Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Kada se uvarak poljske jeseni ugruša i plijesan uvuče pod lubanju, gradimo mašinu koja će iscijediti ostatke ljeta skrivene pod kožom šljiva. Nezgrapno sklapamo trošne cijevi i kotlove, oponašamo muklu i surovu probavu prvih goveda. U žlijeb crijeva ulijevamo vatru u suhi pokolj šume, mašina se budi. Hranimo je kašom istrulih plodova i predano skupljamo žarke kapi koje se potom iz nje polako cijede. Mračna je to rabota, nimalo slična svijetloj alkemiji rastegnutih dana koji blago istiskuju prozračnost proljeća iz bijelih cvjetova bazge. U kipućem mraku kotla puca koža i gnječe se kosti, naglo se miješa slatko prsnuće ljeta s gustom tamom skutrenom u središtu koštice. Ne pomaže tu obredna sporost destilacije poslije koje od ljeta ostaje tek vrlo lagana misao. Kroz cijevi struji zametak straha i nevidljiva mutnež ulijeva se u bistru rakiju. Prožima je kao smrt glatku kuglu urana.