Tamno ogledalo | Ivana Rogar

ZATVOR

 

Bilo je to jedne tako hladne zime kad čak ni golubovi nisu više slijetali na prozore u potrazi za hranom. Vani se vjetar podijelio u snopove i puhao niz svaku ulicu. Nosio je lišće zaostalo od jeseni, ostavljao ga pred tuđim vratima i bježao poput huligana. Danima sam jalovo buljila u papir čija mi se praznina prijeteće unosila u lice. Nisam znala čemu dugujem to srozavanje, ali ono je bilo temeljito, posve unutar granica kliničkog raspadanja. Padala sam kroz dubok bunar u kojem je odzvanjao jedino moj glas. Možda sam bila udarila o dno, ali to nisam znala.

Sjedeći za stolom, upinjući se da štogod iscijedim, čačkala sam po sjećanjima i tražila kakvu pokretačku sitnicu. No čeprkajući po ugarcima nakon požara, gdje nije ostalo ništa osim zgarišta, nećeš naći ništa vrijedno pozornosti. Knjige što sam ih napisala prethodnih godina kočile su se na polici ispred radnog stola poput ptica koje ljudi uzgajaju radi njihove ljepote. Tuste, šarene, šepirile su se preda mnom sjajnim tvrdim koricama. Jedan dan pobacala sam ih u veliku smeđu kartonsku kutiju i odnijela u podrum. Potom sam maknula ostale knjige, romane, zbirke poezije, drame i epove, svjetski poznata djela koja sam voljela gledati pred sobom

Odmarajući se od pokušaja pisanja, surfala sam internetom i gledala slike pisaca. Potražila sam Eliasa Canettija, navodno vrlo autoritativnog ljubavnika. Kako sam se i nadala, bio je ružan. Četka od brkova stršila je ispod krumpirolika nosa, sitne oči odavale su prznicu od osobe. Martin Amis s alkoholičarskom njuškom i masnom kosom bio je tek mrvicu privlačniji. Steinbeck je bio zgodan.

U stan u kojem je počelo moje osipanje uselila sam se prije tri mjeseca. Darovala sam ga sama sebi za rođendan. Još sam se ondje osjećala kao na tuđoj zemlji. Ujutro sam se budila očekujući stare ormare s kojih se ljušti zelen lak, prljave parkete nabrekle od vlage, sobe s visokim stropovima i oguljenim štokovima gdje sam sama provodila dane otkako sam majku otpravila u dom kad je postala inkontinentna. Umjesto njih, preda mnom su izranjale čiste, sterilne ravne bijele plohe u čijim su se kutovima dizale sjajne kineske vaze. Instalacije su bile nove, kupaonica je imala kadu s masažom. Zgrada je bila vječito čista, izgledalo je da ju je nemoguće uprljati, no u tri mjeseca nisam uspjela dokučiti tko mete stubišta i pere prozorska stakla. Nisam poznavala nijednog stanara, ali noću su iz susjednog stana dopirali čudni zvukovi, krici na rubu razumljivosti nalik vriski šišmiša. Prijeteći, probudili bi me usred noći pa bih uzela knjigu koja mi je stajala kod uzglavlja i udarila dva, tri puta o zid. Katkad bi utihnuli.

Druge subote u siječnju posjetila sam mamu. Sjedila je u svojoj sobici i gledala sapunicu. Nije htjela razgovarati sa mnom, ali mi nikad nismo bile previše bliske pa je to prolazilo kao normalno. Na stropu u kutu vlažna mrlja u obliku zemljovida Francuske nadirala je na istok. Soba je mirisala na mahovinu i tlo na kojem niču gljive, vrganji i muhare. Krenula sam otvoriti prozor, ali mamine usne su se otvorile: „Prekasno je.“ Vani je već bio mrak. Popravila sam joj plahtu na krevetu i na ormarić stavila suhe smokve. Sijeda glava nepomično je zurila u ekran na kojem je dvoje ljudi vikalo jedno na drugo.

