Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

MJESTO NA KOJEM ĆEMO PROVESTI NOĆ

 

Dječak je dobrih deset minuta promatrao velikoga tigrastog mačka što je drijemao ispružen na golubinjaku, a onda hitro pretrči dvorište i uhvati ga za vrat.

– Tu si, ptico…

Mačak se probudi i hrapavo zareža, ali dječak ga vršcima prstiju kvrcne po nosu i životinja se umiri. Iz sjene daščare iza koje se sve do maločas skrivao izviri sitna smeđokosa djevojčica, pogledom potraži lovca i potrči mu u susret.

– Imaš ga? Imaš mog Ricka? Uhvatio si ga, Sean…

S izdahom dječakova imena, već prigrljeno tigrasto klupko u trenu joj nestade iz ruku i ponovo se stvori kod dječaka, visoko iznad njezine glave.

– … Kapetane Steelheart… Uhvatili ste ga, Kapetane Steelheart…

Moglo joj je biti sedam godina. Tankim vratom sve do koštunjavih ramena spuštala su se dva potočića ravne kestenjaste kose po kojima je toga jutra, pred starim Nortonovim golubinjakom, živahno poskakivalo sunce. Na rukama koje su pokušavale dohvatiti Ricka svjetlucala je hrđa i prljavština napuštenog dvorišta.

–… Molim…

Bilo je rano i zrak je u pustari još bio svjež. U daljini, gdje više gotovo da ih se i nije moglo razaznati, plavjele su se planine, a negdje na pola puta između njih i Nortonove farme, sitni poput kocaka šećera, svjetlucali su limeni krovovi Conna. Bili su daleko od kuće.

–… Molim…

Kao da se napokon uvjerio da pogled koji je lutao između mačka i njegovih očiju sadrži samo molbu i duboko kajanje, Kapetan Steelheart, još uvijek na oprezu, spusti životinju do glave, a onda napokon i na prsa, gdje ju je djevojčica mogla dotaknuti.

– Evo propalice… Možeš se kladiti u njegov rep da ćeš ga i sljedeći put naći ovdje. Pređe cestu i sve one grabe… A na kraju uvijek na Nortonov golubinjak. Legne i spava. Glupan.

Dječak puhne mačku u uho.

– A ti, Elsie, onda mene traži – po stoti i tisućiti put.

Elsie mu ne odgovori. Milovala je mačka i na trenutak se činilo da više ne primjećuje ni dječaka, ni golubinjak, ni oštre odbljeske Conna što im je izdaleka namigivao na suncu. Vjetar je u daljini, na ispucalim rubovima pustare počeo kotrljati debela klupka guste crvene prašine, ali na Nortonovoj se farmi od svega moglo osjetiti samo lagano komešanje uzvitlanih zrnaca i resko pucketanje mačje dlake. Bilo je to sjajno jutro za hvatanje odbjeglih mačaka i ona je izgledala zadovoljna.

– Bit će ovdje do mraka – istisne dječak. – Vražji vjetar za krovove.

Kapetan Steelheart, trinaestogodišnji Sean Heaney ispod otrcanog je slamnatog šešira što mu je skrivao čelo i obrve nosio stisnute žućkaste oči, okretne ruke i vižljasto tijelo mladića. S ocem je u Connu sve do prošloga ljeta radio na popravcima krovova koje bi vjetrovi odnosili svakih nekoliko mjeseci, a onda, otkad je iznenada utihnulo i vjetrovi postali dosadni i mlaki, sjedio je na krovu, grickao slamke i naganjao tigraste mačke gutajući prašinu po kojekakvim napuštenim golubinjacima.

Pred Elsie se doduše pretvarao da mu sve to predstavlja gnjavažu i nepopravljiv gubitak vremena, ali govoreći posve iskreno, kad bi se sve zbrojilo i oduzelo, znao je da to i nije neka istina. Točnije: da mu je netko samo zucnuo da će jedne nedjelje Elsiein mačak radije ostati u dvorištu lickajući se uzduž i poprijeko ili natjeravajući prašnjave kokoši, znao je da bi ga on sam bio u stanju zgrabiti za vrat i posaditi na Nortonov golubinjak, a sve jer je puno više od jurcanja pustarom mrzio dosadu i slatkasti ukus slamčica.

