Nahrani me | Roman Simić

NAHRANI ME

 

1. UHO NA TRBUHU

U utorak je stiglo pismo, a u pismu je bio papir na kojemu nije pisalo ništa. Samo plava kuverta, žig, marka i adresa, i masni otisci prstiju, za koje je Helena znala da su od hrane, baš kao što je znala da je pismo od majke. Bilo je to zbog rukopisa: sitna majčina slova, izgladnjeli patuljci s nosovima obješenima do poda, zbijena žalobna povorka koju je pamtila s bijelih naljepnica, s bilježnica i knjiga iz osnovne škole, iz doba kad još nije sama pisala svoje ime.

Od toga joj je bilo mučno. Od tog praznog pisma, od rukopisa ili od otisaka – nije si mogla pomoći, djelovalo je nekako prijeteće.

Hakanu je pismo pokazala u srijedu, kad su već bili odjeveni, gore, u prostoriji iznad pečenjarnice.

– S planeta Alzheimer – rekla je pred ogledalom, gledajući ga ispod oka i prstima prolazeći kroz kosu, pretvarajući se da je pokušava dovesti u red. – Svi su dobro, kaže, svi su na broju.

Hakan je iz kuverte izvadio papir, okrenuo ga na jednu pa na drugu stranu, pogledao je kao da sve razumije i nasmiješio se. To je bio jedan od onih trenutaka kad ga je mogla promatrati kao da ga vidi prvi put. Reći: traperice i ljubičasta sintetička košulja. Ili: krupan, nizak, oblo mesnato lice. Ili: taman; puno dlaka, osim na tjemenu, crne oči i obrve. Ali on sam, njegov dodir i osmijeh, bili su lagani i svijetli: nešto kao njegov negativ – tako je barem razmišljala kad bi sve to sabrala na hrpu i probrala najzanimljivije. A sad joj se smiješio. Smiješio joj se i Helena nije znala kako, ali uzela mu je pismo iz ruke i njegov si dlan stavila na trbuh, ispod veste, na kožu – učinila je to bez razmišljanja, i to ih je oboje iznenadilo, nju čak više nego njega. Od srama nije znala što bi sa sobom, ali Hakan se samo nasmijao, kleknuo i naslonio lice na njezin trbuh.

– Čujem… – rekao je, a ona nije željela čuti ostatak.

To je bilo tog poslijepodneva. Helena je nosila prazni papir, držala Hakanovo lice na trbuhu, osjećala na sebi čekinje njegove brade, gledala prorijeđenu kosu s njegova tjemena i udisala miris znoja i kebaba. Poslije, dok se pokušavala prisjetiti još nekih detalja, još nekih spomena vrijednih sjećanja na to poslijepodne, zapisala je: Balon od sapunice. Tako je ona to vidjela. Njih dvoje unutar te krhke lopte, a ostatak svijeta oko njih čeka, čeka pa napokon odluči ući: mutna orijentalna glazba iz prostorije pod njima, sunce što neočekivano probija kroz prljave zastore, šum prometa, prašina na podu, i ta misao na sitna nakošena slova njezina imena na kuverti, pomisao da je to ime ona, sitna i nakošena, i da će takva ona uskoro nestati zauvijek.

Nitko je više neće pisati kao majka.

A onda je Hakan ustao, a Helena je otvorila oči.

Plop, napisala je poslije.

Bila je to srijeda, prostorija iznad pečenjarnice, mrtvi sat u Kebap Dönneru Hakanova starijeg brata.

