Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

7.

 

ZATIM JE NESTALA i više je nije mogao pronaći. U prvo vrijeme tražio ju je okolo, najčešće oko one odvratne tajanstvene zgrade u koju su zajedno bili ušli one kobne noći, ili između drugih zgrada koje su im se dopadale. Takva je, recimo, bila zgrada Doma zdravlja gdje bi uobičajeno završavala njegova potraga, koja je bila unaprijed, naravno, izgubljena. Iznuren bi sjeo na klupicu u parku ispred parkiranih bolničkih kombija, otkopčao gornji gumb na košulji i pogledao oko sebe: taj parkić, pomisli pospano, vrlo je uredan i lijep. Postoje u ovom gradu tako prelijepa mjesta koje ljudi ignoriraju. Tipično. Jedna od mnogih stvari koje bi prilično teško bilo objasniti nekom strancu, a teško da bi si i sami stanovnici mogli objasniti zašto je to tako. Zabavljalo bi ga kad bi u rijetkim situacijama čuo kako turisti, nakon dolaska u grad, entuzijastički opisuju svoje prve dojmove. Najzanimljivije je kad ljudi govore pogrešno, a zvuče pametno i uvjerljivo. Istina uvijek zvuči neuvjerljivo! Recimo, da on sad kaže da tu žive idioti, nitko mu ne bi povjerovao, čak i da to uspije brzo i efektno argumentirati. To svakako ne bi trebalo shvatiti doslovno, jer je sama riječ idiot istrošena od prečeste upotrebe. Već je znao da ljudi za nešto što uoče pronalaze samo približne riječi. Ovo je baš takav slučaj. Koje bi riječi opisale kako ljudi slave izmišljenu kulturu pralja i trgovačkih pomoćnika kao nešto veličanstveno, premda to uopće nije bila nekakva kultura, jer nije proizvela baš ništa osim nekakvog polu-govora, u međuvremenu zaboravljenog? No svi o tome svejedno govore s udivljenjem, kao da su se dogovorili među sobom da razmjenjuju idiotarije, a najžalosnije je to što su time željeli izraziti nešto osobno i nostalgično. Zapanjilo bi ga već i to kad bi samo naslutio odsjaj sasvim neshvatljive želje nekog zalutalog turista da se preseli i ostane živjeti ovdje. Oni, jasno, nisu mogli odmah znati o čemu je riječ, no ipak nekoliko puta jednostavno nije izdržao pa je govorio da bi bio presretan da ne mora ovdje živjeti. To je jednostavno jače od njega.

Nju dakle više mogao pronaći, no i dalje je viđao snimatelje koji bi, smijući se, postavili kameru u koju bi grozničavo pričao kako tijekom onih bezbrojnih zimskih odlazaka i dolazaka u Valentino nisu ni primijetili da im netko nedostaje. A nedostajao je Crveni Virag. Nisu, zapravo, bili zaboravili na njega. Svaki su dan, uostalom, prolazili pokraj njegova malog podrumskog stana i mislili kako će svakog trena naletjeti na njega. Ali možda mu se baš te večero ne da izlaziti. Onda su shvatili da je prošlo previše vremena a da bi to bilo slučajno, pa su se odlučili spustiti u podrum. Vidjeli su ga već s ulaza kako leži na podu lica premazanog bijelom mašću, prekriven blijedom baršunastom plahtom. Soba je izgledala kao šaljivi bordel pretvoren u svetište, prepun kojekakvih kipića, slika i predmeta, koje dotada nikada nisu nikada vidjeli, a najviše svakakvih lampi – on je od izrađivanja tih lampi i živio – no sad se oko tih svjetiljki uvijao dim zapaljenih mirišljivih svjećica. Tek tada su shvatili da u sobi nepodnošljivo smrdi. Svejedno, sve je bilo obavijeno nekom mističnošću. Na upadljivom mjestu kočila se velika, crno-bijela Klaudijina fotografija. Ona sama kao da i nije bila iznenađena što se vidi uhvaćena u jednom od onih rijetkih trenutaka iskrenog ljudskog smijeha, a da sve bude čudnije nije to bio osmijeh kakav vidite svaki dan, već smijeh života samog.

Zatim je Crveni Virag konačno otvorio oči. Nasmijao se, pa su se i oni iz pristojnosti nasmijali. Svi su se u toj sobi odjednom željeli smijati.

