Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

12.

 

WORLD OF COCA COLA jedno je od onih mjesta u Americi koje je svakako želio posjetiti, a da nije točno znao pravi razlog. Nije bilo teško pronaći tu zgradu, veliki poznati logotip blještao je u samom centru Atlante tako žestoko da bi ga primijetio valjda i slabovidan turist. Gotovo na istom mjestu, barem je tako pročitao u Coca Colinom katalogu nekoliko minuta kasnije, prije više od sto godina apotekar John S. Pemberton pomiješao je vodu s prženim šećerom. Pukom slučajnošću u novinama je na putu prema World of Coca Cola pronašao tekst u kojem je stajalo da je Coca Cola samo prošle godine zakinula američke radnike na plaćama u iznosu od više od 4 milijuna dolara. Tekst je bio sasvim kratak, smješten na prilično neupadljivom mjestu u sredini novina. On je već bio pročitao nekoliko knjiga u kojima je raspravljano o korporacijskoj nemilosrdnosti prema radnicima Trećeg svijeta, no za njega je bila novost da korporacije potkradaju i američke radnike.

Očekivano, u World of Coca Cola sve je vrvjelo zastavicama, reklamama, kojekakvim plakatima, odjevnim predmetima, panoima, golemim stiliziranim konzervama – sve u slavu moćne korporacije. Dovoljno je malo nepažnje i već biste se zabili u kričavo crveni stup sastavljen od plastičnih neonskih svjetala unutar kojih blješti neizbježni logotip. Učinilo mu se da su kustosi lukavo postavili izložbu tako da ste na svakom koraku imali nesiguran dojam ironije: u jednom prolazu vidio je iskrivljeno lice neodredljivog spola koje je s naporom nadušak gutalo ogromne količine ovog pića. Kao da pije ricinusovo ulje a ne Coca Colu, pomislio je. U drugoj prostoriji autori su se poigrali s tezom da je Coca Cola američki “državni” proizvod. Koliko god to izgledalo smiješno, Coca Cola se stvarno, sudeći barem po priloženim fotografijama, pojavljivala u pozadini svih važnijih povijesnih događaja 20. stoljeća. Bilo je lako na sve to prasnuti u smijeh, čitava stvar je izgledala pomalo montipajtonovski. Očekivano, raskošno je popraćen jedan od najsmješnijih događaja iz 1985., kad su izbile demonstracije nakon odluke uprave Coca Cole da promijeni originalni recept. To nije bio izmišljen događaj, stotine tisuća ljudi izašlo je na ulice zahtijevajući da se ne mijenja originalni recept! Začudi se promatrajući dvije fotografije. Ako nije bila fotomontaža, u što nije bilo lako povjerovati, vidjelo se kako Pemberton šalje velike sanduke s Coca Colom hrabrim američkim vojnicima kojih ih zaista piju nakon iskrcavanja u Normandiji. Pomisli kako bi tek svijet izgledao da postoji fotografija na kojoj američki vojnici pružaju Coca Colu upravo oslobođenim logorašima u Auschwitzu ili Dachauu.

Pred sam kraj izložbe, u minijaturnoj filmskoj dvorani, prikazivali su stare reklamne spotove iz osamdesetih. Iz kadra u kadar svi trče nasmiješeni, grle se i ljube žuti i crveni, bijeli i crni, sretni i zadovoljni, barem dok piju Coca Colu. Čitav svijet je radostan i veseo. No u jednom sasvim neobičnom spotu neki tipizirani muslimani (Iračani? Afganistanci?) nisu ni pipnuli kašete s Coca Colama koje im je dovezao neki veseli Talijan (otkud on u Aziji, nije objašnjeno). Jednostavno ih nisu željeli ni pogledati, samo su odjahali na devama vazda gledajući negdje u nebo ili u sunce. Nije mogao a da ne pomisli da su zbog te drskosti iz reklamnog spota jednom morali biti kažnjeni.

 

 

I ONDA JE POŽELIO putovati, postajao je sve veći ljubitelj putovanja, opčinjavala ga je filozofija putovanja, rezervacija, hotela i vlakova, i, pogotovo, aviona i aerodroma. Možda baš zato što nikada nikamo nije putovao, nikad se nije raspršila ta čarolija bedekera, kofera. Kad bi imao priliku, za rijetkih odlazaka na osječki aerodrom, dugo bi gledao avione kako slijeću i uzlijeću. I gledajući taj prizor, nešto debilno u njemu je mahalo i pljeskao ručicama nakon svake uspješne operacije slijetanja ili uzlijetanja. U aerodromskoj umivenosti i strogoj uniformiranosti pronalazio je neku magiju. Želio je otići u Ameriku iako je znao da je Amerika u potpunosti prikazana. Sve je već viđeno na filmovima i televiziji.