 

2. GLAD

U Berlinu je stanovala u jednoj od vila na jezeru W., doručkovala u zimskom vrtu, hranila proždrljive patke. Do mraka je šetala sjenatim ulicama – bila je rana jesen i teški miris jezera probijao je sve do drugog reda kuća, preko nasukanih plastičnih brodica i tihih dvorišta s drvenim molovima. U njih bi znala zaviriti, ali nikad više od toga, premda ju je kopkalo i premda je sve djelovalo napušteno i neutješno, onako zasuto lišćem, prekriveno govnima labudova. Takva je bila ta jesen. Bježala je od izletnika na obali, lutala, birala sve sitnije uličice i na tim šetnjama najčešće nije sretala nikoga. Samo pse, ježeve i ptice. Nešto joj se stegnulo u grlu kad je shvatila koliko je svijet zapravo divlje mjesto, koliko tu ima životinja, života koji ne razumije. Ipak, najdramatičniji trenutak u njezinu lutalačkom razdoblju zbio se kad je nasred ceste naišla na mršavu lisicu. Bilo je kasno poslijepodne, životinja je trčkarala pločnikom, njoj ususret, a kad je između njih bilo još samo desetak koraka, zastala je, pogledala je i zijevnula, na što se Helena ukočila i od straha se prihvatila za trbuh, za tu sićušnu izbočinu, jedino za što se tada mogla prihvatiti. Baš tako je i zapisala. Poslije je otišla do stanice nadzemne željeznice, do kioska u kojem je kupila čokoladice i vodu, a onda i do pečenjarnice u kojoj je zatekla dva muškarca, Turčina koji su igrali šah. Kad je ušla, pogledali su je ravnodušno, a zatim je jedan od njih, onaj mlađi, na njenu tihu narudžbu ustao od ploče i napravio joj golemi kebab, koji je pojela stojeći, gotovo u jednom zalogaju. Kad je podigla pogled, vidjela je da je promatraju u nevjerici. Zacrvenjela se, obrisala usta, a oni su spontano zapljeskali. Tako je upoznala Hakana. Bio je sedam godine stariji od nje i s njim je bilo lako pričati. Traperice i ljubičasta sintetička košulja. Krupan, nizak, oblo mesnato lice. Taman; puno dlaka, osim na tjemenu, crne oči i obrve. Imao je dvoje djece. Između ostalog, pričali su i o njima.

 

3. DVOJE

A ona je bila sama, ako se ne računa Maks, otac djeteta u njoj. Helena bi ponekad rekla „autor“, jer tako su se nazivali svi ti oholi mladi ljudi s kojima su dijelili vilu uz jezero, ljudi koji su imali vječno umrljane ruke i vrijeme provodili maljajući, režući, pušeći i stvarajući; između ostalog i djecu. Autor njezina djeteta bio je slikar. Iz Ljubljane je u vilu stigao otprilike kad i ona iz Zagreba, prije nešto manje od dvije godine, ali nije prošlo puno, a oni su živjeli zajedno, što god to značilo u onoj kući, svatko u svojoj sobi, sa svim onim ljudima oko sebe. Dakle, oboje su slikali, ali on se uklopio bolje. Kao lego-kocka, govorila je, ne bez zavisti, ciljajući na njegovu moć da bez ikakva truda zauzme svaki prostor, ali i na osmijeh (kao nacrtan), i sve one industrijske plave, crvene i žute koje je cijedio na svoja mala četvrtasta platna. I muškarac Maks bio je neka vrsta kocke, što je njoj najčešće odgovaralo. Nabijen, čvrst i uglat, pravo korito od mišića, zemljan od glave do pete – Helena bi mu znala bojom umrljati dlanove i stopala, a on bi gazio po podu, papiru, platnu, ponekad čak i po njoj, nekad, prije nego li joj je napravio njega. Još otkad je doznala da nosi dijete, Helena ga je u sebi nazivala on. Naravno, moglo je biti i drukčije, nije bilo dokaza za ili protiv – ali iz nekog razloga ona je svoju novostečenu težinu povezivala s namreškanom kožnatom vrećicom i spužvastim visuljkom između nogu. Nekad davno majka ju je znala obavještavati o drevnim znanjima koja su u njezinim interpretacijama redovito posramljivala medicinsku znanost i sav njezin tehnološki arsenal – ako imaš žgaravicu, rodit će se s kosom; ako ti trbuh raste u špic, bit će muško – samo što Helenu to tada nije zanimalo. Sad jest. Zamišljala je tu malu ribu, koja zadobiva spol, ili ga gubi, nije zapravo bila sigurna kako da si to predoči, čisto tehnički, postoji li uopće vrijeme bez spola, neko izgubljeno zlatno doba.