Ali mačak je onamo odlazio i bez nagovora, i za nedjeljne se šetnje, bar što se njega tiče, još uvijek nije trebalo brinuti.

Sada, dok je gledao prema Connu, Sean je bio siguran da su se vjetrovi ponovno probudili i da su dani besposličarenja već daleko iza njega.

Slegne ramenima.

– Ponovo posao. Vražji vjetar za krovove.

Nortonova je farma bila mjesto na koje osim njega i djevojčice nije dolazio gotovo nitko. Odrasli iz Conna iz nekoga su je razloga zaobilazili, a kad bi i došli, zadržavali su se jedva toliko da na uzicu stave odlutalu kozu ili kravu i nestanu brzo koliko im je to dopuštao nevoljki korak životinja. Seanu, koji je u vremena bez vjetrova imao običaj lutati na sve četiri strane, otac je čak zabranio približavati se toj ruševini, ali Kapetan Steelheart na takve se zabrane nije obazirao čak ni po cijenu propuštanja blagdanske piletine i nepropuštanja teškoga očeva remena po povratku. Njegovo najdraže lovište, velikog snjegovića od šperploče i kartona na čijoj su konstrukciji običavali čučati svi odbjegli golubovi Conna, jednom mu je prilikom otkrio baš Elsiein mačak, ali on bi prije umro nego pred Elsie priznao takvo što jednoj tigrastoj vreći buha.

Da postavi stvari na svoje mjesto, povuče mačka za brk, a životinja frkne i nakostriješi se.

– Ha, mrcino… Ne sviđa ti se…

– Sean! – djevojčica mu se objesi za rukav pokušavajući mu oteti mačku. – Pusti ga!

– Da ga pustim, Elsie – to hoćeš? E, pa pustit ću ga… – zareža dječak i s obje ruke krzneno klupko zavitla što je dalje mogao. Odapet u zrak, mačak se u letu izvije, zakoprca, a onda u prašini dvorišta spretno doskoči na sve četiri, strese se pa frkćući nestade u daščari iza koje su se do maločas skrivali njih dvoje.

Kapetan Steelheart zvizne i zatopta nogama, a Elsie potrči za životinjom, rukama pridržavajući krajeve predugačke haljine.

Jednim korakom preskočila je dvije urušene stepenice što su vodile na trijem daščare i našla se pred poderotinom u vratima od zelene mreže za komarce. Iza vrata je vrebao šuškavi mrak napuštenog mjesta i ona se zaustavi oklijevajući.

– Elsie, ne ulazi, odnijet će te pokojna gospođa Norton! – za njom je vikao dječak.

Djevojčica se ne okrene. Na pragu je još trenutak stajala nepomična, ruku opuštenih uz tijelo, a onda polako podigne haljinu i oprezno zagazi u tamu kolibe.

Unutra se nije vidjelo ništa. Mlaki mrak što joj se oko koljena skupljao poput prljave vode nakon kupanja mirisao je na vlagu, starost i nešto poznato, ali čemu se djevojčica nije mogla sjetiti imena. Preko uskih prozora prostorije bile su prikucane daske, a slabašne sunčeve zrake što su se između njih provlačile gasnule su ne dodirujući se ničega. Djevojčica protrne. Pomisao na gospođu Norton u bijeloj opravi, opruženu na otvorenu mrtvačkom lijesu posred prostorije natjera je da se zaustavi.

– Rick – prošapta.

Glas joj se gušio u grlu. Odnekud iz daljine dopirali su povici Kapetana Steelhearta i ona poželi okrenuti se i poletjeti mu u susret, ali na kraju samo uzdahne i zadrži dah. Kao da vreba na njezin pokret, tama se umiri i utiša, a onda, iznenada, pred njom frkne i bljesne sjajem dva zelena oka.

– Rick! – Djevojčica pojuri naprijed, ostavljajući za sobom oprez i posljednju nit nesigurnoga danjeg svjetla. Mahala je ispred sebe, nabadajući i razgrćući krckavi mrak što joj se motao ispod nogu. Nešto ispod nje se pomakne, a nečija je ruka uhvati za stopalo. Elsie izgubi ravnotežu i krikne što je jače mogla kada prostoriju osvijetli mutna svjetlost baterijske svjetiljke.

