Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla : reklame postojanja i halucinogene istine
rekreacijska teorija za unutarnja tijela | Zoran Roško

SHAVIROMANIA – MONTAŽA EROGENIH OŽILJAKA

Život protumačen nitroglicerinu – osjećajima koji se stavljaju pod jezik da bi nadjačali srčani udar: hajde, stavi svoju ruku u moju bol, i vidjet ćeš da je prazna i topla, da sam te napustio čim si mi prišla, kako bih te uvijek mogao držati u sebi kada me ostaviš. Spržila si me intenzitetom svoje odsutnosti i sada još osjećam samo bolni užitak žudnje da me opet povrijediš. Razumije se da je sve ovo samo način da se kaže koliko si nedostajemo, toliko da je nemoguće podnositi prisutnost onoga koga volimo.

Slaganje ovakvih gorkih istina poput je održavanja romantične vatrice štapinima dinamita, ali što je tu je, čovjek ne može preskočiti ludilo svojih žudnji ako s njima nešto namjerava početi. Mora pustiti da strojevi žudnje razobliče njegovu naivnu i dogmatsku uvjerenost da je komunikacija moguća. Najbolji sinovi i kćeri našega vremena daju sve od sebe kako bi nas okrenuli od gledanja u zrcala (ta “što se može vidjeti kad zrcalo gleda u zrcalo”?), i nagnali nas da se zapitamo, “Zašto su insekti, a ne mi, oni koji pobjeđuju u evolucijskome ratu?”. Postmoderna biologija, ne više lingvistika, bit će nadahnuće za kreiranje novih ožiljaka kojima ćemo vidati svoje stare ožiljke: umjesto samoodražavanja u zrcalima značenja, preporučuje nam se samozrcaljenje u ožiljcima.

Steven Shaviro jedan je od takvih metafizičara ožiljaka, tetovaža, probadanja, virusa i DNA-performancea. U svojoj knjizi Kinematičko tijelo, u kojoj se analiziraju Romerova trilogija o živim mrtvacima, Warholovi i Cronenbergovi filmovi, tvrdi on da “film ne bi trebalo ni uzvisivati kao medij kolektivnih fantazija ni osuđivati kao mehanizam ideološke mistifikacije”, nego da bi ga trebalo “hvaliti kao tehnologiju intenziviranja i obnavljanja iskustva pasivnosti i zaziranja”. Naime, Shaviro voli isticati da ljudi previše vjeruju u to da bi estetska iskustva trebala biti nešto lijepo, dok se zapravo radi o tome da su “odvratnost i uzbuđenje veoma bliski osjećaji”, i da najčešće želimo doživljavati istodobno i užitak i strah. Čovjekova “iskrena”, duboka svojstva uopće nisu glatka, pristojna i neproturječna. Sam Shaviro upravo uživa otkrivati male i velike nastranosti naših najznačajnijih i najslavljenijih stanja, i obratno – spoznajnu i kulturalnu vrijednost samih “nastranosti”. Shaviro ispisuje od retoričkih žileta i misaonih riffova sastavljene eseje o čudnim avangardnim, pornografskim i horror filmovima (Cronenberg, Todd Haynes, Warhol, Lynch, A. Maclean, Alfred Chester), stripovima (Grant Morrison, Jim Woodring), uvrnutoj glazbi (Sonic Youth, Tricky, Yo La Tengo), nadrealnim porno-horror-romanima (Doug Rice, Kathe Koja), shizo-filozofiji (Deleuze i Guattari, Bataille, Blanchot), postmodernoj biologiji (nadahnutoj neodarvinizmom Richarda Dawkinsa i darvinističkim pristupom kulturi Morsea Peckhama), graničnoj književnosti (Burroughs, Acker), umnoženoj psihologiji (Truddi Chase), fikcijskoj fotografiji (Cindy Sheman).

U Shavirovim značenjskim plazmama sve su ideje mutantski žive i neuhvatljive, kao da su zapravo osjećaji, a svi osjećaji imaju blještave, reflektivne staklene površine u kojima se život istodobno i zrcali i od njih preplašen odbija, panično bježi i zaljepljuje se za našu kožu stvarajući na njoj izobličene slike-plikove koje, kada ih se pogleda, pucaju poput čireva. Svi nas čudaci o kojima Shaviro govori podsjećaju na to da zapravo trebamo učiti od insekata – uvijek se iznova preobličavati: stalno mutirati iz jednoga identiteta u drugi, biti uvijek što je više moguće jedinstveni i ekscentrični. Shaviro ne vidi nikakva smisla u vezanju uz prošlost – takvoga nečega poput trajnih vrijednosti ili ideala jednostavno nema. Moramo uvijek “trčati za svime što je u modi i držati korak s najnovijim tehnologijama” – jer “najinteresantniji i najuzbudljiviji užici su oni prolazni i nepostojani. Oni imaju svoj trenutak, a onda nestanu. To je kao kad jedete slastan objed u predivnome restoranu, potrošite puno para, a dvanaest sati kasnije sve to provarite i pretvorite u govna. Mislim da je to super.”