– Mogu sve objasniti – reče užarenih očiju. Počeo je mrmljati pjevuckajući neku melodiju.

– Ali Crveni…

– Ne čudite se, no pričekajte – odgovori i šmugne u drugu sobu. Nisu željeli ostati više ni trenutka u ovoj sobi, shvaćajući da je sve u njoj pospremljeno prije odlaska. U jednom kutu izdvojene su stajale ploče Vana Morrisona, što je već bilo sasvim dovoljno da svi shvate da se nešto promijenilo, Crveni Virag je bio najveći fan Vana Morrisona u gradu. Pojavio se s ružičastim papirima:

– Bhagwana – rekao je.

Promatrali su ga savršeno dizajniranog za takve uloge. Još donedavno divili su mu se jer se na putovanjima opirao tim sranjima, čuvajući ono intimno svoje, koliko god da bilo malo, bilo je važnije od svjetskih čudesa. Sada je bio opčinjen “ljubavlju prema svemu i svakomu”, “totalnom ljubavlju”. Kada su se vrata otvorila, vidjeli su svakako neobičan prizor. U drugoj sobi su kao omađijane meditirale tri vrlo lijepe gole djevojčice, sićušnih lica i sasvim malih prsiju.

 

 

NIJE PREPORUČLJIVO dugo se zadržavati u hotelskim sobama nakon dolaska u neki grad – tu rečenicu pročitao je u nekom putničkom vodiču kupljenom na aerodromu dok je premetao putne torbe tražeći novčanik, nekoliko minuta prije odlaska iz New Orleansa. Ništa nije drukčije, nastavljao je pisac vodiča, ako je to neki grad u kojem ste već bili ili ako ga čak dobro poznajete. Dapače! Prema mnogim iskustvima, tada može sve biti još groznije. Hotelske sobe vas mogu deprimirati čak i ako niste strastveni putnici. Najčešće ne možete ni zamisliti što vas sve obuzima u takvim, katkada čak i lijepo namještenim sobama. Čini vam se da je sve što vidite krasno, no onda se u jednom momentu nađete na podu drhtureći od nelagode. Eh, takva je ljudska psiha! Čitav problem se ipak može riješiti. Pod broj jedan: hitro se okupajte, ako već morate, i iziđite van! Doduše, postoji znatna mogućnost da će nam i taj prvi korak biti deprimirajući jer možda bolujete od kakve lagane klaustrofobije, a da toga niste ni svjesni. Onda vam neće biti ugodno ni u velikoj i urednoj sobi koju krasi neka otrcana raskoš, a prije četrdeset ili pedeset godina možda je upravo bila najtraženija i najskuplja, s velikim kitnjastim ormarom, taburetom i interesantnim ogledalom iznad velikog kreveta.

Putujući autobusom između New Orleansa i aerodroma prvi je put u Americi ugledao neskrivenu bijedu. Čak je McDonalds bio smješten u nekoj masnoj, plitkoj zgradi smeđe boje. Neke su kuće izgledale su kao plastične. Inače vješti u maskiranju siromaštva Amerikanci ovdje, u prvom turističkom koraku na starome Jugu, nisu željeli zamaskirati stvarno stanje. U autobusnom sjedalu do njega sjedio je crnac i čitao novine. Povremeno je pogledavao prema njegovim cipelama. On je zauzvrat preko njegova ramena čitao novine – na prvoj stranici razmatran je slučaj onoga Roberta Foxa: za Tibora je to bio dokaz da čak i od fašista postoji užasniji ljudski soj – masovno ubijanje pasa nije naravno gori zločin od masovnog uništavanja ljudi, ali je sigurno više kukavički i bijedan. Crnac se još jednom se zabulji u njegove velike žute cipele, u kojima je i bio doputovao u Ameriku Sada su, zaista, već bile otrcane: tako dugo su sakupljale prljavštinu na žućkastoj vanjštini da se boja na kraju bila pretopila u prljavo-smeđu, s ponekom velikom crnom flekom duž obličja. No unatoč jadnom izgledu, nisu se raspadale, a on ih nije želio odbaciti čak ni nakon što je kupio posve nove. Nikada se nije lako rješavao predmeta, za razliku od njegove majke koja bi predmete odbacivala čim bi posumnjala u njihovu elementarnu uporabnu vrijednost. Sebe je vidio doista kao nekoga tko ima problema s odbacivanjem starih stvari. Tužno se sjećao kako su u ime Višeg Smisla Čistoće i Urednosti bile eliminirane sve njegove slomljene igračke, bilježnice, razglednice, značke, ubrusi, singl ploče, čak i dječje enciklopedije. Ne bi mogao reći da je njegova majka prezirala njegovu privrženost predmetima, ona naprosto nije mogla prihvatiti takav način razmišljanja. Ipak, bez ikakvog razmišljanja je umjesto njega donosila odluke o tome koji su predmeti vremenom postajali nepotrebni. To ga je strahovito ljutilo, no unatoč svađama i preklinjanjima, eliminacije su se svejedno periodično nastavljale, promišljeno, u trenucima kad na tom poprištu nije uspijevao intervenirati. Nikakva diskusija tu nije donosila rezultate, nju kao da bi u jednom trenutku jednostavno uhvatio neki ludi virus čistog uništenja.

