Dan i još jedan | Nenad Rizvanović

9.

 

DO ĐAKOVAČKOG GROBLJA moguće je doći na različite načine, no priklonite li se ovom ili onom putu, kao debeli duhovi pratit će vas kupole Strossmayerove katedrale. Tiboru je najmiliji put koji vodi iz parka niz padinu Lujzijana, koja zimi vrvi od uspuhanih sanjkača, jer koliko god se lagano spuštali, krošnje prastarog drveća uvijek iznova neočekivano nestanu; na čistini ljudi zastaju okrećući se u neprilici natrag prema parku.

Na groblju baka i mama uvijek peru grobove. Taj posao je stvarno neobičan: ribaju ružne betonske ploče iznad grobova njihovih rođaka, tetaka, stričeva, braće i sestara, te drugih njemu nepoznatih rođaka, kao što bi ribale bilo što drugo, recimo kuhinjske podove, možda ipak za nijansu užurbanije, oponašajući same sebe, samo što, kao i inače, ne mogu podnijeti da se on mota besposlen naokolo. Uvijek se pita zašto je to tako, zašto ga barem malo ne ostave na miru, nego da taj problem rješavaju uvijek na isti način, uručivanjem stare limene kante i otpravljanjem prema smiješnoj maloj pipi iza kapelice. Poznato je da će najveći problem iskrsnuti ako sjedne na betonsku ploču iznad nekog groba, jer je baš privlačno s tog mjesta promatrati park i katedralu u daljini. Grobovi uostalom uopće ne djeluju opasno i zastrašujuće, a i poticajno je razmišljati o rođacima iznad kojih sjediš a koje nisi uspio upoznati. Nije baš posve jasno kako bi to moglo smetati onome koji je tu jednom pokopan, a ako jednoj od njih dvije postavite to pitanje gotovo je sigurno da ćete se suočiti s dlanom na svom obrazu. Jedina grobnica na koju bi još donedavno, dakle prije didine smrti, teoretski smio sjesti, bila je njihova, obiteljska grobnica, naprosto stoga što je bila prazna, no ta betonska ploča uvijek bi ostajala neoprana, pa mu ni tamo nije bilo dopušteno sjediti, jer, kao što je poznato, prljavština je najveći grijeh u ovoj obitelji.

Od dana kad je dida umro na groblje se ide gotovo svaki dan, najčešće zajedno s mamom i bakom koje brzo po dolasku utonu u svoj žalosni posao, pa treba biti strpljiv i čekati da se sve to okonča. Odmah do novog didinog prebivališta nalazi se grobnica nekog djeteta. Na spomeniku piše MARTA PERIČIĆ (1971-1877). U ravnini sa slovima je malena okrugla fotografija s koje vas gleda kockasto, gotovo staračko lice s potrganim “socijalnim” naočalama, i njemu se sve čini kako može vidjeti i komadić ljepljive trake na onom najkrhkijem dijelu okvira koji spaja lijevo i desno staklo. Neobično je zamišljati da jedna tako mala djevojčica već može biti mrtva – rodila se, uostalom, poslije njega a već je dugo mrtva: kao da je nekom čarolijom naprosto nestala. No tko je bio taj tko ju je začarao?

O čitavom slučaju svjedoči još samo pogreška u brojčanom natpisu (1971-1877), i čini se da nikome ne smeta stršanje tih brojki jer je to valjda jedino što uvjerljivo svjedoči da je to dijete još donedavno bilo sasvim živo. Tiborova majka nesretna je zbog tragične sudbine te djevojčice, i ne propušta napomenuti kako ne želi ni pomišljati kako se osjećaju njeni roditelji. To zvuči kao nekakav morbidni kompliment, no zanimljivije je da nikad, ali baš nikad, iako su sada počeli često odlaziti na groblje, ne uočava da baš nikoga nikada nema oko grobnice: nema ni cvijeća, ni lišća, samo prašina, pa Tibor kad svi krenu prema izlazu, potajno premjesti nekoliko cvjetova s didinog groba na grob djevojčice.

