Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

MJESTO KOJE TO NIJE

 

Izgubljeni predmet nalaziš
i stavljaš na mjesto koje nije
prestalo čekati. Prepušten riječima
što ga zamataju u dragocjenost,
taj put koji je trebalo prijeći
i ne odricati se ni jednog zastanka,
to pristajanje, kada se jedno u drugom
ne saplićemo, kada su moje ruke na tvome
licu samo moje ruke na tvome licu.
Svakom kretnjom vraćamo se u sigurnu
blizinu riječi što ih nećemo izgovoriti.
Prepuštena tišini, čujnost prašine
kojom sam zaokupljena kao sama sobom
dok sam skupljala sve što bi me moglo
zadržati. Čujnost moje kože, težina kojom
se svlačim i počinjem nalikovati sebi.
Nemoćni, jer znamo što će nam taj predmet
darovati, njegujemo svoje samotnosti,
plahi kao u bolesti.
Neka djeca, njihovi povici visoko ustremljeni,
to pristajanje, dok ih gledam s druge strane,
kao da je trenutak u kojem otvaram prozor
samo trenutak u kojem otvaram prozor.
Buka života koji hoće više od sebe.
Žene umorne, lagane, krotke i opore,
prizor koji me rastužuje, tuga koja me umiruje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.