Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

5.

 

SAMO SU PREŠLI cestu i našli se u ružnoj višekatnici. Ta zgrada bila je prvo što je gledao svakog bogovetnog jutra dok bi ustajao. Onako ružnu smatrao ju je normalnom i prepoznatljivom sve dok mu jednog dana ne sine da se toj zgradi, za razliku od ostalih u susjedstvu, nikada nije približio niti ikada vidio ijednog stanara. Možda bi jedino tu i tamo ugledao neku sjenku kako se pomiče iza zavjesa.

I sad su zajedno ulazili baš u tu zgradu: kamene, šarenkaste stepenice, pomiješanih bijelih, sivih i crnih mrlja. Na polukatu zastanu pored rupičastih zidova. Od tamo se sasvim jasno vidi njegov prozor. Možda, pomisli, netko drugi večeras sjedi u mraku i promatra njih koji su također sjedili u mraku. Protrne od te pomisli. Sasvim slučajno svjetlo nisu upalili, ali ipak ona je ovog puta zaista sjedila u njegovom krilu, u jednom trenutku zaista ga je i zagrlila, drveno doduše, ali ipak je to bio zagrljaj. Je li to netko iz ove zgrade mogao vidjeti?

Na polukatu mu u ušima odzvanja tirada o pobunama, hrabrosti, nepotkupljivosti i idealizmu. Kakve to ima veze i s čim? Njemu se to čini praznom pričom. No, kao da nije postojala ni jedna jedina stvar koju Bišop ne bi rekao a da Tibora ne bi iznervirala. Stoga mu je rekao: odustajem, zaboravi, ne želim sudjelovati u svemu tome. Bišop je bio spreman za operetnu scenu. Tibor još samo doda da jednostavno nema bas gitaru, a ni potreban novac da ju kupi.

– Jel gitara problem? Ili nešto drugo? – viče Bišop užarenih očiju moćnika. – Pitam jel’ gitara problem? Samo mi reci jel’ gitara problem? Ako je problem, možeš ga smatrati riješenim.

I zaista je donio gitaru na njihovu prvu probu. Nije imala neko poznato ime, ali je bila krasna, vitka, tamnosmeđe boje. Pravo iznenađenje! Sjedili su na klupici i šutke pušili cigaretu za cigaretom, Bišop je ustao nekako neobavezno i s rukama na leđima, kao Samuel Beckett ili možda profesor Baltazar, odnekud donio gitaru. Morao je ranije doći u atomsko sklonište i sakriti gitaru. Kako mu je uostalom samo uspjelo dobiti taj prestižni prostor za probe? Volio je, očito, pripremiti scenu. Možda bi se trebao baviti teatrom?

Henrik Bilgbauer je sve to živčano promatrao. Crveni Virag je, kao i obično, želio biti neprimjetan. Klaudija je odjenula izazovno usku platnenu suknju i široku majicu bez rukava, i nitko se nije mogao odvojiti od njenih nogu, guzice, vrata, krupnih sisa koje su slobodno lelujale. Nije ju brinulo što je neobrijana ispod pazuha, premda se činilo da ne diže ruke prečesto. Isprobavajući gitaru – imala je zaista moćan zvuk – Tibor zabrinuto primjećuje kako ona sve pažljivije sluša Bišopova predavanja. Mora to nekako prekinuti. Pomisli da zatraži da za svaku pjesmu dobije notni ispis, da kasnije ne bi bilo zabune.

Bišop ga pita je li ikada vidio nekog rock basista s notnim stalkom ispred sebe, a on kaže da je to stvarno vidio, na koncertu Suzanne Vega.

– Ovaj razgovor nastavit ćemo kasnije – kaže Bišop.

U podrum je već ušao mršav neobrijan tip duge masne kose, i, što je još neobičnije, duge riđe brade. Izgledao je otprilike kao mladi Jerry Garcija.

– Ovo je naš novi gitarist i skladatelj Horvat Bela – kaže Bišop i pruža mu ruku rutinirano poput televizijskog voditelja.

Tip ih gleda gladeći svoju dugu bradu, a laki smiješak mu bježi s lica.

