Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

8.

 

TOG LJETA OTPUTOVAO je sa školom na zajedničko ljetovanje na koje su svi tako dugo čekali, u primorski gradić B. Otići tamo u neki drugim okolnostima, recimo s roditeljima, ne bi bilo posebno očaravajuće jer gotovo da nije bilo osječkog poduzeća koje u B. nije imalo svoje odmaralište. Kolone djece svakog su se ljeta mukotrpno probijale kroz torturu ljetovanja, no kako je većini u razredu to prvi odlazak na more bez roditelja, sada su naprasno blijedjele slike omraženog B., smrdljivih menzi, neurednog kampa i minijaturnih, gotovo papirnatih bungalova. Autobus se još nije bio ni zaustavio, a djeca su već pobacala stvari i rastrčala se u grupicama u svim raspoloživim pravcima. Jedna oveća prema moru, još uvijek prljavom i hladnom, nekoliko manjih prema obližnjem šumarku koji je vrvio zmijama, a nekolicina najhrabrijih u sasvim nepoznatom pravcu, prema udaljenom masliniku, gdje ih je neki starac povijao grabljama. Nakon povratka i luđačke učiteljske bukvice, koju su svi skupa “popili”, netko je uštekao kazetofon i do kraja ljetovanja okretala se jedna te ista kazeta s tada popularnim hard rock sastavom. Ti gitaristički riffovi pojavljivali su svakog dana i postali lajt-motiv čitavog boravka u B. Dani su prolazili i svi su se trudili da se što bolje zabavljaju, ignorirajući goleme insekte, meduze, opekotine i upale sinusa. Događali su se i dramatični prekidi pouzdanih ljubavnih veza, ukrašenih neobjašnjivim nevjerstvima. Kao i budalaste slučajnosti – Tibor je neoprezno upao u bungalov u kojem se ekscentrična Dora “talila” sa šminkerom Žecom i zaradio pljusketinu. Cijela stvar očigledno je klizila prema propasti. Voda je bila odurna, dani promjenjivi, jedan oblačan i vruć, drugi prohladan. Benzinska isparenja nadjačavala su miris mora. Svaki bi dan vozilo hitne pomoći odjurilo s jednim zaraženim djetetom. Tibor je opet počeo razmišljati o smrti svoga dide.

Pri kraju ljetovanja, već desetkovani, marširali su prema gradu mimo načičkanih kamp-prikolica, pokretnih kioska s načičkanim šarenim lampicama, i odvratnog disko kluba na rukometnom igralištu. Na rivi se vidio samo redove usnica kako poslušno ližu sladoled i hodaju gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje. Kampom se proširila tajanstvena zaraza. Svijet je bio strašniji i banalniji nego ikada prije. Dok bi se istom rutom vraćali u odmaralište, prošli bi pored kioska u kojem je orilo od zabavnih melodija. Negdje daleko u šipražju, na posljednjoj preponi, tiho su tinjale krijesnice.

 

 

NEKAD SU SAMO VISILI OKOLO prisjećao se nostalgično Robert Fox vežući mornarski čvor – stolicu je već bio gurnuo ispod lustera – zadovoljno primjećujući kako još uvijek s lakoćom veže čvor koji je naučio prije trideset godina u mornarici. Rukavice spremi u ladicu. O, kakvi su to samo dani bili! Svaki dan, druga cura, nevjerojatno kako se rado skakale u automobile, Billov i njegov. Drugi momci su ih gledali patnički. Za razliku od Billa, Robert je vidio tu nepravdu i znao da to nikako ne može biti dobro ni za njega. Već je imao iskustva sa zavišću, ali Ben je bio drukčiji, što je mogao, Ben je htio sve za sebe, u njemu je gorio silni unutrašnji entuzijazam za sve u njegovoj blizini. Taj Ben, to mu je morao priznati. Benjamin! Na sve u životu ga je nagovorio taj jebeni Benjamin! Nagovorio ga je i na taj posao s psima.

– Laka lova, buraz! – kaže Ben.