Na groblju je u pravilu strašno dosadno. Ljudi se muvaju usporeno kao u lutkarskom kazalištu, tratina iza visokih borova, na kojem je nogometno igralište, nalazi se predaleko da bi itko mogao napucati loptu tako da doleti među križeve i betonske table. A gledati sićušne likove kako igraju nogomet iz ove perspektive je inspirativno, jer ta daljina između njih je nekako vremenska. Na samom izlazu, dok se vraćaju, mama jednim ipak neobičnim pokretom prsta mahne negdje daleko od sebe i veli: Eto, tamo je židovsko groblje. I doista u daljini se stvarno vide grobovi, s druge strane ceste, ograđeni i izdvojeni. Ona se već navikla na takva njegova pitanja, recimo zašto židovsko groblje nije zajedno sa svim drugim grobljima, kao što se navikla da na takva pitanja ne daje odgovore. Tibora to muči: zašto su židovska groblja uvijek odvojena, u Osijeku je čak njihovo groblje na drugom mjestu, ali zanimljivo opet ne predaleko od groblja sv. Ane. On, recimo, ne poznaje niti jednog Židova, a i vrlo je nesiguran o tome što su to uopće Židovi. Mama na ovo pitanje reagira kao na prijenose nogometnih utakmica, jednostavno se pravi da ne postoji. No u ovoj obitelji sve važne stvari događaju se slučajno.

 

 

DOK BI IZ KAZETOFONA tutnjili gitaristički riffovi a u njemu bi nešto eksplodiralo. Nikad mu neće postati sasvim jasno što se to dešava negdje oko pola osam navečer. Na brzinu odijeva hlače, majicu i jaknu dok iz njega panično kulja neizdrživa potreba da izađe u sparno ljetno predvečerje i krene prema Romi, gdje je ranije, u šezdesetima i sedamdesetima, bio početak rute korza: ispred panoi s kino-plakatima i prodavaonica IPK. Zimi je sve drukčije. U prozorskim staklima titraju lampice s novogodišnjih jelki, a na granama vise krpe teške magle. Rano u nedjelju ujutro grad pustih ulica leži u kori nepomućene hladnoće. Dah koji kovitla iz usta tako je gust da bi se mogao rezati škarama. Navlače se vunene rukavice, šal i kape, i hitaju prema Studenskom centru gdje su u atomskom skloništu održavali probe, dok im blijede grane na osušenom drveću tužno mašu. Manijakalno vježbanje i opsesivno proučavanje diskografije velikana, kakvi su na primjer David Bowie ili Bryan Ferry, nikada nije dovoljno za uspjeh rock grupe, kao što nije dovoljna ni muzička izobrazba. Nije dovoljna čak ni izvođačka umješnost! Najčudnije s muzikom, ako želite i sami svirati, jest da je sve to uglavnom nedovoljno. Za uspjeh je potreban neki intrigantni stilski štos. Tibor je znao da Bišop misli da je on baš za to nadaren, no sve se moglo promotriti i iz drugog ugla: nitko od njih nije, dakako, virtuoz, a Bela ipak stvara vlastitu glazbu koja uopće nije loša, što je, ako se malo bolje pogleda, stvarno neobičan fenomen, premda, istina, nije to neka posebno složena glazba, u melodijskom je smislu dapače sasvim jednostavna, i nije ju preteško svirati čak ni muzičaru sasvim običnih kvaliteta, no osjećali su da tu glazbu sviraju kao da je doista njihova i da je sviraju uspijevajući pronaći neki zajednički ton i odsvirati ga na onaj pravi, jedinstveni način. Bišop očigledno nije znao što bi sa sobom dok je trajala proba, njegovo vrijeme je dolazilo poslije, želio je da svi vide kako sebe zamišlja iznad muzike, kao nešto mnogo više od pukog svirača. Često je naglašavao kako će grupi donijeti ono što oni sami ne bi mogli i zato je uporno ostajao pri odluci da se bavi muzikom. U početku se, zapravo, zanosio da će postati neka vrsta domaćeg Malcoma McLarena, sve dok nije jednog dana shvatio da je posve nemoguće da u životu bude samo glupi menadžer. Rock glazba je u osnovi precijenjena, mislio je, sve je to manipulacija! Tu je vidio svoju šansu. Doduše, ni sebi ni drugima nije priznavao da ne zna ni pjevati, ni svirati, ni skladati, da ne zna note niti je ikada učio ikakav instrument. Ovo s trubom je bio također čisti štos. No, imao je lijep ugodni bariton koji bi lijepo funkcionirao na radiju. Ali, opet, nije imao sluha. Tiboru se činilo da je on već pomalo psihijatrijski slučaj jer zapravo živi u svom izmaštanom svijetu u kojem je već rock zvijezda. Kako samo to mora izgledati kad si u njegovoj koži. Svakog dana se budi i mučno sastavlja taj svijet. Najprije mora izmisliti samog sebe da bi uopće funkcionirao. Svijet dijeli na neprijatelje koji ne vjeruju, prijatelje koji vjeruju i na sumnjičavce, vječno nepovjerljive i nesigurne, s kojima mora svakog dana početi iz početka. Njih je najviše mrzio, za svakog mora naći izraz razumijevanja ili kakav uspjeli štos. Vremenom je uočio kako je lako manipulirati ljudima, kako je lako shvatiti što ljudi žele čuti a što ne. O svakom je počeo voditi opširan dnevnik. Često je pregledavao bilješke iznova se čudeći koliko se ljudi, čak i oni najtalentiraniji ili najpametniji, logično ponašaju.