– Lakše, princezo – rekao je Neznanac – Zgazit ćeš i mene i ovu lijepu mačku.

Dok je pokušavala doći do daha, iza njezinih se leđa zaori bojni poklik, a između nje i Neznančeve glave fijukne oštri projektil Kapetana Steelhearta.

– Ostavi je ili ću te ubiti!

Dječak je stajao na pragu tresući se od straha, u podignutoj ruci stišćući kamen veličine jajeta.

– Hej, hej… – Neznanac podiže ruke. – Princeza nije u opasnosti… Spavao sam, a njena me mačka probudila.

Pokaže na Ricka što mu je sklupčan ležao u krilu. Uznemiren svjetlom, mačak je žmirkao na prostoriju, a kad ugleda dječaka ukoči se i stisne u Neznančevu krilu.

– Tu si! – Elsie ga pograbi i podigne na grudi. – Mogla te je odnijeti pokojna Gospođa Norton…

Neznanac pored nje se poguri, a onda polako ustane pa držeći ruke u zraku kao da se boji da nekim naglim pokretom ne izazove bijes Kapetana Steelhearta oprezno zijevne i protegne se. Ispod njegovih nogu bila je prostrta poderana zelena vreća za spavanje, a pokraj nje na hrpici nagomilani opušci i desetak razbacanih konzervi.

– Idemo van? – upita podižući svjetiljku.

Bez odgovora, djevojčica je već nestajala u negativu dvorišta, a dječak na vratima gledao ga je sve dok prostor između njih ponovno nije pojeo mrak.

Stajali su ispred daščare, na suncu, gledajući se, čekajući. Neznanac se zabavljao pokušavajući prljavim rupčićem iz nosa iščeprkati nešto što je u njega bilo uvučeno isuviše duboko i spretno, jednim okom i dalje žmirkajući na kamen u ruci Kapetana Steelhearta. Lice mu je bilo crveno i bubuljičavo, a na danjem svjetlu izgledao je nekoliko godina stariji i tek nešto viši od dječaka. Nasmiješi se. Pokušavao je izgledati prijazno.

– Kako se zove? – Neznanac se ostavi nosa i maramicom mahne prema Ricku. – Volim mačke, imaju najsmješnije brkove na svijetu, trebalo bi ih hraniti samo zbog brkova…

Djevojčica mu se nasmije. Na nosu je odjednom imala prevelike naočale za sunce, a u kosi su joj sjale dvije ukosnice – savijeni limeni patak s reklame za zubnu pastu i nasmiješeno crveno prase.

– Ime mu je…

Nimalo nježno Kapetan Steelheart iz naručja joj pograbi mačku i stisne je na grudi.

– Zove se Brutus. I mačak je.

Oči su mu sumnjičavo odmjeravale Neznanca.

– Znaš li tko je bio Brutus?

– Bio je… – Mladić se, zamišljen, počeše po glavi, a onda, sklopivši oči kao da o pitanju razmišlja neobično snažno, sporo podigne lice prema suncu i glasno kihne.

– Haaaaah… – trebalo mu je vremena da iz džepa modrog kombinezona ponovno izvuče rupčić. – … Bačak?

– Iii! – ciknu od sreće djevojčica i brzo zatrese glavom – Ne bačak, mačak! Reci!

Vlažni ostaci mladićeva odgovora uznemiriše Brutusa i on se pokuša iskobeljati iz dječakova zagrljaja, ali stisak Kapetana Steelhearta bio je čvrst pa mačak samo nesretno mijauknu i umiri se. Dječak ga bolje namjesti u naručju pa gledajući Neznanca pravo u oči, reče:

– Brutus je bio kraljev sin koji je izdao svoga oca. Kralj ga je volio, a on ga je dokrajčio. Bio je izdajica.

Zamahne i cipelom potjera prašinu prema mladiću.

– Elsie ga zove Rick, ali to nije ime za njega. Izdajice ne nose takva imena. Izdajice izdaju.

Vodenoplave oči nepoznatog sumnjičavo se zaustaviše u šarama mačjeg krzna kao da u njima traže neprijeporne znakove izdaje ili čega još goreg, a onda ponovno potražiše djevojčicu.

– Tako… Je li to istina, Princezo?

