Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

TRG LAVA MIRSKOG

 

– Poznajem ovo dvorište – reče Lola i neodređeno mahne prstom prema dubini dvorišta opasanog visokim zidovima. Trbušasti kamerman Heinrich, koji je upravo skakao po razbacanim daskama, zakoluta očima. Klaus, novinar, samo nemoćno slegne ramenima. Dama u crnom čučala je na smrznutoj zemlji i kružila kažiprstom za kojim se kamerman okretao kao magnet. Klaus odvažno prošapće:

– Dobro, možda bismo mogli početi!

Obojica su bili utučeni, no ona opet nije rekla ništa. Dva dana trčkaraju za njom po sivom gradiću a nisu snimili niti jedan kadar. Klaus joj je nekoliko puta, bez uspjeha, pokušavao ukazati da predviđeno vrijeme curi i da će se vratiti kući osramoćeni, neobavljena posla, ali riječi su se odbijale kao od kamena. Heinrich je histerizirao uočljivije. Ni jedan ni drugi nisu mislili da će se sve ovako odvijati, pogotovo ne kada im je urednik erotske emisije Peep! predložio da naprave prilog o njoj, Loli, nekadašnjoj porno zvijezdi. Heinrich je podrignuo od veselja, a Klaus je odmah znao da bi to mogla biti prekretnica u njegovoj karijeri.

Dotada su se žalili kako ih Peep! ignorira: drugi se motaju po striptiz barovima i setovima porno-filmova, a oni uvijek deru samo gluparije – ekonomija, ekologija, politika. I onda iznenađenje nad iznenađenjima, naročito za Heinricha, velikog fana Loline umjetnosti – često je tupio kako je samo Lola prava zvijezda, da u svakom filmu i posljednji detalj izvodi senzibilno i graciozno. Iskreno se nadao da će se kad-tad vratiti u biznis. Klausa pak pornografija nije posebno zanimala, ali ga je netko upozorio na Lolin intervju u nekom magazinu. Odnosno – kako je odmah vidio – formiran materijal za genijalnu reportažu. Nisu se snuždili čak ni kada su čuli da će čitav prilog snimati u dalekom panonskom gradu, gotovo na samoj granici Hrvatske i Srbije – to je bio njen jedini uvjet. To i da sve neće trajati duže od tri dana. Plan je bio sljedeći: avionom do Zagreba pa onda rent-a-carom na istok.

Prvi susret bio je napet – ona se nije nimalo promijenila! Ali nije trebalo puno da shvate da imaju posla s neprijatnom osobom, strašno uobraženom i hladnom. Govori im kao da naređuje, dubokim glasom – odmah odbija svaku pomisao o slobodnijem odijevanju. Puši nekakve crvene cigarete, to je jedino na njoj što nije crno.

– Kao da razgovaraš s Hitlerom – šanuo je Heinrich u klozetu zagrebačkog aerodroma.

Klaus je shvatio da nije postojao nikakav posebni razlog da se prilog snima u Hrvatskoj, barem ne sentimentalni – kada su konačno doputovali, ona se još više oneraspoložila.

 

* * *

Lola je prestala snimati filmove nakon što se udala za bogataša i preselila u veliki zamak. Zbog te odluke, valjda, interes je samo rastao: video kazete su se prodavale sve bolje. Često su je nazivali da nastupi u nekom talk showu, ili nečem takvom, ali ona je odbijala sve dok ne bi njen muž, čovjek velikog nasljedstva, osjetio nervozu medija. Klaus je želio da Lola samo ispriča sve što je već rekla u onom magazinu – kako je odrasla u pariškom predgrađu i kao tinejdžerka krala po metroima, aerodromima. Uhapšena u petnaestoj godini i poslana u zatvor na četiri mjeseca. Sa sedamnaest je falsificirala dokumente i ušla u porno biznis. Otac Kinez, mama Francuskinja negdje su jednostavno isparili – tvrdila je da su oboje poginuli još dok je bila dijete.

Čitav prilog već je montirao u mislima, znao je točno kako će izgledati: bit će to film o ljudskoj beskrupuloznosti.

– Ne ponosim se činjenicom da sam bila u zatvoru – rekla je – ali znam da nisam glumila žrtvu. Nisam se bunila kada su me zatvorili. Uradila bih sve za stvari koje želim!

– Je li istina da ste uzimali drogu dok ste bili u porno biznisu?

– Da, uzimala sam dva grama kokaina dnevno!

Klaus je prepisao pet njenih izjava koje je vidio kao stupove budućeg priloga.

