Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

3.

 

SVI NJENI POKRETI, čak i oni najjednostavniji, čitava putanja tog tijela od trenutka kad se pojavilo u toj prostoriji, kao da odašilju šifrirano blistavo značenje svijetu oko sebe, i to tako brižno da mu se čini kako prisustvuje nekoj veličanstvenoj i dotad nepoznatoj objavi. On bi u svakom trenutku mogao detaljno rekonstruirati pokrete tog tijela, svaki pregib, uključujući i jedno sasvim dramatično poravnavanje mini-suknje. Nekada, u osnovnoj školi, djevojčice su im znale bez nekog shvatljivog razloga sjesti u krilo, a oni, dječaci, naprezali su se da nitko ne vidi na kako preteška iskušenja su stavljeni. Možda to prisjećanje pokreće lavinu događaja. Tada bljesne komadić njena vrata i pramen kose povrh njega. Pomisli kako će zaista sjesti na njegova koljena, no već čuju buku koja prodire nemilosrdno poput ratničke konjice. Čučne ispod njegovih koljena i dugim prstima prekrije svoje usnice. Sobna vrata su otvorena i prostački se smijući ulazi golemi tip s brčinama i kožnatim prslukom. Ona se u zadnjem trenutku lakim pokretom premjestila u drugu stolicu.

Uključuju kamere.

– Možemo li?

– Može.

Bilgbauer dugo nije izlazio iz vlastite sobe, odlučan pokazati svima svoju volju i izdržljivost. Metoda koju je izabrao bila je spora, ali je i kao takva vrednija nego da promatra ljude koji, dok im on govori, zijevaju ili čačkaju nos ili gledaju nešto sasvim drugo. Držao je to drskošću koju valja kazniti. Zato je bio tako odlučan u samoizolaciji koja je trebala trajati sve dok ne procijeni kako je postao netko sasvim drugi. No, u sobi je bilo dosadno, a nije mogao čitavo vrijeme slušati ploče ili gledati televiziju ili buljiti u plakate Conan Barbaran, Apokalipsa sada, Dan velikih valova na zidu. Jer još, nažalost, ne posjeduje videorekorder.

Knjige su mu naporne ili nerazumljive. Svejedno, nadao se da će već jednom naći nešto što će mu se dopasti. Nekakva mu je logika govorila da među svim tim knjigama koje je viđao po knjižarama i knjižnicama, a koje bi najčešće samo otvorio i vratio na policu, mora postojati ona koja će mu postati bliska. Za sada je otvarao samo one koje su mu se činile spore ili su razočaravajuće petljale o nečemu nebitnom. Nakon dugog traganja, napokon je jednu našao. Takvu još nije bio pročitao. Živčanu, na određen način napisanu nemilosrdno. Govorila je o osobi koja ljutito hoda ulicama i koju uzrujava sve na što naiđe. Knjiga je imala i sjajno ime: Trenutak pravog osjećaja. Tako je to počelo. Od tada mu se sve više knjiga sviđalo, premda nijednu nije pročitao s onim intenzitetom kao Trenutak pravog osjećaja. Čitao ih je sve više dok jednog dana nije napisao pjesmu. Zvučala mu je dobro pa ih je napisao još nekoliko. Zatim je, pun samopouzdanja, ponovno mogao izaći na ulicu i među ljude.

Ljudi su bili iznenađeni kad su ga nakon dugog vremena ponovno ugledali. Odmah je primijetio da ga nekako drukčije promatraju. Zapanjeni su stvarima o kojima govori. Upoznaje tada mnogo ljudi. Pozivaju ga da postane član jednog rock banda. Jedan od njih, zvao se Bišop, zapanjeno ga sluša, poluotvorenih usta. Taj ne gubi vrijeme, prepričava modificirajući sve ono što je od njega čuo. Znatiželjan je: zanimaju ga književnost, muzika, kazalište. Sve sluša i sve pamti. Ne zaboravlja ništa što je netko drugi rekao, a svaku uočenu kontradikciju slavi kao vlastitu pobjedu. Silno je elokventan, koliko samo može pričati! To nije sve: njegovu šarmu teško se oduprijeti.

Bilgabuer voli razgovarati s Bišopom. Bišop mu laska. Bilgbauer zamišlja što će se sve dogoditi kad knjiga bude izašla i kad bude razgovarao s onima s kojima stvarno želi razgovarati, pravim književnim kritičarima te piscima. Za sada su mu pjesme samo kružile okolo. S vremena na vrijeme morao je reći što je netko rekao o njegovim pjesmama, tek da nahrani samopouzdanje. Svaki put kad to ispriča, to ispadne još zvučniji kompliment.