Elsie mu ne uzvrati pogled. Uozbiljila se i čučnula u pijesak, na časak izgledajući sitnijom i od tužne krpene princeze iz Dunn-Lewisova izloga, dolje u Connu.

– Sean mu je dao to ime jer je Rick… – iznenada, djevojčica zgrabi šaku prašine i zavitla je prema dječaku. – Jer Sean svemu daje imena, eto zašto!

– Hej! – Kapetan Steelheart ispusti mačka i pojuri prema djevojčici, ali ga pred njom sustigoše čvrsti mladićevi prsti.

– Stanite, viteže…

Stisnut u Neznančevu zagrljaju dječak zamlatara rukama i nogama i mladić ga ispusti, ali tek kad se djevojčica zaustavila na sigurnom, desetak metara od njih.

– Zove se Rick, Rick, Rick! – vikala je dok su joj po licu skakali neposlušni kestenjasti pramenovi. – To je njegovo ime i ti ga ne možeš promijeniti!

Dječak se otrese sad već dalekih Neznančevih ruku i bijesno pogleda najprije prema Elsie, a onda prema mladiću.

– Ti si… – pretvarao se da ne osjeća rumen koja mu je udarala u čelo i obraze, ali glas mu zadrhti i on zašuti, ljutit i postiđen.

– Ako ti tako misliš, Elsie… – promrsi napokon. – Ja mislim da je vrijeme da krenemo kući. Osim…

Pogleda prema Neznancu koji je upravo brisao nos kao da ga se ništa od svega toga ne tiče i pogled mu se smrači.

– Osim ako ne želiš ovdje ostati sama s njim.

Djevojčica je šutjela, ne mičući se. Ispod oka je pogledala u Neznanca, ali ovaj ne progovori niti joj uzvrati pogled.

Dječak je likovao.

– Idemo – reče.

– Ne idem. Ti idi kvragu, Sean Heaney!

Bilo je vruće. Neznanac i djevojčica pokušavali su dovabiti mačka koji ih je nepovjerljivo promatrao s ravnoga krova daščare. Mladić se propne na prste, uspravi, ali čim se protegnuo da ga dohvati, tigraste mačke nestade. Elsie se osvrne po praznom dvorištu.

– Sean, Sean! – poviče, ali nitko joj ne odgovori. – Otišao je. – Bila je neutješna.

Mladić šmrcne.

– To bi stvarno bilo tužno. Vitezovi obično ne napuštaju princeze… – rupčićem nehajno mahne prema smotuljku pored golubinjaka iz kojeg je virio prljavi vrh cipele. – Pogotovo ne bez košulje i cipela.

Nešto iznad njih zaškripi i na Elsieno oduševljenje, na krovu se pojavi preplanulo lice Kapetana Steelhearta.

– Hej, vi dolje, tražite ovo?

Po tko zna koji put ulovljen, tigrasti mačak nije pokazivao ni najmanje volje za bježanjem.

– Hvataj, Elsie! – Dječak ispusti životinju u ispružene djevojčine ruke i izgubi se. Za nekoliko trenutaka pojavi se pred njima brišući znoj s čela.

– Elsie… – zausti.

– Mir? – umjesto njega ponudi mladić.

– Mir! – za sve prihvati djevojčica.

Bilo je rano poslijepodne i sjene su još bile kratke. Sjedili su na trijemu Nortonove daščare, dječak je grančicom čistio pijesak u procijepima između dasaka, Neznanac se zavalio unazad i pokušavao gledati u nebo a da ne trepne.

– Hej! – Elsie je na vrhu visokih drvenih ljestava izgledala kao prva sjajna kuglica na vrhu novogodišnjeg drvca. – Gledaj!

Objema rukama pokušavala je dohvatiti mačka skutrenog na jednoj od prečaka daščane konstrukcije snjegovića što je gledao nekamo iznad Conna, prema pustari i planinama.

– Elsie, vrati se, princezo – mlako odapne mladić u nebo iznad sebe, ne mičući se i ne trepćući. – Bilo bi dosadno bez tebe.

Ni dječak se ne okrene. Mahne joj slobodnom rukom pa se sagne i s poda snažno otpuhne sastruganu prašinu.

– Neće joj biti ništa. Ovo rade svake nedjelje, čak ih se ni golubovi više ne boje.