 

 

U NOVOJ ŠKOLI sve je bilo još gore, lica sirovija i neprijateljskija. Njegovog najboljeg prijatelja Crvenog roditelji su upisali u sasvim drugu školu, a novi saveznik se, opet, pojavio iznenada. Vidio ga je za vrijeme odmora. Hvalio je neku nepoznatu rock grupu za koju nitko nije čuo. Bio je to strastveni solilokvij jednog dečka s nimalo običnim prezimenom Bišop. Svi su bili zabezeknuti njegovim novopečenim entuzijazmom, premda nitko nije bio zainteresiran za to njegovo otkriće. Nitko, izgleda, osim Tibora. Ni njega, Bišopa, to nije pokolebalo pa je te jeseni neprestano dolazio s novim i novim imenima. Sipao ih je neviđenom lakoćom ispred visoke žičane ograde, podignute da bi štitila školske prozore od fijuka kožne lopte. Tibor ga je ispitivao gdje je čuo za sva ta imena, ali on se samo zagonetno smješkao. Možda je prisluškivao razgovore starijih dječaka iz svoga dvorišta!? Nakon kojekakvog izmotavanja, jednog sunčanog zimskog popodneva konačno se predao. Ispostavilo se da je posjedovao sve ploče o kojima je pričao jer mu je njegov otac, osječki zastupnik IBM-a, donosio gomile ploče iz inozemstva, presretan da njegov introvertirani sin pokazuje interes za bilo što, pa makar to bila i rock muzika. Nije želio da taj zanos presahne, no svejedno bi mu tu i tamo očinski podmetnuo glazbu iz svoje prošlosti.

Uz njegov novi, super moderni gramofon posebno su bile izdvojene samo dvije ploče jedne njujorške rock skupine. Jedan naslov zvučao je stvarno otkačeno. Bišop nije puno oklijevao i odmah je stavio ploču na gramofon. U prvi mah zazvučalo je nekako šuplje i melodično u isto vrijeme, i pomalo ekscentrično: čisto i zvečeće. Čitava skladba okretala se oko opskurnog plesnog ritma i neurotičnog vokala pjevača koji je povremeno podvriskivao. Neobično, no ipak zabavno. Tibor je uporno promatrao lica s omotnice ploče, i sva su izgledala prijateljska: kuštravi gitarist srdačnog lica, dobroćudni, pomalo debeljuškasti bubnjar i sitna zgodna plavuša koja je svirala bas gitaru. No, njega je ponajviše privlačilo neobično, isposničko lice pjevača.

– Ovih dvoje, basistica i bubnjar su u braku, pravom braku! – došapnuo mu je zavjerenički. Nije valjda postojala činjenica koja bi Tibora više iznenadila. Još jednom ih je promotrio: već na prvi pogled bili su posebniji i običniji od ostalih pankera, istovremeno i ekscentričniji.

– No to nije sve!

– Što, snimaju novi album!?

– Ma ne – odgovorio je bacivši se na krevet. Ruka je odnekud izvadila još jednu omotnicu. Njegovo žuto sušičavo lice razvuklo se u veliki osmijeh, koji Tibor dotad na njemu nije primjećivao.

– Samostalni projekt bračnog para – doviknuo je – još šašavije i zabavnije. Na određeni način party band, s vidljivom crtom infantilnosti. Dok je Tibor otirao kapljice znoja s čela, Bišop se uputio na zahod neoprezno ostavivši ormar otvorenim. Prišao je odmah, rastvorivši krila. Vidio gomile sakrivenih ploča, gotovo iste koje je i on sam sakrivao doma.

