Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

MJESTO KOJE SMO NAPUSTILI

Uvijek na tom mjestu strpljivo
podnosim sve dok te ne ugledam,
strah otpušta miris koji me proganja,
omamljujući neon, tamneći iznutra,
neprimjetno nas sklanja u lažnu sliku,
u kojoj samo sjedimo, o kojoj samo šutimo,
noć se umirila u nama, sve je već iza nas.
Ali ne govorim ti o tome, zasljepljuju me nevidljivi tragovi,
dah usnule životinje, obuzeta živim tijelom, ne mogu se bliže pomaknuti.
Miris vlage, hladnoća predmeta i zidova, zavodljiva igra skrivanja,
sve što oduzimamo tišini, tišini ne oduzimamo ništa.
Kao da možemo nestati toliko blizu sebi,
u isto vrijeme, u isto izmišljeno vrijeme
približavamo se i udaljavamo do neprepoznavanja.
Uvijek na tom mjestu bol se zaboravi pa nas položi
u meku auru i nosi kamo poželimo, sigurni smo u toj postelji.
Ne plašim se bolesti, mirno spavam na tvojoj ruci, to je san koji me budi,
to je oblik koji me pridržava, to je ta šutnja, tijelo koje me izdaje,
glad koju ne zna utažiti, to je slika s kojom se ništa ne može učiniti.