Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

2.

 

KAO DA JE NEŠTO blinknulo i nestalo, uskočilo među trepavice i zatim iščezlo. Neki bljesak? Možda je to bio bljesak reklame? Ovdje ionako ih ima isuviše nevidljivih. U sparno jutro dok hoda ulicama, njegovo izgladnjelo oko opet traži nešto nesvakidašnje, poput sićušnih ribarskih brodica kakve su se sinoć veselo ljuljuškale u jednoj lučici, koju je, sad je to shvaćao, prebrzo napustio bez pravog razloga, ne uspijevajući se nasititi te sličice, neodgonetljive u svojoj jednostavnosti, i to samo zato što je brzoplet i sasvim neorganiziran, uopće vrlo loš i nesnalažljiv turist.

Jednom kad se konačno bio dokopao tog grada koji se zove Memphis, učini mu se da ne može pronaći baš ništa što želi. Primjerice, tamo gdje bi se po njegovom turističkom vodiču treba nalaziti restoran Isaaca Hayesa, on vidi neku običnu zgradu. Oduvijek nesklon tome da zaustavlja ljude na ulici i pita gdje se što nalazi, nastavlja nervoznim korakom udarati po asfaltu neke uličice sve dok ne ugleda hotel.

Netko se nasmije iz rupe prošlosti.

Hej kud’ ćeš ti, srebrna lijo, to je bila točno ona replika.

Okrene se, ali nije bilo nikoga tko bi mogao išta reći. Hotel se nije zvao Arcadija, kao u filmu, no svejedno odluči, u napadu iznenadnog samopouzdanja, iznajmiti sobu. Barem je bio podjednako otrcan kao onaj u Jarmuschevu filmu, možda je to i bio taj isti hotel, samo što mu je Jim izmislio ime A-R-C-A-D-I-A. To svakako ne bi bilo neobično. U svakom slučaju, ugodno je zamišljati da se ovdje može susreti osoba poput Screamin’ Jay Hawkinsa.

Dovuče se stepenicama do sredine hodnika i zaustavi se siguran da je čuo njezin glas. Zastao je ponovno, brzo se okrenuvši. Opet nije bilo nikoga tko bi mogao išta reći. Hodnik je bio posve pust, nije bilo nikakvih soba ni vrata, jedino pločica na kojoj je velikim štampanim slovima pisalo MEZANIN.

I tada, što je valjda bila slučajna podudarnost, prisjeti se s kakvim su uzbuđenjem čekali Mystery Train. Neki njihovi prijatelji putovali su zbog tog filma čak u Njemačku, očekujući ga kao nijednog do tada, kao nešto spektakularno i neviđeno. Sjeti se i jedne druge slike – ovo je izgleda postajao dan za sjećanje. Ležali su u krevetu pred upaljenim televizorom i čvrsto se držali za ruke upijajući svaki kadar. Ali koji je to bio film? Dekameron? Zla krv? Stanje stvari? Uzeo je sobu pravdajući se u sebi da će njegov boravak u Americi biti ionako kraći nego što je mislio.

U sobi samo brzo odbaci stvari. Zaključa vrata i odmah se stane spuštati prema prizemlju ubrzavajući sve nervoznije. Hotel se činio otmjenijim nego maločas, konstruiran tako da se spuštajući stepeništem lako moglo pratiti što se zbiva u prizemlju. Već na neki način izmiješan s gungulom u prizemlju hotela, koja je rasla iz sekunde u sekundu, čuo je kako dolje u prolazu liftboj nekome objašnjava da se Beale Street nalazi odmah iza ugla. Odahne, jer sada više ne može promašiti.

Liftboj je i dalje govorio dok su u prizemlju liftovi zvonili, a fotoaparati opasno njihali lijevo, desno. Netko se prepirao s recepcionerom, a jedno staračko lice u trenu je probljedilo nakon što je u prodavaonici suvenira na pod ispuštena imitacija kineskog porculana!

Mahne liftboju, a ruka u uniformi se podigne naučenim, premda možda ipak pomalo umornim pokretom.

I evo ga na vrhu ulice. Ne shvaća kako ranije nije vidio bluz klub B. B. Kinga i odmah nasuprot Elvis Presley’s Memphis Restaurant.