 

 

NA DRUGOM BESPLATNOM KONCERTU tog tjedna, a to je zapravo bio početak velikog džez festivala, crnci su rastvorili prijenosne roštilje. Meso je veselo cvrčalo. Nikada nije vidio takve nakupine ljudskih tijela nabacane naokolo poput hrastovih trupova. Neki su se muvali ispred štandova, neki naprosto kružili velikim, lijepim parkom. Stigao je dovoljno rano da vidi nastup jednog od najpoznatijih mlađih saksofonista, čiju je muziku dobro poznavao. I on se izvalio na travu, odmah do grupe crnaca i Kineskinja. Kao i oni, uživio se u prizor blistavih nebodera u predvečerje. Sparina je popuštala, s vrha tornjeva bljeskale su male crvene lampice. Ako biste dulje gledali kako se pale i gase, sve bi vam se činilo prisnije i melankoličnije.

No to je bio samo privid. Zarazni pipci panike već su se nezaustavljivo širili. Baš je tog dana Dick Cheney na televiziji izjavio da uopće nije pitanje hoće li teroristi ponovno napasti, nego samo kada. Vjerojatno su mnogi u tom parku razmišljali što bi se dogodilo da bomba padne među njih. Koliko bi ljudi poginulo na licu mjesta? Stotinu? Dvije stotine? Kakva je moć najobičnije bombice, koja se može svugdje kupiti? Taj dan kao da je bio izabran za loše vijesti. Po prvi put je objavljeno kako je nezaposlenost porasla na čak 7 posto, a čak 70 posto su muslimani. Nije znao što bi o tome mislio, kao što i inače nije znao što bi mislio o očiglednoj vjerskoj nesnošljivosti. To što potječe iz muslimanske obitelji nije dobivalo na posebnom značenju jer gotovo ništa iz tog svijeta nije uspio preuzeti, premda bi povremeno znao nešto osjetiti, ponekad čak promatrajući sasvim stereotipne znakove Orijenta.

Naravno, ništa o tomu ovdje nitko nije mogao znati, nitko osim Klaudije, a nju je, zapravo, jedva viđao. Prvih dana njegovog boravka u Americi susretao ju je tako rijetko da mu je izmicao njen lik, njena prerano ostarjela, posivjela koža i tijelo u crnim suknjama i puloverima, kao u slavonskih baba, s bradavicama koje bi im iskakale po licu. Iako sasvim američki, stan joj je bio samostanski čist, jedino što se posvuda osjećao miris benzina, i što se posvuda sudarao s riječju sedevakanistički. Viđao je sedevakanističke prospekte, sedevakanističke brošure, sedevakanističke knjige, sedevakanističke naljepnice. Nije imao pojma što to znači. I stvarno mu je teško bilo povjerovati da je to doista ona ista osoba. Zapravo i nije povjerovao, ispred njega se nalazio netko sasvim drugi. Riječi koje bi mu upućivala bile su one najšturije, neophodne tek za osnovnu komunikaciju. Stalno je nekamo odlazila, a da se vratila znao bi jedino po tutnjavi televizora. Iz sobe u kojoj je spavao ta tutnjava podsjećala je na zvukove mučenja: urlici i deranje u sukobu s divljačkom muzikom. I prije nego što je shvatio da ga sve to stvarno plaši, shvaćao je da je ideja da odsjedne kod nje bila potpuno pogrešna. Čim mu se ukaže prilika pobjeći će iz ove jazbine.