Tibor pristaje da svira u bandu nakon što shvaća da su Bilgbauer i Crveni Virag već članovi grupe. Najprije je bio siguran da Bišop laže, ali bio mu je dovoljan samo jedan pogled na Crvenog, na njegovo lice koje postaje neprepoznatljivo. Ne stiže ništa reći jer se pojavljuje visoka i mršava Klaudija. Dok hoda svaki njezin pokret je posebno naglašen, svaki pomak rukom, uskim kukovima, dugim mršavim trupom, čistim bijelim vratom. Gotovo da se može opipati poremećaj koji unosi. Bišop je grli i nepristojno pipka po vitkom vratu i skladnim leđima. Bilgbauer u transu recitira stihove – prilično emotivne, što inače nije njegov običaj. Tibor pokušava ignorirati taj eterični šarm, što jedva da je moguće jer ona nekim sitnim filigranskim potezima privlači njihovu bespomoćnu pažnju.

Samo što se svi ne izgrle u zajedničkom erotskom transu koji narušava Tibor posljednjim atomima prisebnosti. Pita ju zna li da su upravo osnovali band. Večeras izgleda da nema kraja iznenađenjima.

– A ha ha – Bišop urla – on ne zna, ne zna! Pa ona će pjevat’ u našem bandu! Svi se idiotski smiju, osim Tibora koji je pak bijesan.

– OK, ja sviram bas gitaru, Bilgbauer je tekstopisac, no tko će svirati gitaru, skladati pjesme, i šta ćeš, dovraga, ti raditi u tom bandu!?

– Uhu hu – on se i dalje smije kao kreten, kao da je upravo izrekao najveću idiotariju. Šta to kažeš, šta ću ja raditi u bandu, uhu ah hah, pa vidjet ćeš već, a gitarista ćeš upoznati uskoro, to ti obećajem.

 

 

NA PRAGU CD SHOPA ili knjižare, čak i kada su pripadale velikom lancu knjižara poput Barnes & Noble, kao po pravilu bi ga dočekivali zvuci albuma Yankee Foxtrot Hotel Jeffa Tweedyja i njegove grupe Wilco. Slušao ga je tako često po dućanima da je ta muzika već na neki način postajala lajt-motivom njegova boravka u Americi. U nekom besplatnom muzičkom magazinu pročitao je da se album brzo uspinje na ljestvicama popularnosti, što je, prema tvrdnjama novinara, iznenađivalo čak i samog Tweedyja. Album se tako dobro prodavao da je već postao najprodavaniji album grupe uopće. Ploča je bila tek izašla, premda se po prvotnom planu trebala pojaviti još prošle jeseni. Stopirao ju je neki urednik u diskografskoj kući optužujući grupu, koja je već bila prihvaćana kao srednjostrujaška, za “preeksperimentalnost” i “prehermetičnost”. Te optužbe su, naravno, bile besmislene, jer je grupa od samog početka rado eksperimentirala. Zanimljivo je bilo uočiti da volja za eksperimentom i na početku 21. stoljeća može ugroziti autorsku karijeru, čak i ako ste među najboljima u onome što radite. Koliko je mogao u hodu čuti, melodije na novom albumu bile su još ljepše i lepršavije, ali i isprekidane pucketavim zujanjem ili sitnim elektroničkim grgljanjem, da bi povremeno završavale čak i otvorenom bukom. Sasvim novo bilo je to kako se ugodni i lepršavi tonovi mogu začas, muzički logično, pretvoriti u disonanciju. Poput nježnosti u nesanicu ili noćnu moru. Yankee Foxtrot Hotel, pomisli, očito je savršeni soundtrack ove, predapokaliptične Amerike. Ali glazba grupe Wilco se, začudo, nije uklapala u njegovu noviju mrzovolju prema rock glazbi, koja mu se već dulje gadila. Nije, opet, mogao tu vidjeti ništa osim kreveljenja i banalnosti, nije mu se dalo tragati za mrvicama talenta ili slučajnim kolopletima zvukova. Nervirali su ga klišeji i šablone, i sve češće je kupovao i slušao diskove džez autora, pa čak i poneki primjerak iz ECM nove serije, uživajući u apstraktnijim, atmosferičnijim i čudnovatijim zvukovima. Stoga je gotovo povikao pročitavši da Tweedy najradije sluša snimke nekakvog kratkovalnog zujanja. Wilco su bili valjda posljednji rock band koji je zavolio odmah čim se pojavio – nastali su kao posljedica raspada prethodne grupe u kojoj je Tweedy svirao – grupa se zvala Uncle Tupelo – i Tiboru se također dopadala. Kad god bi ušao u knjižaru, dovoljno je bilo samo nekoliko sekundi da shvati koliko mu je glazba te grupe nestvarno bliska, možda čak i jedna od najbliskijih stvari uopće u umjetnosti. Iza te glazbe i tih riječi nalazilo se nešto beskrajno slično njemu te je možda baš zato u zadnje vrijeme slušao njihovu glazbu i rjeđe i opreznije. No njihov nenadani uspjeh nije mogao a da ne shvati kao svoju, osobnu pobjedu. Nije također mogao a da ne razmišlja o tome kako je čitav slučaj oko novog albuma grupe Wilco eksplodirao baš u tjednu kad je on došao prvi put u Ameriku – bilo je to krajem svibnja – dakle izvan svake diskografske logike. Svakako je bilo neobično da ga u Americi prati nešto tako blisko i poznato. Kupio je CD i slušao ga gdje god je mogao. Na određen način uopće se nije mogao osjećati strancem dok bi slušao tu ploču vozeći se s kroz američkim predgrađima, gledajući kroz automobilski prozor.