Shavirov stil prvo je što će vas baciti u zrak – rečenice su mu kratke i oštre, više manje jasne i onima koji nisu savladali sve žilice i žlundre filozofije i postmoderne; on govori dinamično i efektno, a istodobno “duboko” poput svojih učitelja na kojima se dugo pirjao – Bataillea, Blanchota, Foucaulta, Deleuzea i Guattarija. Shaviro nešto baš nije sklon Lacanu – još u Kinematičkome tijelu zalagao se za “alternativu psihoanalitičkoj paradigmi”, za pristup koji bi bio više afirmativan i preobražavalački, budući da u svakoj situaciji leži mogućnost promjene koja situaciju, nikada potpuno zatvorenu i odsječenu, otvara alternativi – ali je i sam pravi lakanovski paradoksičar koji uživa u izvrtanju vaših zombijevskih očekivanja. A ako je “ironičan, sarkastičan, histeričan, nepromišljen, smiješan, itd., to je iz potrebe da se stvari otvore, da se pusti malo svježeg zraka”.

Shaviro će vam gurati glavu u bljuvotine vaših najintenzivnijih žudnji, propovijedati o zapovijedi uklesanoj u zid orgazma – “čovjek ne želi i ne može željeti ono što želi” (muka po Burroughsu); o tragovima boli ugrađenima u temelje prisutnosti voljene osobe i mazohističkome užitku u slatkoj konstrukciji njezine odsutnosti; o “strasti koja je zbiljska”, ali za koju ne možete reći da je vaša; o “ranama koje nam prethode”, o “nemogućem dijalogu” i razgovoru rana u nama; o tome da nas pamćenje terorizira prošlošću i da nam je potrebno, po uzoru na insekte, “aktivno zaboravljanje”; o neophodnosti “odbacivanja svih razlika između unutarnjega i vanjskog, prirodnoga i kulturnog”; o proizvođenju, ne zamislivih utopija, nego nezamislivih mogućnosti – za opstanak i evoluciju mnogo korisnijih; o “okrutnosti i ljepoti našega svijeta”, koji je ipak, htjeli mi to ili ne, “ratni stroj” vrsta i pojedinačnih bića; o tome što činiti u paklu nakon što si već došao u raj, i obratno.

Shavirova je teorija nevjerojatno kameleonska, ona je jednako dobra kao i ono o čemu je teorija – vizualna i kratkih, fascinantnih “odjeljaka” kao u stripu, čudna i nagovješćujuća poput glazbe, iznenađujuća i kompleksna poput romana i filozofije, efektna i drska poput filma i televizije. Čitati je, to je kao da istodobno sjedite na zahodskoj školjci, čitate strip, slušate gromoglasni indie-band, povirujete na otkačeni film na televiziji i sa ženom koju obožavate razgovarate o načinima na koje mravi grade svoje megapolise. Dok ona upravo pakira svoje kovčege.

* * *

Dakle, ovo bi moglo biti zanimljivo: kako nam se gaćice duše usijecaju u tijelo toliko da krvarimo; kako se ta krvarenja skrućuju u jezik; kako jezik razmekšava ljubavne ožiljke kojima šivamo zrcala; kako pijesak osjećaja što sipi kroz naša prazna jastva ostavlja na podu ljepljivu, elastičnu postkoitalnu tugu; kako je život, ne postajući nikada potpuno našim ali, i ne ostajući pukim parazitom, zapravo ekstatični tik koji nas ravnodušno trza.

* * *

Ne, život je simptom. Samo reakcijom na viruse postojanja (koje nikada ne vidimo i ne znamo tko/što su) ustanovljavamo o čemu se sa životom barem otprilike radi. A tek naše “spoznaje”, one su samo simptomi teških epistemoloških upala, grozničavih interakcija nas i svijeta u kojima nitko nikad ne otkriva s kime je zapravo imao posla, jer je i svaka percepcija samo simptom događaja, koji nikome tko je njime zahvaćen nije jasan i vidljiv. To je scratching horror filmova: volimo se bojati jer se tada mirimo s vremenom i svaki njegov trenutak “prihvaćamo” takav kakav jeste – kao prekid svakog očekivanja. Zato su simptomi života slavni – privlače golemu pozornost jer su sljedeća velika stvar nakon ništavila. Reci mi kojom upalom reagiraš na zarazu postojanja i reći ću ti jesi li živ. Mrtva bića jednostavno ne reagiraju na viruse. Život je zato i jedini, homeopatski lijek protiv virusa života, jer cijepiti se možemo samo izlaganjem virusima. Parafrazirajući Viriliov pojam “čistog rata”, možemo reći da čisti život nije ni život ni smrt, ni apsolutni ni totalni život, nego “sama ratnička procedura koja nas inficira svojom običnom trajnošću”.