Klaudija, naravno, nije se osvrtala na ono što se zbivalo oko nje, čak ni na riječ terorizam, od koje se njemu strahovito grčio želudac, kao i Amerikancima koliko je mogao vidjeti. Nakon dugih obmanjujućih godina zamotanih u lijepe sličice, ludi svijet u kojem se ubija i pali i vrši kojekakve opačine, a koji je donedavno bio udaljen dovoljno daleko, sada se zajedno sa svojim bombama, prikrao i uselio no lijepo i bogato američko tlo. Samo u jednom danu nepovratno je nestao onaj brižljivo njegovani osjećaj sigurnosti, od kojeg je preostala samo dirljiva spremnost da se unaprijed odbija shvatiti što se zapravo događa. Ali, kamo god bi se okrenuli, morali su vidjeti kako je bijedno zaštićen njihov svijet. Podzemna željeznica recimo, o Isuse, pa ima li išta jednostavnije nego staviti bombu bilo gdje u podzemnoj željeznici. U njihovom svijetu su preko noći izniknule gnojne i prljave crne točke. Nikakve informacije nije više bilo moguće prikriti. Policija je pak otvoreno pozivala građane da prijavljuju sve što im se učini neobičnim ili sumnjivim.

U automobilu je tog dana vidio gomilu kuća s kojih se vijorila američka zastava. Na benzinskoj pumpi čuo je kako neki Meksikanac tvrdi da najmanje bjelačkih kuća ima zastave i da bi se rado okladio da na svim kućama gdje nema zastava stanuju bijelci. Ako ih bijelci stavljaju, govorio je Meksikanac, znači da su ili luđaci ili budale.

Na Dan zahvalnosti odvijao se isti scenarij: veteranske udruge preklinjale su da se ukine obilježavanje tog datuma jer se najveći broj samoubojstava zbivao baš na taj, po njima posve besmisleni praznik. Unatoč prosvjedima i peticijama opet su se s radija i televizije orile snažne i patetične poruke koje je ovog puta dubokim glasom izgovarao George W. Bush. Psihijatri su savjetovali veteranima da tog dana ne uključuju ni radio ni televiziju – najbolje bi im bilo da uopće ne izlaze iz kuće.

Svakako, vožnja automobilom na taj dan nije neka posebna zabava. Nakon stotine sablasnih krugova, Klaudija suhim glasom predloži da, valjda u ime starih navika, popiju kavu. Parkirali su ispred neke slastičarnice, s druge strane ceste nalazio se STARBUCK’S. Odlučio je pretrčati cestu po dvije velike zelene čaše s vodenastom tekućinom. U zadnjem momentu primijeti kako iz velikog starog Mercedesa izlazi poprilično debela žena i samouvjereno korača prema slastičarnici. Svaki njen korak je iz automobila napeto pratio neki brkati tip, strašeći se, valjda, da će se ona saplesti hodajući u dugim crnim haljama. Njih dvoje, brkonja u automobilu i žena u crnom, ipak otkrivenog lica, sa sladoledima u rukama, nisu se uopće razlikovali od Turaka koje je u djetinjstvu viđao po restoranim uz auto cestu Zagreb-Beograd. Jedino što mu se činilo da ovi, ako je to uopće moguće, gledaju ravno ispred sebe ignorirajući sve što se oko njih zbiva.

