Tamno ogledalo | Ivana Rogar

TAMNO OGLEDALO

Svršetak je dana, preko krova susjedne kuće očajnički pokušavaju preskočiti rijetke crvene zrake. Još sjedim za stolom u radnoj sobi što je primaknut prozoru i gleda na zapad. Pokušavam napisati dopis. Pokraj praznog papira leži otisnut primjerak muževog maila. Sažet je, sastavljen od općenitosti i formalnih fraza. Piše mi zašto traži razvod. Uz „neprekidne nesuglasice“ i „nepodudarnost karaktera“ smjestio se epitet „nepouzdana“. Rekao je da se „u osnovi ne može osloniti na mene“. Nabrojao je samoživost, bezobzirnost i emotivnu nedostupnost. To su bili razlozi i da zatraži skrbništvo nad našom djecom. Alan i Irena išli su u osnovnu školu.

Prije jedanaest godina prvi sam puta počela živjeti sama. Jedva sam to dočekala, mlada žena koja je napokon pobjegla od roditeljskog doma. Ako sud ne presudi u moju korist, ponovno ću biti sama, ali će osjećaj i značenje te samoće biti drukčiji. Početkom ožujka 2000., kad sam se bila odselila od roditelja, dani prpošni od svježeg sunca i prohladna vjetra počeli su se redati samopouzdano jedan za drugim. Izjurila sam u bezdan samostalnosti koji se sastojao od stančića na zapadu Trešnjevke što sam ga kupila kreditom za koji sam se jedva izborila. Bio je dio niza manjih zgrada starih dvadesetak godina. Svaka od njih imala je po četiri, pet katova, a na svakom katu jedan stan. Podno prozora na ulici disali su ostaci vrta s cvijećem.

Uzela sam godišnji odmor i dovršila popravke i promjene koje je zahtijevalo useljenje. Sobe sam okrečila u svijetlonarančastu radi toplog ugođaja i ozračja dobrodošlice za vlasnika i eventualnog gosta. Jedino je kupaonica ostala nježno zelena zbog pločica. Ante, Joško i Lena pomogli su mi nositi stvari, police, nov hladnjak, stolce i stol za kuhinju, knjige, odjeću i bezbrojne sitnice, figurice, rođendanske čestitke, suvenire s ljetovanja u Firenci, koji su se bez prekida gomilali. Krupne predmete prevezli smo kombijem koji je Joško posudio na poslu, u trgovini uredskim priborom gdje je radio kao dostavljač. Zatim smo uz glas Share Nelson u Unfinished Sympathy pospremali, namještavali, čistili. Lena, komparatistica književnosti i poznata sitničarka, izdvojila je nekoliko sati da bi knjige na policama poredala prema povijesnim razdobljima i književnopovijesnoj važnosti. Najdostupnija polica, ona u visini glave, sadržavala je njezine najdraže: klasike moderne. U sredinu stavila je Faulknera. Joško je kolutao očima: „Picajzlo, nisam ni sumnjao da će Folkner biti u centru svemira. Živimo u folknerocentričnom sustavu.“ „Izgovara se fokner“, otpilila ga je. Joško joj je izvodio grimase iza leđa. Očistili smo kuhinju i elemente u spavaćoj sobi pjevajući uglas Where the Streets Have No Name. Joško je na refren s imaginarnim mikrofonom u ruci zabacivao glavu. Rasporedivši ono malo namještaja što sam ponijela sa sobom, dala sam prostoru minimalistički štih. Treći dan navečer iscrpljeni smo ležali na kauču u dnevnom boravku s Ožujskim pivom u ruci i piljili u zid. „Pan je bolji, gdje ste kupovali?“ Joško je upitao tupo zureći u zid. Bilo je to nesumnjivo retoričko pitanje jer je bio smožden i nesposoban za bilo kakav razgovor. Mene je mladenački zanos još nosio, kompulzivno sam htjela dalje pripremati brlog.

„Stan ti je prva liga. Kad će biti tulum?“ upitao je Joško malo kasnije i zijevnuo, razjapivši usta kao njemački ovčar.

„Kad ga otplatim“, rekla sam, a oni su se nasmijali.