* * *

Ono što je Jean Baudrillard učinio za početak postmodernizma, Steven Shaviro je učinio za njegov kraj: toj su neutronskoj eksploziji značenja njih dvojica dodali ontološki glamour. Što bi postmodernistička teorija bila bez Baudrillardovih cool strateških besmislica, ontoloških petlji i “radikalnih” misli. Da nema pak Shavirove skatološke, perverzne, bizarne, karnalne, orgazmičke, bolne strane postmodernizma, sve bi čini se ostalo na pisanju pametnih akademskih tekstova o relativnosti, konstruiranosti, odgođenosti i premješenosti zbilje? S Baudrillardom i Shavirom znamo pak da je i dalje najvažnije – uživati u šokiranosti svjetovima (bili oni izmišljeni ili nešto manje zanimljivi), u iskustvima koja smjesta ostavljaju dojam da će u nama postati slavnima. Ipak, dok je Baudrillard distancirani ontološki makro, apstraktni računovođa stvarnosnog delirija i otkrivač opscenosti postojanja, Shaviro je mikrob koji se sa svojim kamerama zavlači u najsitnije pore i akne hiperstvarnosti, i u njezinim logičkim bombama mirno razgrće brojne usmine iz kojih teku živi, bolni, uvijek uzbudljivi i često gorki sokovi. Shaviro, fetišist perverznosti postojanja, skuplja “ožiljke” rasutog života i plete od njih mrežu koja treba ublažiti tresak svijeta koji se iznutra obrušava na nas. Shaviro je otkrio perverzni glamur “čistog života”, naše inficiranosti medijskim trajanjem postojanja: sama je “zbilja” čisti medij, bez značenja i bez poruke, čista električna struja iskustva. Rađajući se, sjedamo na električni kauč života, spaljeni smo smislom, otopljeni sumpornom kiselinom užitka i zakopani duboko u sjećanje koje nam se uvijek vraća u izokrenutome obliku – kao površno i prolazno iznenađenje.

Shaviro se s Burroughsom trudi širiti histeričnu vijest da “čovjek ne može željeti ono što želi”, i pored toga, jer istina nikad ne dolazi sama, da ne može osjećati ono što osjeća, da ne može doživjeti ono što živi, niti živjeti ono što doživljava. Čovjek, prema Shavirovu postmodernističkom horroru, prebrzo živi predugi delay između sebe i istine o sebi, između nečujnog krika i riječi koje ga skeniraju, odgodu između užitka i smisla koji bi ga mogao opravdati ili barem osmisliti. Doživljaji su zato goruće tetovaže u praznini, podsjetnici da smo nešto bili, i da pred sobom imamo neki cilj kojemu ne vjerujemo pa ga moramo iglom pribosti za sebe.

Shaviro rastapa postmoderni svijet, sve razine umjetnog i prirodnog, izrečenog i neizrecivog, i pretvara ga u “okrutno lijepe” kratke prizore nalik reklamama odsutnosti, raskrivajući nastranosti naših najintenzivnijih boravaka u sebi i u drugima. Shaviro je zato spisateljski ekvivalent glazbe skupine My Bloody Valentine: zaglušuje nas gustom, preglasnom misaonom bukom koja nas baca u značenjski trans u kojemu znamo da smo stupili u nešto veoma važno iako ne možemo reći što je to. Shaviro zasićuje naša intelektualna čula brzim, često kratkim rečenicama u kojima je sve povezano sa svime, i izravno uštrcano u našu električnu kožu u kojoj drogirane ezoterične ideje postmodernističkih svetaca piju pivo s likovima iz Grant Morrisonova stripa Doom Patrol i izazivaju nam ugodne spoznajne trnce za koje želimo da nikada ne prestanu iako nam ono što shvaćamo uopće nije drago. Naime, ono što Shaviro govori za My Bloody Valentine vrijedi i za njega samog: “I kao s psihodeličnim drogama – barem ponekad – preopterećenje čula samo je početak. Čitav novi svijet čeka vas tamo, iza doživljaja šoka. Ulazite u područje ‘mikroopažaja’.”

Postmodernizam je u svojoj kasnoj (medijskoj) fazi konsolidirao svojedobne herojske (književne i teorijske) naloge: čvrsti obrasci, oštri rubovi i granice, identiteti, žarišta, klimaksi, spolovi, ciljevi, razlozi, hijerarhije, podjele – napuštaju se u ime neprekidnog prelaženja granica i onog sveprisutnog “između”, pa biti danas “netko” ili “nešto” i doživjeti “to i to” postaje u nekim krugovima politički nekorektno i ontološki neukusno. Pripovijesti su sada, stvara se dojam, neuronski sprejevi a ne policajci sustava moći, a događaji se šire poput rizomskog požara i ne slijede više pustoš koju im najprije raskrči artiljerija “racionalnosti”. Postmodernizam, međutim, poput svakoga drugog svjetonazora, svoj specifičan način mišljenja projicira u svijet, a to je mišljenje, kao što eksplicitno vidimo kod Shaviroa, postalo nalik osjećajima: prelijevajuće, nestabilno, neodređeno, mutno, intenzivno, izgubljeno u sublimnoj izmaglici beskonačnosti i u dojmu nečega novoga, nemogućeg, što se dodiruje iako se ne vidi. Shaviro je virtuoz ovog pretvaranja ideja u nešto osjećajno, njegova ambijentalna teorija i hard-core retorika obasipaju nas valovima ekstremnih aksioma i idejnih ekvivalenata “čudnih postkoitalnih uspomena” (onih stanja, kako sam kaže, kada “kao da znate da ste doživjeli orgazam, ali se ne možete sjetiti kada niti kako je to točno izgledalo. Možda bi seks s izvanzemaljcima bio tome nalik”). Shavirova euforična zapažanja, komentari i citati dolaze iz svih smjerova istodobno, mješavina su vrišteće halucinogene tjelesnosti i isparavajuće logičke sumaglice, repetitivnih zaglušujućih snovitih samplova i blagog osobnog vokala na kojemu možete prebrajati ljubavne ožiljke.

