Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

10.

 

DIDINA SMRT ZNAČILA je mnogo stvari. Primjerice da se više nikad neće nespretno ljuljati i kroz prozorsko staklo automobila mahati dok otac nervozno pritišće papučicu a mašina, ranjena, urla, i da se on, Tibor, u tih nekoliko sekundi neće morati uvijek iznova boriti s činjenicom da se nedjeljna zabava topi u zamjenu za niz istih, baš istih, nijemih slika i krajolika: Kuševac, Široko polje, Vuka, Čepin, i na kraju putovanja, nakon što iščezne i onaj mali sportski aerodrom s kojeg se za prvih toplijih dana puštaju zmajevi, Osijek. On je, dakako, kao po kazni, uvijek sjedio na zadnjem sjedištu, što je sa sobom nosilo gomila mučnih problema: nekad je, recimo, sunce tako nemilosrdno tuklo o njegov potiljak da mu se glava napuhavala poput cepelina, a jedini spas bio je zabiti nos duboko u prljavi i smrdljivi sic. Svi su se još živo sjećali dana kada je kupljen njihov novi automobil, Renault 12 TL, 28.lipnja 1976. godine (stari fiat 1300, “tristać”, prodan je nekom konobaru Joci zajedno s skupocjenim radio kazetofonom, i tako izbrisan iz ove obiteljske priče) dovedena ravno iz Novog Mesta. On, Tibor, kao da je tog jutra osjetio nadrealni automobilski poziv te se probudio sam, bez ičije pomoći, i još u pidžami istrčao na prohladnu, čak pomalo vlažnu ulicu, te vidio kako otac brižljivo parkira automobil ispred zgrade. Prve sunčane zrake stidljivo su obasjavale predivnu, sada njihovu oker limuzinu. Bio je to doista fantastičan auto. Nije imao nijedan nedostatak, baš nijedan, ako ne računamo autokazetofon, premda se to nije moglo računati kao mana samog automobila, premda je radio, taj radio, bio problem. Strahovito je krčao! Motor je preblizu, možda je radio-aparat nedovoljno zaštićen, aparat sam po sebi loš, unutra se nešto ozbiljno pokidalo, tvornička greška! I antena: ona je izvor problema, ili ne valja ili je loše spojena. U svakom slučaju, neki drugi vlasnik odavno bi ga popravio ili posve sluđen kupio novi, no Tiborov otac sve je to prihvaćao na drukčiji, manje očekivan način. I baš svaki put kad bi putovali, a to se odvijalo svake nedjelje ujutro (a taj auto u budućnosti neće ni za što drugo služiti nego za nedjeljna putovanja u Đakovo i jednom godišnje za ljetnu odiseju prema moru) on je beskrajno strpljivo, uvijek iznova, započinjao bitku tražeći “stanicu” svojom desnom rukom. Netko bi u tome možda vidio igru veličanstvene ljudske vještine i živaca jer je otac, onako nespretan, jednom rukom držeći volan, a drugom strpljivo okrećući gumb, svoju obitelj gurao u prometnu pogibelj. Samo nekakvim neprirodnim i neshvatljivim čudom izbjegli sve moguće prometne zamke u koje je upadao najobičnijom logikom prometne zbilje. Čak i ona jedna jedina nezgoda, koja sa ipak dogodila, a koja će ostati zapamćena kao nestvarna, po toj logici nije mogla završiti tragično. Jednom, dakle, negdje u srcu bosanskih brda novim automobilom bili su se otputili na more. Negdje na polovici puta otac je napokon počeo pokazivati znakove nervoze jer tamo nije uspijevao uhvatiti baš nikakav radio signal. Možda je između vožnje i radio signala postojala neka veza u koju je inače vjerovao? U svakom slučaj okretao je nervozno gumb sve do se nije zabio ravno u brdo. Francusko-slovenska karoserija je više nego dobro podnijela suočavanje s bosanskim kamenom, no nakon kobnog događaja, automobil se otklizao natrag, do sredine ceste, i riskantno ispriječio automobilima iz oba smjera. U nevjerojatnom raspletu, u nekoliko narednih minuta, tom inače prometnom cestom nije naišao baš nitko tko bi se iz sve snage zabio u njihov auto. Otac je usporenim pokretima okrenuo ključ – jednom, dvaput – i mašina se zaista veselo oglasila, a on nastavio voziti pretvarajući se kako se baš ništa neobično nije dogodilo. Od tog, ipak priličnog žestokog udara ostalo je vidljivo udubljenje, valjda kao podsjetnik da taj događaj nisu svi troje odsanjali.