Doista je bio premija za nekoga tko je do tridesete živio kod roditelja, skučen u sobici od dva puta dva metra, i tko se s mamom svađao oko mjesta na kojem treba držati toaletni papir. Meni je jednostavno smetalo da stoji točno uz školjku gdje ga pri svakom puštanju vode polije mlaz. „A tebi ne smeta brisati dupe papirom koji je polila mješavima vode i pišaline?“ govorila sam bijesno na što bi se ona još više razbjesnila.

Prvog dana dok smo krečili, upoznala sam susjede s prvog kata. Ušli su, a da ih nismo ni čuli. Sjedili smo u kuhinji i jeli sendviče s kulenom; Joško se zanio u opis svađe s nekim vozačem Opela Corse koji mu je gotovo prešao preko stopala na pješačkom prijelazu. Mahnito je psovao i mahao rukama oponašajući vlastitu reakciju kad su se susjedi pojavili na kuhinjskim vratima. Ohoho, mlada dama, dobrodošli, uđite slobodno, ma ne želimo smetati, samo smo se došli upoznati. Donijeli su mi bocu vina. Kaštelet. Rekoše ako zatrebam bilo kakav popravak, neka ih zovem. Muž je bio velik i debeo, crven, zajapuren, dobronamjeran, na prvu loptu bezazlen. Zubi su mu išli u raznim smjerovima. Valjda od parodontoze. Žena, sredovječna kao i on, ličila je na friziranu vjevericu. Okicama je skakutala po stvarima u stanu. Bezecirali su me za roštilj sljedeće subote. Počelo je proljeće i najavljivalo se lijepo vrijeme, bilo je šteta ne iskoristiti ga. Nakon mojeg izvrdavanja, muž je raširio oči: „Nisi valjda jedna od onih, vegetarijanaca? Čuj, naj se uvredit, ali meni oni zgledaju ko sekta, Hare Krišna i Jehovini svjedoci.“

U ponedjeljak vratila sam se u rutinu radnog vremena. Vrtić u Krugama nije izgubio ništa od identiteta kućice prenapučene djecom koja ispadaju kroz prozore i izlaze na dimnjak. U povodu dolaska proljeća pripremala se predstava za roditelje i djecu. Odgajatelji su izrađivali kostime drveća i trave od zelenih papira i tkanine. Uspevši se do ureda, na koji sam, kao psihologinja, imala pravo, pregledala sam sinopsis seminara udruge Korak po korak koja je organizirala program obuke protiv zlostavljanja djece, a koji će se izvoditi sljedećih tjedana. Odgajatelji vrtića među sobom su pričali da sam naprednjački nastrojena i nadobudna cura koja se želi dokazati pa beskorisnim idejama gnjavi sve oko sebe. Premda su znali zapapriti pedagoginji, direktorici pa i meni, inzistirala sam na svojem. Loš radni odnos s nekima od njih nije bio neka cijena za dječju dobrobit. Seminari i programi o zaštiti djece bili su redoviti u našem vrtiću velikim dijelom zbog mojeg zalaganja. Bilo mi je izuzetno stalo da se djeci pokaže kako se braniti od zlostavljača i što činiti u trenutku napada; valjalo im je objasniti što mogu reći kad ih oslovi nepoznata osoba, kako izbjeći trik pozive poput: Tvoja mama mi je rekla da te odmah dovedem kući jer joj je zlo; i naučiti ih da poziv u pomoć kad ih netko dira nije isto što i tužakanje. Tijekom tih poduka, koje su se sastojale od malih igrokaza gdje su glumili odgajatelji, uživala sam u dječjim pametnim reakcijama: prepoznavala su zamke i neprirodne situacije, prijetvornost ujaka koji ih nude čokoladom u zamjenu za poljubac, neumjesnost stranca koji ih pita stanuju li u ovoj ili onoj kući. Valjalo ih je samo naučiti da za situacije nisu sama kriva i da imaju pravo reći „ne“. Na pamet mi je često dolazila slika nejakih djetinjih ručica koje se ushićeno dižu prema igrački što ih veseli. Takvi prizori u meni su uvijek budili nostalgiju za nevinošću koje više nema. Tugu za onim svojstvom koje svi dobivamo po rođenju, a koje se tijekom godina u nekom trenutku izgubi. Koji je to trenutak? Kad se događa? Dok gradimo kulu od pijeska u nekom parku, ravnamo je lopaticom, a majka nam čavrlja s majkom nekog drugog djeteta; bešumno, potpuno neprimjetno i da baš nitko nije toga svjestan, nestane poput dima cigarete u eteru.