– Mira ti treba, treba malo da staneš na loptu – govorio je Maks na njihovu nogometnom hrvatskom, ali Helena mu nije mogla uloviti oči. – Komm, bitte – rekao bi, ali dodirivao ju je samo kad više ne bi imao kud, iz dužnosti, ili kad bi ona to iznudila.

Tako joj se barem činilo. Kad mu je rekla da je trudna, Maks se iskobeljao iz golema kožnatog jastuka na kojem je zavaljen sjedio na podu i odjurio u svoju sobu. Vratio se za sekundu, s fotoaparatom. Princ na srebrnom digitalcu.

– Reci: ima nas dvoooo-je… – rastezao je, skrivajući se iza objektiva.

Helena nije bila sigurna na koje dvoje misli, ali rekla je, za svaki slučaj.

 

4. DŽINI

U četvrtak navečer s telefonske je govornice nazvala majku. Javila se teta Mirna. Pa je prekinula vezu. Nije htjela komplicirati. Nije imala živaca.

– Ni halo ne zna reći u manje od pet minuta – to se pričalo o Mirni, a osim živaca i strpljenja, Helena nije bila sigurna ni ima li dovoljno kovanica.

Podigla je kapuljaču s krznenim obrubom i navukla je preko vunene kape. S jezera je puhao hladan, vlažan vjetar, toliko studen da joj je tjerao suze na oči. Pa ih je zatvorila. Zamislila je mali stan na otoku, ispranu nelijepu dvokatnicu koja gleda na napuštenu vojarnu, istina, preko nekoliko krovova i nekoliko borova, a u daljini na makijom obrasle padine na kojima su u ona davna vremena hrpama bijelog kamena bila ispisana četiri velika slova: T-I-T-O.

Za vječnost, i da se može pročitati s kopna.

Helena se nasmije, obriše oči.

Sve se mijenja, sve nestaje, ali ne baš svugdje, ne u tom stanu. Mogla se kladiti da je svaka od stvari u njemu ondje gdje ju je vidjela posljednji put, vječna i postojana, možda ne kano klisurina iz himne koju je poznavala samo iz viceva, ali u svakom slučaju – postojanija od Maršalova imena na obroncima. Kratak zagušljiv hodnik, koji vodi do vrata od naborana stakla, u dnevni boravak u kojem su dvije najvažnije točke televizor i termoakumulacijska peć – obje gore vječno, i sav se život događa između njih! Naravno, negdje na toj ruti čeka i zeleni naslonjač na kojem sjedi teta Mirna, majčina mlađa sestra, i priča kao navijena, Heleninoj majci, koja šuti kao zalivena.

– Zalivena i Navijena, ne znaš koju bi prije da ti se javi.

Helena se okrenula i dvaput odmahnula glavom prema ženi zavijenoj u krpe, prema otvorenu dlanu u poderanoj rukavici, koji joj se gurao prema trbuhu. Ništa. Nemam. – Ustima je oblikovala riječi, i dalje držeći gluhu slušalicu, pretvarajući se da je usred razgovora. Ženi je moglo biti četrdeset, pedeset, ili trideset godina; od lica joj se vidio samo komadić oko očiju i nosa, a i to malo kože pod svjetlom ulične rasvjete činilo se prljavocrvenim i potrošenim. Slobodnom rukom pridržavala je žičana kolica puna plastičnih boca i koječega, a Helena je u tom kršu krajičkom oka razabrala dječju lutku – golo plastično tijelo i pramen umjetne kose. Ispred govornice prošla su kola hitne pomoći, zavijajući, i ona iskoristi priliku: stavi slušalicu na uho i ženi okrene leđa.

Čak i tisuću kilometara daleko, mogla je vidjeti taj stan. Majka i ona k Mirni su uselile nedugo nakon što ih je napustio otac, Heleni je bilo četrnaest godina i mislila je da će poludjeti: selidba, otok, tri žene u prostoriji veličine oraha, trajekt do škole i trajekt nazad… Da nije upisala akademiju u Zagrebu, znala je reći, pobjegla bi s cirkusom. I odmah dodavala: ali tamo čak ni cirkusa nije bilo.

