Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

6.

 

PREKO VISOKOG STAKLENOG ZIDA navučeni su debeli tamni zastori. Netko je očajnički pokušao oduprijeti se nadolazećim vrućinama i čudnovatoj omamljujućoj ljetnoj svjetlosti. Ti zastori, okačeni na najobičniju karnišnu, ipak su uspijevali zaustaviti glavninu sunčane fronte, koja se u brzom naletu nije uspijevala probiti kroz moćnu debelu tkaninu. Samo sasvim gore i sasvim dolje, ispod naboranih završetaka, tanke su sunčane trake mogle jedino mahati i mahati. Bilo je neizdrživo toplo. Pita se od kuda samo dolazi sva ta toplina, promatrajući kako na plafonu blješte svjetlosni krugovi, a male pahuljice u lakom ritmu padaju. Neke su, sasvim razigrane, neoprezno završavale svoj ples u tamnim tkaninama jedne očigledno prohujale civilizacije.

Čekanje ubija. Čim je zakoračila na ulicu, bila je potpuno mokra, niti jedan komadića njene kože nije bio suh, u sljepočnicama joj je tuklo unatoč sunčanim naočalama, a vrijeme je sporo prolazilo. Vani, to je već bilo sasvim nevjerojatno, iz trena u tren postajalo je sve toplije. Sasvim nisko na ploči pored izlaznih vrata vidjela je prastaru blijedu naljepnica AMERICAN EXPRESS. Pomalo se osjećala kao ta naljepnica. No svejedno, stajala je i dalje žmirkajući na ulici koju fotografi rado biraju za prospekte, hvatajući obavezno neki opipljivo prozračni, vidljivo sentimentalni ton. Drukčije ih ljudi ne bi htjeli gledati, pa valjda zbog toga i ovakvi dani izgledaju na fotografijama uvijek kristalniji i čišći. Nekoliko lica znatiželjno su je promotrila onom posebnom vrstom pogleda prepoznavanja. I njoj se činilo kako ih je nekad već negdje susrela. Neki mutan, ali zapravo shvatljiv osjećaj govorio joj je kako ih je morala susresti baš u ovom bljeskavom jutru.

 

 

ISKOČILI SU iz kamiona na kojem je pisalo SELIDBE KOVAČ. Radnici su odmah istovarivali namještaj ispred kuće u koju su se trebali useliti Bela i njegova majka. Kvart se nalazi na sjevernom rubu grada, u nizu istih, na prvi pogled sumornih radničkih dvokatnica građenih krajem pedesetih. Ali, baš u toj sumornosti Tibor pronalazi neodoljivi šarm. Može čak vidjeti kako ljudi, vraćajući se s posla, zaviruju u pokrajnje prozore soba u kojima su televizori već usijani. Ili kako ispod prozora u sparna predvečerja mirno plove prastari automobili. Valjda i snijeg ovdje pada uvijek na isti način! Ništa, baš ništa ne bi moglo promijeniti tijek života u tim kućicama, osobito ne jedna selidba.

Donedavni stanari, invalid, žrtva nedavne prometne nesreće i njegova supruga, nisu ih ni dočekali. Po kući kruži tek blijedi, nezgrapni dečko u poznim tinejdžerskim godinama. Kruži oko Tibora i Bele, kao da su mu oni slomili oca na jedinoj zebri u Bosutskom naselju. Bela opet zamišljeno gladi svoju dužu riđu bradu podignuvši gornju usnicu sve do vrha nosa. Veliki dečko naposljetku stoji neodlučno pored ulaznih vrata.

– A plakat? – dovikne mu Bela

Na to se svi okreću prema fotografijama na plakatu. John, Paul, George i Ringo ne shvaćaju valjda da se ovo i njih tiče, što klinca, izgleda, još više razbješnjuje, pa brzim korakom kreće prema zidu. Odlučuje se za grubu i osvetničku egzekuciju. Tibor se uživljava u prizor: već vidi kako se slika cijepa negdje na Ringovu nosu, da je Harrisonov brk posve strgan. No ovaj prizor za tinejdžera ima tajanstvenu moć. Približavajući se zidu, hod mu se sve više usporava, nekako čak i protiv njegove volje, sve dok potpuno izmožden ne stane ispred slike. Pažljivo ju skine i još pažljivije presavije. Zid ispod slike kao da je bio nabubrio.

