Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

*

 

Plošna i nečitka biljka,
beskorisna kao rijedak trenutak,
nitko joj više ne pjeva, ne čita
vlažna noćna pisma. Riječi su se
rasule kao mjesečeve kuglice,
slijepa usta sanjaju vodu,
lijepa lica tamne, mjesec je pojeo
sve svoje silaske.
Više ne stanu u moj život,
ta lakoća, ta zarasla blizina,
to nizanje. Dođi, rastuži me.
Igračke su nemilosrdne,
smiješe se iznutra, rasijecaju vrijeme,
tuđe su i skupocjene.
Strpljive lončanice, nenjegovane ruke,
nezaigrane stabljike i noći i prazne zdjele,
pospremi sve.
Naplavljeno zrcalo, ožiljci prineseni
vodi, hrana nezasitnom tijelu,
takva mu je glad, zacijeljeno čekanje.
Sve su me žene uljepšale,
igrački i vremena, svega su se odrekle,
lijepe dok rastu iz svoje samoće,
moćne i mračne u odrazima,
više ne stanu u moj život.
Više me ništa ne rastužuje.