Taj radio uređaj zapravo nikada nije funkcionirao. Čak i na sasvim običnim mjestima moralo bi se posrećiti da uhvati neku stanicu, bilo kakvu, no kada bi se to i dogodilo trajalo bi obično tek nekoliko sekundi: nakon nekoliko taktova kristalne muzike, negdje iz utrobe, kao opaka i nezaobilazna bolest, vraćalo se poznato staro zavijanje, zujanje i urlanje. Tibor se protiv toga pokušavao boriti studirajući te zvukove, no tu nije bilo ničeg, nikakve naznake ritma i melodije, ništa osim sirovog bolesnog svrdlanja koje para mozak. Otac se držao kao da se ništa neobično ne zbiva, činilo se kako ne primjećuje da svi koji bi se slučajno našli u automobilu u neprilici vrte glavom, ili čak otvoreno prislanjaju dlanove na uši, što je dakako bio i više nego dovoljan znak da nešto nije uredu, i da po tom pitanju konačno treba nešto učiniti, no njega, oca, u principu nije bilo briga što drugi ljudi misle ili osjećaju, zapravo, sama obazrivost u njegovom opskurnom sustavu razmišljanja bila je sasvim nepoznat pojam. Opet, malo je ljudi znalo za njegovu opsjednutost radio-aparatima, drugi ljudi nisu imali pojma da on posjeduje desetak različitih “tranzistora”, mahom nabavljanih kod poljskih švercera na osječkoj pijaci. Otac nije vjerovao da radio aparat sam po sebi može biti loš, premda sigurno to ne bi tako formulirao, i vremenom je u stanu izrasla respektabilna zbirka najčudnovatijih, nespretno izrađeni, tromih, kabastih radio aparata proizvedenih isključivo na Istoku, u Čehoslovačkoj, Poljskoj i DDR-u. Tibor im se čudio jer su bili simpatični iako lišeni i najmanjih natruha elegancije. Izgledali su kao udomljena siročad, i majka naprosto nije znala što bi s njima: trpala bi ih u velike kutije i iznosila na balkon, ili u podrum, premda je znala da će ih otac vratiti u stan iznova im pronalazeći mjesto. Raspoređivao bi ih poput vojnika na stražarskim mjestima, a oni bi običnom oku ostajali nevidljivi nalazeći se na sigurnom razmaku jedan od drugoga, u kuhinji pored štednjaka, u spavaćoj sobi uz krevet, i čak dva u dnevnoj sobi, ispod niskog drvenog stola, te na ormaru među knjigama. Koliko god njegova zbirka velika bila, otac, za razliku od drugih umirovljenika, nikad nije s njima krenuo na dravsku Promenadu. Tibor je pomišljao na posesivnost. Običnim danom bi, kao i u drugim kućama, bio uključen samo radio u kuhinji, ali Tibor, ukoliko mu se muzika nije dopadala, nije samovoljno smio ugasiti niti promijeniti stanicu. No tek bi u nedjeljnim popodnevnima započinjao pravi festival: u svakoj sobi bili bi uključivani svi radio aparati jer je on morao paralelno slušati prijenose s nogometnih utakmica na Radio Beogradu, Radio Zagrebu i Radio Osijeku (koji se uvijek ograničavao samo na prijenos utakmice na kojoj je igrao NK Osijek). Krećući se između soba želio je da ga u svakoj sobi u koju uđe vođen nekim trenutnim instinktom dočeka uključen radio aparat, strahujući da bi mogao izgubiti tok događaja na terenima, nešto što bi moglo srušiti mozaik koji je strpljivo gradio čitavo poslije podne. Tibor je iz svoje sobe osluškivao tu ludu, nevjerojatnu, naivnu orkestraciju, upotpunjenu glasovima Vladimira Levaka i Saše Zalepugina iz TV-kutije, te čekao trenutak kad će se naposljetku majka probuditi uvijek podjednako zaprepaštena i uspaničena, pa u brzom, sumanutom sprintu isključivati radio aparate jednog po jednog, trčeći zapravo prema žuđenom cilju – tišini.