Kod kuće sam hodala stanom, kuhinjom, proučavala čistoću pločica na podu, njihov odbljesak svjetla, prazne posude za kuhanje, lonce i tave, nerabljene žlice i noževe. Nisam kuhala – nije mi se dalo pripremati ručak samo sebi. Lutala sam kroz hodnik, kupaonicu, sobe i udisala prostor. Nakon još jednog tjedna provedenog pred praznim ekranom dovela sam rašljara, brkatog tipa u kožnatoj jakni i ofucanim crnim samtericama koje su se na stražnjici sjajile. Prsti su mu bili crni kao prsti poštara, kojima se prljavština tisuću i jednog pisma što su ih ispostavili prije tvojeg neizbrisivo usadila oko noktiju. Prošetao je okolo svoju trbušinu i nekakvu kutijicu u ruci pa mi naposljetku rekao da su zračenja prisutna u kuhinji i kupaonici.

„Što je sa sobom?“ ponukala sam ga da još jednom provjeri radni stol.

„Jok“, odgovorio je. Da sam mu dala novac, sigurno bi i ondje nešto našao. Međutim, kako je rekao, njegove usluge bile su besplatne. Koštala bi samo prostirka s magnetskim trakama koje sprečavaju zračenja, a koju mi je pokušao uvaliti.

Te sam se večeri napila. Afektirajući pijuckala sam skupo vino koje sam kupila s namjerom da poslije useljenja priredim zabavu. Htjela sam pozvati urednike i pisce i njihove bolje polovice da sjednu na nekoliko sati kod mene i dive se tim istim bijelim plohama. Željela sam da vide kako se isplatilo pisati. Razmišljajući kasnije, odlučila sam da zabavu ipak ne održim jer znanci mogu i bez toga. Sad sam razgovarala sama sa sobom, zamišljajući da sam u središtu pozornosti finog društva. Gestikulirajući, objašnjavala sam da nešto nije u redu s ovim stanom, da naprosto koči kreativnost i da ću ga dati urediti u skladu s feng shuijem. Društvo je pozorno slušalo. Moj je urednik kimao glavom. Jedna pjesnikinja koju nisam dobro poznavala nešto je šaptala svojoj prijateljici. Kad je mobitel zazvonio, bila sam već dovoljno omamljena da se ne sjetim kako nekim ljudima već mjesecima ne odgovaram na pozive. Urednik me zasuo lavinom. Jesam li normalna? Što je sa mnom? Zašto se ne javljam? Kako napreduje roman? Hoće li biti gotov do kraja mjeseca? Rekla sam mu da napreduje upravo odlično. Uvela sam još tri nova, nabrijana luda lika na koje će čitatelji odlijepiti. Sljedećeg tjedna poslat ću mu prvu verziju.

Legavši u krevet, gledala kako se bijeli strop vrti, uvija i nestaje u jednoj točki, kao da ga zateže centripetalna sila. Negdje u sitne sate iz susjednog stana stali su dopirati krici. Kreštav poluživotinjski glas nadglasavao se sȃm sa sobom. Prislonila sam uho i osluškivala kako mutira dok se probija kroza zid. Ženski glas vikao je drugoj ženskoj osobi da je „prokleta“. U tom histeričnom tonu bilo je prijetnje i zluradog obećanja.

