Projekt Poljska | Ivan Šamija

*

 

Zimi bi ponekad, uvijek nenajavljen, došao gost. Posjete, te krepke ugruške u ustajalom rastvoru poljske zime, dijelio sam na dvije vrste. Jedni gosti, kao prizvani neizrečenim dogovorom, dolazili bi u trenutku kada bih pomislio na njih. S njima bih bez puno riječi pio čaj. U tišini bismo promatrali kako se opojna isparavanja iz naših šalica stapaju i nastanjuju pod tavanicom poput oblaka, iz čijih smo kretanja iščitavali uvijek iste priče o mirnom životu poljskih seljaka. Tek bismo s vremena na vrijeme ugodnu šutnju prekinuli eksplozijom glasnog smijeha, potaknutom diskretnom gestom jednog od nas. Kada bi odlazili, dugo bih pred prozorom promatrao kako se udaljuju i polako pretvaraju u sićušnu mrlju koja se beskrajno sporo uspinje snijegom prekrivenim brežuljkom. Siguran da će se njihovo udaljavanje nastaviti istom putanjom i kad mi nestanu iz vida, u fotelji pred prozorom utonuo bih u san, spokojan kao najnježnija zimska smrt. Drugi gosti bi me prenuli iz uspavanosti. Pred njih bih iznosio bocu šljivovice koju sam pekao svake jeseni. Nadolijevao bih im čokanj za čokanjem, a oni bi bez stanke govorili o propasti svijeta koja nam se bliži, o njegovoj iskvarenosti, o pucnjevima koje su čuli u mukloj zimskoj noći i o velikom ratu koji su nagovještavali. Ispili bi posljednji čokanj rakije, naglo ustali od stola i otišli bez pozdrava. Kada bih došao do prozora da ih ispratim pogledom, nije im bilo ni traga. I onda bi se u zlokobnom krešendu potmule tutnjave s brežuljka sručio vjetar. Kao da se neko zlo nastanilo u Poljskoj. Iduće jutro budio bih se utopljen znojem, rastrgan košmarom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.