– Tebi bi trebalo dati atomsku bombu – urlao je – baš me zanima što bi ti s njom učinila!

Birajući odjeću i obuću za put u Ameriku, pomišljao je kako će s takvim cipelama biti možda neprimjetniji, kako neće biti prihvaćen kao običan turist ili stranac. Hodajući prema njuorleanskom French Quateru, ukazala mu se prilika da na licu mjesta to provjeri. Vidio je beskućnika-žicara kako na ulici zaustavlja samo prolaznike za koje je bilo očigledno da su stranci. Dva bloka ranije bio je prošao beskućnike koji su se muvali oko telefonske govornice a da ga nisu ni pogledali. Doduše, na jednom ranijem raskršću neka debela crnkinja značajno se zabuljila. Dao bi deset dolara samo da mu kaže što je pomislila.

Ili: Isuse, kako je ružan ovaj bijelac!

Ili: ovaj bi bio laka lovina.

Ili: sigurno nije dugo ševio.

Ili: otkud toliko Rusa u zadnje vrijeme u New Orleansu?

Beskućnik se zapiljio u šaht. Tibor slavodobitno obiđe i ponosno krene dalje. Zaobilazeći ga ipak začu rečenicu:

Hey man do you have some coins?

 

 

ZAUSTAVlLA SE NADOMAK zapuštene kolibe, na rubu poljskog puta, nesigurna je li ovo mjesto koje traži. Na auto-karti svakako ga nije bilo. Dalje na obroncima, dvije, tri kuće stajale su na pristojnoj udaljenosti, što je pomalo ostavljalo sablastan dojam. Krene prema kolibi i nakon nekoliko koraka krajičkom oka primijeti da kamion klizi stražnjim dijelom prema kanalu. Hitro se vrati i u zadnji trenutak uđe u kabinu. Kamion poslušno krene prema naprijed. Ponovno na zraku utone u tešku, vlažnu zračnu kupelj. Gore poput prljavih mokrih krpa visjeli su sparni oblaci. Nije bilo ni tračka sunca, a na travi su se topili ostaci jutarnje magle. Teškom mukom zaobiđe kamion, koji joj je izgledao nepromijenjen, jedino je zadnji blatobran pozelenio kao da je pokraj njega prošla kosilica za travu. Uz prašnjavu cestu protegnuo se red klonulog drveća. Ispred same kolibe bacakao se razdraženi džukac. Očigledno, želio ju je progutati. Sa sigurne udaljenosti jasno je uočavala oštre zube, kapljice sline i hladan, ubojit pogled. Pas se divlje propinjao, a pri svakom skoku lanac mu se sve više zarezivao u meso. Krvava rana prijetila je da će eksplodirati, već je mogla vidjeti kako iz grkljana šiklja krv. Potočić hladnog znoja proli joj se niz leđa. Nasloni se o najbliže, napola osušeno drvo i maramicom obriše lice prekriveno tankim slojem vlažne prljavštine. Nije znala što će mu uopće reći kad ju upita čime se bavim. Vozim hladnjaču. Nije baš najbolje zvučalo. Pas je i dalje lajao u smjeru kamiona. Zar je slijep? Ili je tih dana Meksikanac prevozio pseće meso?