Možda su ljudi, pa i kulture, sličnije nego što je slutio.

Možda se razlike stoga samo napuhuju.

U onom besplatnom magazinu pročitao je kako je Yankee Foxtrot Hotel zapravo ime radiopostaje u vlasništvu izraelskog Mossada, koja emitira svoj “program” na kratkim valovima. Takav tip kratkovalnih radiostanica odigrao je važnu ulogu nakon Drugog svjetskog rata dopuštajući tajnim službama, ne samo Mossadu, da komunicira sa svojim agentima emitirajući jednosmjerne poruke, uobičajeno identificirane kao “taktički” pozivi poput Charlie India Oscar ili Echo Zulu India. Ili Yankee Hotel Foxtrot! Kako se tehnika razvijala emitirani glas, uvijek ženski, nadograđivan je osobinama govornog sintisajzera ili automatske mašine, koja je neprestano ponavljala uvijek iste poruke.

 

 

TU LONGPLEJKU pronašao je za dugotrajnog školskog sata ispod prastare, izrezane klupe u redu pokraj prozora. Sjedenje pokraj prozora bila je sretna okolnost jer je s vremena na vrijeme mogao upućivati kratke i čeznutljive poglede preko drveća i školskog dvorišta na ulicu gdje je vladala neviđena vreva: automobili i crveni gradski autobusi brujali su u kolopletu privlačnih zvukova, ljudi su odlazili na tržnicu ili su se vraćali ili s nje lizali bijelo-crveni sladoled, dobro mu poznat, jer ga je i sam često kupovao kod Ise na kiosku. Dolje iz dvorišta čuo se zvuk nabijanja lopte o zid.

Taj vinil bio je pravo iznenađenje. Nije ga srećom otkrio odmah na početku sata, nego tek kasnije, kad se školski sat gubio u meandrima uobičajene pospanosti. Dok se vrtio na stolici, napipao ga je najprije trbuhom. Bilo je to veliko otkriće. Prvi put je našao tako nešto ispod klupe, gdje je inače pronalazio samo gumice i šiljila, u boljem slučaju papiriće i komadiće voća. No najčešće se ispod stola nalazio spektar prljavštine i masnoće, što je bilo vrlo neugodno, pa je izbjegavao gurati tamo ruke. Ali taj put nije bilo nikakvih otpadaka, nego baš vinil. Doista iznenađujuće, pravi vinil, koji je mogla zaboraviti samo ona djevojčica iz višeg razreda koja je sjedila na istom mjestu kao i on.

Poznavao ju je. Izgledala je kao da nema lica, samo dva oka, nos i usta, bez ikakvih prepoznatljivih obilježja, kao da joj je navučena maska umjesto lica. Ponekad se osjećao kao da se kreće njenim tragom. Znao je točno što je mogla ostaviti ispod stola: zgužvane vlažne maramice ili istrgane kockaste listove iz bilježnice na kojima je beskonačno puta ispisivala svoje ime, kao da je nekoga, možda baš njega, željela uvjeriti da doista postoji. Poželio joj je odmah vratiti vinil. Možda je već negdje očajavala? Možda su se suze već kotrljale njenim bezličnim licem, kojem se opet morao čuditi, premda mu je pritom bilo neugodno? Takve su stvari uvijek neugodne.