Na svim razglednicama i fotografijama Beale Street blješti noću u žarkim neonima. Vjerojatno nitko ne želi vidjeti kakav je Beale Street ujutro pod sunčevim svjetlom, nakon što skine blještavu odjeća za noćni izlazak. No i takav, njemu izgleda impresivno, kao da nešto bubri iz tih zgrada, klubova, prodavaonica. Neka električna aura? Hoda sunčanom stranom ulice, zaviruje u prodavaonice i barove: u jednom visoki stari crnac u crvenoj kariranoj košulji sporo pere pod. Vani uz vrata stoji ćelavi nabijenko i pažljivo čita tekstove s reklama koje nude govedinu, pivo, bluz i striptizete. Pred koji dan u novinama je čitao o tome kako lopovi na Beale Street vješto pljačkaju turiste. Ovdje na ulici ne vidi nikoga tko bi mogao učiniti takvo što. Jedino što primjećuje da je čitav grad izlijepljen plakatima za boks meč Lenox Lewis – Tyson. Kasnije će saznati da su boksači sletjeli u Memphis istog dana, no na aerodromu nije vidio nikakve užurbanosti. Naprotiv, tu i tamo se tek pokoji putnik lijeno vukao s jedne strane zgrade na drugu. Nikako nije pronalazio stajalište autobusa, ne shvaćajući da stajališta ne postoje tamo gdje ih je tražio jer autobusi uopće ne voze. Čak ni obični taksiji nisu se kretali, samo shutlovi koji su dolazili ako bi ih slali službenici hotela u kojem je soba rezervirana. Nikako drukčije. Bez rezervirane sobe, nikako dakle ne možeš doći do centra grada. Zapravo nikamo. Vozačici-crnkinji objašnjava svoju situaciju, a ona samo ponavlja da nitko ne dolazi u Memphis samo na jedan dan – čovječe – i da se toliko toga tu ima vidjeti, ne ostaje se ovdje samo jedan dan. Možda su ono dvoje Japanaca u Jarmuschevu filmu bili bolje informirani te stoga izabrali vlak za dolazak Memphis. Japanci su proračunati čak i kad su onako mladi. Pjesma u organiziranju njihovih života ne igra nikakvu ulogu. Vozačici mu se nije dalo objašnjavati da ne želi vidjeti sve i da se užasava cjeline. Ustvari, ne postoje riječi kojima bi joj mogao to objasniti. Još bi teže pronašao riječi kojima bi opisao vlastitu nestrpljivost za hitnim injekcijama vizualnog adrenalina, što je možda posljedica predugog gledanja videospotova, premda su mu još u djetinjstvu spočitavali da ni za što nema strpljenja, da se hvata za milijun stvari i da ih odmah nestrpljivo ispušta. Što je drugo mogao nego da to naposljetku prihvati kao vlastiti životni princip.

Sunce je visoko odskočilo i stvorilo vrućinu kakvu nikad nije iskusio. Jedva se dovuče do hotela i odmah baci na udoban krevet u sobi. Prije toga navukao je zastore. Činilo mu se da će odmah zaspati. Vrućina hlapi iz njegova tijela. U susjednoj sobi netko je tiho jaukao. Taj zvuk kao da se približavao. Nešto je u blizini šušnulo.

Naglo se pridigne i ugleda didinu siluetu. Sasvim jasno vidio ga je kako stoji ispred prozora. Ovdje ga zaista nije očekivao.

 

 

ZAUSTAVILA JE AUTOMOBIL ispred hotela prvi put zamišljajući kako spavaju zagrljeni. Što li sad Robert radi? Baci se na kauč. Televizor je uključen. Izmjenjuju se sport, filmovi i vijesti u kratkim rezovima. Skaču s kanala na kanal takvom brzinom da ne može ništa vidjeti, ništa osim zida na kojem bljeska plavičasta televizijska boja. Nije u stanju ništa poduzeti u vezi s tim. Da nije ipak ušla u pogrešnu sobu? Uvijek taj isti strah. Iznenada, na trenutak, bljesnu njegove gole noge. Time je, pomisli, provocira. On zna da je ona netko koga se može isprovocirati, tko se lako i nepovratno uzruja i zbog najmanje sitnice. Užurbano izlazi iz sobe. Želi pronaći hotelski bar. Ta pomisao je ohrabruje. Dok pažljivo prekoračuje prag sobe, učini joj se da negdje iz nezamislive daljine neki glas nešto govori. Ali što?

Svejedno. Bar se nalazio sasvim na drugom kraju. Zamišlja da je negdje drugdje, recimo u sablasnom, starinski uređenom dvorcu. U jednoj prostoriji ugleda veliki klavir. Bio je to najveći klavir koji je ikada vidjela, sve je na njemu bilo preveliko, kao da ga je netko napuhnuo. Na zidovima druge prostorije načičkano je mnoštvo slika. Neoprezno ulazi i začas biva okružena mrtvim glavama iskolačenih očiju. Brzo zatvara vrata, a s kvake pada brdo prašine. Sad shvaća da je hotel zapušten i prljav. Netko bi ga morao pažljivo očistiti. Smeće raste iz svakog ugla kao u starim filmovima. Prolazi i mimo kuhinje prepune nemogućih otpadaka. Bar je prazan, potpuno napušten. Ispod lavaboa pronalazi samo stvrdnutu i posivjelu kutiju u kojoj je sok u prahu. Plastična čaša je, međutim, posve prazna. Odvrće naglo ventil na pipi i snažni mlaz odbija se od stvrdnutih, jedva vidljivih grumenčića. Topla voda pretvara se u sivo narančastu.