Iako se na kraju posjete dugo opraštao od Bišopa i njegovih roditelja, jedva je čekao da što prije odjuri do Jugotona. I doista: u polici je stajao njihov dvostruki koncertni album. Nije bio još rasprodan, dapače bilo je sasvim dovoljno primjeraka, no svejedno je pohitao najbrže moguće prema kući, što, s obzirom na njegovu kilažu, nije bilo pretjerano brzo. Na prepad je roditeljima oteo potrebnu količinu novca a zatim se požurio prema prodavaonici ploča. Naposljetku, već potpuno mokar, stavio je ploču na gramofon i opet začuo onaj, sad već poznati šuplji, melodični zvuk. No, intrigantan je bio i omot: razdijeljen u trećine prikazivao je band kako svira u nekoj dnevnoj sobi, vjerojatno, dakle, na nekom tulumu. To je nadmašivalo moć njegova zamišljanja. Kakva ideja! Održati koncert u nečijoj kući! Što bi sve dao da je to mogao vidjeti! Ta ploča, očito, bila je mnogo više od obične ploče, dovoljno ju je bilo staviti pod mišku i već bi se osjećao bolje. Ponekad bi nosakao tu ploču po gradu bez ikakvog razloga. Naravno, ta ploča budila je neopisivu glad za drugim izdanjima iste grupe. Oni tipovi na tržnici imali su četvrti album grupe i uskoro ga je imao snimljenog na preskupo plaćenoj crvenoj AGFA kazeti (60 minuta). No opsesija je postajala gotovo bolnom, sve do jednog ljetnog putovanja u Trst: u izlogu jednog dućana vidio je sve njihove ploče, uključujući jednu posve nepoznatu. Odlučno je zahtijevao da mu se kupe barem jednu od njih, no mama je, vidjevši cijenu, još odlučnije to odbila. Kada je iduće godine grupa posjetila Zagreb, na njegov prijedlog da ih ode vidjeti uživo, njegova mama se samo nemoćno nasmiješila.

Roditeljima nikada ništa nije uspijevao objasniti, baš ništa. Ni zašto bi strastveno želio putovati, ni koliko je u njegovu životu – kakav god bio po njihovu mišljenju – važna muzika. Da bi ispričao nešto o tome, vjerojatno bi morao dugo pričati, i to stvarno jako dugo. U njihovoj kući putovanja su bila nešto što je moglo stvoriti samo dodatnih problema. Ljudi koji putuju zbog zadovoljstva za njih kao da i nisu postojali. Kao primjeri dobre muzike navođeni su pjevač Ivo Robić i pjevačica Zdenka Vučković. Čak bi se moglo reći da je njegova majka zaista voljela njihovu muziku (otac se o muzici nikada nije izjašnjavao). Unatoč svemu, muzika u njihovoj kući imala je dekorativnu ulogu: nije bilo važno što svira, premda je, opet, bilo važno da u kući nešto uvijek svira, pa je s radija u svako doba dana treštala muzika, ponekad i s nekoliko radio – aparata, namještenih uvijek na istim frekvencijama Radio Osijeka, Radio Zagreba i Radio Beograda. Tibor je shvaćao da u principima radio programa postoji nešto drastično podmuklo, a okolina svjesno ili nesvjesno, svejedno, očekuje da se prilagodiš toj muzičkoj diktaturi koliko god strašna bila, ili da barem u svemu tome ne vidiš ništa loše.

Na četvrtastom Grundigovu radio-kazetofonu svoje je kazete mogao preslušavati samo ako roditelji nisu bili kod kuće ili, eventualno, dok su u dnevnoj sobi gledali televiziju. Maštao je o Hi-Fi liniji, isto kao što je sasvim nerealno maštao o svojem stanu u kojem bi živio sasvim sam. Tibor nije imao izlaza i dalje je vršio pritisak koji, nadao se, jednom mora uroditi nekakvim plodom. I doista, posve iznenada, osvanula je mini-linija, jedna od prvih koje je uopće vidio, proizvedena u Americi, u izradi, navodno, čuvene tvrtke Emerson. Odmah je dobila i ime: Malo Čudovište. Tog Emersona-Malo-Čudovište prepustio mu je bratić Farkaš uvidjevši, valjda, sve njegove mane. I doista: staviti vrpcu u Malo Čudovište bilo je tipovanje na nesreću: nikada nisi znao kakva će traka izići nakon tretmana u tom kazetofonu, sažvakana ili možda ne ili pak sasvim malo isprevrtana.