Bišop naglas iznosi kronologiju njegovih velikih sportsko-alpinističkih uspjeha, među ostalim i to da se nitko mlađi nije popeo na Kilimandžaro. Je li to istina? Jest. Promatrali su ga. Ne izgleda kao netko tko bi se zanimao za planine. No kako uopće izgledaju ljudi koji se zanimaju za takvo što? Moraju li imati bradu? On i Bišop čavrljaju. Tibor primjećuje da Klaudija posebno pažljivo prati sve pokrete pridošlice. Smješkajući se prilazi mu. On gladi bradu ubrzanije. Razgovaraju, o komponiranju i Paco de Luciji. Bišop iz petnih žila potiče ovu konverzaciju. Slijede avangarda, himalajski pjevači i Joy Divison.

Premda sjedi na drugom kraju podruma, Tibor opet čuje stvari koje ne želi čuti. Bišop je izgleda bradatom već proslijedio neke Bilgbaureove tekstove, te će im on, evo sada, odsvirati kompozicije koje je već skladao. Tibor osjeća da stvarno sve to neće moći istrpjeti, no Horvat Bela je već zgrabio gitaru, uključio pojačalo, i ubrzo su opkoljeni lijepim i tužnim melodijama. To su prave rock pjesme, dorađene, s refrenima, dramatikom i solima. Odsvirao ih je tri ili četiri, Iznenađujuće je kako dobro zvuče, pomalo kao Beatlesi, tugaljivo i lijepo u isto vrijeme. Kao da je uspio odsvirati sve što su svaki dani viđali: stube, drveće, lišće, neku stazu pokraj kuće. Iskustvo za koje su mislili da je samo njihovo. Ustvari, svirao je što su osjećali. Povrh svega, ima i vrlo lijep glas.

Bišop ustaje. Tiboru je odmah neugodno. Očekuje da će Bišop reći da nije dovoljno revolucionarno. Gdje je tu teorija el foco i nekoliko minute panike? No ipak plješće onako s cigaretom ustima i okreće se prema ostalima govoreći: Jeste li vidjeli? Jeste li to samo vidjeli?

– Imaš li još takvih pjesama? – upita Henrik Bilgbauer.

– Imam – odgovori.

Odsvirao je još nekoliko pjesama, podjednako lijepih. Sedam ili osam, gotovo čitav album.

 

 

A SADA BI SE STVARNO morao pojaviti on, istinski junak Tiborova djetinjstva, stric Leopold Farkaš! Zbog najnovijih događaja, uključujući ponajprije didinu bolest, svi su nekako i očekivali da će uistinu iskrsnuti, oprezno doduše, jer baš nitko sa sigurnošću ne može tvrditi hoće li se on stvarno pojaviti na mjestu gdje ga očekuju ili ne. Njegov tajanstveni posao – tako je Tiboru bilo objašnjeno – zahtjeva strahovito mnogo putovanja. Svejedno, sada je tu s velikim žutim hokejaškim štapom u rukama, tako čudnovatim da ga je čak i mama poželjela razgledati u pauzi između ridanja. Leopold – a svi su ga naravno zvali Leo – za njega je neka vrsta supermana: skija, pliva, zna sve o automobilima, knjigama i glazbi. Po njegovoj “momačkoj” sobici ne može se – protestirala je njegova mama – ni hodati od svih tih starih novina, časopisa i stripova, čuvanih iz nekih tajanstvenih ali i sasma razumljivih razloga. Ta sobica je Tiboru bila stalno na pameti, pa bi često, dok je Leopold plovio ili letio ili što već radio, posjećivao baku – zvao ju je bakom iako je ona bila tek bakina sestra – mudro skrivajući kako se jedino želi uvući u Leovu sobu i prčkati po njegovim stvarima do mile volje. Tako je na tom mjestu začeta Tiborova strast prema novinama uopće, tamo je pronalazio one koji njegovi roditelji nisu kupovali – Studio, Start, Danas, Trag, Život, Džuboks. Nije mogao a da ne pomisli da ih nisu kupovali samo zato jer su bili tako privlačni i zabavni. Sjedio je u njegovoj sobi i dugo ih prelistavao. Čitao je satima, a baka bi zaboravljala na njega. Upadala bi tek nakon uzrujanih telefonskih poziva njegovih roditelja. Tako se raspadao čaroban svijet astronauta, golišavih žena, motociklista, ubojica i čudnovatih umjetnika, no slike koje bi tamo vidio plamtjele su još dugo nakon što bi se vratio kući: čak i u njegovom krevetu ljudi su dizali revolucije, skidali se goli i plovili do egzotičnih destinacija gdje bi susretali ljepotice koje bi ih ostavljale bez daha.