Zaboravio je na ratoborno držanje i već se neko vrijeme zabavljao postavljajući uspavanom mladiću najneobičnija pitanja, ne čekajući i najčešće ne dobivajući odgovora.

– Čuj… – grančica zapne između dasaka i Kapetan Steelheart je gurne još dublje, pokušavajući na silu iščeprkati novčić ili tvrdoglavi kamičak što se zaglavio u suhom stisnutom blatu. – Dok si spavao ovdje… Jesi li vidio ikoga… mislim, pokojnu gospođu Norton i to… – Mladić se zakašlje, a možda i nasmije, pa dječak požuri ispraviti se. – Ja ne vjerujem u to, ali Elsie… I odrasli se boje Nortonove ruševine, a ti si baš ovdje savio gnijezdo, kao golupčić – pokaže prema mladićevoj vreći za spavanje. – Nisi odavde?

Odgovor krene pa zapne na ispucalim mladićevim usnama. Neznanac u modrom kombinezonu gledao je uvis jednako pazeći da mu nebo i prozračni pamučni oblačić koji se u njega odnekud ušetao ne pobjegnu iz oka.

– Mmmmm… Iz Branscombea, tu blizu.

– Nikad čuo – dječak ovaj put zastane, gledajući ga pažljivo i na tren zaboravljajući grančicu zarobljenu u prašini.

– Kako si nas našao ovdje?

– Napipao sam put.

Ruke su mu bile crne i dječak umalo povjerova. Neko vrijeme su šutjeli, a onda Neznanac podigne glavu dva palca od poda i pogleda ga.

– Elsie ti je sestra?

Stajao je tako čitav trenutak, sve dok dječak iz procijepa među daskama nije iščupao pocrnjeli izgriženi novčić.

– Ne – promrmlja. – Prijateljica.

Mladićeva glava ponovno klone unazad, a u oči mu uskoči nestrpljivo modro neba.

– To je već bolje. U Connu postoji lutrija?

– Ne, zašto?

– Vas dvoje bi je trebali igrati.

Sjedili su, a Neznanac je s nogu skinuo glomazne cipele i blijedim nožnim prstima rastirao prašinu.

– Recimo… kada bi znao da ideš nekamo, nekamo jako daleko, da je to dugačak i nimalo ugodan put i da će ti netko tamo gdje odlaziš povrh svega i razbiti glavu… kada bi znao jer ti je netko drugi sve to došapnuo u snu… – Neznanac je sitnim crvenim prahom pokušavao zatrpati palac. – Bi li otišao, ili…

– Kakav je to san? – upadne dječak. – San da ti razbijaju glavu?

– Snovi su crveni baloni! – Elsie se odnekud stvorila i ispustila šaku prašine na neznančevu poluzatrpanu nogu. – Pusti ga da nestane!

– Danas je, recimo, nedjelja – sunce se skupljalo u glatku rumenocrvenu točku i Neznanac ga je posljednjih nekoliko minuta po nebu pratio prstom. – Ali, kako to znamo?

Zbog nečega, izgledao je uzrujan.

– Rick je došao na farmu, a Elsie i ja za njim. Što ti još treba, kalendar?

– Vrijeme je…

– Vrijeme je za jelo, konzervu, molim.

Stisnuti, čučeći s jedne strane linije povučene u pijesku, Elsie, Kapetan Steelheart i Neznanac ubacivali su kamenčiće u konzervu postavljenu na drveni stup ograde.

– Odat ću vam tajnu – reče Neznanac. – Ali samo ako vi meni najprije odate jednu.

– Pucaj.

– E, pa… – mladić iz Elsieine ruke iščeprka kamenčić i u visokom ga luku ubaci u konzervu. – Ljudi pričaju… Ljudi pričaju i pričaju… ljudi pričaju i pričaju i pričaju… da se na ovom vašem nebu ponekad znaju pojaviti slike… pričaju i o tome kako pustarom lutaju kartonski snjegovići i da negdje postoji jezero od Tulsa-Cole s labudovima od karamela i mjehurića.

– I?

– I besplatni aparat za sladoled.

Djevojčica zakikoće.

