Tamno ogledalo | Ivana Rogar

POVRATAK

 

Bijela masa prosipala se zrakom. Bila je poput utjelovljenja obilja pred licem sirotinje. Prosjaci su skutreni čučali na ulicama i prljavih glava zurili iz svojih kapuljača. Pred sobom bi držali ispruženu ruku, otvrdnulu od hladnoće, u kojoj bi ponekad bio novčić, nedovoljan za šalicu tople kave.

Po dolasku zaprepašteno sam ustanovio da mi platnene cipele propuštaju hladnoću, a stopala mi trnu od zlokobnog osjećaja. Kupio sam debele, tvrde cipele s velikim kopčama koje sam u početku jedva dizao u hodu. S vremenom sam se navikao na težinu, kao i na bijeli privid nebeske velikodušnosti.

Spavao sam u jeftinu hotelu na jednom od gradskih trgova. Moja je soba gledala na jata prljavih gradskih ptica, koje bi jutrom letjele u potrazi za hranom ili bježale od iznenadne buke, zastirući vidokrug od sivih zgrada nanizanih kao na maketi. Nikad prije nisam vidio taj veliki grad sačinjen od simetričnih zelenih parkova, dotjeranih cvjetnim uzorcima i golemih crkvi, kojim su hodali ozbiljni ljudi zaogrnuti u debele kapute.

A već sam jednom bio ondje. Hodajući širokim ulicama, zamišljao sam da se sjećam tih perivoja koje sam prošao u majčinu trbuhu.

Lutao sam gradom. U dva mjeseca obišao sam ga cijelog, poznavao sam uličice, skrivene prilaze, gdje su ružni, razroki smutljivci prodavali morfij, jeftine krčme u kojima se točilo loše vino i dražesne perivoje kojima je najljepše bilo šetati u sumrak, kad bi iz neba nekim hirom procurila boja. Znao sam grad, ali nisam ga osjećao. I dalje su mi ti ljudi što su užurbano koračali kroz bljuzgavicu tjeskobno pogledavajući na sat o lancu bili strani i nisam mogao osjetiti što ih tišti. Bilo je dovoljno pogledati mi u oči da bi se znalo da sam stranac.

Sjedeći u sumrak na šetalištu s kojeg se prostirao pogled na vrhove kuća i elegantne uske tornjeve s urama, razmišljao bih o majci. Nisam je se dobro sjećao. Kroz glavu su mi prolazile slike njezine duge crne kose zavijene u složenu figuru na potiljku, dugačkih baršunastih haljina i šešira s perima koje je bila donijela sa sobom. U deset godina izvan domovine nije kupila nijedan komad odjeće, a sve što je zaradila, otišlo je na mene. Sama me oblačila, hranila i brinula se da odlazim u školu iako sam to pokušavao izbjeći na sve moguće načine. Međutim, kad bi otkrila da sam pobjegao s nastave, ne bi rekla ništa osim da me voli. Otkako sam znao za sebe, radila je na plantaži kave na kojoj su joj ruke postale grube i hrapave, u neobičnoj suprotnosti s nježnim, duguljastim licem. Sjećao sam se da smo navečer sjedili na trijemu unajmljene kućice i na toploj mjesečini osluškivali krikove noćnih ptica koje su se skrivale negdje u stablima pau-brazila.

 

Mojeg oca nikad nije spomenula i što sam ja više navaljivao, ona je više šutjela. Ono što sam znao bila su naklapanja lokalnih baba koje su se brinule da tuđe životne priče ne postanu suhoparne. Romansirana verzija kaže da su se moje majke odrekli bogati roditelji otkrivši je s nekim siromašnim i nezaposlenim mladićem koji, čini se, nije imao nikakve perspektive u životu. Izbacili su je iz kuće, dopustivši joj da uzme odjeću. Shvativši o čemu je riječ, da je ostala bez krova nad glavom, besperspektivni mladić jedne se hladne noći izgubio. Uzeo je usput njezin skupi kaput od kašmira, s krznenim ovratnikom. Majka je tad prodala svoje skupe haljine, šešire s biserjem, baršunaste rukavice koje su sezale do lakta i kupila kartu za vlak. Kad sam čuo tu priču od žene koja je živjela u kolibi do naše, četiri godine nakon majčine smrti, pomislio sam kako je apsurdno da se drugi ljudi hrane tvojim životom za koji ni sȃm ne znaš.

