Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

TAMO TI JE SIGURNO

U što bih se mogla pouzdati?
Govorim u snu. Pravim se budnom.
Ti miruješ u dovratku,
tamo ti je sigurno i negdje između,
možeš se okupati u staklu i mlijeku,
bespovratno trošiti čaroliju.
Blijed i preplašen, mladi bog
sjedi u dnu našeg kreveta,
zaboravljen od jezika
u kojem je sve to počelo.
Hladno je, prehladit će se.
Uvijek se ja moram brinuti za sve.
U tijelu dječaka srebrno jezero,
bolest sama sebi nelijepa.
Zamataš ga u zrcalo, više ti se ne igra.
Kamo si krenuo sa svim tim odrazima?
Obuci mu košulju, zakopčaj mi haljinu.
Nitko ne gleda s našeg prozora,
nikakav glas ne dopire s ulice,
ništa se više ne može.