Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

U Poljskoj se svaki kauzalni lanac iscrpljivao i raspadao. Volja bi se iskrzala, izlomila u nizu difrakcija kroz raster kapljica vakuuma od kojih je bila sazdana vječna izmaglica koja se nataložila nad panoramom. Nijedan čin nije se mogao ispuniti u svim svojim posljedicama. Jalovost ovog svijeta možda je bila povezana s iluzornošću njegova vremena. U nekoj točki mrtvila duge zime, kada bi se nakon tjedana neprestanog obrušavanja putanje snježnih pahulja pretvorile u nasumični šum, smetnju vida, a iz jednolično bijelog reljefa, tek sporadično išaranog sjenama gustih sivih oblaka*, nestao svaki trag organskog, vrijeme bi se jednostavno preklopilo, urušilo. Možda bi najjednostavnija, iako naivno obezazlena, ilustracija tog vremenskog urušavanja bilo ponovno sklapanje jednog od onih starinskih, najčešće žutih, drvenih metara na rasklapanje. Krhotine raznih prošlosti i budućnosti supostojale su u Poljskoj, doduše, tek kao otpali plodovi osuđeni na beskrajno sporo truljenje. Izvlačio sam ih iz močvarnog mulja kao podbuhle leševe utopljenika u kojima sam naslućivao crte lica pogubljenih kraljeva i pokojne rodbine. Spoticao se o njihovu pulsirajuću rahlost propupalu u krtičnjake. Inficirale su razlistale krošnje, osipajući ih blijedim mrljicama depigmentacije. Naprasno su razbijale mir ljetnih popodneva niskofrekventnim zvukom bumbarova leta koji je oštro presijecao uspavljujuću pozadinu ugodnog zujanja prijateljskih muha. Poljska je bila svijet potencijala, alegorija u kojoj je svaki i najslabiji čin, koji bi u svijetu što je prethodio Poljskoj bio poništen neumoljivošću vektorskog računa po kojem jača sila poništava slabiju, ovdje u proljeće bujno procvjetao. Poljska je tako bila demokratična na najdubljoj strukturnoj razini, pošteđena okrutnosti evolucije i cijena koju je za to plaćala bila je prožetost raspadanjem. Smrt je bila osnovna gradivna nit u pletivu ovog svijeta, pletivu koje je moralo prikazivati raspadanje kako se ne bi raspalo.

* Ako jednoličnu bjelinu reljefa predočimo kao čisti bol, tamne sjene sivih oblaka možemo iščitati na dva načina. Način koji ćemo nazvati optimističnim čita ih kao poruke iz prošlosti koja je prethodila bolu, dakle kao evokaciju zdravlja. Tu je potrebna tek jednostavna transformacija djelomičnog vremenskog zrcaljenja da sjećanje na zdravlje koje je prethodilo vidimo kao nadu u ozdravljenje svijeta koje će uslijediti. Način koji ćemo nazvati pesimističnim tamne sjene na bijeloj pozadini bola čita kao poruke iz budućnosti, kao tragove nestajanja, dekompozicije svijeta koja će uslijediti kao ostvarenje bola koji joj je simptom.