Kad se okrenula, žene s kolicima je nestalo.

Helena odahne, opusti ramena.

– Melje, melje, melje… – Mirni je nešto falilo, nešto ti mora nedostajati da tako stalno pričaš.

Nije imala razloga ne voljeti majčinu sestru, ali činila je sve što je mogla da ne nazove taj broj. Sjajne tamne oči, lice skupljeno oko malenog nosa, zavinutog kao skijaška skakaonica – sjeti se da ju je Mirna oduvijek podsjećala na mišicu, ili nešto još gore. Bila je učiteljica, na otok je došla nakon faksa i svoj mišji život krckala je sama sve dok joj se nisu doselile njih dvije: adolescentica izbrijane glave i njezina nezaposlena, uplakana, bolno lijepa majka. Helena se mutno prisjeti da je oko tog useljenja postojala neka drama, nešto u pretpovijesti, između sestara, neki Parisov izbor, ili otmica Helene, nešto antičko – izdaja ili nesporazum – ali što točno, zaboravila je.

Umjesto toga, prisjetila se jedne od Mirninih priča. Slušala bi je svaki put kad je kao curica kod tete provodila dva preduga ljetna tjedna, a početka se sjećala i dan-danas.

Džin je bio zatočen u boci, na dnu mora. Nakon tisuću godina, onome tko ga oslobodi bio je spreman dati vlast nad nebom i nad zvijezdama. Nakon još tisuću nudio mu je sva blaga ovoga svijeta, a kad je počelo odbrojavati i treće tisućljeće – i tu bi Mirna uvijek malo ubrzala, a Helena prestala disati – zarekao se da će ga ubiti. Jedina ponuđena nagrada: mogućnost da izabere na koji će način umrijeti.

Helenu je i večeras kopkalo baš to – ne ostatak priče, ne ribar i djevojka, ništa od pustolovina koje slijede – samo ta ćudljiva zakletva: umjesto da ga vrijeme učini zahvalnijim, džin je postajao sve ogorčeniji, čekao je spasitelja još samo da bi ga kaznio.

– Tko zna što ti se dogodi u boci, nakon dvije tisuće godina. Poklopila je slušalicu i iščeprkala novčiće. Pješački prijelaz bio je daleko pa se osvrnula oko sebe i tromo pretrčala cestu na neoznačenom mjestu. Nasred ceste je usporila, izgubila dah. Kad se dovukla do druge strane, srce joj je tuklo u grlu, u sljepoočnicama, svud osim ondje gdje je trebalo biti.

– I što sad?

U izlogu restorana pred sobom ugledala je nešto što je mogla biti ona, te večeri: obla zabundana prilika u bijelom baloneru, lica obrubljena krznom, s par novčića u šaci, prava eskimska mlada.

Osjetila je sreću pa tugu, ili obje istovremeno. Zbilja je bila u drugom stanju.

– To nisi ti, to su hormoni – govorio bi joj u zadnje vrijeme Maks, no ona bi osjetila da je brani po dužnosti, pozivajući se na njezinu neuračunljivost, ili na zapovjednu odgovornost onih iznad nje. Za sve su krivi hormoni, ona je samo izvršavala naređenja.

(Ali bilo je dovoljno malo zdrave pameti pa da se zaključi tko je doista kriv, a Maks je zaključivao, Maks je znao).

Hodala je polako, prema vili na jezeru i prema pečenjarnici, nije morala izabrati odmah. Vjetar ju je gurao u leđa, a zli hormoni tjerali da se osjeća usamljenom i jadnom. Prošla je nekoliko visokih kuća s prozorima bez zastora pa neko vrijeme išla samo uz stabla, klupe, igralište. Počela je sipiti bockava kiša, ali prolaznici nisu pokrivali glavu; po svemu što je o njima znala, Berlinčani su bili vodootporni. Onda je kiša pojačala i ona se, zajedno s tamnoputim mladićem i lijepom plavokosom djevojkom sklonila u zgradu željezničkog kolodvora.