* * *

Plamen… obrisi na periferiji spoznajnog polja gore plamenom sporijim od svjetlosti
Osjećaji… naši su osjećaji samo filmovi drugih (demonskih) bića kojima nam oni stružu kožu tražeći pod njom život
Žudnja… neljudski brzi i neljudski spori pokreti žudnje koja čovjeka pretvara u živu ranu iz koje neprestance cure ljepljivetekućine stranog značenja
Vrijeme… vrijeme je déja vu prostora
Čin… stvari postoje, ali bivaju nemilosrdno poništene samim činom postojanja
Inercija… značenja se nastavljaju čak i nakon besmisla
Žeđ… istine kristaliziraju iz virtualnih otopina i postaju potpuno proizvoljne nužnosti koje izlučuju neprekidnu bol
Vjerovanje … “kako dobiti odgovor od nečega što je proces, i kako zavarati sebe da tom odgovoru vjerujete”
Ples… u međuvremenu, ples ne prestaje niti na trenutak, “tijela trpe ono što um ne shvaća”, lijepa tijela odjekuju u jeziku
Zagrizi… pretrpite svoja značenja, zauvijek se kuhajte u kaleidoskopu svoje praznine!

* * *

Ponavljam. Za glazbu My Bloody Valentine Shaviro kaže da je ona “samo medij, bez poruke”. Iako i njegova fikcijska filozofija želi biti čistim medijem, bez “jakih” (metafizičkih) uvida, ipak nam ne može promaći njezina “poruka” (koja je doduše toliko repetitivna da postaje gotovo ambijentalnom pozadinom a ne stršećim i obvezujućim kritičkim uvidom): i zbilja je samo medij, čisti medij bez ikakve poruke. Ne mijenjaju se značenja, ne razvija se smisao, mijenjaju se samo mediji i iskustva koja oni sobom donose. To na halucinantno čist način raskriva istinu “postmodernog stanja” – svijet nikad nije ni bio diskurzivan, svijet je osjećaj. Jer što je osjećaj nego medij bez poruke i značenja. Za visoku, gotičku postmodernu, povijest je serija senzacija i iskustava, pirotehnički serijal različitih tele-svjetova koji naizgled udovoljavaju svačijoj volji za moć. Paradoksalno, ova prekrcanost osjećajima uopće ne stvara osjećaj zbilje, ne veže nas za “zemlju”, ne razvija u nama osjećaj za “realno”, nego nas štoviše odvaja od svega pouzdanog i virtualizira nas uspješnije od ikakvih arhaičnih metafizičkih pripovijesti/fikcija. Upravo nam pretjerano osjećanje onemogućuje da više išta zbiljski osjetimo, upravo nam sama zbilja onemogućuje da je doživimo. To je, naravno, stara mistička istina, i zato su oni koji tvrde da se u postmodernizmu radi o “misticizmu bez mistike” vjerojatno u pravu: postmodernisti bi htjeli plivati u praznini a da se ne smoče Uvidom, i zato moraju živjeti u ronilačkim odijelima. Shavirovo je ronilačko odijelo najljepše koje možete naći u izlogu. Sačinjeno je od osjećaja u svim paunovim bojama, a svaki od njih na vlastitu walkmanu sluša zaglušujuću glazbu. Predivan prizor samospaljivanja.

* * *

I ako se danas radi o post-postmodernizmu, onda novi naraštaji koji vjeruju da istina nije oruđe oslobađanja, pod time ne misle toliko na neku novu ideju koliko na nove osjećaje, nove senzibilinosti, nove načine montiranja i skrečanja poznatih oblika osjećanja, novih mutacija starih iluzija, miksanja doživljaja (u sokovniku tumora) i otvaranja za ono što se u cijeloj povijesti filozofije i logosa zanemarivalo – da je bitak efekt, emocija i reklama. Kozmos je emocijski fraktal, instinktivna harmonija svih mitologija, intimna energija intuitivnih grešaka. Možda nas čeka nešto užasno, nešto poput zabijanja čavala u ukrućeni kurac, možda nas je budućnost već otpisala, i zato moramo biti spremni živjeti tako da više ne žudimo izraziti sebe nego zaustaviti ono što osjećamo i ono što izgovaramo o sebi, tako da sve to na kraju izgleda kao neko usporeno i titravo vraćanje onome što nas čeka u onome što ćemo osjetiti u trenutku osjećanja…

* * *

E-mail razgovor sa Stevenom Shavirom

R: Čini se da se suprotstavljate tipičnom postmodernističkome motivu o temeljnoj važnosti jezika i jezičnih igara. Koje su granice tih ideja? I u vezi s time, čini se da vam se ne sviđa lakanovski pristup – zašto?

S: Naravno da je jezik važan aspekt onoga što nas čini ljudima. Ali mislim da je pretjerivanje reći to da je sve jezik, da je sve tekst, itd. Zbog toga ne prihvaćam ideju o nekom natkriljujućem “Simboličkom Poretku” koju zastupaju lakanovci (barem kako ja to vidim; mislim da je ono što Lacan i njegovi sljedbenici, poput Žižeka, govore o nemogućem Realnom mnogo zanimljivije od onoga što govore o Simboličkome i Imaginarnome). Umjesto toga, želio bih naglasiti višestrukost različitih “jezičnih igara” (Wittgenstein): jezik djeluje na najrazličitije načine, povezan je s brojnim različitim oblicima života i na najrazličitije je načine povezan s drugim, ne-jezičnim čimbenicima (tijelima, emocijama, arhitekturama i drugim organizacijama prostora, slika, zvukova, itd.). Dakle, ne suprotstavljavam se ideji o jezičnim igrama, ukoliko se podrazumijeva da Wittgenstein govori to da one nikad nisu samo jezične, nego da uključuju i oblike života; ovakvu vrstu formulacija, ili što se toga tiče, Foucaultovu ideju o materijalnosti višestrukih diskurza, držim umjesnijom od teorija koje naglašavaju moć Označitelja.

