Tamno ogledalo | Ivana Rogar

DOŠLJACI

Počeli su dolaziti u sve većim skupinama pa smo, budeći se, nailazile na gomile njihovih leševa ispod kreveta i uz prozore kroz koje su ulazili noću. Ležali su s nogama u zraku i znale smo da nisu uginuli prirodnom smrću. Preživjeli su trčkarali po kuhinjskim pločicama, skrivali se ispod starog kredenca i komoda i tražili pukotine u zidovima. „Nikad ih još nisam vidjela ovoliko“, rekla je Marta s gađenjem. Bojala se da će joj se noću popeti na krevet i često se budila da provjeri je li joj plahta čista. Najezdu je podnosila teže od mene.

Umjesto nje odlazila sam u dućan udaljen tri kilometra od kuće. Putem sam zaticala na stotine tih kukaca kako u kolonama sporo mile uz asfalt i preko njega. Bili su crni, veliki, čak i oni manji bili su krupni pa bi, gledajući ih, nehotice pomislio da bi stanje bilo mnogo bolje da nisu toliki. Tjelešca su im se caklila na suncu poput uglačana metala, a iz njih je izbijalo osam nožica koje su se trzale. Mnogi su ugibali na cesti jer bi svako malo prošao automobil i smrskao im kruti oklop. I same smo ih gazile zbog toga što ih je već u srpnju bilo posvuda i nismo se mogle svaki čas ogledavati da vidimo je li nam koji od njih pod nogama. Ipak, nastojale smo zaobići ih jer je zvuk paranja njihova tijela bio odvratan.

Ljeto je bilo vruće, bez kiša, a nebo bez oblaka caklilo se kao ogledalo. Teško smo dizale pogled prema njemu da vidimo gdje je sunce. Spavale smo odvojeno jer su nam se združena tijela znojila dvostruko jače. No plahte koje bi jutrom bile mokre od znoja do podneva bi se osušile i izgledale ponovno svježe. Marta se dizala u šest, dok je još bilo prohladno i pisala pod plastičnom tendom na trijemu. U četiri sata napisala bi nekoliko stranica koje bi zatim iščitavala. To je bio njezin treći roman, sredstvo za uklanjanje zaostalih tragova prijašnjeg života o kojem mi nije htjela govoriti. Rekla bi: doznat ćeš sve kad ga dovršim. Nisam htjela navaljivati, nego sam čekala dan kad će mi protezom za govor pokazati što nosi u sebi. Ja sam se budila kasno, kao kod kuće u gradu, kad je visoko sunce već usijalo asfalt koji je uzano vijugao pokraj kuće. Marta bi sjedila u sjenci tende i hladila se lepezom, a kapi znoja kotrljale bi joj se niz vrat i prsa. Dugo bih gledala to lijepo tijelo, koje je bilo mnogo ljepše od mojeg zbijenog i dječačkog. Zamišljala bih kako ga diraju neke druge ruke za koje nisam nikad mogla odrediti jesu li muške ili ženske.

Kad bi dignula glavu i pogledala me ispod tende, sjela bih do nje i stavila joj glavu u krilo još omamljena od sna.

„Koliko si danas napisala?“

„Malo. Kukci me ometaju. Ježim se od njih.“

Oni su pak užurbano radili od zore, kao na nekom njima znanom projektu migoljili su preko trijema i nestajali niza stepenice. Dolje niz cestu zalazili su u žitna polja i gredice s povrćem. Iz dana u dan postajali su sve mudriji pa su se stali uspinjati uz stabljike kukuruza, pšenice, raži i na plodovima prebirati po zrnju. U seoskoj trgovini i gostionici nitko više nije razgovarao o politici. Mještani su zbunjeno negodovali i odmahivali glavama. Bilo je upitno u kojem će stanju polja dočekati žetvu.

Marta je predložila da se vratimo u grad jer bilo je očito da se broj kukaca samo povećava. No najam vikendice, izdvojene visoko na brdu, iz čijih su se tegla na balkonima prosipali zeleni asparagusi, bio je plaćen dva mjeseca unaprijed radi besprijekorna mira. Znala sam da spominje povratak kako bi sebe podsjetila da ipak ima izbora.

Ja sam pokušavala zaboraviti da ću se za dva mjeseca vratiti predavanju povijesti u osnovnoj školi. Dugačak godišnji odmor kao da je bio jedina dobra strana tog zanimanja. Još nisam naučila nositi se s osmašima koji su skakali po razredu i bez straha izvikivali uvrede jedni drugima i meni. Roditelji, kod kojih sam još živjela, zvali su me svaki dan da pitaju je li se stanje poboljšalo i nagovarali da se vratim. Imala sam dojam da to nije samo zbog kukaca.