 

 

ZA FENOMEN KRATKIH radio valova Jeff Tweedy zainteresirao se još 1999. na turneji nakon albuma Summerteeth, kupivši gotovo slučajno četverostruki box set na kojem su bili arhivirani audio zapisi svjetskih špijunskih službi. Te diskove preslušavao je noću dok je s grupom krstario Amerikom, unatoč očiglednoj nelagodi ostalih članova grupe. Na album Yankee Hotel Foxtrot Tweedy preuzeo je subverzivnost kratkih radio valova kao metaforu koja transcendentira jezik međuljudskih odnosa. Kratki radio valovi dopuštaju ljudima da govore izvan psihičkih kanona, ali dakako bez garancija da će kodirane poruke biti uspješno prihvaćene. Čitava situacija je pomalo i ironična jer su ljudi gotovo svakodnevno involvirani u zbunjujuće i kompleksne komunikacijske odnose, nespojive s savršenom jednostavnošću radijskog diskursa. Napokon, jezik sam po sebi zamršen i nerazumljiv, dodatno zakompliciran kojekakvim interferencijama, distorzijama i distrakcijama, pa je uistinu pravo čudo da ljudi uspijevaju komunicirati. Ideja da je jezik zbrka šifriranih nerazumljivih poruka u biti je puno bliža svakodnevnim govornim situacijama u kojima se ljudi najčešće uopće ne razumiju.

 

 

ZAJEDNIČKO ŠKOLSKO LJETOVANJE pokazalo se strašnijim iskustvom nego što je uopće mogao i pretpostaviti. Tibor je, doduše, već postao oprezna osoba, no ponekad bi mu se još zbili ovakvi propusti. Sasvim sigurno bilo je kasno kad je naposljetku shvatio da je zaveden, kad je sebi priznao da ovoga puta nije, kao obično, unaprijed razmišljao o stvarima koje bi se mogle dogoditi, te da je lakovjerno nasjeo, i eto što mu se dogodilo. Doveden u situaciju u kojoj se osjećao izgubljenim, jedino što je mogao bilo je razdražljivo brojati sate do povratka žaleći ujedno što se uopće otputio na more, ne znajući pritom istinske uzroke propasti, naprosto stoga, otkrio je to tek kasnije, jer neke vrste uvida još nije ni mogao posjedovati, primjerice da je ideja ovakvog ljetovanja idiotska sama po sebi, i da i ne može drukčije završavati. Svejedno, čak i u ovakvim prilikama se s nekim se možeš sprijateljiti, njega je privukao neki dečko iz paralelnog razreda, koji je bio još povučeniji, a kojeg su zbog nekog misterioznog razloga zvali Crveni, Tiboru se činilo sasvim nepriličnim tako ga zvati, pa ga je oslovljavao njegovim pravim imenom. Darko je imao nesvakidašnji talent da lako pronađe sitnice koje bi vas odmah zaokupile, a na koje uopće niste obraćali pažnju, poput sivkastih mirišljavih, borovih iglica, ispuhnutih prezervativa, ili rupe kroz koju se moglo ušuljati u nudistički kamp. Jednog dana – dugo nakon povratka u Osijek – dotrčao uspuhan u njegovu sobu, Tibor ga je prvi put takvog vidio. Inače je bio miran i staložen. Rekao je žuri, žuri moraš nešto važno vidjeti. Tibor se već mnogo puta pentrao po uskim stubama do Darkova stana. Kao i obično, otvorio je vrata ukipivši se komično, kao pionir na smotri. Tibora je uvijek iznova fascinirao onaj isti, veličanstveni nered: hrpe ploča i kazeta, časopisa i stripova koji ratuju s posteljinom, zgužvanim čarapama i, činilo se, ostacima pidžame. Nikakva omražena roditeljska noga nije tu zakoračila, barem ne dugo vremena, plakati su se njihali napola odlijepljeni, ormari i ladice visili poluotvoreni, no sve je to skupa imalo nekakvog smisla, dakle nešto što je i njemu, velikom aljkavcu, bilo novo i nepoznato. Ali Darkov prst nervozno je mahao prema dugom kutu sobe, morao se odmah okrenuti. Vidio je malo pojačalo i pravu, pravu pravcatu! električnu gitaru. Primio ju je pažljivo, kao da je porculanska, onako malu, majušnu, tamno-smeđu, a iz nje je plovio dugi frčkavi kabel prema utičnici. Nije znao što bi s njom pa ju je odložio na krevet pretvarajući se da razgledava pojačalo. Na pojačalu se nije imalo što razgledavati, i to je tako trajalo dok vršak njegovog kažiprsta nije podignuo sklopku i nešto je, istog trena, opasno zazujalo. Već sljedećeg časa Darko mu je prebacivao remen gitare preko ramena. Gitara se tvrdo odbila o njegovo trbuh proizvodeći kratke, energične zvukove. Nakon kraćeg oklijevanja prstima je uhvatio akord i raspalio gore-dolje po žicama. Tko to nije probao, ne zna kakvu energiju krije naizgled sasvim običan pokret. Raspalio je još jednom i iz pojačala je potekao onaj magični žestoki zvuk. Pa je još jednom. Akordi su suvislo zazvučali jedan za drugim. Iz pojačala je potekla čista energija.

