Dan i još jedan | Nenad Rizvanović
11.
NOVOGODIŠNJE PRAZNIKE smijenilo je ono turobno zatišje otegnuto poput žvakaće gume, kad baš nitko ne zna kud bi sa sobom i svi po čitave dane samo leže čekajući, vjerojatno, da maratonska skijaška turneja Četiri skakaonice jednom, sama od sebe, iščezne. Ako baš nije proždirao zadnje ostatke torte, Tibor je promatrao ono jedino bolesno drvo ispod svoga prozora razmišljajući o svemu, pogotovo o onome što se to događa s njim i Klaudijom. Tad se napokon izvukao iz kreveta razmišljajući o albumu Milesa Davisa, koji se mogao kupiti samo u robnoj kući na Sjenjaku, no čim bi izašao, bilo mu je jasno da je snijeg pravi razlog njegove iznenadne pokretljivosti. Trebalo je najmanje pola sata da bi došao do Sjenjaka i provjerio može li se ta ploča Milesa Davisa stvarno tamo kupiti.
Ispred robne kuće susreće Bilgbauera, mrzovoljnog, s rukama u džepovima, i što je najčudnije – šutljivog. Skakutao je na smrznutom snijegu koji se neuspješno borio s blještavim suncem. Naposljetku je rekao da se njegova sestra, posve iznenadno, vratila iz Amsterdama i da je ponijela svoje ploče sa sobom. On bi povremeno spominjao tu svoju sestru, uglavnom kad su razgovarali o muzici koja ih je privlačila – Sonic Youth, Swans, Husker Du, Minutmen, Big Black, ENB, Black Flag, Nick Cave – ta imena su već dulje bili ponavljali kao mantru, no gotovo nisu ništa od toga imali prilike preslušati. Za nekoliko minuta bili su u njenom stanu i prebirali po tom blagu. Sve ploče su bile tu, na jednom mjestu. Jedva da je mogao povjerovati u sve to. Stvarno su imali sve te ploče, čak i neke koje nije očekivao, poput Laurie Anderson, čak i Lydie Lunch.
Iako je podne već prošlo, Bilgbauerova sestra i njezin suprug su spavali, pa je praktički bilo neizvedivo bilo što staviti na gramofon. Tibor je otrčao do robne kuće i kupio dvije audio kazete umjesto planiranog Milesa Davisa. Vratio se mokar od uzbuđenja. Oni su konačno bili na nogama: njen muž vatrene narančaste kose, odjeven u crno, mirnih sporih pokreta. Ona, visoka i mršava, neobično iskošenih očiju, ispijenija i mršava poput Kim Gordon basistice Sonic Youth. Šutljivi, pućkali su tanušne smećkaste cigarete za stolom. Sve na njima i oko njih govorilo je da vode neki sasvim drukčiji život, alternativno, uzbudljiv i tajnovit. U Amsterdamu su se bavili izradom nakita i taj posao im je – ako Bilgabeur nije lagao – išao jako dobro. Još je malo razgledavao, izabrao par ploča koje su ga najviše zanimale i uspio snimiti tek prvi album Nicka Cavea jer su čak i njih čekali rodbinske posjete. No taj kratak posjet ostavio je na Tibora dalekosežne posljedice. Poželio je želio da njegova kolekcija ploča baš tako izgleda, tako i nikako drukčije, baš kao kolekcija Bilgbauerove sestre i njezina muža. To je bio cilj kome se trebalo predati: bio je spreman rasprodati sve svoje ploče i početi ispočetka. Nekoliko dana kasnije sestra i njezin muž vratili su se u Amsterdam podjednako misteriozno kao su se i pojavili, oteglivši svoje ploče sa sobom. Čudno je bilo da su ih uopće ponijeli sa sobom, i Tiboru se još dugo činilo da su tada došli iz Amsterdama samo da bi mu pokazali albume koji će postati tako važni u njegovu životu.