Sad gotovo da je njušila njegovu, Robertovu blizinu. Naravno da nije mogla biti sigurna u to, no instinkt joj je govorio da ne griješi.

– Halo, Robert! Robert! – viknu.

U prvi mah nije čula nikakav odgovor.

– Živi li ovdje Robert Fox? – povika, a umjesto odgovora između dvije žaluzine proviri vrh sačmarice.

– Halo, ja sam, Klaudija! – vikne još jednom.

Kakav doček, o Isuse!

Robert je stajao ispred vrata i Klaudija se bez razmišljanja uputi pokraj velike crne psine. Na tren ipak osjeti životinjski dah, ali pas nije bio uopće zainteresiran za njene pokrete, i dalje je lajao u istom smjeru, prema automobilu. Robert joj priđe oštrim vojničkim korakom i ispruži ruku s nekom simboličkom tetovažom na zapešću. Čitava njegova vojnička pojava tjerala ju je da se zapilji u to oštro pustinjačko lice izbrazdano privlačnim muškim borama, sve do bistrih svijetlo-zelenih očiju. Izgledao je zaista kao pustinjak, bilo je nečeg vrlo romantičnog u toj pojavi. Možda je kao mladić bio mornar?

A kakva je samo bila unutrašnjost njegove kolibe! Kao da se tajanstveni močvarni val izlio, i odmah povukao, ostavivši za sobom sve ispreturano na nevjerojatne načine. Novonastali nered možda je najbliže odgovarao predodžbi ateljea nekog slavnog ali neurednog slikara: posvuda razbacani ostaci nekadašnjeg građanskog života, fotelje okrenute i razderane, kristalne vaze razbijene, televizor na kojem preskače slika. Čak su i obiteljske fotografije bile nakrivljene kao da se ovdje stvarno zbio brodolom – sve joj se odmah učinilo kao dio čudnovato memljive umjetničke instalacije. Koliba ipak nije bila prljava – pogledala je na stol i umivaonik – bili da su pažljivo očišćeni. Također, nije odavala onu prepoznatljivo smrdljivu bijedu. Robert je vjerojatno primao redovnu mirovinu. Upoznala ga je slučajno prošlog tjedna na konjičkim utrkama. Iako doista star, ostavio je sjajan dojam. Spremno je priznao da ima gotovo sedamdeset godina. Nije mogla ne primijetiti da je zadržao impresivnu figuru. Galantan i pomalo tajnovit, bio je jedan od onih staraca kome bore savršeno pristaju. Nasumice je pitala radi li u vojsci. Vojnički kratko odgovorio joj je da je bio u Vijetnamu kao dobrovoljac, ali da je čitavog života radio na osiguranju utrka.

Dok je Klaudija nervozno prekopavala po torbi, on je preslagivao nekakve knjige. Izgledalo je kao da su bile složene naopako, s licem prema podu. Zatim se bez nekog naročitog razloga okrenuo prozoru koji gleda na dvorište ili barem onom što bi bilo logično da bude dvorište. Činio se zbunjen poput dječarca.

Prišla je prozoru – to je bila jedna od onih nesvjesnih kretnji, i zato se tako uplašila kad se začela stravična buka. Nikad prije nije čula takav silni, iznenadni, zaglušno orkestriran fortisimo. I da, preplašila se kao rijetko kad. U prvi mah pomislila je da je zalajala neka mitska mnogoglava zvijer. Možda iz zvučnika? Možda joj je Robert pripremio neku opačinu, kakve su dječaci znali činiti u djetinjstvu. Shvaćajući napokon što se vani događa, ipak ju uhvati nesvjestica. Pamtila je tu skakutajuću sliku, kao da je neka nesigurna ruka držala kameru snimajući crno-bijeli filmić. Pedesetak glava otima se s lanca. Negdje iza nje dahće pustinjak Robert. Zatim istrčava u dvorište i u razderanoj košulji smiruje pse u kavezu. Klaudija gleda kroz prozor. Vidi četiri velika kaveza, uglavnom hrtovi, ali i drugih pasa, malih, velikih, srednjih, mješanaca. Svi izgledaju izgladnjeli i zapušteni. Pokuša razmisliti. Koga briga je li Robert šinter ili ne!? Svi u Americi moraju nešto raditi da ne propadnu. On nakon svega, neutralno, zapali cigaretu. Ona o svemu ipak mora razmisliti.