U široj obitelji nije bio previše respektiran Leopoldov odnos prema roditeljima. Jasno je i zašto. Svi su morali barem jednom čuti kako se prepire s njima, kako im sve pažljivo razlaže, kao da je on njima roditelj, kao da oni moraju paziti da ne naprave neku ludost. Tiboru je to bilo smiješno, njegovoj majci ipak ne, premda je Lea jako voljela, i baš zbog toga bila tako ogorčena. Nije red da se s njima tako razgovara bez obzira na sve! Ni ona nije mogla poreći da su dida i baka Farkaš kruti i nefleksibilni, da se opiru svemu što je neuobičajeno, neustaljeno ili novo.

Na jednoj poznatoj obiteljskoj fotografiji dobro se vidi koliko Leo uistinu nalikuje na košarkaša Kićanovića, što on, Tibor, oduvijek tvrdi. Kad bi se osjećao uistinu usamljenim, razgledavao bi tu fotografiju: potražio bi u drugom redu drago, poznato lice – tada još gimnazijsko – kako se neuspješno pokušava ozbiljno namjestiti. To bi ga uvijek, baš uvijek, nasmijalo.

Košarka je na visokom drugom mjestu Leovih fascinacija, što je Tibora pomalo razočaravalo. Utakmice naše košarkaške reprezentacija Leo ponekad gleda sa svojim roditeljima. Kad bi se to dogodilo, baka bi u pravilu ogorčeno komentirala:

– Pa ja to ne mogu više izdržati, on samo sjedi u toj fotelji i dere se DUPLA ili KORACI, a stari ništa ne vidi i samo viče gdje kada – prepričavala je ne otkrivajući da u isto vrijeme na 2. programu zločinci s TV Zagreb emitiraju seriju koju ona pomno prati.

Tibor je svakom gostu pokazivao to žuto-zeleno drveno čudo s velikim štampanim slovima PZS ističući da mu je samo Leo mogao donijeti tako senzacionalan dar! Tiborov otac je kvario atmosferu neumjesno tvrdeći da PZS znači POLJSKI SPORT. Svi su se drugi dobro zabavljali gledajući kako gosti uzimaju taj štap izvodeći s njim svakojake gluposti, okrećući ga gore dolje, češkajući se po glavi, ispuštajući kojekakve zvukove, ili pak nespretno glumatajući oduševljenje.

Taj veliki drveni hokejaški štap, praktički neupotrebljiv u općinskom poimanju sportskih aktivnosti, bio je lijep, ako ništa drugo. O tome su se svi slagali. Teoretski bi u predsoblju mogao njime zamahnuti dva-tri puta, no ako bi to doista uradio, svi bi odmah urlali da će porazbijati goblene ili kristalne vaze u vitrini ili već nešto od neprocjenjive vrijednosti.

Tako je njegova hokejaška karijera stagnirala već na samom početku. Sretna, koliko i nesretna okolnost bila je da ni on, kao ni bilo tko drugi, nije znao nikoga tko bi imao hokejaški štap. Bilo je neobično zamišljati da dječaci negdje na ledenom sjeveru sasvim prirodno mašu tim neobičnim predmetom. Napeto je iščekivao prijenos neke hokejaške utakmice, koje do tada nikada nije primjećivao. Jednom kad se konačno pojavila na televiziji, brzo je izgubio interes jer onako kratkovidan na crno-bijelom ekranu nije vidio pločicu koja se zove “pak”, osim ako se ne bi sasvim približio televizoru, a tad bi svi opet počeli urlikati da će oslijepiti.

Kako je vrijeme prolazilo, prema štapu je postajao ravnodušniji. Jednoga dana stavio ga je iza ormara. Svi su zaključili da mu je sada tamo mjesto. On ga više nije ni pomicao. Tek bi povremeno zavirio provjerivši jeli još uvijek tamo ili je nekim čudom sam pronašao put za Poljsku.