Vraća se s plastičnom čašom. Dok ulazi u sobu, uočava da daljinski nije tamo gdje je ostavljen. Netko stavlja ruku na njenu sisu. Ona ga silovito odgurne, ali gubi tlo pod nogama. Pri padu žestoko udari glavom o rub stola, a krv ju oblije istoga trenutka. Zadnje što vidi je to da će pasti i čaša sa stola. Jedna ruka je na čaši. Onako krvava halapljivo primiče čašu ustima. Polu svjesna, sve ispljune. To je jedan od onih prskajućih mlazova koji se šire u svim smjerovima. Povraća svuda oko sebe.

 

 

ŠUNJAO SE ULICOM visokih kitnjastih zgrada prekrivenim bršljanovim lišćem. Ili je to možda bilo lišće nekih drugih puzavaca? Ponekad ih vješto dodirne u prolazu, ne zastajući, siguran da mu se smiješe prijateljski.

Tek je izašao iz kuće. Sam izlazak još uvijek nosi sa sobom dašak avanturističkog. Na ulici je konačno sam, na neki način oslobođen, uvučen u nešto što nikome ne mora objašnjavati. U svijet koji je, na kraju krajeva, njegova tajna, nešto samo njegovo, makar sastavljen samo od reklama, neona, izblijedjelih natpisa ili crteža, među kojima se kreće svakog dana, ili ih susreće, poput onog debeljuškastog brkatog kuhara na Bulevaru iznad kojeg piše 27 juli i odakle uvijek nešto kulja i puši se. Natpisa ima svakakvih i posvuda, malih, velikih i kvrgavih. Jedan od njemu najmilijih svakako je Šimecki. Neobično je da se netko doista tako zove, pa bila to i cipela, što znači da se tako može zvati i kaput ili šešir, možda baš šešir. Njega privlače prodavaonice šešira. U toj ulici ima ih mnogo, a iznad jedne je nacrtana velika reklama za Cocktu. Često stoji ispred nje i promatra djevojčicu sa slamčicom u ustima. Gleda u njene oči iznad poluspuštenih naočala. To lice je privlačno, zaključuje. Ove žarko crvene usne su također privlačne. Mogao je tamo dugo stajati, čak i ako je pržilo sunce. Tada se čitav prizor čini još čudnijim. Na drugoj kući, na drugoj strani ulice, plavkastim slovima piše Kovačević. Nitko ne zna tko je taj Kovačević. Odnosno, misli da u tim starim zgradama ne žive ljudi već duhovi. Duhovi u prozorima svake noći pale svijeće. Ne sijalice, to bi morale biti svijeće. Tako slabo svjetlo u visokim prozorima ne mogu stvarati električne sijalice. Te zgrade uvijek stoje izdvojene. Čak i kad je gorio Supermarket, kad su svi bili dotrčali, on je znao da je to idealan trenutak. I provjerio je. Duhovima je taj događaj bio posve nebitan.

 

 

UVIJEK IZNOVA revno pretražuje središte kuhinjskog svijeta: kredenc. Njegov sadržaj se nažalost mijenja rijetko ili nikako: špil karata “mađarica”, štrik, nož na preklapanje, papirići, nešto sitniša i velik kartonski natpis na kojem piše Prodajemo piliće. Sustavno pretražuje ladice nadajući se da je nešto previdio ili da se, u međuvremenu, pojavio neki novi predmet. Sve drugo u kuhinji, uključujući i špajzu, jedva da može zadržati njegovu pažnju. Nasuprot kredencu nalazi se mala slika na kojoj neki nemoguće velik čovjek, velikih očiju i velikih ruku nevjerojatno lakim korakom prekoračuje sasvim malu, nemoguće malu rijeku. Malo iznad slike visi Isus, uvijek isti, razapet i nezainteresiran za sve oko sebe. Jedini predmet još donekle zanimljiv je bijeli okrugli luster iznad stola, s dvije tanke zelene crte po sredini. Te crte su izvedene s nekom naročitom elegancijom, pa čitava staklena lopta izgleda vrlo lijepo. Voli promatrati sve te stvari jer ga smiruju – kredenc, luster i onu čudnovatu sliku. Odrasli, zabrinuti što uvijek tako dugo čuči u kuhinji, samo traže priliku da ga potjeraju “na svjež zrak”, odnosno na dvorište dužine gotovo pola nogometnog igrališta. Tako barem on misli – gdje god da se nađe, u bilo kakvoj prostoriji, odmah zamišlja da je na nogometnom igralištu. Sposoban je smjestiti nogometno igralište u bilo koju prostoriju, a sjeća se da je zamišljajući korner zastavice naučio razlikovati lijevu i desnu stranu. Nije mu teško u hipu zamisliti igralište, okvire golova, šesnaesterac, aut liniju. Dovoljno je samo nekoliko sekundi i već je okružen drugim igračima koji ga napadaju čim primi loptu. Na terenu je sasvim drukčije nego gledano s tribina, na terenu se zbiva čisti kaos.