R: Ukoliko se u postmodernizmu radi o posredovanju između različitih diskurzivnih strategija, zašto bi SLOBODNA igra označitelja bila nešto što je bolje, ako je takva igra uvijek regresivna, tj. čisto teoretska? Nije li ideja o beskonačnoj igri označitelja indikator nečega upravo suprotnog – toga da ta igra uopće nije važna, budući da se imanentnom logikom takve igre, sve odluke i izbori donose “negdje drugdje” (pa bi postmodernizam utoliko bio zapravo zataškavanje svih tih značajnih stvari koje se događaju iza scene jezika)? “Naše” emocije, radosti, boli, odluke, fascinacije, ukusi uvijek su već neka vrsta transjezične izvedbe, tako da (diskurzivno) značenje neke izvedbe može biti beskonačno višestruko, ali tako da to ni najmanje ne dovodi u pitanje “konačnu” (tajnovitu) singularnost te izvedbe. Smije li se, naime, odgađanje značenja (i identiteta) te izvedbe pobrkati s odgađanjem njezine (transjezične) izvedenosti, a ako te dvije stvari nisu istovjetne, što nam onda značenja uopće govore o onome što se u toj izvedbi dogodilo? Zašto bi ta izvedba uopće bila ovisna o svojemu identitetu: ako je ta izvedba ista stvar sa i bez svojega identiteta, zašto je onda toliko važno dekostruirati njezin identitet? Nije li postmodernizam samo neki oblik sekundarnog narcizma, prisilnog ego-tripa, paranoičnog ushita – strah da uopće ne postojimo u jeziku vraća nam se u izvrnutome obliku, kao užitak upravo u jezičnom neidentitetu? Je li postmodernizam samo još jedna narcistička iluzija, i ima li ičega ONKRAJ ega?

S: Ovdje je pokrenuto mnoštvo pitanja, ne mogu odgovoriti na sva. Nadovezat ću se na ono što sam rekao u prethodnom odgovoru, o tome zašto ne mislim da je korisno usredotočavati se na označitelje – vjerojatno postoje bolji načini govora o ograničenosti vs. beskonačnosti mogućih igara nego što je to onaj koji se usredotočuje na označitelje. Polazeći od toga, mogu se složiti s onime što sugerirate, prevodeći to u ideju da je prisutnost/odsusutnost identiteta manje važno od konkretnog zahvaćanja višestrukosti izvedaba. Što se tiče ega i narcizma, sklon sam reći da nikada potpuno ne nadilazimo ego, on je uvijek tu, ali isto tako, nikad nismo ni POTPUNO narcistični , uvijek je tu i drugost, ego nije nikad cjelovit – što za mene izonova sugerira da bi najbolja reakcija bilo naučiti govoriti u potpuno drukčijim registrima, koji ne postavljaju pitanja postoji li “jastvo”, je li “jastvo” dekonstruirano ili nije, itd. Moglo bi biti da postoje druge dimenzije “postmodernističkoga” iskustva kojima bi se bilo zanimljivije obratiti.

R: Veoma sam zainteresiran za te “drukčije registre” i drukčije formate iskustva (kako o njima govore, na primjer, Ken Wilber i Stanislav Grof). Iako su postmodernisti navodno otvoreni ontološkoj višestrukosti, čini se da su oni otvoreni SAMO onim višestrukostima koje su racionalno zahvatljive (tako da je za njih paradoks jedino liminalno sredstvo, jedino oruđe za ophodnju rubovima i granicama svjetova, i za prelaženje s jedne na drugu stranu) i istodobno vrlo ZATVORENI spram “izmijenjenih” (ne-reduktivističkih, ne-ujedinjenih) stanja svijesti i iskustva – podrazumijevajući da ova stanja nisu samo drukčiji “diskurzi” (čak i u fukoovskom smislu, o kojemu vi govorite) nego potpuno drukčiji registri i formati postojanja (prisjećam se, na primjer, ideje Petera Koslowskog da je postmodernizam “misticizam bez mistike”). Na primjer, sve ove drukčije reality markup languages Žižek arogantno naziva “opskurantizmom”, iako nas on, zapravo, kako se meni čini, samo priprema za uvid o mističnosti života (i taj je previd njegova “konstitutivna slijepa mrlja”). Ali čini se da su ovi novi cyber-postmodernisti daleko otvoreniji gnostičko/šamanističkim aspektima “višestrukosti”. U vašoj novoj knjizi nalazi se i tekst o LSD-u, pa vas pitam – koliko su ta izmijenjena stanja (od šamanističkih i mističkih do paranormalnih) relevantna za vas? Nalazite li išta privlačno u New Age uzbuđenju oko novih razina postojanja i ljudskog mutiranja (transhumanizma)? Evoluiramo/mutiramo li u išta (novo)?