Have a cigarette? – upitao ju je mladić, a onda primijetio njezin trbuh. – Ups, wrong address, sorry – nasmiješio se i nastavio tražiti.

Helena ih je pogledom pratila kako čavrljaju i razigrano obilaze ljude u zgradi kolodvora. Pokraj kioska ugledala je žičana kolica, a nedaleko od njih ženu umotanu u krpe, poznate suknje, marame, džemper, jaknu, pregaču, dijelove trenirke… Sjedila je na klupi poluzatvorenih očiju, nalikujući na hrpu dronjaka koju su upravo pomeli u kut. Možda zbog grižnje savjesti, a možda jer joj je naprosto bilo drago da vidi nekog poznatog, Helena joj priđe. Pružila je ruku tražeći gdje da ispusti kovanice, ali žena se nije micala, premda su joj oči bile otvorene, činilo se da spava.

– Oprostite… – Helena spusti dlan do onoga što je trebalo biti ženino krilo, ali ova se prene i usklikne, opsuje, a Helena povuče ruku.

– Nisam… – zaustila je Helena, no žena je nije ni pogledala.

S mukom je ustala, pogurala kolica prema izlazu, zaobišla dlan s kovanicama i promumljala nešto, čelom pokazujući negdje iza Heleninih leđa. Kad se Helena okrenula, tamo su bili samo aparati za vozne karte i jedna telefonska govornica.

Je li se doista zbilo baš tako? Što joj je rekla ta žena? Nije bilo važno. Maks je slikao, Hakan je pekao, a on u njoj rastao: te večeri svi muškarci u njezinu životu bili su zauzeti. Otišla je do govornice i ubacila novčiće, čekajući umirujući zvuk u slušalici.

– Halo – javila se teta Mirna.

– Halo – rekla je Helena i počela pričati, nije joj smjela dopustiti da se razmaše.

 

5. SNAGA

Nahrani me, na to se sve svodi – govorila je Suzi, krupna crvenokosa žena s iskustvom, nadolijevajući Heleni još prst crnog vina. – Nahrani ih i voli ih. I to je sve, cela priča oko djece. Ostalo će ionako da bude kako će da bude.

Sjedili su u prostranu stanu, ispunjenu bojama, crtežima i biciklima, u kvartu u kojem je natalitet bio sličan kineskom, prije zakona „jednog djeteta”. Točnije, sjedile su njih dvije. Maks je bio zadubljen u razgledavanje polica s knjigama, a Joško sjedao i ustajao, donosio i odnosio tanjure, da bi se na kraju skrasio za stolom, s kovrčavim trogodišnjakom koji mu se propinjao u krilu, vrištao i činio sve da umoči prste u čašu.

– A kad ih imaš troje, vjeruj… – sklonio je čašu na sredinu stola, pokušavajući spriječiti dijete da se ne popne za njom – više od toga i ne stigneš…

– Attila! – dreknula je Suzi, što je bilo dovoljno da dječak sklizne s očeva krila i brže-bolje otabana prema hodniku. – Poslednji put ti kažem: u krevet!

Već i taj bijeg u Heleni je izazvao strahopoštovanje.

Joško je bio njezin stariji kolega s akademije, a Suzi filmska montažerka, Srpkinja koja je u Njemačku s roditeljima doselila početkom rata iz Vojvodine. Upoznali su se u Berlinu, dok su surađivali na nekom crtiću, a vjenčali se i godinu dana živjeli u Splitu, što je bilo razdoblje koje je Suzi nazivala „svojim mediteranskim otrežnjenjem”. Kad su se vratili u Berlin, Suzi je, na zgražanje Joškovih roditelja, djeci počela davati mađarska imena. Kad su je pitali zašto, rekla je: – Može mi se, eto zašto!

Voljela je opisivati kako je ta izjava djelovala na njezinu svekrvu.