PRVA PJESMA na albumu Yankee Hotel Foxtrot se zove I Am Trying to Break Your Heart i traje gotovo sedam minuta. Započinje šumovima, iz kojih izviru sintisajzeri, udarac bubnja i alarm, a naposljetku i kratka tema odsvirana na klaviru i gitari. Na kraju uvoda dolaze zvona i nekoliko tonova bas gitare. Sasvim je jasno da tu nije riječ o tipičnom pop albumu. Tako prepoznatljivo za ovaj album, prvo je pojavljivanje posve iscrpljenog Tweedyjeva glasa, izgubljenog i opkoljenog u melodičnim tonovima. Njegova pak lirika je nadrealistična i potpuno neispeglana, što je samo dodatak utišanoj kaotičnoj atmosferi ploči:
I am an American aquarium drinker
I assassin down the avenue
I’m hiding out in the big city blinking
What was I thinking when I let go of you?
Riječi su samo dodatni zvukovi u konačnoj zvučnoj slici albuma Yankee Hotel Foxtrot. Pjesma pokušava dočarati konfuzni naratorov izraz nesigurnost u trenutku dok dijeli sa svojom ljubavnicom priznanja o samo-uništavanju: I am trying to break your heart/But still I’d be lying if I said it wasn’t easy.
Lirska i muzička tenzija savršeno su uklopljene. Kasnije, gotovo na kraju pjesme, dolaze stihovi: Loves you/I’m the man who loves you. To je izjava koja dokraja zaoštrava konfuziju odnosa ujedno i naslov pjesme koja se pojavljuje poslije, pri samom kraju ploče:
If I could you know I would
Just hold your hand
And you’d understand
I’m the man who loves you
Lirska tenzija podržana je distinktivnom produkcijom, premda je ploča snimana kao pop album. Wilco ispituju uznemirujuće zvukove izbacujući ih na površinu, tako da zvučna slika izgleda sve manje i manje stabilno. Efekt je da se u živom emitiranju, nerazgovjetno i nerazumijevajućem, još više produbi rascjep između slušatelja i primatelja. Čak štoviše, zvuk i tekstovi kao da na neki način “vise” zajedno. Produkcija je smještena dijalektički između bučne, distorzične instrumentalne glazbe i harmoničnog subteksta, gdje se Tweedyev glas gubi u finalnom miksu albuma. Naziv albuma je gotovo sakriven u pjesmi Poor Places u kojoj se narator želi odalečiti o od obitelji i ljubavnika. U sljedećim stihovima objašnjava: my heart is wrapped in ice, prije nego što ponovno izrazi svoje želju da susretne svoju ljubavnicu:
And it’s hot in the poor places tonight/ I’m not going outside. U međuvremenu, ženski kompjuterizirani glas počinje s ponavljanjem Yankee Hotel Foxtrot. Dok Tweedy pjeva, buka raste. Na kraju pjesme nasnimljeni ženski glas nestaje dok distrozija prekriva njenu poruku kojoj narator želi vjerovati i mora vjerovati. Jer, ako ne vjeruje, buka će ga jednom zauvijek preplaviti.
POLICIJA JE OPKOLILA Foxov ranč. Desetak automobila dojurilo je mučno zavijajući. Zatim podjednako brzo automobili s žarkim natpisima tv postaja ABC News, FOX News, CNN. Od hapšenja u Americi baš uvijek rade spektakl. No nije bilo nikakvog otpora, Robert Fox se mirno predao. Nije ništa govorio sve dok snimatelji nisu uključili kamere. A zatim je rekao
– Obratite se jer se bliži Sudnji dan! Krist će vam sve oprostiti!
Te su njegove rečenice snimljene i gledatelji su ih čuli nekoliko puta toga dana diljem Amerike, kao i komentare televizijskih izvjestitelja koji su ponavljali da je Robert Fox sedevakanist, pripadnik malo poznate crkve nereformiranih katolika koja ne priznaje Drugi vatikanski koncil, niti ijednog papu nakon završetka koncila. Sedevakanisti se fanatično bore protiv pobačaja i spolnih odnosa prije braka, a nerijetko su pripadnici revizionističkih pokreta koji uglavnom osporavaju postojanje nacističkih logora. Kamere su uključene, i u jednom trenutku kuća, kao zapaljena kutija šibica, počinje gorjeti.