Pojavom Malog Čudovišta nisu nestali svi njegovi problemi. Nakon još jednog teškog perioda, u njegovu sobu sletio je i gramofon Tosca 25, veliki korak nakon turobnog gramofona na prastarom radio-aparatu. No i Tosca 25, ubrzo krštena kao Veliko Čudovište, impozantnih dimenzija i velikih zvučnika, dvostruko većih od zvučnika Malog Čudovište, bila je veliko razočarenje. Zvuk je bio grozan. Ali rasplakao se tek kad je neki majstor nakon pomnog pregleda procijedio: drugačiji sistem, ne može se spojiti ovaj gramofon na ovu liniju! Sve se pretvorilo i užas, dva uređaja, četiri zvučnika, i loši zvuk.

K tome, Veliko Čudovište je voljelo ostavljati duboke brazde u vinilu. Dug je popis ploča izgrebanih njegovim hirovima. Ako nije grebalo, Veliko Čudovište je po njima skakalo poput ruskog plesača. Najgori događaji bi se zbivale nakon što je nakon dugog premišljanja kupio neku ploču, a ona bi već na prvoj pjesmi preskakala. Otrčao je bez daha u Jugoton i već s ulaza vikao:

– Preskače!

Debeljuškasta plavuša ljutito bi stavljala ploču na gramofon, i nije se događalo ništa, ploča bi normalno svirala, pa se pokunjeno vraćao kući znajući da će igla Velikog Čudovišta na vinilu opet plesati i plesati.

 

 

U ĐAKOVU je didu ubojicu posjećivao za vrijeme školskih praznika, uvijek iznova se prisilno prilagođujući tom ćudljivom mentalitetu. Iako ih je razdvajalo jedva tridesetak kilometara, između ta dva grada, Osijeka i Đakova, kao da su se smjestile čitave planete. Baka i dida su stanovali u Dugoj ulici, koja je počinjala na rubu sjemeništa i plovila usporedo s biskupskim parkom, i zatim vijugala daleko na jug preko mnogih raskršća u smjeru nogometnog stadiona. Hodao je tom ulicom, izduljenom kao mrtvi debeli piton ili nečiji ispupčeni trbuh. Neobično bi bilo zamišljati da bi ikada hodao po ičijem trbuhu, pa makar i asfaltnom, pogotovo po pločniku koji te vodi samo ravno i ravno, i uvijek je to ista ulica i iste slike, no svaki detalj proučavaš po milijunti put, kao da postoji još nešto što nisi vidio a trebao si, iza kućica poslaganih kao kockice, jedna tamnija od druge, neke sasvim poznate jer si već boravio u tim dvorištima i sobama. U nekima pak nikada nisi bio pa te zato još više privlače. U neke više ne bi želio ući – recimo u klesarovu, u čijem dvorištu leže razbacani nadgrobni spomenici, kipovi i anđelčići. Klesarova radionica nalazi se duboko u dvorištu, zato ga – njemu je ime gospodin Miler – gotovo nikada ga ne vidiš, jer negdje u dubini dvorišta čitav dan reže kamen nekom bučnom pilom. Djeca iz njegove kuće nekako su neprirodno živahna. Kad te gospođa Miler naposljetku pozove unutra, gurnut će pred tebe duguljastu čašu na tanjuriću, a ti znaš da je to sok vrlo sladak i ljepljiv. Tradicionalno ćeš tetu Miler upitati je li taj sok njemački, a ona će ti odgovoriti da. Proći ćeš i ono križanje na kojem se dugo gradi starački dom za svećenike. Njih, svećenike, ne viđaš, oni kao da i ne postoje, premda osjećaš da su negdje oko tebe, mladi i stari, tebi skriveni, kao duhovi. Možda i ne bi vjerovao da postoje da dječaci iz sjemeništa, u gluhim popodnevima, kad su već svi pozaspali nakon nedjeljnog ručka, sami protiv sebe ne igraju na igralištu rukometnog kluba Partizan.