Sve se to događalo na satima matematike, koju je predavao ćelavi profesor kojeg su učenici zvali Kokica i koji se stalno smijuljio. Tibor je virkao u omot na kojem su bila prikazana četiri našminkana lica od kojih je jedno možda bilo muško. Bio je to vrlo neobičan omot. Četiri našminkana lica bila su izrezana u pravokutnike i nalijepljena na bijelu podlogu. Čim je zazvonilo dao se u potragu za onom djevojčicom. Ona je, zajedno s nekom drugom djevojčicom, stvarno stajala ispred samog ulaza u zgradu OŠ Braće Ribar. Pogledala ga je onim svojim bezličnim pogledom dok joj je pružao omotnicu s ona četiri našminkana lica od kojih su možda čak dva bila muška. Još je jednom vidio taj prazan, bezličan pogled. Shvaćao je, bio je to pogled bez ikakvog osjećaja.

 

 

SJEDI I DALJE, ali ne na kauču. Sad se ljulja na stolici gledajući ravno u zid. Nitko više ne pomiče daljinski, nikog više nema u ovoj kući. Pokušava se slušati kako govori. To zvuči kao da je na natjecanju u brzom govoru. Kad bi govorila, ljudi su vrlo rijetko shvaćali što govori, kao da su riječi i rečenice same od sebe izlazile. U trenu “izlaska” dobivale su neku sasvim novu formu. Poput zvučne kocke ispunjene slovima, tako je govorila i mislila. Gdje je ona to sad? Uvijek je morala nešto misliti. Kad bi barem mogla znati odakle dolaze takva pitanja. Možda doista pripada tipu ljudi koji moraju uvijek nešto razmišljati i pretresati. Što je najgore, čini joj se da se sve odvija u krugu jedne te iste misli. Točno zna kako sve počinje i kako završava, kao u luna parku primjerice. Samo ovo što se njoj događa nije zabavno!

Ljudi i trgovine, seksi šopovi, sve što je vidjela na Zapadu nije srušilo njene predodžbe. Postoji milijuni sitnih finesa. Ljudi svašta prežive. Ona je prihvatila posao u mesnici kod nekog Meksikanca. To se dogodilo slučajno. Mogla je prihvatiti i neki drugi posao. No odmah je odbacila pomisao da to nije za nju ili da je to nešto privremeno ili ponižavajuće; ako tako razmišljaš, ako misliš da je nešto ponižavajuće za tebe, već si u zamci i misliš da si bolja nego što jesi, spremna nasjedati svakakvim zahtjevima koji sigurno nisu tvoji. Željela je taj posao, premda nije bio ni lijep ni ugodan. Ni rezanje ni čišćenje ni klanje, ništa od toga nije ugodno. Zamahneš satarom i slušaš lomljenje kostiju. Ili samo nožem prođeš kroz slezenu i osjetiš da postoji nešto mekano, jako mekano. Meso je čudo. Gledaš ga i znaš da je meso i vidiš da je meso, ali zapravo ne shvaćaš da je to meso nekad stvarno bilo životinja, da je ta životinja doista hodala i trčala. Možda je i bolje da je tako osjećala, možda drugima nije tako pa udaraju po mesu čitav život. Tu na Zapadu brzo shvatiš da su svi koji se žele ovdje obogatiti banditi, i da ako se želiš obogatiti moraš drukčije funkcionirati. Njoj je tada bilo svejedno, ali jednog je jutra ustala i više joj se nije vraćalo u mesnicu samo tako, bez nekog pravog razloga. Povremeno bi zamišljala što bi bilo da je ostala parati goveđe kosti i vaditi svinjske slezene. Ipak, ostala je u biznisu. NA neki način. Sada je vozila hladnjaču s mesom. Kada bi u hladnjači došlo nešto ilegalno, Meksikanac bi prekrižio dva prsta u slovo X.

 

 

ROĐEN JE PREKASNO, samo jedan dan prekrasno, dan nakon Dana republike te slavne godine 1968. Ohhoho, govorili su kao da nisu dobro čuli što je rekao, koje je to godine rođen? Nije shvaćao zašto je to svima tako čudno, zašto značajno dižu obrve i posprdno viču eh heh eej, moj mali, pa i ti si šezdesetosmaš aha hah aj, no vremenom se bio navikao i na to kao i na sve drugo. Bilo je lakše kad je primijetio da mu više ne namiguju ili ne tresu glavom. Kad je konačno shvatio po čemu je ta ah-ha-ha godina 1968. važna, bilo je kasno, nije bilo nikoga tko bi dizao obrve ili sumnjičavo vrtio glavom. Dotada je svaki njegov rođendan, dan nakon euforične proslave, vatrometa i velikih riječi, te rjeđe parade tenkova, na njegovu žalost, bio nekako tužan. Dan poslije sve je bilo tiho i pretiho na ulicama: obično bi padala kiša ili susnježica, trobojnica bi tužno lelujala, već pomalo zaboravljena.