 

 

– NIŠTA NE VALJA, prekini, briši, sve treba zvučati eksperimentalno, hrabrije, uvest ćemo i kakofoniju zvukova ako bude potrebno. Stalno zaboravljate da se mi ovdje bavimo umjetnošću, da moramo biti kreativni, spremni na sve vrste iskušenja. Ako u neku pjesmu treba uvesti motive dark rocka, pa uvedimo ih! Ako nekome moramo prodati našu glazbu, a morat ćemo, pa razmislimo i o tome!

Na njihovo iskreno zaprepaštenje, Bišop je urlao. Pogledavali su se potajno između sebe. Crveni Virag kao da se smijuckao za bubnjevima, Bilgbauer nije ni došao, Klaudija je prekrižila noge na turski način i pravila se da čita novine. Horvat Bela vježba hvatove ne dodirujući žice. Pretpostavljali su da ih očekuju sasvim drukčije okolnosti, bolje rečeno zabavnije – naučit će svirati pjesme, uvježbati ih i potom, možda, razmisliti o nekom koncertu. Još donedavno činilo se da je biti član rock grupe zabavno, no Bišop opet izmišlja predstavu, i dalje naređuje, uzrujava se, čak i psuje, što je u stvari njegova ideja kreativnog rada. Tip je očigledno psihopat. Ili je možda samo vidio labilnost svog položaja pa sad nariče, petlja, mulja i nešto izvodi? U nekim drugim okolnostima i to bi se moglo činiti zabavnim, mogao bi postati – razmišljao je Tibor – performer, najavljivačica ili čak komičar. Možda radijska zvijezda.
No on je i dalje urlao.

– Vibra Junkers nikako neće biti običan rock band – počinjao bi – jer je institucija klasičnog rock banda naprosto prevladana. Mi moramo preuzeti novu metodologiju rada. Predlažem hegelovsku teza-antiteza-sinteza. Melodiju valja srušiti, rascjepkati na bilo koji zamisliv način, sintisajzerima ili puhačima. Ispitati granice i zatim je obnoviti iskonskim ritmovima i melodijama.

Tibor je zapanjen tek kad vidi reakciju ostatka pastve. Bela mu patetično pada u zagrljaj. Klaudija prilazi i smješkajući se nešto mu šapće. Čak ni Crveni nije ravnodušan. Demagogija je uvijek najbolja hrana.

