Meko kao snijeg i toplo iznutra : najljepši hitovi i rariteti | Damir Radić

SRETNI DANI U ANNAPOLISU

 

ne zaboravljam na tebe nikad,
ni sad kad me ovaj ustrajni konj nosi
kroz prve snježne pahulje
dok sam na tragu karavane mormona.
mislim na tople krafne
što si ih spremala za maškare,
tamo u annapolisu, u našem domu
gdje smo sjedili kraj kamina
i pričali o tome kako ukrasiti trijem
za božićne i novogodišnje dane.
tad su već bile hladne naše šetnje
uz zaljev chesapeake,
ali usne ti nisu bile plave
nego sasvim roze,
kao boja plišanih stolica
u blagavaonici lockwoodovih.
pahulje su sve gušće,
podsjećaju me na konfete s našeg vjenčanja
i na malu haljinu na tvom sitnom tijelu,
rekao sam ti toliko puta koliko te volim
tankonogu i s tim mjesečevim licem.
sve slabije vidim svoj put,
stavljam šal preko lica
jer vjetar je sve oštriji,
no trag mormonskih kola sasvim je jasan
i neću se izgubiti u noći koja je tiho pala.
rođaci iz europe,
dočekali smo ih u newyorškoj luci
uživajući u pogledu na splet jedara tolikih brodova;
sjećali se našeg puta preko oceana
i kabine u potpalublju bez prozorskog okna
(cijena je bila manja, a trebalo je štedjeti svaki dolar).
noć je dublja,
polako me hvata san,
nije prvi put da ću prenoćiti na otvorenom;
ako sve bude u redu
sutra stižem do laramiea.
vjerujem da je topao krevet prvo što ću poželjeti,
ali trebao bih misliti i na kupanje,
ne znam kad je zadnji put bilo.
kupanje,
malo je ljudi imalo kupaonicu u vlastitom domu,
ali rekli smo da ćemo je imati
i uspjelo nam je;
išao sam po kadu u philadelphiu,
a ti si izabrala pločice;
bili su to tako dobri dani.
dobri su bili dani,
ti si dolazila u moj ured u ulici greenwood
gdje su se poslovi odlično razvijali,
zajedno bi odlazili u dućane
jer nijedan komad odjeće nisi željela kupiti
bez usklađivanja naših mišljenja,
ali annapolis je malen grad
i najčešće smo odjeću i cipele naručivali iz kataloga.
voljela si moj sivi kaput,
plavi prsluk
i crne cipele sa srebrnim gumbom po strani,
a sada eto
nosim smeđe teksaške čizme
sa žutom zvijezdom pri vrhu sara,
ali sačuvao sam ono staro englesko sedlo
na koje ove noći pokušavam nasloniti glavu.
dobri su bili dani
dok posao nije krenuo loše,
a tvoji živci postajali sve slabiji
i naposljetku smo izgubili stan
i liječnik je rekao da te prazan pogled i nesvjestice
vode u sanatorij.
ali ja ne zaboravljam na tebe nikad,
i sad kao prije ti si mi prijatelj, sestra, kći,
jedina moja obitelj,
u ovoj snježnoj noći mislim na tebe
i ne postoje te milje koje te mogu
odijeliti od mog srca.

 

1997.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.