Sutradan sam zakucala na vrata. Na njima su bile samo dvije rupice od čavala koji su nekoć držali pločicu s prezimenom i špijunka pokrivena sićušnim poklopcem. Poklopčić se podignuo i na otvoru se pojavilo oko. Vrata su se odškrinula. „Ja sam iz stana do vašeg“, mahnula sam rukom prema svojim vratima. Žena mi je bez riječi pokazala da uđem. U predsoblju sam zastala: stan je bio potpuno prazan, bez ijednog komada namještaja. Talog prašine prekrivao je pod. Bio je star, pohaban i mirisao je na prošlost, kao i moj prijašnji stan, a parketi su škriputali pod nogama i šaptali nerazgovjetno o bivšim stanarima. O nekoj ženi koja je živjela od tuđe patnje. Vlasnica me ljubopitljivo promatrala pa sam joj rekla za noćnu galamu. Odgovorila je da je stan na prodaju i da u njemu nitko ne živi. „Ali to je jedini stan pokraj mojeg“, razrogačila sam oči. „Trebate čuti tu dreku po noći! Ne mogu spavati! Želim malo mira!“ Gledala me kao da nisam normalna.

Navečer sam natočila vodu u kadu i skinula se. Gledala sam se u zrcalu. Činilo mi se da mi grudi ne stoje kao prije. Svaka je dojka odlazila na svoju stranu, kao da se srami one druge, i visjela osamljeno upirući u neodređenom smjeru. Legla sam u kadu i pustila da mi topla voda okruži butine i miluje bedra i međunožje. Zavukla sam ruku između nogu. U toplom zagrljaju promatrala sam kožu na nogama koja više nije čvrsto stajala na mesu, nego se objesila poput tanke tkanine. Gurnula sam prste dublje i trljala kožu na stjenkama, ali bila je suha unatoč vodi koja ju je okruživala.

Vjetar je lupao o prozore i zahtijevao da uđe. Od bijesa je njihao granama breza, prevrtao prazne kontejnere i nabacivao se najlonskim vrećicama i limenkama piva. Ulica je bila prazna. Dok sam ležala u krevetu, sjetila sam se jednog od svojih ljubavnika. Sramežljiv, povučen, mnogo mlađi od mene, radio je kao tajnik u izdavačkoj kući u kojoj sam objavila četvrti roman. Morala sam dugo oblijetati oko njega dok napokon nije pristao na sastanak u nekom bezimenom kafiću na Črnomercu, na sasvim drugoj strani grada. Izazovno sam prebacivala nogu preko noge i gledala ga postrance. Poslije smo se nalazili kod njega dok mu je žena, trgovkinja u nekom dućanu, bila na poslu. Slobodne dane koje je tad uzimao opravdavao je bolešću. I seks je bio kao da ga radi zbog bolesti, nijem i tjeskoban. Želio je da se sastajemo na drugom mjestu, a ja sam odgovarala da bi nam u mojem stanu smetala moja majka. Sjetila sam se i lica njegove žene kad nas je napokon našla u krevetu: kao da me već poznavala, kao da je u jednoj sekundi shvatila sve o meni. Moje godine, bore na licu, obješene grudi, prazninu iza njih. Mirno me je promotrila s posprdnim izrazom i zatvorila vrata. Tu sam priču iskoristila za svoj roman, koji je kasnije postigao odličnu nakladu. Rekli su: remek-djelo melodramatike. Hvalili su snažne, dobro ocrtane likove i scenu sukobljavanja ljubavnice i supruge. Bila je životna, znalački napisana. Prizor je, međutim, bio izmišljen. Sa suprugom se nisam nikad sukobila jer sam taj dan na brzinu pokupila stvari i glavom bez obzira pobjegla kroz vrata na ulicu.

Iz misli me prenulo zavijanje. Uspravila sam se srdito u postelji i osluhnula. Glas je hripao, drapao glasnice, svađao se. Navukla sam ogrtač, izjurila iz stana i prislonila uho na susjedna vrata. Čula sam samo tišinu čiji se zvuk podudarao s prazninom koju sam onaj put zatekla unutra. Tad je ponovno odjeknulo, prijeteće i sirovo: „Prokleta!“ Dolazilo je iz neposredne blizine, slijeva, zdesna, odozgo. Okretala sam se po mraku i slijepo pipala oko sebe. Glas je odjekivao, odbijao se o zidove kao u bunaru i munjevito mi se vraćao. Bio je, zapravo, vrlo poznat.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.