 

 

NI SAD NE ZNA što bi ispričao o Klaudiji. Sve što se dogodilo prepričao je stotinu puta, ali nikada isto. Primjerice činjenica da je baš on posljednji saznavao golu faktografiju. Naime, neki zlobnik mu je dobacio pred Valentinom zaljubljen si u nju a ona se ševi s drugima, što je bilo posve točno, ali tada on to nije znao i potukao se prvi put od djetinjstva zaradivši krvave batine. Nikome nije mogao reći da je postojalo još nekoliko detalja u cijeloj stvari, nije se moglo ispričati da je ona željela da se on zaljubi u nju i da se on dugo opirao toj ideji koliko god da se ona trudila. Naravno tim teže i mučnije bilo je pitanje zašto, kad je naposljetku izgubio bitku, nije željela spavati s njim. A opet nije se smio žaliti, bila je s njim nježna, vrlo nježna, vjerojatno zadovoljna svojim uspjehom, no on se, dakako, uvijek iznova pitao zašto ne želi u krevet s njim.

Gadi li joj se njegovo tijelo? Jednom je morao doći i do tog pitanja.

Da bi sve bilo još gore, uvijek bi vidio onaj trenutak kada bi otišla s nekim u noć. Nisu postojale riječi kojima bi se opisalo što je tada osjećao: kao u video spotu ili bljutavom ljubiću, uvijek je vidio trenutak kad bi na sasvim drugom, mračnom kraju ulice sjela na nečiji motor. Naravno, njemu je to izgledalo kao da je uopće nije briga, da je može pokupiti svatko s imalo smisla za diskreciju. Svi su vidjeli da on pati i svakom je bilo jasno da se sa svim tim nije mogao nositi. Možda je time dokazivala nešto pred svijetom ili pred samom sobom? Ili je možda – bila je to posljednja utješna misao – na taj način pravila razliku između njega i drugih? Da je tako i bilo, to mu nije nimalo olakšavalo položaj u toj mučnoj i ispremiješanoj priči. Od svega toga ništa nije htio vidjeti, najmanje ju je želio špijunirati, ali kao da je jednom zaljubivši se dobio specijalni dar da vidi onaj posebni trenutak kad odlazi ili se sastaje s nekim, ili da je susretne na mjestu na kojem ni on ni ona nisu očekivali da će se susresti.

Sve to nije bilo netipično jer je njezina ljepota slično djelovala na sve muškarce koje je poznavao. Već je bio uvježbao i jedan sasvim poseban tip istraživanja, kad bi zajedno hodali gradom: uhvatio bi neko sasvim nezainteresirano lice i pažljivo ga promatrao izdaleka, prateći njegovu mimiku sve do trena dok ne bi ugledalo njeno lice. I doista, pokraj takvog lica niste mogli proći olako. To je ujedno bila ideja za njegov prvi, i to eksperimentalni film. On bi, dakako, bio osoba koja bi držala kameru u ruci i snimala preobrazbe lica s kojima bi se susretali. Možda bi mogao smisliti neku fragmentarnu strukturu? Ili parodirati tv reklame? Evo kako njihova lica izgledaju prije nego što su je ugledali a kako poslije. U njegovu filmu mjesto bi našla samo ona lica koja prvi put vide, jer su tada dojmovi vidljiviji. To bi bio kao neki test, iako je rezultate znao već napamet. Prvo: najčešće bi iznenađeno zastali zbunjeno piljeći u nju. Neki bi je dugo fiksirali, nekima su se širile zjenice. Drugo: čitav spektar grimasa koji bi odmah očitao kao najobičniju požudu, a tek kasnije bi shvaćao da bi neki od tih pogleda mogli biti prijeteći ili bolesni. Našlo bi se tu i pokoji humorni, a sasvim rijetko i neki iskreno razveseljeni pogled onoga koji bi ju vidio. Ove potonje trudio bi se zapamtiti.

 

 

UNATOČ USPJESIMA, Phillips je izgleda jedva čekao da se riješi Elvisa. Prvom prilikom ga je otjerao, što će ući u anale poslovnih promašaja. Za Elvisov ugovor dobio je pukih 35.000 dolara. No nije baš sve tako kako se čini – rekla je zdepasta voditeljica, a Latino joj se neugodno približio. Voditeljica ga je ignorirala. Prvo – nastavila je – to je tada bio veći novac nego danas. Drugo i još važnije, Phillips je na to bio prisiljen jer je bio pred bankrotom, a na vratima je sve vrvjelo od talenata. Jerry Lee Lewis bio je Philipsov miljenik. Carl Perkins već je bio napisao Blue Suede Shoes, pa Johnny Cash, Charlie Rich, Roy Orbison, momci koje će Sun Studio pretvoriti u carstvo rockabillyja, svi su čekali svoju šansu.