– Ma, jedva su progutali šta nisam Hrvatica, a sad još i ovo. E, pa, zabole me! Árpád, István i Attila! Vraćati se nećemo, a ovde ionako niko ne mari.

Helena ju je uglavnom smatrala ćaknutom, ali večeras je sve imalo smisla – čak joj je i pomalo zavidjela. Bio je petak navečer i nakon dugo vremena prvi je put izašla s Maksom. Našminkala se, kosu uplela u pletenice, obukla novu tuniku i popila malo vina. Osjećala se dobro, lelujavo. Maks nije bio te sreće. Nakon večere namjeravali su kartati, ali razgovor je skrenuo u odgojne vode. Suzi je vodila glavnu riječ i tu nije bilo povlačenja. Nitko nije bio kriv, dogodilo se.

– Kad odrastem, želim biti Suzi – ispalila je Helena, podižući čašu.

– I ja – nazdravio je Joško.

– I ja – nevoljko se složio Maks.

– Nahrani me. Voli me – crvenokosa kraljica odsutno im je kimnula, ali već i to se moglo smatrati milošću.

Prema vlastitim riječima, Suzi je u tih osam godina roditeljstva prošla metamorfozu, od osobe koja je gutala svu postojeću literaturu o odgoju do „zakletog borca za slobodu od terora odgojnih ideologija en vogue”.

– Bila sam Savao, a sad sam Pavao…

– U tvom slučaju obrnuto – dobacio je Joško.

– I to u samo tri trudnoće, ko u knjigama za samopomoć – lupila ga je otvorenim dlanom po ramenu i nasmijala se. – Ma, čoveče, pa to je već postalo smešno… te pazi na ovo, te pazi na ono… Ljudi se skrivaju iza dece… Daj, živi malo sopstveni život!

Sad je to odjednom tolika mudrost, kao da ne postojimo kao vrsta već četrdesetak hiljada godina…

Joško je ustao i zatvorio vrata koja su dnevni boravak dijelila od ostatka stana.

– Kad smo bili u Splitu – prošaptao je, pokazujući da je negdje u stanu upravo zaspalo troglavo čudovište – u parku je nosila isključivo majicu Krist je moj spasitelj. I to ne zato što je religiozna – naklonio joj se – nego kao odgovor mamama koje su dolazile s natpisima Svaka mama treba dojiti i Sisat ću do škole.

– Ne jebi me svojom religijom pa neću ni ja tebe svojom – slegnula je ramenima Suzi, a Joško svečano zaključio: – Roditeljstvo je jedino bojno polje na kojem će žena, u koju nije upereno vatreno oružje, ideologiji žrtvovati modu.

Helena pruži čašu, a Suzi joj dolije vina. Šake su joj bile velike, četvrtaste, muške, ali Helena je zaključila da joj pristaju. Iz tih ruku ništa nije moglo ispasti, ni iskliznuti.

– Superžena – otpila je i zirnula na Maksa, koji je u međuvremenu sjeo na pod i dao se na razgledavanje Joškove kolekcije CD-a. Suzi je ispratila njezin pogled pa se namrštila i zakolutala očima, bilo je teško ne primijetiti. Kad je zazvonio telefon, izvukla se od stola, uzela slušalicu i povukla se u kuhinju, dok su se pred njom razmicali ljudi i mora.

– Za mene – rekla je.

– Ma, dobro. Dosta o klincima – pokušao je Joško kad su se vrata za njom zatvorila, ali Maks je ispalio: – Ne, ne, samo vi dajte; tema je dobra, popularna – i zabio nos nazad u police. Više od toga Helena nije ni očekivala.

– Ti si dobro, sve OK? – Joško se tad okrenuo njoj, a ona se nasmiješila i kimnula.

– OK – rekla je.

Podigla je šake prema svjetlu i pogledala ih. Nisu bile ni velike, ni jake.

– A dalje? Planovi? Kroejša, Dežela? Male zemlje za veliki odmor?

U tišini koja je na trenutak zavladala, čulo se kako u susjednoj prostoriji Suzi podiže glas, kako se užurbano opravdava i prepire, zatim jedno vrištavo ne, a onda nekoliko jecaja i ništa više.