– Lada! Izlazi! – uzvikne Robert oštro.

Klaudija pomisli da je pozvao sluškinju, no iz podruma izađe otmjeno natapirana pudlica. Strašni zvukovi iz dvorišta polako su se utišavali. Noć samo što nije bila pala, mjesec je plovio rovovima svemira.

– Oprosti – rekao je Robert napokon – no imam neke probleme s želucem.

Ponovno ostane sama u sobi. Promatrala je fotografije i zastavica, uglavnom nogometnih i košarkaških klubova. Bilo ih je puno i nije ih mogla sve pregledati. U naglom naletu inspiracije jednu od njegovih fotografija brzo odlijepi i strpa u stražnji džep. Robert je u klozetu bljuvao a ona je s otrgnutom fotografijom u džepu već bila na verandi. Ulazeći u kamion još je vidjela Robert istrčava iz kuće.

 

 

ONOGA DANA KAD JE DIDA UMRO Tiborova je mama crnom maramom prekrila ogledalo u predsoblju. Obilazio je oko tog ogledala oprezno, pitajući se u kakvoj bi samo vezi mogli biti nečija smrt i odraz u zrcalu. Možda da se ne pojave duhovi? Ta teza bila je istog trena odbačena jer odrasli ljudi, barem one koje je poznavao, poput njegove mame, općenito ne vjeruju u duhove. Ali opet ne želi nikoga ništa pitati o toj crnoj marami jer ne želi slušati neko blesavo, brzopleto objašnjenje koje bi tek tako uništilo ovaj misterij. Tek je siguran da ogledalo za njega više nikada neće biti bezazlena zabava. No, čak i da na to nije bio pripremljen, čak i da to nije bilo njegovo prvo iskustvo sa smrću, vjerojatno bi mu bilo jasno da će dida doista umrijeti. Ovako, već se smatrao znalcem, jer je jednog ljetnog dana u onom istarskom primorskom mjestašcu gdje su svake godine odlazili na ljetovanje, već bio shvatio da će i on, kao i svi drugi ljudi, jednog dana, naposljetku, umrijeti. Dok se motao po rivi kao i svakog drugog dana, gledao brodice i ribiče, u lučici se nije ništa spektakularno događalo, ljudi su ulazili i izlazili u jedini postojeći Supermarket, a on je pak razmišljao hoće li kupiti sladoled u novootvorenoj slastičarnici ili ne, odnosno bi li mu uspjelo taj sladoled zatajiti od roditelja, i DUM!, samo tako!, shvati da će i on umrijeti, da će postojati vrijeme kad će drugi ljudi živjeti a njega neće biti.

Ta misao mora da je odnekud doplovila. Ona sigurno nije njemu pripadala, zaključio je poslije razmišljajući o tom događaju. Shvatio je da je najčudnija bila njena iznenadnost: možda je odjednom isplivalo nešto što se taložilo i taložilo, no intenzitet mu je bio takav da je mislio da će se onesvijestiti. Kasnije se sve počelo pokazivati na drukčiji, suženi i iskrivljeniji način, opasno privremen, što se tek teško podnosilo. Sve to kao da je doživljavao netko drugi, ne on, kao da je netko drugi gledao kako dida umire brzo i patnički.

– Takav je bio i njegov život – reče Tiborova mama u kuhinji. Možda je zato sada ležao u dnevnoj sobi na kauču, ne u spavaćoj sobi, kao inače, valjda da “ne smeta”, što je Tiboru odmah bilo sumnjivo. Ako bi se njegove sumnje pokazale točnim, onda bi to bila uvreda na uvredama! Zar dida ne smije jednostavno umrijeti u krevetu u kojem svake noći spava? To je nešto što stvarno može tištiti. Zar ljudima nije dopušteno umrijeti tamo gdje inače spavaju? Ali opet, ni od koga nije tražio odgovor, jer ako je bilo istina ono u što sumnja, pred njegovim očima odigravala se nepravda čije uzroke i posljedice nikako ne uspijeva dokučiti.