 

 

PRIDIGLA SE IZ KREVETA, shvaćajući da se nalazi u njoj posve nepoznatoj sobi. Sama je sebi bila smiješna u novoj situaciji, no i dalje je ostala sjediti u krevetu. U neprilici se zapilji u akvarel okačen na zidu. Zatim se okrenu: pogleda u tabure, pa u ormar i veliki prašnjavi stol naslonjen na zid do prozora. Svejedno, još uvijek ne shvaća gdje se nalazi! Možda ipak još spava? Ili je to možda jedna od onih školskih šala kakve se viđaju na filmu. Jednom su tako nekog dječaka premjestili u sobu u kojoj nije bio zaspao – izraz njegove prestravljenosti kad se probudio u drugoj sobi nije se dao zaboraviti.

Na stoliću pokraj kreveta ugledala je Bibliju. Možda je u nekoj hotelskoj sobi? Svejedno, uznemirenost ne iščezava, jer joj se takvo što nikada prije nije dogodilo. Četiri bijela starinska ventilatora i dalje se polako vrte, vrte, sve dok se najednom nije sjetila da ih je sinoć negdje vidjela, u nekom hotelskom baru. Primijetila ih je čim je ušla. Bar kao da je bio sastavljen iz odbačenih kulisa crno-bijelih filmova iz pedesetih. Ti ventilatori valjda ne služe ničemu, nisu raspuhavali čak ni one ustajale slatkaste mirise truleži, slične tajanstvenim mirisima zagorjelog ulja, koji su najintenzivniji za posjeta nekim vrlo starim znancima.

Sjetila se rečenica koje je izgovorio barmen tog jutra. Kao da ju je neka mašina iznutra neprestano ponavljala.

– Ako se zadržite još nekoliko trenutaka, shvatit ćete da je ovaj bar baš sjajno mjesto. Pogledajte samo ovaj šank, u Americi rijetko gdje još možete vidjeti takvo nešto. Pogledajte samo ove barske stolice, visoke i raskošne, udobne već oku, remek-djelo svoga žanra. Samo sjednite!

Izađe na terasu i ispred nje se odmah izvi sunčani dan. Zavrti joj se od vrućine i lagano zatetura. Noge joj bijahu teške, a kad se konačno uspravi, duboko dolje u dvorištu ugleda neonsku reklama s velikim slovima, koja su još treptala. Ispod reklame netko je sjedio u prastaroj fotelji mašući nogama amo-tamo ispod stolice, poput nervoznog djeteta.

 

 

TREĆA FOTOGRAFIJA: stablo i dim ispod kojih je školsko igralište. To je njegova škola. Sjena njegova ogromnog tijela je na stropu. Njegova lopta leti u otvoreni prozor. Svjetlo se pojavljuje u zamračenim kutovima između dva srušena koša, između dva podrumska prozora, ispod zelenog stola i visoke žičane ograda. U prastaroj nepomičnost.

 

 

NA PUTU PREMA ŠKOLI svakog je jutra morao proći pokraj prodavaonice mješovite robe koja se nalazila u lijepoj secesijskoj zgradi, točno preko puta Rome. Postoji mnogo sličnih, uglavnom neprimjetnih zgrada u toj ulici na koje se posebno ne obazire, kao što se nije obazirao ni na ovu sve dok jednog jutra na ulaznim vratima nije uočio plakat na kojem je velikim štampanim slovima pisalo: STUC Istarska 5 – SLUŠAONICA. Ispod te riječi u prazni bijeli pravokutnik neka je ruka debelim plavim flomasterom upisala VELVET UNDERGROUND. Iz daljine mu se učinilo da sanja. Ili, vjerojatnije, kao toliko puta ranije, da je riječ o optičkoj varci. Ali sasvim se približivši shvati da se ovaj put ipak nije prevario, doista je pisalo VELVET UNDERGROUND! To ime na plakatu na staklenim vratima prodavaonice! Gleda zaprepašten srameći se svoje naivnosti. Mislio je, naime, da nitko drugi u ovom gradu nije ni mogao čuti za VELVET UNDERGROUND. To naprosto zvuči kao da pripada nekom drugom svijetu i nekom drugom vremenu.