S: Moj odgovor na to pitanje nešto je iznijansiraniji i skeptičniji. Da, zainteresiran sam za druga, “izmijenjena” stanja ili razine postojanja, ali istodobno sam sumnjičav prema pokušajima da se tim drugim stanjima prida neka vrsta objektivne zbilje. Poglavlje koje sam u knjizi Stranded in the Jungle posvetio LSD-u primjer je toga. Želio sam opisati afektivno iskustvo koje se tu javlja ali ne iznoseći nikakve transcendentalne ili metafizičke tvrdnje u vezi s tim iskustvom. Učinio sam to namjerno se suprotstavljajući načinu na koji su psihodelički intelektualci od Timothyja Learyja do Terencea McKenne pokušavali svoja iskustva s drogama koje šire svijest iskoristiti kao osnovu za najrazličitije kozmičke teorije. Tako da sam jednako suprotstavljen i onima koji ova iskustva s granicama (pomoću droga, seksa, misticizma, umiranja, itd.) napuhavaju kao i onima koji ih jednostavno odbacuju. Zapravo mislim da taj stav nije samo “postmodernistički”; ide on sve do Georgesa Bataillea, koji je inzistirao na “unutrašnjem iskustvu” koje ima vlastitu autoritativnost. Kada ova iskustva prevodimo u diskurzivna značenja, krivotvorimo ih; problem je kako sačuvati iskustva, a da ih se ne prisvoji takvim značenjima.

R: Čitajući tekst Thomasa Carla Walla o Giorgiu Agambenu (u knjizi Radical Passivity) palo mi je na um da bi se iskustvo izvanzemaljskih otmica moglo shvatiti kao satiru na Agambenove ideje o “nadolazećem biću” koje “ulazi u jezik i čija se ‘transcendencija’ sastoji u njegovu potpunom, bezostatnom pretapanju s jezikom” te na njegove ideje o “iskustvu koje ‘preostaje’ nakon što je čitavo iskustvo eksproprirano… [a to je] iskustvo same eksproprijacije”. Je li izvanzemaljska otmica izvrnuta istina ove prilično teoretske ideje? Je li Agambenova “nadolazeća zajednica” u praksi realizirana u izvanzemaljskim otmicama? Nisu li izvanzemaljci nemesis našeg lingvističkog hybrisa? Drugim riječima, možemo zaključiti ili da je ukupno iskustvo s izvanzemaljcima samo refleks naše čiste jezične prirode (naše “ishodišne ovisnosti o jeziku”, naše “diskurzivne zbilje” kao naše jedine zbilje) ili upravo suprotno, da je ukupno naše iskustvo s jezikom i u jeziku samo refleks čistog (tajnovitog, stranog, izvedbenog) iskustva, tj. da je i sam jezik samo jedno partikularno iskustvo, a ne ono što preostaje nakon što nam je ukupno iskustvo eksproprirano. Naš, naime, jezično zasnovan život nije ono što preostaje nakon što nam sve bude eksproprirano, možda je iskustvo s izvanzemaljcima daleko sličnije onome kako to zapravo izgleda. Stoga, želimo li onda takvu vrstu otuđenja od sebe i svojeg iskustva? Možda “apsolutna apsorbiranost u jeziku” završava kao zombi-iskustvo. Možda smo postali jezični zombiji jer smo se oslijepili za spektar drugih registara iskustva i usredotočili se na jedno specifično, jezikom konstituirano iskustvo – koje se doima “apsolutnim” i “autonomnim” zbog naše usredotočenosti na nj a ne obratno. Meni se čini da se na kraju ništa bitno ne mijenja ako ideju jezika zamijenimo idejom čistog (čak i mističkog) iskustva. Kako onda možemo znati da je upravo jezik a ne nešto DRUGO ono što PREOSTAJE nakon što se sve iskustvo eksproprira od nas? Nije li onda “Jezik” samo proizvoljna riječ kojom se popunjava to “nešto drugo” – zapravo jednako zadovoljavajuća poput riječi Tao, Temelj, Ljubav, Praznina, ili Čisto Iskustvo? Da li mi to samo mijenjamo riječi koje označavaju nešto što zapravo ne znamo što je, i kako onda možemo reći da smo jezična bića a NE na primjer, anđeoska bića, bogolika bića, ili da i sami nismo izvanzemaljci?

