dobili ste informacije, radno mjesto deset tri, pričekajte trenutak, rekla je nježno žena s druge strane linije.

Molim vas, dajte mi nešto protiv sjećanja, rekao sam.

Uglačani zidovi sobe tamne istodobno s rubovima dalekih oblaka i odazivaju se na svaki zvuk s ulice.

 

Liječim se. Kao što reče Gary, svatko dolazi na red. Zapravo je to bila Pavelova ideja, mislim liječenje.

Nemamo kaj izgubiti, rekao je. Osim toga, tamo ima zanimljivih faca. Idemo se zajebavati.

Bio je u pravu: nismo imali što izgubiti. Furali smo se brzo, užasno brzo i odjednom bismo shvatili da smo otišli daleko, a da ništa nismo vidjeli. I vraćali smo se, uglavnom bezuspješno, a dana je bilo sve manje. Dani su postojali samo u mlazovima Nečega, ubrizgavali smo ih izravno u ždrijela, računali u litrama. I to je jedina realnost. Sve ostalo je groznica u utrobi, mučnina, povraćanje i ledeni užas u žilama.

Sivo pročelje zgrade s dvorištem posutim crvenom šutom. Kamera ulazi kroz vrata. Prizori grupne psihoterapije. Mladić u snopu svjetlosti koja probada prozore: „Počeo sam sa šesnaest. Mogao sam birati između tvorničke hale i boce. Izabrao sam bocu“. Slika čovjeka na klupi u parku. Glava zabijena u ruke. Ispod klupe prazna boca. Svježe obrijana faca liječnika: „Detoksikaciju primjenjujemo od prvog dana liječenja. Na taj način neutraliziramo toksične elemente alkohola i ublažujemo posljedice deficita vitamina i ishrane. Ona ima izuzetan psihološki značaj za pacijenta i najčešće simbolički označava početak borbe protiv ove bolesti“. Na ekranu nasmiješen mladić na intravenoznom tretmanu.

Kad su me prvi put priključili – hipertonična glukoza plus B i C vitamin drito u venu – pošizio sam. Doktor Korski isto je pošizio, ali ja sam bio onaj ubodeni.

Doktor Korski: Zakucajte tom folirantu iglu do daske, sestro Morfij. Ne mogu slušati to zapomaganje, razjebite mu venu.

Ruku pod suknju, bio je to dobar komad mesa, ta sestra. Kljucao sam esperale i tetidise iz njezine ruke i krišom, ispod popluna, milovao jaja. Dobro sam se zabavljao. Frka je dolazila noću. Vrijeme je za lokanje, šaputale su mi vesele sablasti na uho, dok mi je užas urlao u kostima, zagrizao u meso. Pa još i taj bijeli mramorni oltar koji je, osvijetljen fluorescentnom mjesečinom, nicao iz poda poput apokaliptične gljive, na čijem su klobuku, goli, ležali Korski i sestra Morfij. Imao je grozan kurac, taj Korski. Četrdeset centimetara mrkosmeđeg mesa prošarana modrim žilama plus uglačan, ljubičast glavić… Čista strava.

Na ekranu bljesnu njihova tijela. Sestra Morfij okrene se na bok, obujmi kurac prstima i iskre joj zapršte iz očiju.

Osjetim blag udar nesvjestice.

Povila se i jezikom napravila đir od jaja do glavića. Korski je puhnuo i ispustio zvuk sličan mjaukanju, taj peder zaista nije imao stila. Podigla se na lakat i držeći kurac kao olimpijsku baklju drajvala ga zatvorenih očiju.

Ubrzavam ritam.

Kamera zumira: jezik poput nježne pijavice prijanja uz meso… U snu u slow motionu u noćnoj mori usta usisavaju glavić prsti se grče usne bubre rasprskavaju se…

Sperma mi izlijeće brzinom taneta i iste sekunde zaglibim u san.

Pa dobro, što je ovo?, raspjenio se Korski kad su prokužili da se budim s pimpekom u ruci, konzerviran spermom. Od čega mi tebe ovdje liječimo?