Zar se doista nije mogao roditi samo dan ranije!? Ili samo nekoliko sati ranije!? O okolnostima tog događaja ispitivao je mamu, doduše ne prečesto, već u razumnim vremenskim razmacima, po njegovom mišljenju. Koliko god želio poboljšati ili čak ispraviti činjenice, odgovor je ostajao isti: 30.11.1968. u 13 i 30. Pitao bi roditelje nisu li možda pobrkali dane? Nisu. Nije li možda rođen u pola dva u noći, što bi ga itekako primaklo željenom cilju. Ne, ne i ne, u 13 i 30. Možda su zbog tako traljavog početka i traljavog kašnjenja proizašle sve njegove konfuzije i kasniji nesporazumi, možda je zato bio tako brižan u rekonstrukciji neprijateljskih ofenziva iz vremena Drugog svjetskog rata. Drug Tito nikada nije saznao kakvog je vjernog poklonika ratnih taktika imao u Tiboru. Možda bi se i on sam mogao i zamisliti onako u njegovom stilu, da je samo imao uvid u širinu tog poznavanja materije, koje je bilo tako detaljno da su ga jednom poslali na tada uobičajeno školsko natjecanje o povijesti NOB-a. Tako je po prvi puta u životu otputovao u Skoplje.

Na početku se činilo da će sve biti lako, pitanja su bila smiješno jednostavna, no jedan je dečko odbio odgovarati na svima poznatom, zajedničkom jeziku. Ni uz najbolju volju ne uspijeva shvatiti zašto to čini. Uz njega nema nikoga tko bi mu razjasnio što se događa. Gotovo je, uhvaćen je u mrežu panike. I prije je osjećao da mu nešto prešućuju, s rubova nekih slučajno uhvaćenih razgovora shvaćao je da postoje stvari o kojima on ne zna ništa. O kojima se pred njim govori nekim šifriranim jezikom. Eto dokle je to došlo, sad će i njemu postaviti neko pitanje. I doista su ga postavili. On, bijesan zbog svega, također šuti. Svi postaju strašno živčani, viču da samo kaže zna ili ne zna, ostalo nije važno.

– Reci barem nešto, bilo što! – derao se na njega neki kvadratni debeljko s pravokutnim naočalama.

Prijetio je prvoklasni skandal, no kao i obično u takvim slučajevima, on zna da neće izdržati, na kraju će ipak nešto promucati, i tako će ovo poglavlje biti završeno

Njegovu, Titovu, smrt podnijet će stoički, bez suza. No, kad o tome kasnije razmišlja, baš to ga zbunjuje i plaši. Zašto se nije rasplakao? Ni na to pitanje nije želio znati odgovor.

Paralelno s društveno-političkom karijerom u osnovnoj školi vodi intenzivnu sportsko-nogometnu. Krah obje zbiva se nekako u isto vrijeme. Iako je bio spretno lijevo krilo, problemi su bili, da tako kažemo, u voluminoznosti, koja će ga pratiti čitav život. Te godine neuspjesima nije bilo kraja: nakon sporta i politike, uslijedila je i umjetnost: uljudno su ga zamolili da napusti muzičkoj školu, zbog, kako je glasilo službeno školsko objašnjenje, “razigranosti i nedostatka sluha”. Doduše, muzička škola bila je grozna gnjavaža, no zanimljivo da se unatoč tom poniženju roditelji nisu dali smesti pa je još tri godine pod prisilom čučao u nekom komornom školskom gitarističkom kvartetu.

Godina njegovih velikih neuspjeha bila je 1980. U Moskvi je održana 22. Olimpijada na koju nisu došli Amerikanci. U Pekingu su sudili nekakvoj četveročlanoj bandi. Nekadašnji glumac Ronald Reagan postao je novi predsjednik SAD. Đorđe Balašević otišao je u vojsku i snimio Računajte na nas! Merima Isaković doživjet će tešku automobilsku nesreću, a moskovski profesor Jumašev tvrdi da će je izliječiti. U Jugoslaviji je sve popularnija iscjeliteljica Džuna. Rat u Afganistanu sve se žešće rasplamsavao; čulo se nešto i o vojnom udaru u Turskoj, te o pokretu Solidarnost iz Gdanjska koji se nalazi u Poljskoj. Crveni Kmeri u Kambodži opet su pravili rusvaj.

A u Đakovu je umirao njegov dida.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.