Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

TUŽALJKA NAD UMRLIMA

Putujemo preko daha, tople slutnje,
nestalnosti, ponekad lako pristajemo
u sve daljine. Spokojni smo. Smiješiš
se u snu. Tvoje lice nikada ne spava,
zato u tebi raste tama.
Grad pjeva tužaljku za umrle.
Dolaze iz napjeva kao bilo čiji dar.
Jedna je žena dugo govorila.
Tko ti je dao ljepotu i bolest,
dao ti je sve. Presadila sam noć
iz tebe u svoje cvijeće. Sad kad sve
znam o bezbolnoj vodi i smrti
koju ne moram hraniti, doći ću opet.
Lijepo mi je ovdje.
Puno mjesečine u svjetlucavim riječima
i sve to cvijeće pogrešnog imena.
Razumiješ li sad?
Samo ti želim produžiti život,
naći tu spasonosnu rečenicu
kojom ću te podići iz sna.