SVAKE NEDJELJE u Đakovu sjeli bi za stol i ručak je mogao početi. Pileća juha s dugim domaćim rezancima u koju bi diskretno bili dodani mrkva i peršin. Zatim bi bilo izneseno kuhano meso; na tom stupnju postojale su varijacije – zavisno kakva je bila juha, na stolu su se pojavljivali jetra, želudac i srce, odnosno u drugoj, zapravo boljoj varijanti, kuhana govedina. Uz kuhano meso i mrkvu, nuđeni su diskretno zaslađen sos od paradajza, krumpir-pire, celer, koleraba i čitav splet misterioznog povrća koje je baka nabavljala tko zna gdje i kako. Dida je glasom iskusnog gurmana djeci savjetovao da kuhanu govedinu nikako ne prelijevaju sosom niti miješaju s krumpirom – to bi tek bila pogreška – jer je najslasnija tek lako posoljena, bez ikakvih dodataka. Također im je savjetovao da ne uzimaju previše mesa, koliko god im ukusno bilo, jer ih tek čekaju prave poslastice, filani pečeni pilići, pečeni krumpir, ili, u drugoj varijanti, pečena svinjetina. Tibor se uvijek nadao pečenoj svinjetini, jer za njega nije bilo slasnijeg zalogaja od vruće krhke kožice. Posebna priča bila je salata, a baka je bila prava kraljica u pripremanju salate, premda vrlo konzervativna, pa su salate bile svedene na klasične figure, svaki put podjednako savršeno izvedene. No u desertima nije bilo pravila, bili su prepušteni slobodnoj igri mašte – pa su se pojavljivale uvijek nove verzije torti, preljeva, sladoleda i suhih kolača. Neke vrste kolača su naravno morale biti iste, poput gužvare, uvijek tri vrste gužvara – mak, orah i Tiborova najmilija vrsta, sir pomiješan s grožđicama. Nakon završetka ručka otac bi se dosađivao i dosađivao, pa bi nakon nekog vremena pokušavao zametnuti neku kavgu, prvo između Tibora i dide ili Tibora i mame. Jedina osoba koje se bojalo bila je baka, njoj se nikada nije usudio ništa dobaciti. Tibor je već primijetio da je njegov čudnovat respekt prema starijim ženama pravilo a ne iznimka. Ustvari, nije se mogao prisjetiti da je ikada ikojoj starici, za razliku od staraca, išta podsmješljivo dobacio. Tibor je bio siguran da je tome uzrok najobičniji strah, vjerojatno nešto što se zbilo davno, onda dok je još, davno, živio u dalekoj i misterioznoj Hercegovini. Baka je to osjećala i ponekad, kad bi bio posebno nesnosan, znala je na njega podviknuti kršeći pritom sve svoje kodekse. On bi se samo skutrio poput mišića. Ako ništa drugo ne bi uspjelo, koncentrirao bi se na Tibora dobacujući mu lukavo i precizno one riječi koje bi ga trenutačno iživcirale. Na stanovit način Tibor bi mu se divio kako uspijeva izabrati prave riječi, s nekakvim nenadmašnim osjećajem i intonacijom. Tibor nije imao puno izbora. Mogao se praviti da ih ne čuje, iako ih je čuo, što je bio slab sustav obrane jer bi otac uvijek našao način da se uvjeri da je Tibor čuo riječi koje mu je uputio. Moguća korist bila je odugovlačenje, no često bi se pokazalo da to baš nije tako. Otac je Tibora želio osramotiti, i kada bi mu to napokon uspjelo, dugo bi se sitničavo hihotao ili smijuljio, uživajući ga promatrati kako očajava i kako ga njegov smijeh čini još očajnijim. Pritom bi udarao svojom velikom kvrgavom rukom o koljeno, toliko ga je to zabavljalo. Iz nekog idiotskog razloga najviše se zabavljao kad bi njegovu sinu bilo silno neugodno. Ako bi on, otac, pak rastvorio novine na krilu, dobro je znao da su otvorene na stranici sa slikom gole žene. Ponižavajuće je bilo to što se nije ni trudio pronaći neku novu metodu, nego je koristio uvijek istu, ali efikasnu. Dakle, otvorio bi novine dozivajući ga. Tibor bi se isprva pravio da ga ne čuje. Tad bi mu glas postajao stroži, očinski, objedinjujući nešto ozbiljnije – prijetnju. Tibor je shvaćao zašto ga zove. Želio se naslađivati kako on s mukom mora gledati u sliku gole žene, i zato je ponavljao tu scenu, i baš zato će mu Tibor jednog dana reći sve što misli o njemu.