Dok joj je toplina nestajala iz obraza, Helena je užasnuto pogledala Joška, a on se samo namrštio i ustao da pospremi stol.

– Ma, pusti, priča sa starim… Taj će je čovjek ubiti.

Sve, sve je bilo uzalud.

 

6. TRIK S PRAZNINOM

Od svoga oca Helena je zadržala jedino taj trik s prazninom. Bilo joj je trinaest godina, sjedila je na terasi bakina stana i neuspješno pokušavala nacrtati mrtvu prirodu – neku krušku na jabukama ili jabuku na kruškama – kad je izašao na balkon, zapalio cigaretu i pogledao ono što je radila.

– Probaj… – sjećala se da je rekao, saginjući se do njezina uha, odlažući cigaretu na rub stola. – Ne crtaj ono što ti je važno. Crtaj sve osim toga.

U to doba već ga napola nije bilo. Nije spavao kod kuće, a nju je pokušavao uloviti kad bi došla k baki, ali čak ni tada nije znao što bi s njom: na kraju bi radili svatko svoje, ili se svađali oko gluposti. Bio je nervozan, a ona mu nije htjela olakšati. Ali toga dana bilo je drugačije, crtež mu je dao sigurnost, crtež su oduvijek dijelili.

– Trik s prazninom – bilo je kasno ljeto, kasno poslijepodne, a otac se smiješio i kažiprstom šetao obodom one kruške na jabukama ili jabuke na kruškama. – Ono čega nema nekad se vidi bolje od nacrtanog.

Helena odnedavno zapisuje takve stvari, sjećanja, trudi se biti objektivna.

Prije koji mjesec u novinama je vidjela članak, reportažu naslovljenu Najpotresnije fotografije godine. Među fotografijama sukoba, nesreća i prirodnih katastrofa bila je i snimka nadzorne kamere nekog S- ili U-bahna, uobičajena kompozicija od dva usporedna niza sivih muškaraca i žena, koji sjede i voze se gledajući svatko preda se, svatko prema svojoj obavezi. Jedino što razbija monotoniju poluokret je dječaka u gornjem desnom kutu; fotografija ga hvata kako se okreće i razgovara s muškarcem na sjedalu iza sebe, obojica su nasmijana, a na legendi uz snimku piše: Šestogodišnji M. K. sa svojim otmičarom, prije nego što će biti otet, silovan i ubijen.

Kad je te večeri legla u krevet, Helena se uhvatila kako plače. Maks je prao zube, čula je kako u kupaonici teče voda. Čula ga je kako pjevuši.

– Što je? – upitao je kad se zavukao k njoj. – Što je bilo? Odmahnula je glavom i obrisala oči, ali nije bilo pomoći, netko je duboko u njoj otvorio malu srebrnu slavinu, koja se više nije dala zatvoriti.

– Što je, ljubavi? – zagrlio ju je i privio uza se, a Helena je na sebi osjetila njegovu napetost, njegov strah.

Nije mogla govoriti. Posegnula je za časopisom ispod kreveta i pokazala mu sliku.

– Užas! – Maks je zavitlao novine preko sobe. – Ne smiješ čitati takve stvari! – poljubio ju je u čelo. – Šššššššš – smirivao ju je.

– Netko je naudio malom čovjeku – rekla je Helena napokon, jedva susprežući jecaje.

– Psssst. To je prošlost, toga više nema – prošaptao je i u Heleni tim nepostojećim probudio ono kasno ljeto, onaj balkon i očeve prste žute od duhana.

Sutradan je preko jednog od umjetnika iz rezidencije nabavila broj grafičkog urednika časopisa, nazvala i dogovorila da joj pošalju fotografiju u punoj rezoluciji. Svatko na toj slici morao je postati praznina.

Ono što je zapisala, najsmješnije od svega: ništa što je u životu naučila, na akademiji ili na ulici, nije se dalo mjeriti s prazninom, s tim jednostavnim trikom.