Mjesec dana od useljenja poznavala sam gotovo sve stanare u zgradi te još nekolicinu iz okolnih kuća. Netko od mojih susjeda imao je psa: stubištem je lelujala svijetla dlaka, deseci kratkih izdanaka plovili su naizgled prema prozorima na odmorištima, ali zapravo su se kretali u mjestu i na kraju padali pokraj zida.

Jednog utorka početkom svibnja nabasala sam pred vratima haustora na Gorića s prvog kata. Ponovno je bio zajapuren, bez daha od penjanja stepenicama. „Nikaj ne treba popravljati? Najte se ustručavati, sam’ zvrcnite, ja vam bum odma’ došel“, dobacio mi je srdačno u prolazu. U rukama je nosio odvijače i neke čudne alatke koje nisam prepoznala. Na drugom odmorištu zatekla sam postariju gospođu Paulik iz stana ispod mojeg kako sjedi na stepenici. Gospođu Paulik rijetko sam viđala. Prišavši joj, vidjela sam da ima suzne oči. Bila je u plavom ogrtaču koji je bio zakrpan na ramenima. Djelovala je izlizano, potrošeno, zacijelo zbog nekih događaja koji nisu bili poželjni. Oči su joj bile ugasle. Vidjevši da glupavo zurim u nju umjesto da nešto kažem, rekla je da je sve u redu. Ništa posebno, samo se porječkala s mužem. Morala se maknuti van da se ispuše jer kad se naljute, oboje samo viču. Rekla sam joj da znam kako joj je prisjetivši se svojih svađa s Antom.

Ante je došao navečer pa smo u video stavili Jesenju sonatu. On me ljubio po vratu i govorio da će mi stvoriti nove erogene zone. Hihotala sam se iz sveg glasa pokušavajući se osloboditi čeličnog zagrljaja. Zatim sam ga poškakljala i pobjegla mu u trenu. On je ispustio neki neartikuliran zvuk i ostao ležati na krevetu. „To je tvoja erogena zona, upravo si svršio, priznaj!“ gurkala sam ga, a on me je ponovno zagrlio i stao ljubiti po licu. Tad je počeo film i mi smo se smirili. Polagano je tekao, a ja sam remetila tišinu halapljivim grizenjem čipsa s paprikom. Ingrid je svirala Chopina na glasoviru kad se u tihe akorde uvukla dreka izvana. Žensko urlanje. Zapravo, nekoliko se povika zakotrljalo gore i nestalo na petom, šestom katu. Ante me upitno pogledao. Utišala sam televizor i osluškivala, ali više ništa nisam čula. Ponovno sam pojačala zvuk i pustila da prirodnu tišinu nadjača umjetna.

Događaj sa susjedom na stepenici bila bih zaboravila. Takve umorne, otupjele žene uskih horizonata viđam svaki dan i onaj prizor izgubio bi se među bezbrojnim inačicama jada koje su mi nasumično fotografski dolazile u tramvaju ujutro kad bih išla na posao. Međutim, sljedećeg puta, dva tjedna nakon prvog incidenta, gospođa Paulik bila se popela više od drugog odmorišta: gotovo da je bila na mojem katu. Vraćala sam se s posla i pod rukom nosila debela predavanja o predškolskom odgoju koja sam pripremala za roditelje. Nisam vidjela Paulikino lice jer ga je skrila u sjenu. Držala ga je namjerno po strani, no kad sam joj došla blizu, vidjela sam posjekotinu na ustima. Lice joj je bilo staro, starije od stvarne dobi. Nosilo je na sebi otisak loše potrošenog vremena. Stajala sam šutke pokraj nje pokušavajući naći ključeve u torbi. Naposljetku sam rekla: „Hoćete na kavu?… Tu, kod mene?“ Ona je nijemo zatresla glavom, a onda je zaustila da nešto kaže. Gledala sam joj izboranu kožu na obrazima, jamice koje su nastajale pri svakom pokretu ličnih mišića. „Može, ustvari“, rekla je. „Jednu kratku.“

Dok sam joj iz džezve točila tursku kavu, pitala sam je: „Koliko se često to događa?“