S: Hmm. Ne znam kako bih zapravo odgovorio na ovu fascinantnu hipotezu. Pokušat ću odgovoriti neizravno, upućujući na još jednog čudnog i briljantnog američkog pisca, pjesnika Jacka Spicera (1926 – 1966). Je li on poznat u Hrvatskoj? Spicer je bio pjesnik iz San Francisca koji se u dobi od 40 godina zapravo dotukao alkoholom. Njegove su posljednje riječi navodno bile: “To mi je učinio moj vokabular”. Spicer je napisao nekoliko dugačkih povezanih poema sastavljenih od brojnih kratkih dijelova. Inzistirao je na tome da svojom poezijom nije izrazio sebe, nego da su mu njegovu poeziju “diktirali” izvanzemaljska bića ili sile. Teško je znati koliko je on to mislio doslovno; ideju o poeziji kao “diktatu” nalazio je u liniji koja ide od Yeatsa i Blakea sve do ideje o pjesničkom nadahnuću kod starih Grka. Tvrdio je da se u njegovoj poeziji nalaze poruke, ali da on ne zna što one znače, i da su u svakom slučaju te poruke potpuno izvanzemaljske i da se zapravo ne bave nama. Važna je stvar za pjesnika da nekako kroza se propusti ovu drugost, iako nikad neće biti sposoban prisvojiti je za sebe. Sad, većina gledišta stvorenih u 20. stoljeću – a naročito hajdegerijansko i lakanovsko gledište – rekla bi da je ova drugost koja je za Spicera izvor pjesništva, nekako baš sam jezik. Ali Spicer, inače akademski školovani lingvist, to je izričito nijekao; tvrdio je da ta drugost koja je zaposjela njegov um i upotrijebila ga za pisanje poezije NIJE jezik; da je jezik dio njegova jastva, poput njegovih uspomena, njegovih ideja i predrasuda, i tako dalje; radikalna drugost koja pjesniku diktira poeziju prisiljena je koristiti se jezikom jednako kao što je prisiljena koristiti se pjesnikovim uspomenama, žudnjama, predrasudama itd. – ali u krajnjoj osnovi ta neljudska, izvanzemaljska sila nema nikakve veze s jezikom, jednako kao što nema nikakve veze s ikakvim osjećajem jastva. Nadam se da vam sve ovo ipak nešto govori; ne mislim da sam stvari iznio dovoljno jasno, i bojim se da ću to uspjeti učiniti tek kad se natjeram da sjednem i doista nešto napišem o Spiceru.

R: U svakom procesu identifikacije čini se da postajem “ja” tek nakon što “sebe” prepoznam u Drugom, tako da možemo reći da ja, kao ego ili identitet, stižem k sebi preko Drugog – posredovan tim Drugim (i njegovom imanentnom tehnologijom prijenosa na daljinu). Drugi nije moje zrcalo (to bi pretpostavljalo da ja postojim prije Drugog i razlučiv od njega – s ove strane zrcala), nego je upravo ova petlja s Drugim medij moje tele–prisutnosti, mojega stizanja k sebi iz daljine. Zbog toga sam ja samome sebi neka vrsta medijske slavne ličnosti, sebe prepoznajem kao onoga koji je gledan nekom (medijskom/glamuroznom) “istinom” što je nalazim u Drugome – paranoični sam ovisan o toj pozornosti koju mi poklanja ta istina (čak i kad je ona istina-ožiljak). Dobro onda, nisam identitet, ali sam ovaj performativni (magijski?) proces gledanja svoje gledanosti (Žižek i Jerry Aline Flieger pisali su o ovome), proces identifikacije s nečime u tome Drugom (i, također, otkrivanja rezonancija, sinkroniciteta i simpatija između ovih dvoje koji gledaju jedno drugo). Dobro, nisam Promatrač (netko s čvrstim, fiksiranim uporištem) koji izvodi ovu identifikaciju, nisam s ove strane zrcala, nego sam Alica koja istodobno živi s obiju strana zrcala, ali pitanje ostaje – kako ja uopće mogu prepoznati/iskonstruirati ovu razliku između sebe i Drugog? I ja mislim da to ostaje tajna, tj. misterija tko smo mi doista, ostaje. U međuvremenu ipak možemo reći da je ono što činim zapravo gledanje/doživljavanje sebe sama poput gledanja/doživljavanja filma (“idealizirajući se iz daljine”) ili neke slavne ličnosti – gledam sama sebe kao da sam neka slavna ličnost. I to bismo mogli zvati glamurom svakog identiteta. Zato trebam Drugog, jer u odnosu s njime mogu postati ne samozrcaleći subjekt nego (sam svoj) film – najčešće i sa svom onom taštinom i glamurom bivanja samim sobom, ali ne nužno, može se naime raditi i o nekom indie filmu, gdje taj glamur nije toliko naglašen. Ako sam identifikacija a ne identitet, što se onda mijenja? Pa, ja sam film, ne redatelj. Film mi se događa, tako da sam ja sam cijeli taj film (pošprican sam svuda okolo): nisam u sobi nego je cijela soba ja. I cijela je soba slavna.

S: Kao i s nekim drugim pitanjima, nisam siguran da na ovo pitanje mogu odgovoriti izravno, ali mislim da se to odnosi na ono što je najopskurnije u mojemu djelu. Mislim da sam rascijepljen između razmišljanja o nekoj vrsti igre drugosti koja se događa u onome najintimnijem (o čemu sam govorio u nekim prethodnim odgovorima), a istodobno razmišljam i pišem o igri “postmoderne” kulture, što je sfera u kojoj, kao što vaše pitanje implicira, nema nikakve intimnosti u tradicionalnom smislu, jer je sve o čemu se radi slava i aura (vidjeti Andyja Warhola i Breta Eastona Ellisa).