Kad bi ukućani nekamo otišli, Tibor je imao samo jedan cilj: vrata iza plastičnog zastora. Marš u sobu s ciljem da pronađe dokumente, prave dokumente. Dokaze. Negdje moraju postojati dokazi, recimo prava ljudska lubanja, negdje sasvim zaboravljena na dnu ormara u spavaćoj sobi. Odmah do vrata nalazila se “psiha”, prvi objekt istrage. U gornjoj ladici leže dvije debele, oduvijek prazne kutije za singl ploče. U onoj ispod: gaće, grudnjaci i najlonke, te lijekovi. Sve je puno smrdljivih tajnovitih pilula. Zatim pasoši i dokumenti. Premda je prebiranje najstrože zabranjena aktivnost u spavaćoj sobi, Tibor – to je bila njegova tajna – nikada se nije uspijevao suzdržati. U sobi se činilo da je sve isto, kao da se ništa neobično ne događa. Nečija smrt znači i to da možeš razbacivati stvari umrlog, a da te nitko zbog toga neće ošamariti. Dida, ubojica ili ne, umro je, a svijet se zbog toga nije promijenio. Možda jedino sitnice: nisu više putovali nedjeljom u Đakovo, i u prvo vrijeme bi ga ponetko znao pomilovati po kosi. No njegovi prijatelji i dalje su igrali nogomet na igralištu rukometnog kluba Partizan ili na velikom travnjaku pokraj pijace s koje puca pogled na Strossmayerovu katedralu, na pijaci je vladala uobičajena vreva, a dovoljno je bilo samo pogledati niz ulicu, i vidjeti da je sve, zapravo, ostalo isto.

Sada je na groblje s njim išao Orion, njegov stari plišani drugar iz djetinjstva. Njegova koža je bila glatka dok je hodao, smijao se i plesao. Tibor je bio jači od njega i mogao bi ga s lakoćom savladati ako bi to zaista htio. Uživao je postavljajući mu delikatna pitanja.

– Orione, postoji li bog!? – upitao ga je.

Njegov odgovor je bio poput jeke: ima li boga? ima li boga? ima li boga? ima li boga? ima li boga? ima li boga?

Za Tibora je to pitanje bilo riješeno. Školska učiteljica je bila nedvosmislena: bog je nezamisliv. Ali Orion ga je podsjetio na onog zagrebačkog dječaka – upoznao ga je na moru – koji je tvrdio da bog postoji, da je čuo da je Hrvat i da se zove Vladimir. Ta teorija, iznesena sasvim staloženo, ostavila je Tibora bez argumenata. Ljudi oko njega bi, svakako, tu i tamo spominjali boga, no nikada na ovakav način. Svejedno, učinilo mu se da će posao biti lak. Ako mu se ovaj mališa bude usprotivio, zbunit će ga i zatim izmoriti nizom lukavih pitanja. Za početak se samo nasmijao, premda taj osmijeh nije zvučao uvjerljivo.

– Da pohađaš školu – uzvratio mu je – znao bi što je istina. Tamo bi ti sve fino objasnili, i kako su nastali zemlja, i biljke, i životinje, i ljudi. Sve logično jedno iz drugog. To mu je rekao za početak.

– No i tvoj je dida tvrdio da bog postoji – odvratio je Orion.

Tiborova taktika istog trena se raspala. Ušutio je. On je bio netko koga se moglo iznenaditi, on je bio taj koji nije znao što bi rekao u najvažnijim trenucima, u onih presudnih desetak sekundi. Tada bi njegov mozak zatajio, i već je unaprijed znao da neće pronaći primjereni odgovor i da će mu se naposljetku svi, olakšani, nasmijati.

Orinova izjava došla je sasvim neočekivano. I, zaista, ni ovaj put nije znao što bi rekao. Važnije je bilo nešto drugo. To naime, da je njegov dida ikada takvo što rekao. Sjeli su nasuprot katedrale, kako su to oduvijek često činili, Tibor je pogledao prema vitkoj građevini ostavši zapanjen. Kako je samo otmjena i lijepa! Tajna je u jednom kratkom pogledu, jer ono što vidiš u prvoj sekundi nikada više nećeš vidjeti. Kao ni sve drugo što je nastajalo slučajno, ili nečijom nepažnjom možda, nekako između kuća, dvorišta, zidova nasilno preobraćenih u nezgrapne četvrtaste trgove ili nezgrapna dvorišta ili prolaze koji ne vode baš nikamo, gubeći se nejasno među štrikovima s rubljem, među kojim se lijeno vuku mačke nakon kakve izgubljene bitke. Na sve svijet nije obraćao pažnju, ali Tibor jest, naročito ljeti, u sparnim popodnevnima, kad zastore ljuljuška nevidljiv vjetrić i na ulicama nema nikoga, kao da je ulicama harala epidemija. Onaj mali trg iznikao je između četiri visoke zgrade i nikad nitko nije njime prolazio. Neki novi trgovi, nove ulice i kvartovi, sjenovita dvorišta, lako osvijetljen ulaz, ponovno hodnici i dvorišta, ovaj put opasani visokim zidovima, tamo gdje nitko ne zalazi, samo oni koji se žele prisjetiti da zaista postoje.