Nasmijala se, pogledavši me kao dijete koje su ulovili u laži. Pomalo čak sramežljivo, kao da je to dijete još u njoj, skriveno. Onda se uozbiljila. „Ne prečesto, kad popije. Ima onaj PTSP i nije mu dobro. Kad postane takav, vidim mu prema očima da je negdje drugdje, da nije doma.“

„Što vidite?“

„Vidim kako mu se pogled smrači, kao da je čuo neku opaku novost. Kao da mu je Bog došapnuo da sam pogriješila.“

Ispričala mi je kako je počelo, kako se nastavilo i kako traje. „Pet godina otprilike.“ Ponekad je samo izvrijeđa, a ponekad je samo udari. Jednom u mjesec dana? „Tu negdje.“ Nema kamo otići, sin jedinac im živi u Dubrovniku, a ona se tamo ne može preseliti. Prošle godine tako ju je istukao da ju je bilo sram izići iz kuće, lice joj je bilo potpuno plavo. Kad je napokon morala van zbog posla, ljudi na ulici zurili su u nju kao da je ona bila ta koja je počinila prijestup. Najgore je, rekla mi je, ako joj slomi ruku. Onda nema tko kuhati.

Proželi su me žmarci.

„Bio je na fronti, inače nije bio ovakav, ali tamo je vidio i doživio gadne stvari.“

„Zašto ga ne prijavite policiji?“ upitala sam. Nasmijala se i pogledala me kao da ne znam o čemu pričam. Doista nisam znala. Dogodilo se više puta da sam tijekom savjetovanja s roditeljima u vrtiću susrela autoritativnog pojedinca koji je previše zahtijevao od svojeg djeteta i tjerao ga da pohađa tečajeve engleskog, solfedža, ritmike i crtanja ili roditelja koji je dijete zanemarivao i puštao ga da gleda televiziju do kasno u noć kad su na programu bili filmovi puni nasilja i seksa. S takvima bih obavila primjeren razgovor i uputila ih u poželjan način odgajanja. Ponekad je bilo potrebno više razgovora, ponekad razgovori uopće nisu djelovali. Međutim, nisam se još susrela s roditeljem koji tjelesno zlostavlja djecu. No da je bilo takvih, nikad nisam dvojila u vezi toga što bih učinila. „Zašto ga ne prijavite?“ ponovila sam. Odgovorila mi je da bi je sigurno ubio.

Kako je proljeće napredovalo, Paulik nije pio. Gospođu sam susretala na stubištu s licem bez pukotina. Uvijek mi se osmjehnula. Rekla je da se muž priključio programu za odvikavanje od alkohola. Posjekotina na usnama zacjeljivala je i jednoga je dana više nije bilo, kao da nikad nije ondje ni bila. Paulik bi se razvedrila kad bi me ugledala, a grubost je iz nje u tim trenucima curila u okolni prostor i ostavljala lice svježe, kao novorođeno. Bilo mi ju je žao.

Jedne nedjelje upitala sam Gorića s prvog kata o njoj. Prvo se samo namrštio i odmahnuo rukom. Vidjevši da se ne namjeravam zadovoljiti takvim odgovorom, rekao mi je da bi najbolje bilo da je se klonim.

„S njom nitko u zgradi ne razgovara. A s njim još manje. Najte se uvući u to. Oni su luda familija. Ona bu si bila dobra z vama samo da bi k vama mogla pobeć kad on opet poludi. S vragom ne treba posla imati.“ Zahtijevala sam da mi kaže kako to da nitko dosad nije zvao policiju. Gorić se cinično nasmijao i ispričao kako su policajci jednom doista intervenirali na njegov poziv, odveli Paulika u stanicu, a sljedeći ga dan pustili bez prijave jer se ispostavilo da Paulikov brat radi u policiji. „Još odonda nije mi svejedno kad ga sretnem na hodniku. Gledi me ko da bu mi vrat pretrgel.“

Nakon tog razgovora opazila sam da je stanari zaista izbjegavaju, da je ne oslovljavaju kad se susretnu s njom na ulici, da okreću glavu, a pogled im odražava neko nemilo stanje iz kojeg se ne mogu izvući. Kad sam se vraćala s Trešnjevačke tržnice s rukama punim salate, brokule i špinata, vidjela sam kako je Botany sa zadnjeg kata prošao pokraj nje ni ne pogledavši je. Sekundu nakon toga lice mu je preplavilo sveopće veselje: „Dobar jutar! Ravno s placa, kaj ne?“