Novogodišnji praznici bili su se već sasvim približili. Dok je Bišop na skijanju, a Bilgbauer priveden doma u Dardu, Bela, Klaudija i Tibor probijaju se svakoga dana do Valentina ulicama zatrpanim snijegom. Između zidova kafića naručuju nove i nove runde naguravajući se ispred prozora i jedinog radijatora, promatrajući bajkoviti odvojak Reljkovićeve ulice. Bela sad shvaća da ga je Tibor pozvao samo zbog kolekcija vinila, koja obuhvaća možda čak i tisuću primjeraka! Bela je očito planski kupovao sve zanimljivije što je Jugoton nudio u zadnjih petnaestak godina, uključujući klasiku i džez. Vadeći ih iz kutija, i odmah ih razgledavajući, čak i kada nailazi na ploče grupa poput Uriah Heep, shvaća da to što vidi nije puko svjedočanstvo o jednoj bezumnoj klinačkoj strasti. No, pravo iznenađenje slijedi kad mu Bela priznaje da ih namjerava sve rasprodati.

– Rasprodat ćeš čitavu kolekciju, Isuse, zašto?

– Pa jednostavno mi više ne trebaju! – odgovara glasom mudraca.

Pojavljuje se i Klaudija, odnosno najprije njen smijeh. Ona se odmah prihvaća unošenja plakata s nekih prastarih mađarskih kazališnih predstava i likovnih izložbi u kojima je naivno slikarstvo udružilo snage s avangardom, zatim nešto običnijih slika, akvarela, različitih kipića i skulptura, pa longplejki zaboravljenih njemačkih pjevača i pjevačica, a kad radnici naposljetku odlaze, Bela vadi iz špareta kuhanu slaninu i ljutu crvenu papriku i veliki okrugli kruh i karnister graševine, te im nudi izum za koji tvrdi da je samo njegov: zarolajte komadiće mesa u papriku, odlomite hljeb po izboru i sve to zalite sa što više graševine.

Slušaju džez. Milesa, i opet Milesa, sve dok se Tibor, već pripit, ne prodere.

– Kupujem! Kupujem čitavu kolekciju, ako sad budeš puštao najdivnije pjesme iz svoje predivne kolekcije na aukciji. Jedini uvjet je da nema heavy metala.

– Oke, oke – kaže on – i već stavlja ploču na gramofon.

– Slušaj ovo! Slušaj! Cincla, Cincla, Cincla…

– Pa što je to, jebo te…

– Emerson Lake Palmer! ELP!

– CINCLA! CINCLA!

– ISUSE, a ovo?

– Oh, Pardon. Satus Quo. Hard rock.

– Aaaaa…

I Just Called to Say I Love You

KLAUDIJA: Samo se vi sprdajte, ovo je meni lijepa pjesma.

– I onda legendarni pjevač za sve generacije i njegov hit In the Air Tonight.

– Fuj!

KLAUDIJA: Meni je i ovo lijepo, ne znam što je vama dvojici.

– Ah, a di si ovu našao?

Nights In White Satin!

– Isuse, perverzno.

KLAUDIJA: IDIOTI! JA I OVU PJESMU VOLIM!

I zatim 99 Luftballons. Svi ustaju i započinju pijani pogo. Klaudija se spotiče i namjerno? slučajno? pada Tiboru u zagrljaj. Pomisli kako bi ju trebao ispustiti na fotelju, no njena glava sasvim lako klone na njegovo rame.

– Eh eh hej – dere se Bela – nema odmora na Stars na 45!

– Ju hu hu!

Premda znaju da je odavno zatvoren, u pola tri odlučuju još jednom otići do Valentina, Tibor razmišljao o čemu bi sve mogli pričati dječaci koji slušaju Beatlese u svojim provincijskim sobama, sjede kraj gramofona i kuže što je riječ nostalgija, a što lijepa djevojčica okrutnog srca. Zbog nekog razloga hodaju jedno iza drugog, Bela prvi, Klaudija iza Tibora. Njemu se čini da ona hoda pod nekim nemogućim kutom i da će se svakog trena strovaliti u snijeg. Unatoč nemogućem kutu, primjećuje kako se njen pramen kose na posebno dražestan način izvukao ispod kape. Pogleda malo bolje i vidi da to nije sve, da ispod viri i sasvim mali djelić vrata, i odmah zna kako će taj prizor dugo pamtiti, možda čitav život.

