Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

*

 

U ruci kao u prolaznoj kući
umorni nomad skriva svoje krajobraze.
Plaši ga srh razigrane hladne svjetlosti.
Odloženo godišnje doba ima sagnjilu,
pocinčanu sjenu. Tijelo je zgrčena postelja
i ne želi više putovati.
Pripitomljene riječi nage su i napuštene,
ugibaju se nutrini u kojoj nisu važne sebi,
u kojoj ne moraju oboljeti.
Pitome ljuske, nenamjerne u svemu. Mlada žena
otvara ih kao darove.
U plodnoj, bijeloj punini njenog trbuha
raste strasna biljka. Spava, umirena, kao
strah na svome otisku, kao gonič u svojoj pustoši,
kao ljepota u samoj sebi.
U ruci, u kretnji, u zloj puti spori ležaj,
strašan kao čežnja.
Jezik je moje uplašeno tijelo.
Predugo sam ga čuvala, moći su se istrošile.
Čime ću te sada liječiti?
Sva sam vrata zatvorila, dobro sam ih zatvorila,
sipljiva sam od vlage i svjetlosti, nemoćna kao dina.
Neka tako sve ostane, jako sam umorna.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.