Robert nije imao ništa protiv pasa. Nisu ga se posebno ticali, ali nisu mu ni smetali. Neki su mu bili čak i simpatični. Ali, eto, ukazala se prilika pa su počeli raditi na osiguranju psećih utrka. Nešto se u životu moralo raditi nakon što su se vratili iz Vijetnama, i to brže nego što su mislili, on zbog problema s vidom, a Ben tko zna zašto. Posao je doduše bio jednostavan, a dobro plaćen: gledali su da srede stvari s murijom ili da natamburaju kakvog tipa ako poludi i zatraži novac natrag, što se događalo sve rjeđe nakon što je ukinuta prodaja alkohola na trkalištu. No postojao je problem s hrtovima: bilo ih je jednostavno previše. Čovječe, nije ih se isplatilo ni hraniti. Nitko ih nije želio kupiti, nije postojao niti jedan jedini jebeni ljubitelj pasa koji bi udomio hrta. O, molim te, koji su to tek licemjeri! Opet je tu bio Ben da ga nagovori da počnu ubijati te glupe pse. Ispalo je, naravno, da ih je on morao ubijati! Robert nije znao da će kad ubije prvog psa Ben baš njega, Roberta, držati u šaci, da ga više neće moći odbiti jer je već prekršio zakon. Zatim je otkrio da su svi umiješani u tu rabotu, čak i šerif! Stari šerif dobivao je pristojnu pinkicu da drži vodu u ustima. Tko zna koliko je Robert sebi uzimao. U prvo vrijeme bilo je lako. Uvijek je bilo dovoljno pića i cura, i stvar bi se lako zaboravljala. No, nakon nekog vremena dojadilo mu je. Nije to bio lijep posao. Zašto bi uostalom ubijao? To je rekao Benu i drugima. Znao je što piše u zakonu, ali tko ga jebe. Oni nisu znali da već godinama ne spava jer pseće sablasti luđački divljaju po voćnjaku čitave noći. Ben ga je čak počeo zajebavati – nasjeo si! – otvoreno mu se smijao. Robert je shvaćao da Ben misli da je on, Robert Fox, glavom i bradom, kreten. E pa, jebi ga, Bene! I doista je jednog dana uzviknuo e pa, jebi ga, Bene i bacio ga zajedno s novom turom mrtvih psećih tijela. Nitko nije posumnjao jer ljudi u Georgiji lako nestaju. No dvadeset godina poslije bio je siguran da će ga pronaći, ako već nisu pronašli. Sigurno postoji neki mali plaćenik gore na satelitu gleda u monitor. Viđa on te balavce svaki dan po shopping mallovima. Neki ih crv tjera da guraju nos tamo gdje ne treba sve dok nešto ne iskopaju, umjesto da ušute i mirno odrade svoju smjenu za istu plaću. Zbog jebenih pasa su mu jedva odobrili kauciju. Njemu, vijetnamskom dragovoljcu, uvijek spremnom branit domovinu gdje god bi to bilo potrebno. Sada više nije bilo sasvim jasno koga bi trebao braniti. U očima čuvara i policajaca vidio je kako jedva čekaju da ga strpaju na električnu stolicu. Nešto zlo je bilo u tome, nešto što ga je tjeralo da razmisli kako sve oko njega nije baš onako kako izgleda Kad je stari šerif umro, Robert je odmah bio pomislio da bi moglo biti sranja. Nadao se ipak da će se stvar srediti na stari dobri američki način. U trideset godina nije imao nikakvih problema, tu i tamo se pobunio neki susjed zbog pucnjave, no policija bi mu odmah objasnila u čemu je stvar, i točka! A sada je neki mladi šerif pajac želio šou program u svom okrugu. E pa i imat će ga!

 

 

ELVIS JE ŽIV! Novinari su se raspisali o zatajenom izvještaju s obdukcije iz kojeg je bilo vidljivo da se DNK leša pokopanog u Gracelandu ne poklapa s Elvisovim. Zaključak je bio nedvojben: Elvis je živ! To je otvorilo staro fantastično klupko pitanja. Gdje se On skriva? Tko još zna da je živ? Tko je s njim u vezi? O tome se nije prestajalo razgovarati. Amerikanci su očito već bili navikli da im se s vremena na vrijeme podgrjje ova priča. Nagađalo se čak da onaj tko leži u Gracelandu umjesto Elvisa, uopće nije Amerikanac. Čak i Tibora su povremeno pitali je li čuo da je Elvis živ! Nevješto se pravio iznenađen, no zapravo im je htio uzvratiti protupitanjem: što ako je Elvis u međuvremenu umro?

U Elvis Presley’s Memphis Restaurant su mu rekli da baš tu staje autobus koji besplatno vodi u Graceland. Zaista je došao odmah, u njemu nije bilo nikoga osim dvije tinejdžerice koje su mirno sjedile na zadnjim sjedištima. Tibor se smjesti odmah iza vozačice. Napravili su veliki krug oko Memprhisa, Elvis Presley’s Memphis Restaurant očito je bila zadnja postaja u ruti. Vozačica, mala bucmasta crnkinja, bila je stroj za pričanje. Uopće nije prestajala govoriti. Bio je to veličanstveni monolog u koji je s lakoćom uključivala odgovore na pitanja koja nisu postavljana. To nije bilo nimalo komično: kao da se zbog nekog tajanstvenog razloga bojala prestati govoriti.

Nakon mnogo kratkih i vjerojatno nepotrebnih zaustavljanja, na primjer pred Elvisovim hotelom, napokon stigoše. U Gracelandu kao i na drugim sličnim, važnim mjestima u Americi, odigravala se ceremonijalna predstava. Amerikanci, čini se, nigdje ne žele iznevjeriti predodžbe iz filmova, pa su se i ovi uniformiranih ljudi, u biti valjda obični čuvari, muvali naokolo poput tajnih agenata sa slušalicama i mobitelima.