 

 

TAMO NA RUKOMETNOM IGRALIŠTU, koje je njegova škola prisilno dijelila sa sveučilištem, studenti su ih često promatrali kako igraju nogomet. Poneki bi se toliko uživio da se na licu jasno razaznavala želja da utrči i zaigra s njima, pa makar i u tvrdim cipelama i s cigaretom u ruci. Tibor je vrijeme uglavnom provodio na lijevom krilu, nešto ga je vuklo baš na tu lijevu stranu. Nije postojalo ništa uzbudljivije nego kad bi s loptom u nogama pretrčao protivničkog igrača, ili mu gurnuo loptu kroz noge, i našao se sam pred golmanom. To je bio trenutak velikog iskušenja u kojem se čitavo njegovo biće upinje pri realizaciji! Hoće li udarac biti primjereno izveden? Hoće li lopta proći ispod uzaludno ispružene golmanove ruke ili će se u savršenoj putanji odbiti od stative pa u unutrašnjost gola? Ili nažalost odletjeti visoko iznad žičane ograde!? Potrebno je puno vještine da bi se, nadirući iskosa, uopće izbilo pred gol. Jednom kad si pred golmanom, moraš hitro reagirati. Golman će ležerno zatvoriti svoj bliži kut, ne očekujući da ćeš se usuditi drsko uputiti loptu tu, samo nekoliko centimetara od njegove noge. Najčešće to i ne namjeravaš, no golmana moraš držati u neizvjesnosti da to možeš zaista napraviti. Sve ovisi o tvojim sposobnostima. Ipak jednom ćeš se morati odlučiti gdje ćeš pucati. Lijevo ili desno? Gore ili dolje? U nekim slučajevima, izmoren sprintom, samo raspali po lopti što jače. Nekad i zatvori oči pa što bude. Ali ne vjeruj da je to univerzalno rješenje!

Mnoge okolnosti mogu te omesti u realizaciji plana, svašta o tome odlučuje. Ti lijepo udariš po lopti, no umjesto fine i elegantne crte koja vodi u gol, lopta divlje odleti u prozor direktora škole. Uvijek ti netko može u presudnom trenutku viknuti dodaj! Tada je tvoja koncentracija srušena. Što učiniti? Ako ne dodaš loptu, svi će pomisliti da si sebičan ili slavohlepan i dobivat ćeš sve manje i manje lopti sve dok te sasvim ne isključe iz igre. Naposljetku, čak i kad bi na tom rukometnom igralištu, u rijetkim slučajevima, postizao gol, zadovoljstvo nikada nije potpuno: golovi nažalost nisu imali mreže.

Kad bi igrao nogomet s onima iz starijih razreda, morao je uglavnom stajati na golu. Često mu se činilo da su željeli pogoditi NJEGA a ne gol! Nije mogao pobjeći jer su stariji dječaci bili snažniji i brži. Nemoćan bi zaplakao, ali njima je to bilo još zanimljivije. Lopte bi zatim pljuštale oko njega kao nikada dotad. Jednom je došao kući lud od ljutnje i poželio da svi izginu, da ih više jednostavno nema. Nedugo potom, jednog je zgazio auto i od tada se sve promijenilo. Kao da su svi pomislili da je taj događaj u nekoj vezi s njim. Iznenada je bio oslobođen. Neobično kako te nečija smrt može učiniti slobodnim, kako prestaješ biti pogodan za iživljavanje kad te povežu s nečijom smrću. Ili smrću općenito. Više nije imao nikakvih problema. Nisu ga primjećivali čak ni poslije, čak ni profesori. No i tome je također došao kraj.

 

 

NA TOJ FOTOGRAFIJI gori drveni neboder. Vjetar razvezuje žice na vrhovima kuća. Automobili tutnje za vranama u parku, jutarnji šinobus je u kuhinji. Vidiš pogrešku u istoj slici: zimzelene oranice, plavi otok rastao je na narančastoj psihi. Kruškolike lampe istrunule su iza prastarih vrata. Jedan pas laje av av sve dok dim ne zapliva u nebo. Liftovi su ispražnjeni, plahte krute. Vidiš samo da valovi udaraju u svoj vižljasti rep. U hotelskoj soba fotelja je natopljena morskom soli. Svjetlost svjetiljke, duguljasti ljubičasti plamičak. Na katu tkanine uvezane u marame i štafelaj ukraden slijepcu na parobrodu. Žaluzine su spuštene, ti plešeš na ulici. Tvoja koža je kao tuđa, vrućina visi tamo odakle dolaziš, igličasti brodovi nemaju rednog broja, skoči na kauč, reći ću ti nešto veliko i malo, hladnih tabana s tavanice dođi kao nešto tajnovito-lažno. Tanjur i čaša na tom stolu, otruo je otrov s očiju tokom noći. Vitko staro stablo. Zaboravi kokošara i njegov pustinjski dah, hodaj kao u video-igrici, životi se brzo troše, a tebi su još ostali paperjasto stablo, benzinska stanica i nijema zrakoprazna građevina. Tko živi uz primorske nebodere tik uz autocestu!? Pokraj napuštene tvornice išarane grafitima!? Tamo nikada ne stoje kurve, pokraj stanice s kojih ne polaze autobusi za predgrađe.

Imaš nula života.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.