Onda je jedne vedre, tople ljetne večeri Paulik došao kući mrtav pijan i izmlatio gospođu. Razbio je nekoliko tanjura i starih šalica, koje su datirale još iz doba kad je bio mali. Pokušao je razbiti stolac, a kad mu to nije uspjelo, od nemoći je razbio ženino lice. Tu sam večer bila izišla s Antom, Joškom i Lenom. Bili smo na večeri i tovili se prženim tortiljama u Mexcantini koja je, čini se, bila povisila cijene. Poslije toga otišli smo do Golfa u centru i ondje popili nekoliko čaša vina. Večer je bila razigrana, puna ljudi koji su tragali za svojim komadićem provoda. Bila bi sjajna da se Joško nije napio i stao gnjaviti Antu neka se napokon doseli k meni jer tako će i njemu biti bliže s obzirom da živi na Jarunu. Čim je počeo, ugođaj se rasplinuo. Nakon desetak minuta tirade, koja se nije dala prekinuti jer joj se Joško neprekidno vraćao, polako smo krenuli kućama. Ante me odbacio i na odlasku mi rekao: „Za njega više nema alkohola.“ Kad sam ušla u haustor, Paulik je već bio završio križarski pohod pa nisam ništa primijetila. Međutim, sutradan ujutro, kad sam ustanovila da više nemam voćnog jogurta u hladnjaku, krenula sam u Dionu, koja je bila preko puta ulice. Otvorivši vrata, ugledala sam gospođu Paulik kako sjedi na stepenici pred mojim stanom. Lice joj je bilo tamnoplavo na objema stranama, a jedno oko zatvoreno. „Još se nije otrijeznio“, rekla mi je kao da se ispričava što je tu. Sjedila je obujmivši noge rukama. U sjećanje mi je procurila slika s ljetovanja na kojoj imam manje od deset godina; na plaži sam sama, okružena ljudima u kupaćim kostimima koji leže na ručnicima, ulaze u more i izlaze iz njega. Sunčano je, posvuda su mala djeca koja se igraju u pijesku pokraj vodenog ruba. Moji roditelji otišli su u dućan, rekli su neka ih čekam. Ulazim u plićak, sjedam na kamenčiće i počinjem prebirati po njima u potrazi za puževim kućicama. Najljepše su one sa sedefastom nutrinom. Nakon nekoliko minuta dižem se i pokušavam izići iz mora pridržavajući se za stijenu. Usred koprcanja osjetim kako me netko dodirnuo po stražnjici. Pomislim da se poput mene želio iskobeljati iz mora i izgubio ravnotežu pa me slučajno okrznuo rukom. Okrećem glavu i vidim čovjeka od četrdeset godina kako mi gura ruku u međunožje. Lagan, drhtav dodir traje i ulazi dublje. Polako, polako, oklijevajući, u moju svijest prodire zaprepaštenje. Ne znam kako reagirati. Ubrzavam, izvlačim se iz mora navrat-nanos, trčim preko stijena na svoje mjesto, pokrivam se ručnikom. Obujmljujem noge rukama. Čovjek iz mora igra se sa svojom djecom i svako malo baca pogled na mene. Plačem. Kad dođu mama i tata, kažem im što je bilo. Pitaju me koji me je čovjek dirao. Uprem prstom u njega, a oni odgovore da je to običan obiteljski čovjek s djecom i odvode me s plaže. Tek tada nastupa pravo zaprepaštenje.

Sjela sam pokraj gospođe Paulik. „Jeste bili kod doktora?“ upitala sam je. „Ma nije mi ništa. Podljevi će proći sami od sebe, nema tu doktor što napraviti.“ „Jeste li zvali policiju?“ pitala sam dalje, ali znala sam da nije. Ovaj se puta nije nasmijala. Pogledala me sa strahom u očima. On je sve što ima. Ne može ga prijaviti. Dvadeset godina živi s njim, ne bi mu dlaku s glave iščupala, a kamoli ga prijavila policiji. Osim toga, ne može ostati bez ikoga, sama, potpuno sama na Božjem svijetu. „Hoćete k meni na kavu?“ nisam imala srca ostaviti je na stubištu.