 

 

SVI SU VEĆ ZNALI ZA ROBERTOVE ISPADE. Postojao je čak i određeni scenarij. No sve bi započinjalo bezazleno. On bi, primjerice, zgrabio nečiji predmet i više ga ne bi vraćao. Zabavljao se gledajući kako žrtva iščekuje da će na kraju dobiti svoj mobitel, da je to zapravo šala, iako joj on otuđeni predmet ne namjerava vratiti, tražeći samo onaj efektni trenutak kad će ga baciti na pod ispred indijskog restorana brze hrane da se veličanstveno razbije ispred tisuća očiju, ili možda u šaht ili jureći kombi koji će potom zavijugati i zabiti se u banderu. Njegovo ponašanje nije bilo nelogično. Dapače, on je i trijezan govorio da ovdje, u ovom gradu, poštovanje možeš steći samo ako se ponašaš kao kriminalac ili ako doista jesi kriminalac, mafijaš, bezobzirna stoka. Govorio je da svijet dijeli na one kojima vjeruje i kojima ne te da je instinkt početak svega, kao i pažljivo promatranje: vidiš tipa kako trzne okom dok priča i to zapamtiš jer je oko povezano s instinktom, ono te vodi do detalja, do sitnice koja mora biti uočena, klasificirana i zapamćena. Nije važno jesi li zatakao pištolj za pojas ili ne, nego zašto si ga zatakao ili nisi. Iz straha ili ne. Uvijek se pitajte držite li se svojih teorija, uklapa li se, recimo, ceh od 3000 dolara kojeg si napravio zajedno s nekom bezveznom ženskom u tvoj sustav ili ne.

 

 

IZ POLICIJSKE STANICE se zaputila u prvi motel. Rečeno joj je da ne smije napuštati grad. Na recepciji se susrela vrtlozima rečenica koje je izgovaralo bradato lice. Izašla je ispred motela, i odmah se vratila. Velika okrugla glava začuđeno se okrenu polako svijajući lijevu obrvu. Mrzila je takve poglede.

– Želite valjda reći da su sve sobe zauzete?

Okruglasti podiže i drugu obrvu i veli iznenađujuće strpljivim glasom:

– Dobro, imam jednu jednokrevetnu, mezanin 212 A. Ili možda trebate dvokrevetnu?

Okrugla dlakava glava je nepomično zurila.

Motel je imao više katova. Sobe su bile načičkane kao u kaznionici. Ona u koju je ušla bila je neobično prljava, nije bila čišćena danima. Masivni namještaj, kuhinja i blagovaonica držali su se dobro, no nešto nevidljivo ju je tjeralo da pomisli da se nalazi u heroinskom utočištu. Vrućina je već napala grad i u toj sobi stalno je nešto kapalo sa zidova i stropova. Osjećala se prljavo pa je skinula sve sa sebe. U ogledalu osvane njeno tijelo, bilo je to neprijateljsko tijelo koje joj je na svakom koraku pravilo probleme, vodeći neki svoj samostalni život, ne obazirući se na to što ga zapušta ili ne voli. A nije se moglo ni sakriti – uvijek bi na njenoj guzici ili sisama počivale neke ispitivačke oči. Čitavog života kao pod prismotrom.

Odmaknula je zavjesu. Jedan kauč, koji je očigledno brojao svoje posljednje dane, bio je izvučen na hodnik. Dvoje mršavih, izblajhanih mladih ljudi ležalo je na krevetu držeći se za ruke i zurilo ispred sebe. Klaudija ih je pažljivo promatrala. Crte lica mršave plavušice bile su iznenađujuće pravilne, s uskim okvirima na korijenu nosa. Nije shvaćala na čemu bi im ikada mogla zavidjeti.

 

 

NA ŠESTOJ FOTOGRAFIJI vidimo kazino, samo se nekoliko plesačica se kurva, druge su nedostižne poput potpurija vječnih evergrina. Obećaj da ćemo ih još večeras odvesti tamo, ispričaj im sve, i to da jedino K. ima čvrste sise, i dlaku s konjskog vrata, koju brije ujutro u Ribarskom domu. Kovitlaci magle izvezeni su na teškim zelenkastim volanima, pijanistu se katkada pridruži razroka violinistica i tada se stvarno svi zabavljaju. S zida visi oblak-sofa trule višnje, dim je izmiješan sa kremastim mirisima, kurve žele slušati o ratu i trepću ljubičastim očima dok u njihovim krilima zamišljaju da su opet na školskoj klupi ili u parku. Sat u prirodi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.