 

 

NESTRPLJIVO SU ČEKALI posjetitelje, no oni se jednostavno nisu pojavljivali. Smucali su se po praznom klubu. Klaudija je nervozno palila cigaretu za cigaretom, Bišop čučao nad razglasom, Tibor ispijao nova i nova piva. U Novu Goricu dospjeli su vlakom piljeći u krajobraz za kakav nisu ni pretpostavljali da postoji. Neki krajolik, bilo koji, a da tako izgleda! Na željezničkoj stanici još su bili zadivljeni onim što su vidjeli stojeći posve ošamućeni. Čak im se i grad ispred njih činio idiličnim. Rock klub se nalazio u nekadašnjem atomskom skloništu, što je, odmah su se složili, bio tipični primjer slovenskog smisla za humor. U klubu su uglavnom nastupali alter-bandovi, dark, noise i hardcore punk, i za taj je tip koncerata klub izgledao savršeno. Čekali su i čekali i čekali. Kad su na kraju ipak pojavilo desetak pankera, već su bili zaboravili da je Kras ikada blistao u sunčevoj svjetlosti. Ali koncert je mogao početi.

Iako su, zahvaljujući demo-kazeti, bili na turneji. Tiboru je to više ličilo na neku školsku ekskurziju. I to onu najdosadnijeg tipa. Bišop je doveo novog bubnjara, nekog bubuljičavog pankera – tinejdžera. Bilgbauer je nakon lažnog pokušaja samoubojstva na regrutaciji, ekspresno poslan u vojsku. Tu noć u Novoj Gorici je Tibor prespavao u nekoj rasturenoj fotelji, u dijelu kluba koji se upravo renovirao. Budio se svakih nekoliko minuta, a zvijezde iznad njega uvijek bi bile drukčije. Nikad ranije se nebo nije tako spustilo blizu njega. Tokom večeri u klubu neka ga je djevojčica pogledavala tako da nije znao što bi sa sobom. Nije bio sposoban joj prići, a kamoli nešto reći. Sav očajan, sprijateljio se s DJ-em koji mu je pokazao svoju apsolutno fascinantnu kolekciju ploča. Posjedovao je apsolutno sve najbolje albume ovoga svijeta: Minutmena, Husker Dua, Black Flaga, Melvinsa…

Ujutro u šinobusu Bišop mu je rekao da mora otići u Postojnu gdje ga je nestrpljivo čekao Bilgabauer. Sinoćnji koncert je ispao bolji nego što su se usudili nadali. Klaudija je bljesnula i sakrila sve muzičke manjkavosti. Bišopu se vratio zanos koji ga nije napustio ni sljedeće jutro. Sve je bilo sređeno – govorio je – treba ga samo izvući iz kasarne i zajedno ćete doći na koncert u Rijeku. Jedino što je to morao napraviti Tibor, a ne Bišop, koji je čitav aranžman dogovorio. To je bio njegov stil. Rado je dovodio ljude pred gotov čin. Nije mu htio reći ranije nego baš sada, ujutro, kad više nije imao nikakvog izlaza. To je bio sav njegov talent: smišljati situacije u kojima će ljudi, sasvim bespomoćni, morati raditi točno ono što je on zamislio. Vidio je da uživa u toj situaciji, vidio je kako mu smiješak bježi s rubova usnica, i kako se sam sebi divi. Oni je već rock zvijezda i želi spavati u riječkom hotelu. A ti marš u Postojnu. I zato je rekao ne. Ne, ne i ne. U času kad nitko ne bude izašao iz šinobusa, shvatit će da je to bila stvar principa, da jednom u životu može nepokolebljivo izabrati varijantu idealizma.

Tibor je znao da će zauvijek pamtiti kako je to bilo uvijek kad bi se sastajali: u prvih pet minuta svoj trojici bi se činilo da se nikako nije slučajno to što su svi zajedno. Kao da ih vezuje nešto neimenovano i jako, nešto za što se nadaju da ne postoji. I zatim, ne znajući što bi, jedva bi dočekivali da netko nešto pogrešno kaže, ili da se nešto krene krivo, neki ton, sretni kad bi naposljetku sve krenulo nizbrdicom. Tada bi uživali u vlastitoj sposobnosti da s lakoćom ignoriraju vlastite osjećaje, osjećaje kojih bi ih kasnije tjerali da još jednom krenu ispočetka.

