Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

4.

 

OSJETI PRAVU PRISNOST promatrajući je kako se češlja pred ogledalom.

– Molim te, nemoj me samo sad dodirivati – rekla je spuštajući četkom niz duge pramenove.

U toj zagušljivoj sobi nije se moglo ugodno živjeti među glomaznim namještajem, s velikim okruglim stolom nasred sobe i načičkanim teškim goblenima na zidovima. Za koji trenutak, nakon što bude ustala, u prolazu će ga snažno uhvatiti za rame.

– I što je bilo dalje? – upitala je.

Iznuren je ovom igrom.

U početku je sve izgledalo samo kao Bišopova šala. Svirati u bandu? Pa tko se nije barem jednom zamišljao u rock grupi? Tko nije skakao po sobi zamišljajući sebe ispred publike? Već se mogao zamisliti kako vrat bas gitare visoko uzdignut, iako mu je Paul Simonon bio uzor – on je svoj bas držao skroz nisko – no svejedno se uspijeva ugledati ispred mikrofona kako urliče

refren te ustalasano mnoštvo za njim. Uskoro je grupi pronađeno ime. Vibra Junkers, sasvim prigodno za pankerski band. Smislio ga je Bišop. Ali prije nego što je band i dobio ime, svatko je navlačio na svoju stranu. Prvi zaključak bio je punk. Ali, kao što su svi znali punk je već bio nestao. Ili uopće nije bio nestao? Čak ni oko toga se nisu mogli složiti. Pljuštali su prijedlozi što bi trebali svirati: garažni punk, alter-rock, power-pop, hard pop, psychobilly. Javili su se i problemi s terminologijom, no to je bilo najmanje što ih je mučilo.

 

 

SUN STUDIO, smješten u nevelikoj i jedva primjetnoj dvokatnici, nalazi se na istoj adresi kao i do prvog i jedinog preseljenja 1958., na 706 Union Avenue. Obilazak samog studija-muzeja odvija se svakih četrdeset i pet minuta. Publika je toga dana ista kao i svugdje: turistička grupa koju čine debeli Amerikanaci jedva odredljivog spola, zatim Japanci ili Kinezi, vjerojatnije Japanci, iako je u novinama pročitao da Kinezi postaju sve značajnija turistička sila, te određeni broj osoba koje su mogle doći od bilo kuda. I, u slučaju ove turističke grupe, jedan uznemireni latino-tip, možda Španjolac, odnjegovanog macho izgleda. Svi skupa čekaju isti termin. Da bi nekako potrošili vrijeme, babci pobožno razgledavaju suvenire, Japanci-Kinezi preglasno brbljaju, gotovo urliču, a Latino pomalo izbezumljeno hoda govoreći sam sa sobom. Negdje je zaprljao, a mjestimično i razderao svoje skupocjeno safari odijelo, kao da se doista upravo vratio iz džungle. Možda je to dio nekog posebno luksuznog turističkog aranžmana DŽUNGLA – MEMPHIS? Ne postoji li već ionako jungle rock? RUNINIG THROUGH JUNGLE? Možda je demolirao Elvisov JUNGLE ROOM u Gracelandu. Možda je Latino religijski fanatik? Tim prije što se na njega nitko posebno ne osvrće, takve tipove nitko ne želi dulje promatrati.

Sjedne za stol izmoren ovim, u biti dosadnim prizorom. Uzme prelistavati već prilično raskupusani USA Today. Naslovna priča govori o slučaju svećenika – pedofila. Čita tekst bezvoljno, primjećuje da je napisan suzdržano, premda novina slovi kao senzacionalistička. Svećenika novinar opisuje kao kriminalca koji je godinama uspješno izmicao kazni zbog nedostatka dokaza. Pročita još dva stupca i čitava mu priča dojadi. Već zijevajući uoči da je svećeniku bilo svejedno jesu li posrijedi dječaci ili djevojčice. Je li to i inače kod pedofila tako ili se i oni dijele na one koji vole curice i one koji preferiraju dječake? Nikada o tome nije razmišljao. Nadalje, postoje li odrasle žene pedofili? Zašto se nikada nije više informirao o toj temi? Možda stoga što su mu se još u pubertetu sviđale odrasle žene. Možda je to dokaz njegove intelektualne skučenosti, nevoljkosti da razmišlja o bilo čemu drugom osim o sebi!? Zatim prijeđe na veliki tekst o povratku country super-grupe Flatlanders. Oni su postali veliki tek nakon što se raspali. Činilo mu se da je jednom bio preslušao neki njihov album i da je ploča bila neobična. Na posljednjoj stranici pronalazi tekst o hapšenju nekog Roberta Foxa, 68-godišnjeg farmera optuženog za ubojstvo 4000 hrtova. I to na osnovi satelitskih snimaka!