U to vrijeme Tibor je često pobolijevao, no ne tako ozbiljno da bi ga strpali u bolnicu. Ipak, svako malo je odlazio do Doma zdravlja, a sve se pogoršalo nakon otkrića slučaja s njemačkim logorom. Roditelji su ga na sve načine pokušali spriječiti da razmišlja, uklonili su svaku sitnicu koja bi ga mogla podsjetiti na pokojnika i logore, a to je baš bila pogreška jer ga je baš odsutnost pokojnikovih stvari uznemirivala. No logor je bio logičan kraj i jedne druge priče. Ranije se često zamišljao kao skojevac, kojeg agenti neuspješno pokušavaju uhapsiti. Bježao im je lukavo preskačući preko krovova zgrada koje oni nisu poznavali. Bila je to igra koju je mogao igrati sam sa sobom. Izašao bi na terasu i promatrao kako su zgrade spojene. U slučaju da ga netko proganja pronašao bi najmanje desetak solucija kojima bi zavarao neprijatelja i našao se u nekoj sasvim dalekoj ulici. Sada je sve češće ta epizoda završavala na drukčiji, neželjeniji način: agenti bi ga uhapsili, strpali u kombi i nakon nekoliko sati već bi se nalazio u logoru u kojem bi ga preuzimao nitko drugi nego njegov dida. Uzaludno ga je bilo podsjećati na njihovu sasvim jednostavnu rodbinsku vezu, jer se dida pravio kao da ga nikada nije vidio. U međuvremenu je njegova bolest uznapredovala, pa su mu odlasci na terasu bili najstrože zabranjeni. No još uvijek je morao ići do Doma zdravlja. Tada je otkrio zadovoljstvo čitanja na ulici: hodao je s knjigom u ruci. To je bila njegova nova igra: zapravo, knjigu nije mogao čitati jer je postojalo mnoštvo stvari na ulici koje su mu odvlačile pažnju, ali bila je to drukčija percepcija i sve je izgledao novo i dramatično iskidano, kao da hodate cestom među automobilima. Prema knjigama u školskoj knjižnici bio je demokratski raspoložen, i baš svakoj bi davao šansu, ali većina ga je razočaravala. Njegov je bratić Farkaš s naročitim zadovoljstvom čitao romane o odrastanju – da je kojim slučajem pisac, često je ponavljao, i on bi zasigurno nešto tako napisao. Čak je zasebno posložio na policu takve romane, njemu omiljene, da mu uvijek budu u blizini, no žalio se da sam nikako ne uspijeva dozvati prošlost u svojoj punini, na prustovski način, iako je to strastveno htio. Pitao se zašto se to baš njemu događa. Događa li se slično svakome kad napuni njegove godine (u to vrijeme imao je negdje oko četrdeset)? Treba li još malo ostarjeti pa da uspomene počnu same od sebe navirati? Stalno je ponavljao da zaboravlja mjesta i događaje, da ga tišti to što gubi jasnu vezu s djetinjstvom: događaji blijede, a sve češće sam razmišlja o onom nesretnom Proustov kolačiću. Što li će biti njegov čarobni slatkiš? Pez bombon? Jaffa keksi?
Jednom je na hodočašću prema Domu zdravlja čitao školsko izdanje Ilijade, u izdanju Dobre knjige, koje je uzeo isključivo zbog Farkaševe opaske da “unutra ima dobre makljaže”. Na ulici, dakako, nije uspio shvatiti što se događa. Negdje na pola puta netko mu je prišao i rekao tako mali a čita Homera ma bravo tako se počinje. Brzo se pokazalo da je tip uporan, i da ga se baš nikako ne može riješiti. Predlagao mu je svašta, među ostalim da posjeti njegovu privatnu knjižnicu prepunu veličanstvenih knjiga, takvih kakve nikada neće vidjeti. Tibora je već oblio znoj kad je ovaj vadio čokoladice. Trčao je shvaćajući da ga je zaustavio tajni agent. Posljednje što je želio da ga strpa u kombi i da u logoru padne u didine ruke. Starac je za njim vikao ma stani i stani, možda je i on potrčao, no Tibor je sprintao najjače što je mogao sve do Doma zdravlja. Zaustavio se tek na prvom katu. Od tada mu je Dom iznenada postao utočište. Počeo ga je gledati posve drugim očima.