Naše je sadašnje boravište zadnji put služilo kao dom prije dvadeset godina, unutrašnjost su mu ispunili kreveti s pljesnivom posteljinom od gruba platna, klimave vitrine u kojima su se šćućurile zamagljene čaše i otkrhnuti tanjuri oslikani ružama. U te čaše nekoć se točila graševina iz ovdašnjih vinograda što su još jurili uzbrdo. Vonj koji je podsjećao na zastoj vremena stajao je u zraku poput zavjese. Ipak, moja susjeda, koja nam je iznajmila kuću, dolazila je svako ljeto provjeriti je li sve kako je i bilo. Marta je rekla da ona tu uzgaja zaborav, da dolazi ovamo kako bi se podsjetila da treba zaboraviti.

Putem do dućana presretali su me mještani s automobilima, no, kao kakvoj prijetnji, nijednom nisu stali i ponudili odbaciti me do sela. Cesta kojom sam hodala prije pet je godina bila obična prašnjava staza kojom su se probijali samo traktori i pokoji fićo, onda su došli radnici i asfaltirali taj kozji put koji je vodio iz sela i gubio se visoko u brdima. Još je poneka zabita kućica imala svoj šljunčani puteljak što se penjao strmo kroz zelenilo.

U selu su bile dvije trgovine, jedna na samom ulazu, kamo sam uvijek odlazila zbog blizine, a druga u središtu, pokraj crkve. Njihovi vlasnici otvoreno su se nadmetali i na ulaz stavljali natpise poput: „Tu je jeftinije, najte iti k Juri“ te su pazili tko ide u protivnički dućan. U trgovinama bi se uvijek zadržavali seljaci u kombinezonima ili izlizanim radničkim hlačama, koji su uz pivo iz hladnjaka raspravljali o dnevnim događajima. Na glavnoj ulici, koja je dijelila selo napola, kukci su se razmiljeli, skrivajući se u hladovini, bježeći od sunca, žustro tragajući za pukotinama u asfaltu i zidovima. Stariji mještani posjedali su na klupe pod drvećem i kartali. Sunce je krivudalo između lišća i granja te u neobičnim oblicima padalo po njihovim licima. Tako obojeni maskirnim uzorkom i nepomični doimali su se kao mješanci guštera i ljudi. U tijesnom dućanu, nakrcanom kartonima Dukatova trajnog mlijeka, gurala sam se među ljudima koji su se ondje odmarali od jutarnje ture rada, ispijajući pivo. Lica na kršnim ramenima bila su zapečeno-crvene boje što je dokazivalo da ne gube vrijeme skrivajući se u hladovini. Netko je povišenim glasom opisivao kako je otrovom posuo prag kuće, ali je poslije vidio kako ga kukci nesmetano prelaze, nesvjesni da su upravo trebali uginuti. Ostali su jednoglasno povlađivali, a zatim prešli u polifon izričaj opisujući svaki situaciju u svojoj kući. Dok sam uzimala šećer i kavu s polica, čula sam da je župnik na prethodnoj misi ustvrdio da je najmanje kukaca u crkvi, što je bio neoboriv dokaz njezine svetosti. S druge strane, najviše ih je bilo uz gostionicu i na smetlištu iza nje. Gostioničar očito nije bio religiozan.

Iz dana u dan broj se štetočina napadno povećavao. Novi naraštaji kao da su bili napredniji od predaka, nisu samo puzali po tlu, nego su se penjali uz glatke zidove i klizak lakirani namještaj i po njima tijelima pravili raznolike šare. Lišće kukuruza dobilo je rupe, a salata i kupus u povrtnjacima crnili su se od njihovih tjelešaca koja su predano rovarila među listovima. Kad je jedan mještanin dobio virozu i tri dana ležećke povraćao jer nije mogao ustati iz kreveta, selom se pronio glas da je povrće otrovano. Na trgu pred crkvom pogurene starice s maramama na glavi pričale su kako je čovjeku žena morala držati lavor uz glavu jer nije imao snage da ga sȃm prinese ustima. Kelj, salata i brokula premjestili su se uskoro u kante za smeće.