Idućeg tjedna opet se pojavio isti plakat, i drugog tjedna također. Jedino su se imena izvođača mijenjala. Nije prestajao razmišljati o tim plakatima. Pomisao da se tako nešto odigrava svakog četvrtka, negdje u gradu, ispunjavala ga je čudnovatim uzbuđenjem. Ali on se tamo nije usudio otići. Neke od tih grupa još nije ni preslušao, a žarko je želio. Koliko god pokušavao, nije mogao doći do tih ploča. Nije ni imao ideju kako da ih se domogne. Paradoksalno, o tim grupama znao je mnogo, uvijek iznova iščitavajući onu jednu jedinu knjigu o punku objavljenu na hrvatskom jeziku, već sasvim išaranu, s velikom crnom mrljom na naslovnici. U dugim popodnevima zamišljao je taj svijet, teško prihvaćajući činjenicu da sve to stvarno negdje postoji. Pogotovo negdje u njegovoj blizini. To ga samo još više razdražuje. U nekoj imaginarnoj situaciji, pomalo iskrivljenoj, spreman je čak odgovarati iz predmeta punk, ako bi ga dakako imao tko ispitivati. Koliko je puta pjevač J. R. uživo gledao nastupe Velvet Undergrounda? Pri kojem je izvođenju pjesme pjevačica P. S. zakoračila u prazno i slomila sedmi vratni pršljen?

U te je stranice već toliko puta bio zavirio da mu je sve zvonilo u glavi dok se lijeno vukao sivim secesijskim bulevarom prema zgradi grozomorne škole koju je Austro- Ugarska sagradila kao konjušnicu. Poneke dijelove te knjige znao je napamet. Zaključio je da je sve to neobično, da može nešto zapamtiti točno od riječi do riječi, on, koji u stvarnom životu ima problema i s pamćenjem pjesmica.

Onog tjedna kad je napokon skupio hrabrosti, na plakatu je ispod SEX PISTOLS pisalo još i Razmjena i sajam ploča. To je presudilo. Žarko se želio riješiti nekih ploča koje je bio kupio u nedostatku onih koje je stvarno želio. No da je već na prvom koraku došao do ruba katastrofe, shvatio je nakon što je ušao u STUC. Zaboga, eventualni kupci njegovih ploča – Zabludjeli Naivni Idioti Tinejdžeri! – sasvim sigurno neće doći na tu slušaonicu.

No, kad je već bio tu, ušao je. U ovećoj prostoriji na prvom katu nije bilo puno posjetitelja. Dva, tri pankera s izderanim majicama Sex Pistolsa pili su pivo, neobično visoka i mršava djevojka u crnoj pelerini pušila je cigaretu na cigaršpic gledajući odsutno kroz prozor; jedna druga bila je toliko lijepa da se nije ni usudio pažljivije je promotriti. Visoki tip s orlovskim nosom mahao je albumom Laibacha. Omaleni dečko u dugom kaputu razgledavao je prvi album Discipline kičme. Njega poželi snažno zagrliti i reći mu: slušaj, tu ploču slušam već mjesecima.

Odložio je vrećicu s pločama na stolicu, no, po običaju, nepažljivo. Vrećica odmah padne na pod, a iz nje isklizne baš najgluplja od svih koje je ponio. Osjetio je kako ga je nekoliko očiju strelovito odmjerilo. Što hoće ovaj mali debeljko s tom smiješnom pločom grupe Bananarama?

– Donesi te ploče da ih vidimo! – reče naposljetku golemi disk džokej, no on je već grabio vinile i, nakon nekoliko trenutaka provedenih u centru pažnje, izjurio van što je brže mogao.

Kasnije u svojoj sobi prebirao je po dojmovima. Oni pankeri bili su mu najsimpatičniji, ali bio je svjestan da se nikada, baš nikada neće odvažiti da zatraži od roditelja da mu kupe majicu s natpisom Sex Pistols. Ta vrsta odlučnosti njemu je neprispodobiva.

I da: tko je bila ona ljepotica? Kad bi se mogao barem vratiti i nekoliko minuta razgovarati s njom? Ali kako, kako?, nakon što se propisno osramotio? Bananarama? Pa tko još uopće kupuje ili sluša Bananaramu?

Bijaše vrlo nesretan nakon tog svog prvog izleta u STUC. Činilo mu se da si je svojim nestrpljivim i nepromišljenim odlukama nanio nepopravljivu štetu i da će ga svi ti ljudi, ako ga ikada još budu vidjeli na ulici, naprosto ismijati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.