Analizirajući kasnije čitav događaj, shvaćao je da se već ispred samog Doma zdravlja osjećao sigurnim, da se šepurio slobodno među šarenih parkiranih automobilima domahujući kipiću koji se izležavao na travnatom otočiću. Zamišljao je kako bi izgledalo kad bi svi ti automobili išli samo u krug, ili da se, recimo, neki slabiji vozač zabuni i počne jurcati ukrug, i potpunosti se izgubi, i više ne može stati. Iz automobila istrčavaju ljudi i djeca i gledaju što se događa – nezgodno je ako pada kiša i ako u rukama držiš malo dijete – dolaze i oni posivjeli od rendgenskih zraka, trudnice, ljudi s bočicama, s pretrage krvi, neki šepaju jer su se poskliznuli na skliskim crvenim pločicama, već se iznose i one naročite bijele klupe, prošarane kojekakvim urezanim imenima i prostotama od kojih ti se obrazi rumene, tu je čak i ona odurna pljuvačnica, a ti si svoj debeli trbuh prislonio na hladnu metalnu ogradu i sve to radosno promatraš.
JOŠ UVIJEK, izgleda, u zgradu CNN-a može ući baš svatko. To ga začudi, no svejedno se popne stepenicama i uđe. Načini dva, tri koraka i stupi na velebni unutrašnji trg iznad kojeg su se pedantno, po katovima, protegnuli novinarski uredi (i da se kojim slučajem ovdje našao prije koju godinu možda bi još osjetio zavist; sad, zanimljivo, više ne). Na trgu, ispunjenom stolicama i stolovima, okruženi nizom najrazličitijih restorana brze hrane, sjedilo je mnoštvo ljudi. Vrvilo je, dapače, unutra kao da se ništa nije dogodilo. Davno, još u osamdesetima, bio je pročitao neki Baudrillardov esej u kojem je filozof, razmišljajući o američkoj kulturi, pisao o histerezi moći. Ako se dobro sjećao, filozof je tvrdio da će se Amerikanci osjećati jednako moćno čak i kada budu uklonjeni uzroci njihove moći. Ta mu se teza onda učinila olako izrečenom, a kasnije je shvatio da to nije neobično za tog autora, no sada se vidjelo da je bio dobar prorok. Na svakom koraku bilo je vidljivo da taj osjećaj njihove moći raste, s porastom nesigurnosti te izmicanja samih temelja nadmoćnog osjećaja moći. Čak i ako je bilo glumljeno, činilo se zanimljivim, pogotovo u redovima za brzu hranu, pa se i sam u jednom momentu poželio umiješati u te redove. U posljednjem trenu se predomisli i odluči da taj užitak ostavi za kasnije, no svejedno načini brzi krug tek da vidi što se sve nudi. U prolazu ugleda visokog tamnoputog tipa s turbanom kako tutnja, valjda, prema arapskom odjelu. Među malim restoranima shvati da mu se strašno dopalo to što ga nitko ništa nije pitao, nikakav stražar ili zaštitar nije se ispriječio i pitao što radi ili što namjerava raditi. Čak ni 11. rujna nije promijenio okolnosti. Ili možda baš zato nisu mijenjali navike, upravo zbog histereze. Uglavnom, nitko nije zatražio njegovu osobnu iskaznicu, vjerojatno su imali neke komplicirane uređaje kojima su nadgledali baš svakog posjetitelja, no to nije kvarilo užitak upravo zbog banalne činjenice da ga nitko ništa nije pitao. U komunizmu i postkomunizmu najiritantnije je bilo to da bi se na ovakvim mjestima baš uvijek našao netko tko bi se raspitivao o njegovim namjerama. Što ti tu radiš? Pa prijatelju, što tebe to briga! To je bilo ono što im je htio reći. Uskoro primjećuje da su na određenim točkama u zgradi diskretno raspoređeni policajci. Pokušao je