– Zanima me jeste li vas dvoje ikada posjetili, ili pili, ili vidjeli… išta od toga? Jer ja, na primjer, koliko god se trudio…

Uozbilji se pa djevojčici s čela skine naočale za sunce i natakne ih sebi na nos.

– Nisam vidio ništa.

Ustane.

– U zamjenu za pouzdanu informaciju zainteresiranima nudim jednako korisnu i ovaj džepni nožić.

Elsie zausti da mu odgovori, ali je preduhitri Kapetan Steelheart.

– Jedini snjegović za kojeg znamo je ovaj, ali taj se nikuda ne miče… Osim ako ga preko tjedna ne odnose golubovi.

Baci kamen i podrugne se mladiću.

– A što se ostalog tiče… Za jezero Tulsa-Cole i labudove gadno su te prešli, ali ono za nebo je istina. Bez neba bi ovdje bilo dosadno.

Mladić ga brzo pogleda, a onda spusti pogled do prsiju gdje su se sjatile nevidljive mrvice tkoznačega. Nije izgledao pretjerano uvjeren.

– Poznaješ još nekoga tko ga je vidio?

– Elsie, ja… Ljudi o tome ne pričaju često… Ali to ne znači da ne postoji – Kapetan Steelheart je bio uvrijeđen. – Ti znaš nekoga tko ga nije vidio?

Mladić iz džepa izvadi naranču, okrene je u ruci pa u nju pažljivo utisne palac.

– Ne znam. Možda.

Činilo se da razmišlja o nečemu u čemu mu njih dvoje ne mogu pomoći.

– A možda o njemu pričaju, samo pod drugim imenima, dok govore o automobilima, mačkama, ljekovitom bilju… Lažna imena su prava stvar, znaš? – rastvori naranču i ona prema dječaku prsne luk prozirno narančastih kapljica.

– Kapetane Steelheart…

Dječak pocrveni. Mladić obriše ruke o nogavice modrog kombinezona i pruži svakome po krišku, spremajući narančinu koru u jedan od džepova na prsima.

– Problem je… Ako stvari predugo ne nazivaš njihovim imenima… One ih uskoro zaborave i postaju neke druge stvari, nešto sasvim drugo, a onda ih više ne možeš ni vidjeti, ni prepoznati, ni dozvati… Imena jednostavno zarđaju, kao čelične ograda ili automobili. A šteta, jer su ponekad lijepa…

– Imena nisu lijepa – reče dječak.

– Zašto? – upita mladić.

– O tome mi se ne razgovara.

Pruži ruku.

– Nožić.

Bio je to lijep vojnički nožić izlizane crvene drške.

– A tajna?

– Pokazat ću vam gdje ima još konzervi.

U sjeni kartonskog snjegovića bio je parkiran široki crveni automobil. Nekoliko prašnjavih golubova vrzmalo mu se po krovu i mladić se na njih nabaci komadom narančine kore.

– Posuđen je – reče kao da se ispričava. – Možda ga budem trebao vratiti, a ljudi ne vole prljave stvari.

Kapetan Steelheart potrči do vozila, podigne mačka na krov i kroz prozor se uvuče u kabinu.

– Ovaj te neće odvesti daleko – promrmlja namještajući se na vozačevu sjedalu. – Pravi pravcati krš, posudio si ga od mrtvaca?

Mladić slegne ramenima.

– Nekima se sviđa. A istina je… – ispuhne nos u maramicu. –… da zapravo ne znam voziti.

Iz nekog razloga, još jednom, dječak mu je vjerovao.

– Ali nemoj mu reći. Onda bi mogao stati.

Dječak stisne trubu, a preneražena mačka odskoči s krova i nestane ispod automobila. Kapetan Steelheart kroz prozor izbaci ruku pokazujući prema nazubljenom rubu pustare što se uvijao u veliku pijavicu od guste crvene prašine.

– Tata je zove Velika cura. Dolazi svako ljeto i uvijek nas zaobiđe za milimetar. Ako misliš igdje dok se ona ne smiri, neće ti trebati kotači nego jedra.

Mladić iz džepa izvadi crvenu kapu sa štitnikom i nabije je na čelo.

– Uvijek sam htio jedriti.

Zrak je pucketao bolje od mačje dlake. Sean Heaney izmigolji kroz prozor automobila i uspravi se ispred mladića.