Didina kuća nalazila se pod opsadom još od same naznake da bi mogao umrijeti. Po sobama se zapetljalo klupko starih ujni i ujaka, tetaka i polu-tetaka, nazovi-tetaka i polu-sestrični, lažnih baki, onih dakle koje su bile držane bakama premda to nikako nisu bile, ukratko prava vreva rođaka koji su se, zapravo između sebe slabo poznavali. Jer didin otac je imao peh, ili sreću – tako se šalio jedan od mlađih, vedrijih ujaka – morao se ženiti triput, a sve tri žene su mu umrle mlade. Jedan par se izdvajao iz te galerije, barem po njemu: to su bili Maruška i Jure. Tehnički ili zakonski – tako je tvrdio Leo koji je sve uvijek znao – oni nisu bili patuljci. Tibor je spremno prihvatio taj zakon, no u svojoj devetoj godini ipak je bio viši od oboje. Maruški su izmjerili 135 cm a Juretu tek tri centimetara više. Kakva je to čudnovata obiteljska genealogija morala biti da su njih troje, zapravo samo dvoje!, Maruška i Tibor, bili u bliskim rođačkim vezama! Oni, onako sitni i mršavi, a Tibor viši i valjda dvostruko teži od oboje. Nikome, nikad i pod nikakvim okolnostima ne bi priznao da se u njihovu društvu i on osjeća kao debeli patuljak, jer teta Maruška ga istinski voli, zapravo ona je jedna od najfinijih osoba u obitelji, i Tibor joj često odlazi u posjet. Tamo, u toj kući, sve izgleda kao u bajci: malo dvorište, sobica-kućica, kuhinjica i krevetići. Jure, doduše, uvijek smrdi po alkoholu, no nažalost to nije bila njegova najstrašnija tajna! Mama je jednom, opet sasvim neoprezno, pred njim ogorčeno izjavila da Juru nekako treba spriječiti da i pod stare dane tuče Marušku te – to je bilo sljedeće što je rekla već sasvim uplakana, ona je bila baš jedna prava plačljivica – da joj nije baš drago da Tibor tako često zalazi u tu kuću. Odlučio je zasada sve to uzeti s rezervom. Mama je tih dana ionako svašta pričala, a dodatnu zbrku je pak stvarala činjenica da je u isto vrijeme umirao i drug Tito. Još dok je bio pri svijesti, dida je također bio vrlo zabrinut zbog njegove bolesti, što je bilo prilično neobično jer dotada nije baš nikada ništa govorio o njemu, Titu, ili barem ne pred Tiborom. A kako je bio vrlo strog, Tibor ga se nije usudio tek tako, u prolazu, pitati: Slušaj dida, što ti točno misliš o drugu Titu?

U kuhinji se danima vodila zamorna govorancija o tome kako će, eto, dida umrijeti i da mu nema spasa. Tibor je mislio da će, ako svi već o tome pričaju i ako tako misle, na kraju stvarno i umrijeti. No prevario se, odrasli izgleda tako nisu razmišljali. Kao i obično, jedno su govorili a drugo mislili, što je kod njih, poznato je, čest običaj. Shvatio je također da neće povjerovati da je umro sve dok stvarno ne umre, i to je bilo za njega žalosno. Zašto govore to što govore? Čudno na koje sve načine upotrebljavaju riječi. A kad netko stvarno umre, onda se ponašaju kao da se to nikako nije smjelo dogoditi, premda su prethodno samo o tome govorili. I dida je jednog dana doista umro. Malo prije njegove smrti, kad starijima popušta koncentracija, kako će se nešto kasnije ispostaviti, i njega su iznenada pustili u dnevnu sobu. Napokon ga je vidio kako leži na kauču, bez plahte, s glavom na jastuku bez jastučnice. Taj prizor ga je još više razbjesnio. Opet se pitao zašto ga nisu pustili da umre u spavaćoj sobi, a ne tu pokraj televizora i košarice umjetnog voća. Dogodilo se da je bio u sobi baš kad je rekao da se ne boji umrijeti, ali da ne zna zašto ga sve to tako boli. O toj rečenici dugo je razmišljao. Zar nitko drugi nije slušao što govori? To da se ne boji umrijeti? Da već, zapravo, jednom želi umrijeti. Da ne bi trebali biti tako zabrinuti što će ubrzo umrijeti, nego zbog nekih drugih stvari, recimo što ga sad tako boli! Da će smrt za njega biti olakšanje. To što je bio čuo, nije ga iznenadilo. Mislio je da je smrt baš takva, no izgleda da drugi to nisu mogli prihvatiti. Ljudi koji nisu bolesni uvijek misle da bolesni ljudi govore koještarije. Pravi primjer je njegova mama, koja već danima histerično plače i rida, i uopće ne sluša što joj dida govori. Za to je također vrlo zabrinut. Ako ne plače zbog didinog umiranja, zašto uopće plače?