Imao sam jedanaest godina kad sam se vratio iz škole i našao praznu kolibu. Susjeda mi je rekla da majke više nema zbog toga što se umorila od života. Jednostavno je legla u krevet i odlučila se zauvijek odmoriti. Ne sjećam se jesam li plakao i kako sam provodio sljedeće dane. To razdoblje postalo je za mene velika rupa, bezdan u koji sam potom bacao sve uspomene koje nisam volio. Naposljetku sam ih sve pobacao. Nisam imao ništa, nisam imao nikog.

Premda sam bio kržljav, pristali su zaposliti me na istoj plantaži na kojoj je radila majka. „Visok si“, rekli su mi, „pa ćeš lako dosegnuti bobice koje rastu na vrhu.“ Ubrzo sam svakog dana hodao kroz guste redove tamnog grmlja osutog crvenim i zelenim točkama. Crvene plodove brao sam i stavljao u vreću poput drugih berača. S uzvisine redovi su nalikovali na divovske gusjenice koje se odmaraju na vrućoj zemlji. Zelene brazde putovale su preko ravnica, dolina i brjegova i na tom golemom prostoru združivale na tisuće ljudi u istom poslu. Mnogi su pjevali, neki su plakali, neki su razgovarali, smijali se, dogovarali. Tamnozeleno lišće halapljivo je upijalo sunčevo svjetlo. I dalje nisam imao ništa i nikog. Nisam znao razgovarati niti odgovarati na obična pitanja. Osjećao sam da nemam što dati.

Premda plaća nije bila visoka, uspijevao sam štedjeti. Nisam imao na koga trošiti novac osim na sebe. Nisam izlazio s drugim beračima na noćne pijanke niti sam kartao u lokalnim krčmama. Nisam želio posjećivati godišnji sajam na kojem bi se prodavalo ušećereno voće i slastice. Nisam bio dobar u razgovoru s ljudima i bilo mi je prirodnije kloniti ih se. Često sam se u kući gledao u zrcalo što je visjelo o užetu na zidu i na licu nisam mogao nazrijeti nijednu crtu koja bi mi bila svojstvena. Gledao bih se satima i pronalazio prazninu.

 

Sad sam danju najčešće lutao kroz četvrt prostranih ulica u kojoj sam gledao široke dvokatnice visokim prozorima i kićenom štukaturom, vrtove pod snijegom i crne kapije u koje su bila utisnuta obiteljska imena. Ondje su se predvečer palile ulične svjetiljke i po ulicama rasipale ružičasto svjetlo. Najviše sam volio gledati jednu vilu koja je pripadala tvorničaru i trgovcu vunom, a čija je vrata nekoć otvarao livrirani sluga i pitao imate li zakazan posjet. U međuvremenu, njezino je pročelje izjela neimaština, kapija je zahrđala i, umjesto sluge, škripom najavljivala rijetkog posjetitelja. Sjeo bih na klupu preko puta kuće svakog dana u točno vrijeme i gledao kako iz nje izlazi pogurena starica držeći na uzici dva terijera. To smežurano lice, koje s vremenom kao da je postalo ponovno dječje, vidio sam na slici koju sam našao među majčinim stvarima nakon njezine smrti. Jedva je hodala, poput tek prohodala djeteta i drhtavo se pridržavala za ulične zidove. Ponekad bih krenuo za njom i pratio kako pokušava dostojanstveno koračati premda joj klimave noge to ne daju i kako bezuspješno odvlači pse podalje od uličnih mješanaca.

Ta iskustva nisu mi bila dovoljna, ostavljala su me praznim, nisu imala učinka. Naposljetku sam prestao odlaziti pred vilu. Krenuo sam dalje, stao sam zalaziti dublje, u podrume u kojima su se održavale zabranjene borbe pasa, gdje su ljudi pogleda divljeg poput tih mahnitih četveronožaca urlali i mahali rukama; promatrao sam svodnike, ljigave bijednike koji su se ženama unosili u lica i mrmorili potmule prijetnje; gledao sam te žene čije su odjeća i šminka od njih napravile pajace. Proučavao sam lica beskućnika koji su u kutu kakva zabačenog dvorišta glodali komad osušena kruha, tražio sam među skitnicama što su logorovali na kolodvorskim peronima i hranili se ostacima iz kolodvorske kuhinje. No nakon par riječi što bih izmijenio s njima, shvaćao sam da nisam našao što sam htio.