R: U svojim tekstovima pišete o skupinama My Bloody Valentine, Sonic Youth, o Björk, Princeu itd., a inače govorite da vas sve više nadahnjuje glazba a ne teorija, barem u zadnje vrijeme. Arthur i Marilouise Kroker u knjizi Spasm kažu da “glazba danas vlada kao dominantni ideogram moći… [to jest kao] pravi vladajući labaratorij u doba žrtvene moći… [i da je ona] ključni kôd postmodernog tijela kao ratnog stroja”, te da je “samplerska tehnologija vučni mehanizam kasnokapitalističke kulture”. Ali Kodwo Eshun [autor knjige More Brilliant than the Sun] pak kaže da je nova glazba laboratorij za stvaranje NOVIH EMOCIJA za koje još nemamo odgovarajući jezik (na što on gleda pozitivno). Što vi mislite – jesmo li zaista samo robovi ritma kiborškog novca ili se to napokon usklađujemo sa stvarnim ritmom “povijesti” (što god ispalo da njezina psihodelična kuća bitka zapravo bila)?

S: Trebalo bi biti očito da sam na Eshunovoj strani, a ne na strani Krokerovih. Ne želim reći da je pristup Krokerovih jednostavno pogrešan; mnoga od njihovih upozorenja zaista su relevantna, i nemam nikakvih utopijskih iluzija da je trenutačna cyber-euforija pokret istinskog oslobođenja. Ipak, ne mislim da je to SVE o čemu se ovdje radi. Nasuprot Adornu i Krokerovima, ne radi se SAMO o otuđenju i ciničnim varkama moćnika: iako uvijek ima i toga, ni to nije cijela priča. Doista mislim da glazba (glazba je danas vjerojatno povlašten slučaj, ali isto je moguće i u drugim kulturalnim oblicima) zahvaća i konkretno ostvaruje nove emocije ili nove načine postojanja. Ipak, ne mislim da se radi o “stvarnom ritmu povijesti”; nema u tome nikakve konačnosti, radi se jednostavno o trajnom stvaranju novoga iz ponavljanja (ovdje propuštam Deleuzea koji kroza se propušta Bergsona i Nietzschea).

R: Mislim da ste Baudrillard i vi dvojica najuzbudljivijih postmodernističkih teoretičara koje znam, i pokušavajući naći neke paralele i opreke među vama, čini mi se da ste vi za kraj postmodernizma upravo ono što je Baudrillard bio za njegov početak: alibi. Vas ste dvojica učinili postmodernizam – njegovo prvo dolaženje/svršavanje [coming] (u život) i njegovo drugo, postkoitalno dolaženje/svršavanje (u smrt) – ontološki glamuroznim, tako da je postmodernizam smjesta (čim se javio/čim je nestao) izgledao kao da je rođen da bude slavan. Čini se tako da je Baudrillard otkrio “ekstazu komunikacije”, a da ste vi otkrili nešto poput postekstaze nekomunikacije, tj. postkoitalni tele-orgazam: uzbuđenje, čak i smisao, stiže nam proizvoljno, nasumice, ludo, parazitski, upravo kad smo već pomislili da je sve propalo i da više nema ničega čega bismo se sjećali, što bismo se mogli pretvarati da jesmo ili u što bismo mogli vjerovati. “Značenje” ili volja za životom nema nikakve veze sa strukturom tog života. “Značenje” je digitalno (odvojeno od života čije značenje prenosi) i demonsko (izvan unutrašnjosti koja je njegov medij): značenje života je DIGITALNI DEMON. Nama ne upravlja čarolija analogne magije (što su je ogolile i raščarale postmodernističke dekonstrukcije), nego čarolija digitalne magije – čarolija užitka koji nam je tuđ, koji nam stiže izvana. Značenje nije tu da nas utješi i spasi/iskupi nego da nas proždre. Zbog toga je vaš glamur mračniji, više indie, tjelesniji, fetišističkiji, skatološkiji, bizarniji i emocionalniji, jednom riječju – smrtonosniji; užitak nije dramatičan, nego dolazi poput smrti, fatalno, ne da bi nas nagradio ili nam laskao, nego da bi nas zaustavio i punktuirao sudbinom, učinio nas digitalnima – sačinjenima od nula i jedinica svojega značenja. Dok je Baudrillard uveo puritanske, svijetle anđele ontološkog dadaizma i dandyzma (s nešto nostalgičarskih prelijeva), vi ste nas izručili anđelima elektroničkog ontološkog poremećaja (s puno futurističkih i post-apokaliptičkih ekstravagantnosti).

Pored toga, mislim da ste nam pomogli da shvatimo (budući da je život medij bez poruke) da se u postmodernizmu zapravo ne radi o ambivalentnoj logici, nego o perverznoj emocionalnosti postojanja (jer što je emocija ako ne “medij bez poruke”). Postmodernizam je transvestitska predstava u kojoj se emotivnost bitka oblači i šminka kao paradoksistička misaonost. Postmodernizam zato nije ni razvio neku ideju o životu, nego samo određenu životnu senzibilnost. Postmodernizam zbilje pretvara u virtualnosti, misli u emocije, i ogoljujući tehnologiju te opscenosti ukazuje nam na naš sljedeći izazov: zašto su emocije toliko perverzno snažne, zašto ne možemo živjeti ni s njima ni bez njih? Staro/novo dobro pitanje!

Ili je sve ovo što govorim sranje?

S: Hvala vam, laska biti čitan i pre-ispisivan na ovakav način. Ne mogu reći ni da ste u pravu ni u krivu, budući da je to način na koji ste vi preobrazili moje riječi upravo kao što sam ja bio preobrazio riječi nekih drugih; a to je proces koji, mislim, ne može biti unaprijed kontroliran i koji nikada ne prestaje.