Dvorište se prostire uz jednu drugu kuću, u kojoj živi njemu vrlo važan dječak. Odavno je utvrdio da je to dvorište duže nego što izgleda, sigurno duže od nogometnog igrališta! Ona završava u visokoj travi iza svinjca i stare višnje, u nejasno isprepletnoj živici, gdje uvijek nešto čuči i krije se. On sam nije neki ljubitelj višanja – čudno je da ih netko uopće voli onako trpke i kiselkaste. Jedva ih guta čak i kad su uvaljane u piksu sa šećerom, što je uvijek rizična operacija jer višnje u tom sitnom slatkastom šljunku ostavljaju izdajnički tamnocrveni trag. Okomito, na dvorišnu zgradu pruža se skromnija kuća u kojoj više nitko ne živi, a nekad su živjeli mamin brat i njegova žena. Uz tu dvorišnu zgradu poredane su tegle s cvijećem, sasvim nezanimljive dok ne budu pogođene nogometnom loptom. Pogođene, lete bolje od probušene lopte kad ju napucaš u zrak. Samo dvorište nalikuje kružnom toku: u sredini veliki, blatnjav i raskvašen komad zemlje. Tiboru je tamo zabranjeno prilaziti jer je prljavština u njihovoj obitelji grijeh koji se oštro kažnjava. Ali baš to raskošno blato, ograđeno s četiri vitka počasna stupa povezana žicom, izgleda kao središte nekog važnog svijeta! Uz žicu se penje vinska loza, posađena ovdje više kao ukras jer donosi samo malo bobica od kojih se usta skupljaju čak i nakon što bude ispljunuta sva slina. Nasuprot ulaznim vratima dvorišne zgrade nalazi se zahrđala česma s limenim lavorom. Svako otvaranje pipe posebno je veseo trenutak, jer voda iz pipe proizvodi avionsku buku. No, i samo puštanje vode komplicirano je i zahtjeva snagu jer jednom rukom treba pumpati, a drugom držati lavor uz pipu te hvatati ledenu vodu. Moguće su i druge kombinacije, za koje je potrebna vratolomnija spretnost: ako silovito ispumpaš vodu s obje ruke, moraš biti strašno hitar da bi uhvatio barem malo vode. Sasvim na drugoj strani nalazila se didina radionica. Jednom ju je netko pedantno ofarbao u bijelo, no to se očigledno zbilo davno jer su površine zidova, pogotovo one ispod malih prozorčića te ispod samog krova, sad već sasvim ispucale. Sama radionica njemu je za razliku od ostale djece, potpuno nezanimljiva: mnoštvo različita alata i poneka zalijepljena duplerica iz Starta. Uz radionicu i bunar nalazi se tavan na kojem se čuva kukuruz, posut nekim smrdljivim zaštitnim sredstvom. I na samom kraju dvorišta, veliki bunar u koji uskaču mačke ako dokraja ne spustite žičanu zaštitu. Dovoljan je trenutak nemarnosti i već će neka mačka-samoubojica naći prostor, skočiti i utopiti se. Zašto se to stalno događa? Zar su mačke u ovom dvorištu zaista tako nesretne?

 

 

NA PRVOJ FOTOGRAFIJI trepti ulično svjetlo. Vlakovi tutnje ispod njegova prozora. Dolje na ulici neki visok i mršav tip s kockastim naočalama, u sivom odijelu i sivoj kravati, mete uvenulo lišće s bicklističke staze ispred hotela. Poslije će ga opet vidjeti kako žustro okreće pedale na Šetalištu Veljka Vlahovića, zaobilazeći brokat razapet između drveća. Tada u cijelu gradu nije bilo više nikoga. Jedino su na Radio Osijeku još puštali pjesme Shakina Stevensa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.