Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

U najzabačenije rukavce Poljske ušuljao se Detroit, monumentalna oskudnost kadrova holivudskih sedamdesetih. Kamera klizi po šljunčanom puteljku utopljena u donji rakurs, u isti kadar treba smjestiti šetača i neosvojivu stijenu ogoljelih krošanja u drugom planu. Crte lica šetača nerazaznatljive su, sve se iščitava iz stabala koja ga nadvisuju i usporenosti njegova prolaska kroz kadar poput sićušne anomalije na sivoj zamrloj pozadini. Uz gornji rub kadra, u vrhovima krošanja beskrajno udaljenim od šetača, horizontalno protitra jato ptica, formacija crnih točaka. Prolazak ptica periodično se ponavlja da bi se ponovo učvrstio okvir kadra koji je prvim preletom jata probijen. To ponavljanje fiksira kadar, sprječava nas da mislima nastavimo pratiti jato u klorofilom prezasićenu gustoću tropskih prašuma. Takva hipertrofija mašte bila bi kobna jer bi izravni prodor zamišljenoga ekvatorskog sunca rastopio celuloidnu podlogu prizora. U gornjem rubu iznad krošanja preslojava se smog. Smog podsjeća na ovdje sveprisutnu maglu, pa ne primjećujemo njegovu radikalnu stranost, ugruške teških metala kojima ga prožima bolest civilizacije i progresa, sve ono od čega nas Poljska treba sačuvati. Da se upotpuni slika Detroita, u trećem planu, iza mreže krošanja ocrtava se vertikala golemoga tvorničkog dimnjaka. Budući da je industrija ovdje strogo zabranjena, dimnjak se upisuje u prizor kao fatamorgana, niz njegove stijenke slijeva se otrovni dim i stvara filtrirajući sloj koji dimnjak izmješta iz poretka stvarnosti. Ovaj prizor je sjećanje, pripada prošlosti i tek zahvaljujući zamršenoj isprepletenosti poljskog vremena nakratko nam se ukazao u svakodnevnoj rutini jutarnjih šetnji. Svi znamo kako je Detroit završio. Zeleni talozi plijesni rastapaju polako zidove napuštenih tvorničkih hala. Šikara zameće staze koje je duboko utabala jutarnja rutina dolaska radnika u tvornice, rutina koja nam se na vrhuncu Detroita činila pouzdanijom od one koja bi joj ubrzo uslijedila, do privida razblažene preobrazbe koju je donosila zora prelijevajući se preko industrijskog krajolika i ne ostavljajući materijalnog traga u njemu. U ohlađenim utrobama mašina nastanjuju se glodavci. Ličinke kukaca stvaraju ugruške u presušenom krvotoku tvorničkih pogona. Mahovina omekšava oštrinu kutova u kojima se sastaju glatke čelične plohe. Ali i ta kiborška faza je prijelazna. Uskoro će se pod teretom taloženja novih organskih slojeva mehanička komponenta urušiti u neutralnost, slučajnu geometrijsku anomaliju prostora koju je vegetacija osvojila kao i svaku geološku prepreku, stijenu ili humak.

Prizore propasti Detroita lako je iščitati kao izlječenje prirode od bolesti civilizacije, pobjedu gologa organskog života nad smrću koju donose čovjek i tehnika. Naivnost je to promatrača koji su vidjeli tek pažljivo montirane scene Detroita i potisnuli nelagodu uvodnog kadra u kojem iz sablasno mračne pozadine guste šume američkog ariša kao anomalija polako izrasta mašina Detroita. Detroit u tom prizoru podsjeća na zagubljenu mehaničku igračku koja, ostavljena sama u šumi i prestravljena, frenetičnim kloparanjem pokušava dozvati vlasnika da je spasi od grozne smrti koja će je ovdje snaći. Nelagoda tog prizora nije samo posljedica tamne i guste nepronicljivosti šume koja opkoljuje Detroit, nego još više toga što se šuma ne može obuhvatiti niti jednim kadrom, što uvijek postoji i izvan pogleda. Detroit je, kao i svaki grad, samo jalov pokušaj čovjeka da bukom nadglasa muklu grozu, tišinu kojom se šumom razlijeva neljudska smrt.*

 

 

 

* Antiteza ovog odlomka suvišna je skupljačima gljiva i drvosječama. Svatko tko je cijele godine svakog jutra uranjao u gustoću bilo koje šume zna da svaka jesen ukuhava koncentrat strave i smrti koji rastapa svaki pokušaj jezika da mu se približi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.