U redu, što se pjenite?, rekao sam. Dolazite noću kao vampiri, pravite mi svinjarije tu pred nosom, i još dižete fajer.

Kakva je sad to kenjaža?, rekao je, praveći se kao da stvarno ni o čemu nema pojma, kao da drkam iz čistog vica.

Kenjaža?, prasnuo sam. To što ne žmirim dok vam sestra Morfij puši, dok mi se tu jebete pred očima, vi to nazivate kenjažom?

Nisu htjeli svjedoke. Udvostručili su mi dozu sedativa i stvar je zataškana.

Kaj mu stvarno puši? Kaj se stvarno fukaju?, pitao me Pavel.

Zar nisi vidio?

Ne, ništa nisam vidio.

Ti ne znaš gledati. Pokatkad je potrebno zaviriti i iza prozora.

 

Lela je dolazila nedjeljom. Lela i njezina čarobna vrećica. Odlazili smo u park iza bolnice, Lela, Pavel i ja, i tu bismo, izvaljeni ispod stabala, hripajući na oštrom listopadskom zraku, jeli kolače od jabuka. Nedjeljom popodne. Onda bi Lela iz čarobne vrećice izvukla bocu Nečega i sve bi bilo u najboljem redu.

Kako to da ne pitaš ništa… o meni… znaš već?, upitala je.

Podigao sam bocu u razinu očiju i promatrao iskrivljene oblike klupa, košarica za otpatke, stabala…

Ne pitaš ni što radim… s kim sam?

Valjda s onom klemom.

S kim?

Pa s onim što mu ne smrdi iz usta.

Smušeno je gužvala vrećicu.

To je prošlo… Bila sam izbezumljena… Nisi se smio onako ponašati… Mislim, udarati me i sve to.

Iskrivio sam i bolničku zgradu i Lelino lice i Pavela, čitav svijet. Žmiri li još uvijek Sonja kad uđe u vrt?

 

* * *

 

Nisam siguran je li pošteno što pišem ovaj epilog. Tim više što Raf nije volio savršene i završene priče. Opet, bio sam njegov najbolji prijatelj, i ma što god on mislio dok me u ovom trenutku promatra s neke daleke zvijezde, neću dopustiti da ovu priču zajebe noć.

Dakle, jučer sam pušten. Na vratima bolnice sudario sam se s Korskim.

Doći ćeš ti opet, rekao je smješkajući se.

Ne osvrćući se prešao sam dvorište od crvene šute. Na pločniku sam zastao, udahnuo oštar jutarnji zrak i pogledao nebo na kojem su se skupljali oblaci koji donose snijeg. Ispred pekare zaustavio se kamionet. Vozač je iskočio iz kabine, otvorio bočna vrata i ulicu ispuni miris svježeg kruha. Iz džepa mantila izvukao sam Rafovu bilježnicu i smotak masnih novčanica. Otvorio sam bilježnicu na posljednjoj stranici na kojoj je Rafovim nervoznim, isprekidanim rukopisom bilo ispisano:

Kad stvari nestanu

Kad ljudi odu

Kad sjedim sučelice s utvarom

Kad se strop spušta

Kad se pomiču zidovi

Kad snovi marširaju

Kad mi se pod kožu zabijaju igle straha

Kad mi pred očima izrasta oblakoder

Popeti se na vrh

Baciti se

Padati

Padati širom otvorenih očiju

Pasti

Pasti na spržen travnjak u pustoš ljetnog dana

I zaspati

Konačno zaspati

Na koricama je tiskanim slovima ispisan naslov SNOVI ŽUTIH ZMIJA. Ovih četrdesetak ispisanih listova jesu sve što je ostalo iza Rafa nakon što su ga pronašli ukočenog u kontejneru za smeće u haustoru pokraj Amoka. Te večeri nije želio da pođem s njim na izlet u grad. Uskoro ćemo izaći, i volio bih konačno razgovarati s Lelom, srediti neke stvari, objasnio je. U Amoku je zatekao Lelu s nekim zombijima, potukao se, kasnije su ga sačekali u haustoru…

U pekari sam kupio pecivo i polaganim koracima zaputio se niz ulicu, prema Amoku.