– Bio je to bizaran prizor – izjavio je novinaru veterinar David Whetstone – Foxova farma je pravi pseći Dachau! Na farmi smo pronašli čak 40 svježih leševa, što je opovrglo Foxovu prvu izjavu da je “posao” davno napustio. Fox nije poricao da su na njegovu zemljištu zakopane tisuće psećih leševa.

– Uradio sam to sam i nikoga drugog ne krivim – rekao je optuženi novinarima dodavši da se kune Biblijom kako nije želio da ti psi pate.

No autopsija je pokazala da od četiri ekshumirana psa čak trima nije bilo pucano kroz usta, što je jedini dokaz trenutačne smrti tih životinja, već u vrat ili drugdje, što znači da su sigurno patili prije nego što su umrli.

– Mi ne možemo znati koliko dugo su patili, nismo čak sigurni jesu li ti psi bili živi ili mrtvi dok su zakapani. Teško da ćemo to otkriti – nastavio je šerif Heuy Mack jr. dodavši da je Robert Fox optužen zbog okrutnosti prema životinjama. Fox je priznao da je povremeno bio plaćan 10 dolara po psu, od čega – napomenuo je šerif – valja oduzeti troškove iznajmljivanja traktora za iskapanje masovne grobnice. Šerif je primijetio da eutanazija u veterinarskoj klinici stoji dvadeset dolara. Prije nego što je otpušten, Fox je radio kao čuvar na psećem trkalištu. Godišnje se u Americi održava na tisuće utrka pasa hrtova koji se mogu natjecati najviše tri sezone. Više od trideset tisuća hrtova svake godine ostavljeno je ili napušteno. Dvadeset tisuća zdravih hrtova godišnje bude ubijeno diljem SAD, od čega pet tisuća štenadi prije nego što uopće dobiju šansu za utrku. Dok je promatrao lice Roberta Foxa, a bilo je to lice holivudske zvijezde, dodirne ga mlada prodavačica i on se trgne tako snažno da se i ona preplaši.

– Oprostite – rekla je – ali ako ne želite čekati još četrdeset i pet minuta, morate sad kupiti kartu. Obilazak samo što nije počeo.

– Svakako, hvala vam – odgovorio je.

Ispostavilo se da će ih baš djevojka za koju je pomislio da je prodavačica, i koja je izgledala kao sestra Buddyja Hollyja, voditi kroz muzej.

Sun studio skromno je sastavljen od tri sasvim obične prostorije. “Muzej”, smješten u zasebnoj sobi, prepun je rariteta: prvi singlovi, plakati, fotografije, Elvisova svjedodžba o završenoj gimnaziji, plastična Elvisova bista, stroj koji funkcionira kao kućica za ekspres fotografije – vi snimite neku pjesmu, a mašina vam odmah izbaci singl ploču; ako ne valja, bacate singlicu i snimate ponovno. Kuću je 1958. godine preuzeo neki brijač i na tom istom mjestu dvadeset i pet godina držao svoju radnju ne promijenivši je. Zato u Sun studiju, koji i danas “radi”, možete snimati u potpuno istoj atmosferi kao i Johnny Cash, Perkins, Roy Orbison, Jerry Lee Lewis. Sam studio smješten je u sobu veliku poput dnevne sobe, osim miks pulta smještenog u manju, susjednu prostoriju, sličnu šupi. Instrumenti su također iz onog vremena – možete ih slobodno dodirivati, uključujući i najdragocjeniju stvarčicu, Elvisov mikrofon.

– Sigurno vam je teško zamisliti da su sve one pjesme snimljene u ovako skučenom prostoru – reče voditeljica.

Babci su vrištali od ushićenja. Kinezi, očarani, nisu mrdali. Latino je svetački mirno buljio u pomalo grotesknu plastičnu Elvisovu statuu.

– Ima li pitanja? – sestra Buddyja Hollyja se smješkala.

Znao je da to nije pravo mjesto, ali nije mogao izdržati a da ne upita: Je li Elvis imao psa? Nije bio siguran da li se išta čulo od onoga što je rekao. Latino je izabrao baš taj trenutak da ispali čitav šaržer u plastičnog Elvisa.