zamisliti da je vojna hunta izvela udar i da su se baš sada diskretno rasporedili uokolo. Doduše, policajci su bili raspoređeni tako da su iščezavali pred pogledom. Pogleda ih je pažljivije – stajali su ukipljeni, slično onim Titovim čuvarima, jedino što su ovi imali sasvim neupadljive uniforme. Brzo se počeo dosađivati. Obišao je knjižaru, iznenađujuće dobro opskrbljenu, čak ne i preskupu. Kupio je ulaznicu i s manjom turističkom grupom se upustio u ophodnju; tu se tek nije imalo što vidjeti – novinarske redakcije su svugdje iste. Jedino što bi ovdje posjetitelje povremeno dočekivao policajac s nekom strašnom puškom. Na jednoj od postaja opet su pokazali neki edukativni film u kojem su ponavljane općepoznate činjenice. Taj američki običaj da baš svuda prikazuju takve filmove, s najosnovnijim podacima, počelo ga je živcirati. U Americi većina očito ne zna ništa ili su idioti. U CNN trgovini suveniri su bili preskupi. To ga pak naljuti i pokuša što brže izaći, ali na izlazu primijeti mapu Vremenska kronologija 20 stoljeća, vizualno impresivnu. Preleti i shvati da za Amerikance nije postojala 1991. u Hrvatskoj ni 1992. u BIH.
NJENA SOBA bila je starinski uređena, s mnoštvom volana i volančića, kojekakvih ukrasa na stolicama i stolovima, tako tipično za izmišljeni ukus, štreberski ali ne prekičasto. Čisto i uredno, kao u muzeju. Na trenutak je razmišljala da li da uključi mali portabl televizor. Nekada je smatrala da rock zvijezde nisu iz puke obijesti demolirale hotelske sobe, da je to bio najrafiniraniji akt pobune protiv smrti, građanstva, depresije, klaustofobije. uredne i otrcane raskoši od prije deset ili pedeset godina, kada je ta raskoš bila jeftino plaćena, a u međuvremenu postala simbolom ukusa. Više nije shvaćala zašto sve to ne bi srušili i zauvijek uništili? Ležala je i dalje u zamračenoj sobi, u velikom krevetu. Bio je to najveći krevet na kojem je ikada ležala, možda nečiji bračni, u svakom slučaju mekani krevet i jastuk mekan, vrlo mekan. Svi kao da su još ovdje, pomisli, baš ovdje, kao da ne postoji ništa izvan zidova, ovih visokih zidova, i lica, sivih i iskrivljenih, u ovom motelu. Jednom je jahala ponija, jednom ležala s lutkom-kurvom. Tijelo kao da joj je bilo utonulo u taj mekani krevet, udovi su se stapali u debelim perinama, sobom je plovio plavičasti dim, sličan duhanskom dimu, ali bez onog starog mirisa. Osluškivala je zvukove s željezničke stanice – tiha noćna zviždaljaka pozivala ju je na strmi mol, molekule se vraćale u drvene lance. Ustani iz kreveta! Ne lijepi se samo žućkasta smola između prstiju. Netko sliči na vjetar. Veliki komadi stiropora plove na istok.
JEDNOM JU JE upitao a doktoretker, sjećaš li se doktoretkera? – oh pa, sjećam se, govorio je još dugo vremena nakon što je iščezla, sjećao se konzerve sardina, njenog bickla s četiri točka i naravno doktoretkera u Emoni. Svemu tome su se nježno smijali, prepričavajući jedno drugom kako su odrastali u Opservatoriju Emona, koji će jednom opet posjetiti, možda ponovno između dva bombardiranja u nekom novom ratu, samo ona i on. Između polica lovile su ih životinje na papiru, sanduci mineralne vode i On, doktoretker. Mlin do mlina do njihove kuhinje. I šum plastičnog lista, mesnica kao singl ploča sve do obala od aluminijske folije.