Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Poljska je bila suvišna. Sve što se počelo raspadati raspalo se. Neuredne mrlje pubertetske samokirurgije iščezle su iz zapisa sjećanja. Na kraju su zapisani ostali samo arhitektura i pejzaži. Nesreća je bršljanima urasla u pročelja, putanja njezina metastaziranja mogla se iščitati u grananju ogoljelih krošanja na sivoj pozadini zimskog neba. Lijenost pogleda i sluha sačuvala nas je. Na putu kroz zahrđale ograde i preko zaraslih vrtova pogled bi se uspavao i u dugim sjenama napuštenih vila vidjeli smo samo razrijeđenu melankoliju. U fijukanju vjetra koji je pometao prošlost kroz razbijene prozore salona i ljuštio lak s drvenih žaluzina čuli smo razvučenu elegiju sporog propadanja. Prijeteće frekvencije umetnute priče o globalnoj katastrofi kao radioaktivno zračenje neopaženo su prolazile kroz bubnjiće i lubanju. Obezbojeni krajolik, spremajući se za snijeg, bio je scenografija bajke o smrti, nježnoj i blagoj kao glas dadilje koji nas uspavljuje umotane u debele pernate jorgane. Prava strava bila je nevidljiva, molekularna, događala se duboko u tkivima stvari. Pod zemljom su virusi uštrcavali maligni kod u stanične jezgre tek proklijalih sjemenki hrastova. Trakavice su progrizale posteljicu i polagale jajašca u nerazvijene mozgove krtičjih fetusa. Vršci korijena drevnih čangrizavih sekvoja izlučivali su kiselinu koja je razgrađivala temelje najsjajnijih nebodera naše epohe. Tako su se smrt i još veći užasi za koje nemamo imena upisivali u arhitekturu i pejzaž. Tako započete putanje propadanja arhitekture i pejzaža u širokim su lukovima obilazile okvire naših života i o njima se nije govorilo. Tek rijetko, kada bismo u starosti ponovo posjetili grad u kojem smo nekad davno doživjeli ljubavnu avanturu, obuzeo bi nas neiskaziv osjećaj gubitka, bol puno dublja i neizlječivija od onoga kratkotrajnog krvarenja koje je izazvao naprasan kraj ljubavi. Ako bismo pri ruci imali stare fotografije, možda bismo uspjeli taj osjećaj gubitka pripisati ispražnjenom mjestu koje na fotografijama popunjava stari hrast ili blještavi hotel, scenski okvir nekog od prizora naše ljubavne priče. Toliko govorimo o smrti da ne bismo govorili o strašnijim katastrofama.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.