 

 

NJEGOVA STARAČKA BOLEST sve je mijenjala u njihovim životima. Ljudi oko njega kao da su počeli hodati sporije, teže i pogrbljenije. Tibor je roditelje tih dana jedva viđao, naročito mamu koja je sve dulje ostajala u krevetu zaključavajući se u spavaćoj sobi. I on je svaki dan sve dulje ostajao u krevetu gledajući u strop i razmišljajući o svemu što se događa. To što je vidio iz kreveta na stropu bile su sjenke automobila. Mislio je, tamo dolje na ulici zuje fantastične životinje ili svemirski brodovi ili trolejbusi. Lovio je trenutak kad bi se raspao neki bljesak na atome ili na auto-atome valjda, zum-zum-zum, i u jednom trenutku bi se nešto odlijepilo točno ispod njegova prozora, tamo gdje se sinoć samotno ljuljao semafor na oštrom vjetru. Ispod semafora danju je prolazilo mnoštvo. Njegova je obitelj stanovala u jednoj od najprometnijih gradskih ulica – noću je bilo prilično teško dočarati zvukove pucketavog hodanja i kretanja, koji iz kreveta zvuče drukčije nego kad sam hoda ulicom, besmislenije i odijeljeno od onoga što se doista zbiva, ili barem izgleda da se zbiva. To ju je brinulo: čak i ono što je čuo iz kreveta u kojem je ležao nije isto što bi čuo dok je prilazio prozoru. Iz kreveta su se vidjeli samo krovovi, vrlo stari krovovi. Zapravo, vidio je samo dva krova – jedan smeđi, drugi crveni. Točno nasuprot krevetu nalazila se višekatnica. Na prvom katu bio je neki ured. On bi se probudio a mršava plavuša i visoki sjedi muškarac već su bili na svojim mjestima. Fascinirala ga je njihova mirnoća. Nisu urlali kao da su zatvoreni u kavezu. Dapače izgledali su vrlo mirno. On ne bi niti jedan tren izdržao na takvom mjestu. Sjedili bi za stolom i nešto pisali i pisali. Pitao se hoće li tako izgledati i njegov život i hoće li i on jednom sjediti za takvim stolom već rano ujutro, i nešto pisati?

 

 

NA DRUGOJ FOTOGRAFIJI zaprašena palma ljulja se ispod zrcala. Sol je u tanjurima. Na drugoj strani ulice stajala je potleušica, kao iz starosvijeta. U drugoj zgradi, prljavijoj, s druge strane ulice svjetlozeleno neonsko svjetlo titra u nekom uredu. Jedna vrata su otvorena a druga zatvorena. Sve je drukčije nego u svescima Svijet oko nas.

 

 

KRENUO JE PREMA OMOTNICI koja ga je dugo privlačila i uvježbanim pokretom izvukao ju je ispod metalne pregrade. Kao i inače u takvim situacijama, ne uspijeva suspregnuti uzbuđenje. Izlazak novih ploča u njemu uvijek izaziva osjećaje koje nije uspijevao zatomiti. Znao je čitav ritual napamet, no svejedno bi ga uvijek iznova intenzivno proživljavao: prvo okreće zadnju stranicu i zuri u podatke na omotnici. Ako nisu otisnuti na poleđini, postupak je teži jer se već tu, na licu mjesta u prodavaonici ploča, mora izvlačiti unutrašnji omot, što je strašno nespretan posao. Najneugodniji je osjećaj da što dulje držiš omotnicu raste obaveza da je moraš kupiti. Rafovi su puni ploča koje je dovoljno pogledati samo jednom da bi bila shvaćena njihova suvišnost. No on prema svemu suvišnom ima respekt, privlače ga predmeti koje očigledno nikome nisu potrebni. Prodavačice velikih očiju, bezazleno ga promatraju, njih jednostavno zanima sve. Samo tako, naprosto su znatiželjne.

U njegovom životu sve je bilo drukčije od kada je gramofon postao središte njegove sobe. Glazba je tako jednostavan izvor zadovoljstva koji samo treba pronaći, što je uvijek teže nego što se čini. Tek kad bi iscrpio sve zalihe u jedinoj pravoj prodavaonica ploča u gradu, iza Supermarketa na Trgu Lava Mirskog, tek onda bi išao drugamo, u robnu kuću Nama ili prodavaonicu nasuprot katedrali, iako nerado jer te prodavaonice nisu funkcionirale kao samoposluživanje.

Subotom je odlazio na tržnicu gdje su dvojica tipova prodavali rabljene ploče u velikim kartonskim kutijama, jedan visoki, duguljasti i nekako kabast, a drugi malen i oštar s debelim okvirima. Jedva su ga primjećivali, ali to nije bilo važno. Tibor je razgledavao njihove ploče, a među njima i one Koje Je Neizostavno Želio Imati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.