Kad je vidio da kukci više ne štede ni crkvu, župniku nije preostalo drugo nego da na propovijedi napokon kaže što mu je na duši. Glas mu je odzvanjao sve do crkvene kapije dok je tumačio da za svako zlo ljudi moraju tražiti uzrok među sobom. Ako nas Bog kažnjava, tad mora da činimo loše stvari. Nakon mise seljaci su još dugo razgovarali pred crkvom. Mnogi od njih morali su kuće posuti posebnim otrovom jer su štetočine zalazile posvuda i oni bi ih nalazili u teglama s brašnom, u ormarima među rubljem i u dječjim krevetićima. Poštar Kovačić pričao je da mu ispadaju iz torbe kad vadi pisma i premda je bio poznat po pričama kako je golim rukama nasrnuo na risa kojeg je zatekao na putu kroz šumu i kako je sȃm zajahao svinju od stotinu kilograma prije nego joj je prerezao vrat, sad mu se nitko nije smijao. Mišljenje seoskog liječnika bilo je da su kukci došli iz grada, gdje su se namnožili, kao prirodna migracija živih organizama. No ljudi su u selu inače rijetko pobolijevali i s liječnikom gotovo nitko nije bio prisan.

Jednog poslijepodneva s Martom sam se prošetala do naselja. Morala sam je nagovarati jer se isprva grozila, govoreći da ćemo naići na još više kukaca. Martu sam bila upoznala prošle godine na izletu u Poreč. Ona je išla odmoriti se od radnih obveza, maknuti se iz grada, a ja sam s kolegicom vodila sedmaše vidjeti Eufrazijevu baziliku. Budući da nije imala društvo, a činila se simpatična, pozvala sam je da nam se pridruži u obilasku grada. Pomogla nam je paziti na djecu. Poslije povratka u Zagreb nazvala me je da mi zahvali za ugodno vrijeme, a ja sam je pozvala na kavu. Taj je poziv iz mene izišao spontano, nenamjeravano, gotovo da je bio izrečen iz pristojnosti. No nisam pogriješila jer Marta je bila blage, lirske prirode i slušajući je, osjećala sam se kao da se prisjećam davno zaboravljene lektire.

Tog je jutra bila pala kiša i rashladila cestu pa smo lagano hodale, držeći se za ruke. Nekoliko automobila prošlo je pokraj nas. U selu je bilo još hladnije zbog brojnih stabala koja su branila zemlju od sunčeva napada. Preostale lokve polagano su isparavale pod drvećem, okružene vrapcima i kosovima koji su pobožno pili. Hodajući glavnom ulicom, opazila sam da nas mještani pozorno promatraju. Dok smo išle pokraj njih, umuknuli su kao da nas tako propuštaju da prođemo. Izbile smo na malen trg s kamenom crkvom čiji je oštar tanki toranj stršio iz trome građevine. Njezino svijetlo kamenje odbijalo je svjetlost i grijalo trg. Desno od crkve pod orahovim stablima seljaci su prekriženih nogu sjedili na klupama obližnjeg kafića i pušili. Piljili su netremice u nas. Kukci su zaposleno trčkarali po betonu, vrapci su živkali i skakutali, no usprkos tomu, zbog ukočenih ljudskih pogleda činilo se da je sve stalo. „Dobar dan“, rekla je Marta, ali nisu odvratili.

Martino pisanje nije napredovalo. Željela je mir prirode, gdje tišinu remeti ptičje čeprkanje po vrtu, zujanje bumbara ili zrikavaca, ali ova priroda bila je hiperbolizirana, njezini epski razmjeri tjerali su je u strah. Nije se mogla opustiti, a priča o životu koji je završen čekao u pretincima nutrine, nije se micala. Svako jutro kriomice bih pogledala u njezinu bilježnicu i vidjela da je prazna.

Jednog poslijepodneva otišla sam u šetnju šumom. Dugo sam se uspinjala i spuštala, prateći valovitu liniju brdskog kraja. Gacala sam po vlažnom lišću skrivenom od sunca pod golemim stablima i slušala ptice što su se oglašavale sad s jedne sad s druge strane, kao da jedne drugima dojavljuju da je u šumi uljez. Razmišljala sam kako sam se s Martom složila čim smo se upoznale. Sličan smisao za humor, jednaki pogledi na svijet, a posve različiti karakteri. Ona je bila nježna i smirena, ja sam bila gruba i nestrpljiva. Izišavši iz šume, izbila sam na susjedovo polje kukuruza. Prolazila sam kroz redove dok je sunce tuklo iskosa i otkrivalo tu i tamo u klipovima crne mrlje. Smetalo mi je što mi ne priča o sebi i željela sam znati način na koji bih joj objasnila da otvaranje mora biti obostrano. Kad sam se vratila, Marta je rekla da su, dok me nije bilo, došli neki ljudi i tražili njezina muža. Zbunila se i odgovorila da nije udana, a oni su rekli da onda žele govoriti s njezinim zaručnikom. Rekla im je da ljetuje samo s prijateljicom. Tad su otišli.