Unatoč tome Elvis je i u Sun studiju zauzimao povlašteno mjesto, no o rađanju veličanstvenog mita ovdje su imali drukčije informacije. Ženska je otvoreno rekla da Elvis nikada nije snimio ploču za svoju mamu, a tu je tezu potkrijepila očitom razlikom između datuma snimanja i rođendana njegove mame. Tako je to u povjesnicama. Zatim je ohrabrena šokiranom publikom rekla da početak Elvisove karijere nije bio lagodan. Sam Phillips nije, recimo, uopće bio impresioniran njegovim prvim snimcima, za razliku od Philliphsove pomoćnice Marion Keisker, kojoj se Elvis odmah svidio. Da nije bilo te gospođice, gospođice Marion Keisker, Elvis možda nikada ne bi postao ono što je postao. Malo ljudi zna da se između prvog i drugog termina u studiju protegnula čitava godina, a kad je naposljetku Elvis i dobio novu priliku, Sam je opet bio razočaran. Tenzija je rasla, a Sam je smišljao kako da otjera tog dosadnog probisvijeta i luzera Elvisa Presleyja, no sasvim slučajno u pauzi je čuo kako svira pjesmu That’s All Right Mama. Sam nije bio tip čovjeka koji bi bježao od onoga što bi čuo i vidio. Okej, taj mladić mu je išao na živce, samo se imbecilno smješkao. Bio je šarmantan poput nilskog konja. Muzika definitivno nije za njega, za muziku treba čovjek biti drukčiji. Muziku ne može svirati netko tko liči na sportaša. S tim osmijehom mogao bi biti dobar prodavač automobila. Ili političar. Zašto se toliko trudio oko glazbe, vrag bi ga znao. Sam ga je u sebi već otpisao kao antitalenta, dok ga nije čuo kako pjeva pjesmu That’s All Right Mama. Zapravo uopće nije vidio tko pjeva, samo je čuo iz sobe, Roy, Johnny ili možda čak Charlie, to je sigurno bio Charlie, znao je da to Charlie, Charlie će postati velika zvijezda, znao je. Uputio je još kratak pogled prema sobi. Imao je što vidjeti. Bio je to Elvis.

 

 

DOK JE OPISIVALA DOGAĐAJE, gledajući njegovo tužno, crvenkasto lice kako ju netremice gleda, kaznionicom su plovili novi i novi valovi smrada. Naposljetku mu je priznala da u crkvi živi još jedino domar i njegova žena, i da smrde po znoju, prljavštini i kolomazu. On je govorio o cirkusima.

– Kad izađem – rekao joj je – želio bih ponovno vidjeti slonove i majmune. I klaunove, gutače noževa i žonglere. Jednom sam vidio žene kako se sunčaju u plastičnim stolicama, one su bile, znaš, prave ljepotice, u širokim bijelim potkošuljama, princeze koje su na galijama doplovile u naš park nekom briljantnom pogreškom. Rekao joj je da se nekada strastveno bavio fotografiranjem, amaterskim doduše, a ta riječ, “amaterskim”, uvijek mu je puno značila. Mogao je raditi što je htio i pružao joj nejasne fotografije nekih dvorišta, polumračnih hodnika, haustora, visokih zidova, okućnica, opet zidova u dvorištima, posteljine kako se suši na štriku polumrtvih pasa i mačaka između razbacanih dasaka u travi. Zatim mnogo fotografija njega samoga, njegovih leđa, sve do trbuha.

 

 

NA FOTOGRAFIJI se vidjelo rascvalo žbunje, i kap je putovala oko njenih slabunjavih mišica. Dim nad vodom. Ona trči kroz uske ulice prema garaži punoj lišaja i pali telefonsku govornicu, dok u dvorištu iz plastičnih koliba pucketa histerični, vrući lim. Čekao je još samo da se krv ohladi i nokti joj prestanu rasti. More je gorka voda. Na autobusnoj stanici, ispod platana, njiše se vapnena prašina u ritmu ljetnog popodneva, u izmjeni lakih brzih oblaka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.