– Hoćeš li nas ponekad obići, dolje?

Neznanac se namršti, ali ne kihne.

– Nikad se ne zna. Možda kada mi prođe prehlada.

Napravi fintu kao da izbjegava dječakov udarac, a onda ga šakom pogađa u nos. Izmijeniše nekoliko udaraca. Izdaleka im je mahala Elsie vitlajući nekakvom daskom i mladić joj odmahnu pa spusti gard.

– Bar vam neće biti dosadno – reče. – Vama… Mogu li vidjeti onaj novčić?

Dječak pročeprka po džepu i pruži mu kovanicu. Neznanac je baci visoko u zrak i dočeka na dlanu. Sunce se umaralo. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je odlučio otvoriti šaku. U iskrzanom crnom krugu nije se moglo razabrati ništa.

– Jako je star – reče dječak da ga utješi, ni sam ne znajući od čega.

– Mhm.

Iz jednoga džepa izvadi otvarač za konzerve i pruži mu ga zajedno s novčićem.

– Skoro sam zaboravio… rezervni, da vam se nađe.

Kad je Elsie dotrčala da se oprosti od njega, automobil je već izlazio iz dvorišta.

– Vidimo se, Princezo – dobaci joj. – Obećaj da ćeš pozdraviti Ricka.

Djevojčica kimne.

– Da ćeš vjerovati neznancima.

Nasmije se.

– Povezi nas. Svo troje – reče.

Prašina koju je podigao veliki crveni automobil dok je nestajao bila je gušća nego obično i strašno je grizla za oči.

Prati ga prati ga prati ga. Vidi kako raste na obodu pustinje i kako je diže i hrani se i od nje postaje veći. Vidi kako nastaje i prestaje biti vjetar, kako se diže i vitla i valja i postaje more i obrće nebo, postavlja ga naglavce. Jedan stup oblaka ispred i jedan stup vatre iza grada. Velika cura raste i za njom se jari crvena trešnja gorenja. Tko je ta, zaručnica gradova? Tko je? Jedan stup oblaka ispred i jedan stup vatre iza grada. Progutala je sve i diše, duboko unutra i smiruje se. Prati ga dok umire i stapa se s crtom položenom na pustaru, prati ga dok posprema zrnce na svoje mjesto, prati ga dok staje i uvlači se u zemlju, unazad.

Kada se prašina spustila, između njih i planina više nije bilo ničega.

Elsie je plakala bez jecaja i posjednuta na starom zarđalom vjedru, više no ikad nalikovala tužnoj krpenoj princezi iz Dunn-Lewisova izloga.

– Mogli bismo krenuti sada – prošapće Kapetan Steelheart. Pokazao je na jedva vidljivi puteljak što je u sumrak vodio pored golubinjaka. – Ne može biti toliko mračno, a kući ćemo stići točno na doručak.

Elsie ga pogleda dok su joj se niz lice cijedile dvije okrugle suze.

– Vjetar ih je odnio, Sean; i Conn, i kuhinju, i dimnjake, vidjela sam ih kako lete, odnio ih je, odnio, i ničega više nema – zajeca.

– Elsie… – dječak prstom nespretno sustigne sporu srebrnu kap prije nego se odvojila od djevojčina obraza. – Elsie…

Noć je oko njih narastala veća od ijedne pustare koju je ikada vidio i on osjeti kako mu od njezine dubine ponestaje riječi.

– Ne može biti tako loše… ti i ja… možemo… tu je i Rick… i golubovi…

Dječak se na trenutak poguri pod teškim teretom sjene koju je na njih bacalo tamno snjegovićevo tijelo, a onda se uspravi, prkosno otirući ruke o hlače.

– Ne može biti loše. Ovo je mjesto na kojem ćemo provesti noć, a sutra ćemo stići Conn pa makar za njime morali trčati sve do planina.

– A što ako ne bude sutra? – djevojčica mu više nije mogla vidjeti lice i dječak u sebi po prvi put zahvali mraku. – Ako…

– Nešto ćemo već napipati – reče i u tami je prihvati za ruku.

Hladnoća metalne konstrukcije iza njegovih leđa tjerala ga je da se drži uspravno, a okrugle oči golubova oko njih palile su se i gasile poput zvijezda što ih namjeravaju pratiti dovijeka.