No ovoga puta na postaji nitko nije izašao. Nikada više neće biti novog početka.

Tibor je odsutno promatrao pankere na podu šinobusa kako kunjaju, stisnuti kao da su u kutiji sardina. Prizor skinut s neke stilizirane fotografiji. Onako ispresavijani podsjećali su na veliku šarenu tjelesinu. Kad bi se netko pomaknuo u masi, čitava bi se slika mijenjala, i već u sljedećem trenutku podsjećali bi na, recimo, alijeniranog i opasnog izvanzemaljca iz znanstveno-fantastičnog filma kojeg su svi zaboravili. Ili na neku glavu egzotične kućne životinje. Netko bi iz tog tijela naposljetku nešto uskliknu – učinilo mu se da je čuo riječ lilihip! – i tijelo nepoznate životinje bi se namreškalo i počelo histerično tresti. Tibor ih je promatrao radosno, osjećajući kako sve pulsira u njemu, kao da mu je sva krv navrla u obraze. Shvatio je iznenada da je i u njegovom životu u nekom davnom, zaboravljenom trenutku, sve već krenulo nekim potpuno pogrešnim smjerom.

 

 

U AUTOMOBILU joj se činilo kako je već bila došla do izvjesnog zen stupnja, nalik onom liku iz Beneixova filma koji, želeći doseći savršenstvo, uporno maže maslac na kruh. I ona vozi do crkve izvodeći savršene pokrete ubrzavanja, izmjenjivanja brzina, usporavanja i kočenja. Možda ju je to nagnalo da se osmjeli i na neke inovacije. Krenula je zaobilazno, prema sjevernom dijelu grada, do bloka istih malenih neuglednih dvokatnica, kakve su se već gradile u šezdesetima, ili čak možda tamo u pedesetima, kad su još možda bile sive i neupadljive, a vrijeme im je samo dodalo obrise i posebne pečate. Nisko nad obzorom dizala se para od jedne do druge lokomotive, na tračnicama odmah pokraj naselja, preko bodljikavog žbunja i nepreglednih neobrađenih komada zemlje, prema poljskom puteljku odakle su jednom, možda, dolazila plemena u nomadskom pohodu. Nije joj se žurilo. Polako je vozila kroz grad, promatrala zgrade, pročelja, parkove. Prolazila je pored dječjih vrtića, domova zdravlja, muzeja. Vozila je sasvim lagano. Nije je više ništa morilo, premda se još mogla svačega sjećati. Svi oni događaji nisu nestali. Kao da su bili spušteni u neku otopinu, a ta otopina kao da ih je lišila opasnih sastojaka. Napravila je i krug oko tvorničke hale, zaustavila automobil i odjednom zaista kao da se nešto otkinulo i otplutalo duboko u noć. Na nebu je vidjela kako drhture vlažne figure našarane kao da su žive. Na zidu su posredovanjem automobilskih farova dolazile i odlazile u nepravilnim razmacima. Zatvorila je prozore. Dolje je plutao lim. Drvo je sivo i ukipljeno, kao kad raskrili prljavu staklenu plahtu natopljenu dimom cigareta. Upaljač još pleše na vršcima prstiju, plamen liže prste dok konačno ne uvuče taj dim, gore i dolje istodobno u oči ti sune, u mozak, u trbuh, zglobove i kroz nožne prste. Što će vidjeti poslije, kad ne bude imala nikakvih uspomena ili barem onih kojih bi se željela sjećati? Nema mahovine, mah-mahovine, voda-voda. Jedino mjesto gdje je ono gdje je sama. Koža joj crveni. Nekada je željela crvenu, toplu sa zrncima crvenkaste prašine. Mikrobi okolo svijetle. Šumarak u koji je uperila farove izgleda kao da iz mora nadire kristalni korbač. Na jednom prozoru stajali su dinja, malo nagnuta, lubenica i smokva.

 

 

Na posljednjoj fotografiji je LUNGO MARE, bačva puna vode, preskočimo mokru užad, usjeke između kamenih ploča sve do niskog neba. Ona ustaje i odčepi bocu votke ili vode, svejedno. Mašimo prema drugoj strani mola. Onda pogledavamo i odmah će zabubriti svjetlašca na prašnjavom drveću s druge strane luke, tamo gdje smo prošle noći iskrcali robu na otvorenu rivu, tamo si mogla vidjeti je li zemlja po kojoj si hodala u tom trenutku vrelog podneva, bijela ili plava.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.