Prije dide ipak je uspio umrijeti drug Tito. Tibor je sjedio na zelenom tabureu, obično bi oko tog sjedenja na tabureu napravili metež jer je to navodno bilo vrlo nesigurno pa bi ga od tamo tjerali da se ne bi poskliznuo i razbio glavu. No to je bila samo jedna stvari s popisa od milijun njemu zabranjenih. U očima njegovih roditelja svijet je bio velika i opasna zamka – iza svakog predmeta, ma kako se bezopasan činio, krila se strašna opasnost. Sve je bilo spremno skočiti na njega i raspaliti ga po tintari neviđenom žestinom. Stoga je njegovo kretanje uvijek moralo biti ograničeno, uključujući čak i bezvezni zeleni tabure. Sada je konačno zadovoljno sjedio na tom tabureu dok su se na televizije redale beskrajne emisije o Titovim poduhvatima. U nekom od brojnih tv – intermezza, koje su nam pokazivali prirodne ljepote naše domovine, čuo je mamu kako u kuhinji govori da je didina fotografija u uniformi njemačkog vojnika baš lijepa, upečatljiva. To je opet bilo nešto što nije trebao čuti. Tibor je bez daha otrčao u kuhinju i sve je od tog trenutka u njegovu životu postalo drukčije. Kao da je odrastao u jednoj jedinoj sekundi. U ovoj obiteljskoj kronici ostat će zauvijek neobjašnjivo kako se moglo dogoditi da je ona to izjavila, i to baš u tom momentu. Kad bi poslije razmišljao o tome, činilo mu se da je to bio jedini trenutak kad je to stvarno mogla reći.

– Molim, molim, o, što si to rekla, molim te ponovi što si to rekla!? – urlao je još iz dnevne sobe.

Nitko od susjeda koji su se slučajno našli za stolom nije izgledao posebno potresen njenom rečenicom, čak se nitko nije uznemirio, nitko osim njega i to ga je uzrujalo. Postoji li još na ovom svijetu itko tko bi se u istoj situaciji uzrujao? Svi se možda već bili naslušali kojekakvih sličnih a prepoznatljivih događaja, no on, on je gorio. Mama, očigledno uhvaćena u neprilici, samo se nespretno smješkala. Susjedi su je sažaljivo gledali. Što se može, na takvu stvar ne možeš utjecati. On bi pak najradije, kao u crtanim filmovima, protrljao kapke i zbunjeno konstatirao: sanjali smo, počnimo ispočetka. Za svaki slučaj upitao je ponovno:

– Što si to rekla, da je naš dida bio vojnik u njemačkoj vojsci! – namjerno je ponavljao činjenice.

– Da – procijedi ona.

– Pa zašto mi to nikad prije nisi rekla?

– Ma, slučajno, valjda sam zaboravila, ni sama ne znam baš točno što se događalo.

– Ali kako se tako nešto uopće moglo dogoditi?

– Paa, otišao je u Njemačku i tražio posao. Valjda su ga tamo u nekoj tvornici unovačili kao i sve druge radnike. Poslije se, 1944., uspio prebaciti u domobrane. Na kraju rata baka ga je sakrivala u podrumu.

0n je znao samo jedno: fotografija njemačkog vojnika ne može biti lijepa, nikako, pa makar na njoj bio i njegov dida glavom i bradom. Također, točno je znao koje je godine počeo Drugi svjetski rat, onom operetnom scenom na poljskoj granici, ali jednostavno nije bio u stanju pitati što je dida radio u njemačkoj vojsci do 1944. Za takvu vrstu pitanja trebalo bi smisliti nove riječi. Uvijek se pitao tko su oni njemački vojnici u ratnim filmovi, onako bezoblični, koji izgledaju kao mašine za ubijanje ljudi u logorima. Sada je, izgleda, dobio odgovor.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.