Kad je naposljetku ušao u Graceland, htio je biti zadivljen želeći da njegova impresija bude dostojna događaja, ili bar ne razočaravajuća. Prođe kroz nekoliko soba. Nije bilo sumnje da je u takvoj kući mogao živjeti samo netko tko se osjećao grozno. Nije mnogo znao o tim bolestima: manična depresija? Ili nešto drugo. Svejedno, Graceland je istinski bila kuća strave i užasa. Od svih tih nevjerojatnih, halucinantnih pretjeranosti izišao je iscrpljen. Začudo nitko drugi nije pokazivao ni najmanju začuđenost onim što je vidio. Svidjela mu se jedino JUNGLE ROOM, u kojoj je svaki dio pokućstva maštovito imitirao neki dio prirode. Obišao je niz dućana u prstenu oko kuće koji su prodavali odvratniju bižuteriju nego na slavonskim kirvajima. Kupio je samo dva magneta, predviđena da se zalijepe na hladnjak. Na jednom je pisalo ELVIS PRESLEY EP 25 LEGENDARY. Na drugom pak FROM ELVIS KITCHEN – HOMEMADE BISCUITS (Sift 4 cups self-rising flour, 2 Tbsp. baking powder and 1Tbsp. sugar in mixing bowl, add 1/4 cups buttermilk and mix until right. Roll dough thin and cut out, bake about 5 min, Makes about 1 dozen.)

Jedva je dočekao onaj isti besplatni autobus. Ovaj put bio je krcat. Izašao je na sljedećoj postaji, SUN STUDIO. Zastade začuđen: pa Jim Jarmusch u filmu Mystery Train nije onu čuvenu scenu s dvoje mladih Japanaca snimio u pravom Sun Studiju. Doduše, zašto i bi? Unutra je bilo ljudi, a on sjedne za šank pored nekog latino tipa koji je živčano pijuckao pivo. Atmosfera Sun studija, gotovo kućna, ustvari mu je prijala. Odluči obići studio. Zdepastija voditeljica, koju je latino tip pokušavao zagrliti, govorila je da se prava povijest početka rocka zbila kao niz slučajnosti. Inženjer Philips, odrastao u Alabami, sasvim se slučajno doselio u Memphis krajem četrdesetih. Sve je već tada postojalo: blues, gospel, soul, folk, bluegrass. Zadivljen, Philips je želio sve to posnimati. Na početku – godine 1950. – otvorio je studio Memphis Recording Service, pod sloganom We Record Anything-Anywhere-Anytime. I stvarno je snimao sve, uključujući sahrane i vjenčanja. Ubrzo je osnovao i diskografsku kuću. bluz etiketu jer je u biti bio bluz fan. Odmah je doveo B. B. Kinga i Howlin Wolfa koji su tu snimili svoje prve snimke. Junior Parker je snimio orginalnu verziju pjesme Mystery Train. Ike Turner je bio “skaut”, ali je sudjelovao u snimanju prvog rock singla uopće, Rocket 88. Elvis je došao kasnije. Na prvoj probi pokušao je na gitari odsvirati pjesmu koja se zvala HOUND DOG.

 

 

U POLICIJSKOJ STANICI sjedila je u čudnovato dubokoj kožnoj fotelji. Svjetlost na stropu premašivala je sva njena očekivanja sve žešće napadajući strop, kao da se, onako bjeličasta, odlučila probiti kroz vješto napravljenu zamku i uništiti rashlađujuće naslage mraka i prašine. Povremeno bi pogledavala prema šalteru. Veliki debeli policajac nepomično je sjedio; kad bi se konačno pomaknuo, izgledalo je kao da su mu pokreti iznimno stilizirani. Nije vidjela ništa slično: kretao se pažljivo, dugo unaprijed razmišljajući o svom sljedećem pokretu, premda je možda samo trebao prihvatiti olovku. Sad joj se činilo da to lice nije tako budalasto kao što je pomislila kad je ušla, sad joj se činio da sliči nekom zen mudracu; okruglo lice bez kose i bora – gledala ga je još uvijek vadeći iz frižidera dekofeinski Sprite. Poželjela mu je mahnuti. Možda bi odmahnuo, možda bi njegovi mudri, stilizirani pokret izražavali duboko zadovoljstvo što će baš sada ona ispiti bocu gaziranog pića. Tko zna ima li današnje novine. Zatim joj je prišao drugi policajac upirući prstom u sliku iz novina.

– Poznajete li ovu osobu? – upita je šerif Heuy Mack jr, barem je tako pisalo na ploćici.

– Da – rekla je.

– Kad ste ga upoznali?

– Prošli vikend.

– Molim vas da pođete sa mnom.

– Što se dogodilo?

– Vidjet ćete.

– Nije valjda nekog ubio?

– Hm.

– U ovom tekstu piše o nekakvim psima.

– Da, otkrili su da je ubio četiri tisuće pasa. Morat ćete pronaći odvjetnika, pokojnik vam je u oporuci ostavio sve što je imao.

 

 

NA PETOJ FOTOGRAFIJI vježbaonice su zapaljene, svi kopaju zlatnike iz šibalja i šikara. Još jedan njezin drhtaj u tirkiznoj haljini iza stadiona, na obilaznici za Đakovo i Vinkovce, i dalje prema pijesku i močvari. I ona je jednom na tom zidu bila marlene on the wall i vidjela spaljenu iguanu kako se mrvi u pepeljari.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.