Naposljetku, na jednom takvom noćnom obilasku, našao sam neku prigradsku krčmu gdje se pod izlikom jeftina pića skupljao sumnjiv svijet. Velika prostorija s drvenim klupama bila je puna dima kroz koji su se nazirali jednoruki džepari, varalice na kartama i drugi razni ološ. Sjeo sam u kut i naručio vino, jedino koje su imali. Promatrao sam goste i zamišljao kako se tuku bez iznimke kad izbije svađa, kao u kazališnoj sceni komičnog predaha što slijedi nakon dramatičnog dijaloga.

Što je noć dalje odmicala, postajalo je življe. U jednom kutu sjedila je skupina vojnika i razuzdano pjevala neke pjesme o povratku s bojišta. S drugog stola odmjeravale su ih dvije žene za zabavu i, kako bi se koji okrenuo prema njima, prebacivale nogu preko noge. Gojazna konobarica išla je koketno od stola do stola pri čemu bi se o svaki nehotice očešala. U drugom kutu sjedio je jedan olinjali starac. Na licu potamnjelom od alkohola nazirale su se masnice ili mi se to činilo. Pričao je sȃm sa sobom i nazdravljao si vinom. Čuo sam kako priča vic kojem se potom sȃm nasmijao. Na sebi je imao nešto nalik na iznošeni gospodski kaput kroz koji su mu stršili goli laktovi. Ponašao se kao da je ovamo nabasao slučajno i sad se dobro zabavlja, prezrivo gledajući šljam oko sebe. Pokreti su mu bili rafinirani, elegantni. Dostojanstveno je dizao čašu najjeftinijeg vina u gradu i pijuckao ga poput sommeliera. Primijetio je da ga promatram pa mi je kimnuo i podigao čašu u znak zdravice. Ustao sam i prišao njegovu stolu.

„Smijem li?“ upitao sam. On je kimnuo. Sjeo sam i promotrio ga izbliza. Oči su mu bile poprimile pseći izgled. Možda zbog toga što prosi, pomislio sam.

„Čovjek se mora odmoriti nakon radnog dana“, reče mi.

„Naravno“, odgovorih.

„Upravljam tvornicom, velikim postrojenjem“, profufljao je kroz preostale sive zube.

„Kojom tvornicom?“

„Tvornicom… oružja! Glavni sam kod proizvodnje. Kako ja kažem, takvo oružje moraju napraviti.“

„Ma nemojte. To je velika odgovornost.“

„Golema! I ne znate kako je teško voditi proizvodnju pušaka i… topova. Svaki vijak mora biti na mjestu. A sve sam vodim.“ Ljuljao se na klupi i u zraku prstima pravio kolute.

„Zacijelo ste vrlo imućni.“

„Jesam. Dobro živim. Vozim se na posao kočijom.“

„Sigurno jedete svježi kruh za doručak.“

„Ha ha! Naravno, svježe pečeni uvijek me čeka za stolom!“ zaljuljao se prema meni.

Kad se nakon bezbrojnih čaša vina uputio van, krenuo sam za njim. Slijedio sam ga dobar komad puta duž dokova pokraj kojih su se nanizale riječne brodice. Hodao je lijevo-desno, kao da je svejedno kuda ide, nastavljajući razgovor iz krčme sȃm sa sobom. Polako sam ga sustizao i naposljetku ga primio za rame. On se okrenuo i pogledao me pijanim očima. Bio je to taj poznat pogled nepoznatih očiju koji sam tražio: pogled iz kojeg je davno iščezla svaka ljudskost i mogućnost kajanja. Gledao sam ga pozorno trenutak i onda ga ošamario iz sve snage. On je zateturao i srušio se na smrznutu zemlju. Rekao sam mu: „Smeće jedno.“ Gledao me u nevjerici i polako se povlačio preda mnom. Udario sam ga iz sve snage nogom u trbuh. Jauknuo je i sklupčao se na zemlji. Stao sam ga udarati sve jače, po nogama, glavi, trupu. Možda sam mu slomio rebro. Cvilio je, ali se nije branio. Primio sam ga za kaput i šakom udario nekoliko puta u lice, svaki put snažnije. Ponovno sam ga promotrio, ležao je u fetalnom položaju, pokrivši lice rukama. Pljunuo sam ga, okrenuo se i pošao natrag. Nisam se okretao. Požurio sam se u mrak prošaran bijelim točkama. U ruci sam stiskao kartu za vlak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.