Sljedeći put kad sam došla u kupovinu, u trgovini se prepričavala župnikova misa o duševnoj iskvarenosti koja je obuzela ljude, o nepoštivanju Božje riječi i o neposrednoj propasti. Jedan od njih galamio je i mahao kvrgavim rukama potamnjelim od sunca. Kukuruz mu je propao, vrt mu je izjeden, nema što prodavati na tržnici, izgubio je gomilu novca, a na berbu grožđa može i zaboraviti. Trgovac me gledao kao da me ne želi u trgovini. Kad je na mene došao red, stavila sam namirnice na tezgu pred njega i dala mu novčanicu od pedeset kuna. On ju je stavio u blagajnu i nastavio me gledati. Htjela sam reći da mi je dužan dvije i pol kune, ali on je još više stisnuo oči piljeći u me. Razgovor je zamro. Odjedanput se pod nepomičnim utegom zraka moglo čuti disanje i šuštanje odjeće. Okrenula sam se i susrela s desetak pogleda. U njima je bilo nešto čvrsto, poput prisege, što nije htjelo uzmaknuti. Progurala sam se na ulicu.

Uspon kući bio je posebno naporan jer je sunce ponovno upeklo. Grašci znoja nakupljali su mi se na čelu i škakljali mi nos pa sam odlagala vrećice na tlo da bih se počešala. U jednom trenu pokraj mene projurio je bijel automobil i kroz prozor je poletjelo jaje. Bačeno s nedovoljno snage ili volje, razbilo se na cesti, a žutanjak je potekao iz ljuske kao bolesna žuta krv.

Usprkos župnikovim duhovnim naporima, kukci su nastavili uništavati usjeve i biljke u povrtnjacima. Izgledalo je kao da u bandama haraju selom, da ga smišljeno i barbarski uništavaju kao divlja plemena Avara. Jednog jutra usred kolovoza, probudile smo se s bijesnom ruljom pod prozorom. Njih tridesetak vikalo je neka idemo kući. Vikali su da nas ne trebaju ovdje, da donosimo prljavštinu, da smo pokvarene i izopačene. Mahali su štapovima, grabljama, sjekirama i urlali. Marta je mirno gledala iza zavjese kao da je čitavo vrijeme to očekivala. Panično sam se pokušavala dosjetiti što da napravimo. Najbliža policijska stanica bila je udaljena deset kilometara. Na kući nije postojao drugi izlaz. Ugledavši nas kako ih promatramo s prozora, iz usta su im pokuljale psovke i prijetnje te su nasrnuli na vrata. Netko je bacio kamen i razbio prozor, a po meni su se prosuli komadići stakla. Oblila me krv. Zavrištala sam, a oni su, potaknuti uspjehom, stali bacati sve što su dohvatili. Kroz prozor je ulijetalo kamenje, zemlja, tegle s cvijećem i pivske boce. Povukle smo se u kut. Martino se lice iskrivilo.

Dugo smo zagrljene sjedile u kutu, slušajući dreku i udarce njihovih alatki o zidove i beton ispred kuće. Srce mi je lupalo u glavi, u ušima, osjećala sam ga kako mi trese tijelo.

„Zovimo policiju!“ povikala sam.

„Otići će“, rekla je Marta.

„Kako znaš? Mogu provaliti unutra… Razbit će nas“, govorila sam, ali nisam se micala. Dreka je naposljetku utihnula, glasovi su se stali udaljavati. Provirila sam kroz prozor i vidjela da ljudi odlaze cestom, ostavljajući za sobom raskopanu zemlju, a na cesti ispred kuće razbijene boce i puzavce koje su počupali iz tegla.

Dok mi je čistila posjekotine, Marta je susprezala suze. Počistile smo nered, a puzavce posadile natrag u tegle. Zatim smo spremile svoje stvari. Sutradan smo otišle na autobusnu stanicu gdje je jednom na dan prolazio autobus na putu do grada. Bilo je rano jutro i svjež zrak strujao je iznad travnjaka, žutih i zelenih poljana. Šuma je još disala punim plućima ne znajući da će još prije podneva ponovno zapasti u zagušljivu mrenu. Sa stranice na brijegu vidjelo se majušno selo po kojem su ljudi miljeli kao kukci po tlu.