1. Uvijek sam bila najskuplja u poslu. Nikada me nisu mogli angažirati za cijeli film, samo za scenu ili dvije. To je bilo OK. Prostituirala sam se, prodavala svoje dupe, ali sve što sam napravila, napravila sam zbog novaca. Mogli su uzeti moje lice i moje dupe, ja sam njima uzimala novac.

2. Volim novac. Ne želim govoriti koliko sam dobivala da s nekim pođem u krevet ili koliko sam zarađivala snimajući porno-filmove. Danas mi se ti iznosi čine smiješnima.

3. Uvijek sam znala da je porno biznis sranje i da su glumci glupani i kuje. Muški imaju samo svoje kurce, bez njih bi bili beskućnici. Oduvijek sam znala da mogu više ponuditi nego dobiti od porno biznisa. Nikada nisam lagala o svom životu.

4. Ništa me više ne može šokirati, vidjela sam previše stvari.

5. Ne želim govoriti o svom bračnom životu.

 

* * *

Klaus i Lola marširali su magličastim uličicama – Heinrich je ostao u kombiju – činilo mu se kako će se Lolina porculanska figura svakog časa raspasti na prljavom asfaltu. Klaus je pomislio kako je sve u njegovom životu odavno navika. Kada bi se vraćao s posla, samo bi površno pogledao prema igralištu ispred svoje osnovne škole. Udaljujući se znao je da je to igralište zbog nečeg važno, zbog nekih važnih događaji koji bi se morali pojaviti i pomoći mu da shvati ono što mu se događa danas. Kao da je između pravog i ovog sadašnjeg njega izrastao neprobojni stakleni štit. Svakog dana je prolazio nesvjesno se osvrćući prema igralištu, što je vremenom također postajalo navika, dio nečega što je pripisivao načinu na koji se on kreće gradom. A taj je način bio potpuno pogrešan. Neobično da o tome razmišlja baš ovdje u panonsko-ravničarskom gradu, daleko od kuće. No baš sad točno se vidi kako stalno obilazi u širokim lukovima oko igrališta i zatamnjenih prozora s malim svjetlašcima u zabačenim kutovima. Ili svejedno u bistrim sunčanim danima kada se vidi da je to dvorište čitav jedan svijet – košarkaško igralište, visoka žičana ograda, golovi s crveno-bijelim stativama, jedan prastari školski zeleni stol, šipražje u uglovima, svaki dio dvorišta, lopta koja leti kroz otvoreni školski prozor…

Lola je zastala i Klaus umalo naleti na nju.

– Što tražimo? – upita.

– Ma, htjela bih pronaći ime jednog trga!

– Trga!?

– Yes, svake noći sanjam taj trg u ovom gradu, ali nikako ne mogu naći pločicu s imenom. Ime je nekako lijepo i melodično, u snu mi je uvijek na vrh jezika, ali nikako ga ne uspijevam izgovoriti. Stvar je u tome što inače sve jako dobro pamtim. Evo – okrene se na vrh pete – tatina baka je ovdje živjela, a ja sam kao dijete stanovala kod njene sestre, dvije kuće niže.

– Pa nije li vaš tata bio Kinez?

– Da, ali samo on, njegova mama je odavde, njen muž je bio špijun i morao je pobjeći nakon Drugog svjetskog rata u Kinu.

– A sestra, je li živa?

– Rozika? Nije, umrla je prije deset godina!

Klaus više nije znao što bi mislio.

Hodali su dalje, njene potpetice zveckale su nervozno dok su iz raskošnih secesijskih ulica prelazili u modernije, smušene i bezlične. Upita gdje se nalaze, a ona reče – pa u najstrožem centru grada! – ali dojam iskrivljenosti samo se pojačavao, kao da je pripiti projektant nešto rušio pa ponovno gradio. Ili barem loše mjerio. Upadljivo ružne i ofucane višekatnice lijepljene su na svjetlije i šarenije. Tu i tamo nasumično je bilo zasađeno kakvo drvo.

Opet su skrenuli u neku ulicu koja je završavala širokim pravokutnim prolazom. S lijeve strane pružao se ravnomjerni niz obiteljskih garaža. Kako su se približavali prolazu, bila je sve uzbuđenija. Potrčala je doviknuvši:

– To je taj trg!

Široki pravokutni prostor jedva da se mogao nazvati trgom – tek travnjaci i parkirališta u prostoru između stražnjih ulaza robne kuće i kazališta. Klaus je sustigne. Ona je čučnula pokušavajući doći do daha ispod natpisa: Trg Lava Mirskog. Zatim je rekla:

– Dobro, sada možemo snimati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.