Pristavila sam vodu i nastojala ne zuriti u kolorit njezinih obraza u kojem se zelena prelijevala u ljubičastu. U tom trenutku učinilo mi se da je vidim kako je vidi njezin suprug: kao pokvarenu robu. Stresla sam se.

Rekla sam joj za sigurnu kuću. Također, uputila sam je na Udrugu za zlostavljane žene koju može nazvati kad god zaželi i informirati se o pomoći koju pruža. „Kad biste od liječnika dobili povijest bolesti koja svjedoči o ozljedama, Udruga bi vam pomogla da se preselite u sigurnu kuću, a onda bi stvari bile mnogo lakše“, rekla sam joj. Zatim sam joj dala broj telefona pravnika koji se bavi slučajevima zlostavljanih žena i rekla joj neka ga pita za savjet.

Ona mi je pak ispričala kako se upoznala s mužem: on se zaposlio kao trgovački putnik u poduzeću koje je proizvodilo i prodavalo četke za cipele i odjeću. Ona je ondje bila tajnica. Odmah ju je uočio: bila je najljepša žena na svojem odjelu. Jednog dana prišao joj je s crvenom ružom i rekao: „Karanfili su previše izlizani. Vama bolje pristaje nešto posebno.“ Mnoge su joj kolegice iza leđa govorile da si je mogao naći bolju priliku od nje. Ona je znala da su zavidne. Jer dotjerivala se, nije bila zapuštena kao danas. Ne, to je bila potpuno drukčija slika. Zapustila se, pretpostavljala je, kako ju je počeo tući. A počeo je… prije kojih pet godina kad je izgubio posao zbog problema s alkoholom. Ona je sve te godine zadržala radno mjesto pa je bio ljubomoran. Zbog toga ju je tukao. Ponekad je razmišljala da da ostavku samo da njega udobrovolji. On je sad radio povremeno, fizičke poslove kad bi koji naišao. Zaorsku, onu ulicu dolje prema sjeveru on je pomogao krpati asfaltom.

Tako se ona vratila poslijepodne u svoj stan, moleći se da joj muž spava.

Nadošlo je mirno razdoblje, bablje ljeto začinjeno cvjetnim aromama koje su u svojem jeku plutale zrakom. Susjedi su se ponašali kao u smiraj dana, kad umorni dolaze s posla i rezignirano promatraju stvari koje bi ih inače uzrujale. Gospođu Paulik također je obuzelo takvo raspoloženje. Pokreti i pogledi izgubili su onu nervozu koju sam vidjela kad bismo pile kavu. Mislila sam možda se uspjela nagoditi s mužem. Možda mu je priprijetila odlaskom, možda je čak namjeravala pobjeći k sinu. Bila je smirena i nasmijana. Stubište je bilo tiho. Uljuljkao me taj mir u neku tromost tim više što su bili praznici i posao me nije držao na oprezu.

A onda su se ispod mene nakon pet tjedana nanizale tri svađe. Ponedjeljak, utorak, srijeda. Tijekom njih slušala sam grub, snažan muški glas i hrapav ženski koji su se katkad stopili u jedan odvratan jauk što para razum. Treću večer uz viku čulo se lupanje po namještaju, zatim vriska. Stajala sam pokraj svojih vrata i slušala. Bilo mi je zlo. Ženski glas je vapio, zazivao, muški je vrijeđao i psovao. Govorio joj je da je drolja, bezvrijedno smeće koje bi trebalo izbaciti na cestu, niškoristi koji ne zna skuhati ni običan ručak. Zatim su se riječi pomiješale s udarcima i više nisam mogla razabrati što je govorio. Osjećala sam kako je tuče i kako teške ruke padaju po njezinu krhkom tijelu, kako je lome i privode kraju. Udarao ju je jer je mogao, jer će sutradan ponovno biti nova, bez ogrebotine, kao da ju je svježu kupio u dućanu. Potrošna roba koja se sama obnavlja. Udarao ju je kao trulu krušku, kao strašilo koje je spalo s držača, kao rasparanu lutku. U jednom trenu vrata su se na donjem katu otvorila i žena je potrčala uza stepenice. Zadihano se naslonila na moja vrata i stisnula zvono. Čula sam njegove urlike. Na drugoj strani vrata ja sam se priljubila i duboko disala. Žena je ponovno histerično pozvonila nekoliko puta. Zatim je stala lupati po vratima. Zatim je povikala: „Upomoć!“

Nisam otvorila.