 

7. CHAT

Fotografije njezine majke kad je bila mlada: u kupaćem kostimu, uz crvenog fiću, s prijateljicama na moru, uz Mirnu i oca – Mirna je napisala: ljepota a la Britt Eklund, svi su slinili za njom. Mirna se služi mejlom, zapravo, na njezin nagovor Helena je i instalirala skype, ali nije se mogla odlučiti kupiti i kameru. pre-revolucionarno za mene, napisala je, ima vremena. još ćemo se mi gledati. Za razliku od Helene, Mirna piše kao što govori: brzo i puno; i čisto, pazeći na velika i mala slova, bez tipfelera i pravopisnih pogrešaka. Uz fotografije šalje joj i smiješne male zgode, priče svakoga dana, o majci, ljudima koje Helena poznaje, odnedavno i o ocu. Istini za volju, oca je prvi put spomenula Helena, u jednoj od njihovih chat-prepiski, gotovo nehotice, kao najzgodnijeg muškarca na fotografiji.

– Jesi li znala da sam i ja hodala s tvojim tatom? – napisala je Mirna. – Prije tvoje mame. Kratko, ali slatko.

Helena je neko vrijeme gledala u kursor koji se pojavljivao i nestajao na mjestu na kojem je trebala upisati poruku.

– i – utipkala je napokon – kakav je bio?

– Gric, gric J– pojavilo se na ekranu.

Zbilja je bila mišica.

– A ti, kako trbuh? – htjela je znati.

– dan po dan. bila kod liječnika. curica.

Zaredalo je nekoliko lijepih dana, oblaci su se premještali preko jezera otkrivajući ispod sebe hrpice namreškanog zlata, ali ona je bila plačna i izgubljena, kao slinava maramica.

Ni kod Hakana više nije odlazila, jednostavno: put bi je uvijek odveo na drugu stranu. Jednom, kad je stigla do pečenjarnice, njega tamo nije bilo. Turki – rekao je njegov stariji brat i dlanom nekoliko puta mahnuo u smjeru u kojem se nalazilo nešto što nije mogla dobiti. Da je utješi, napravio joj je čaj i dao znak da pričeka. Pa je sjela. U lokalu je bilo nekoliko gostiju i vratio se brzo, čučnuo kraj nje i počeo govoriti. Sijeda kosa, kukast nos, plava majica kratkih rukava na kojoj je pisalo Merhaba. Od svega, Helena je razumjela samo dio u kojem je pokazao na sat i na prostoriju iznad, ponavljajući Halbe Stunde i pokazujući spremnost da zaključa dućan i na katu zamijeni mlađega brata. Kad je odmahnula glavom, nasmiješio se, ustao i otišao za pult. Vratio se s kebabom.

Guten appetit! – rekao je, a Helena je ustala i otišla.

U svemu što je zapisivala, svemu što je živjela i radila, činilo joj se, bio je očev trik s prazninom. Jedino što ona nije znala što je to što je važno. Nije mogla prijeći prstom po obodu onoga čega nema, i saznati što je u centru.

Ponekad predvečer, Maks je slušao što joj se događa u trbuhu, šaptao na slovenskom, a u srijedu, prije puta, na polukugli oko pupka naslikao je četvrtastu lego-djevojčicu koja se smije.

– Uskoro – napisao je.

Na Mallorci se otvarala rezidencija za slikare i morao je otputovati na razgovor. A kad je već tamo…

Iste te večeri, kad je otvorila inbox, dočekala ju je Mirnina poruka.

– Što radiš u petak u 14:40? – pisalo je. – Složila sam ti vijesti iz nesvijesti.

 

8. IZVANZEMALJCI

Otišla je pred njih na aerodrom, najprije podzemnom pa autobusom, ali zakasnila je i avion je već bio sletio. Iako razlike gotovo više da i nije bilo, sa stajališta do aerodromskih vrata trčala je koliko god je mogla, a onda stala duboko dišući i pridržavajući se za metalni okvir vrata – oni koji su je vidjeli mislili su valjda da će se poroditi. Ni sama nije bila sigurna hoće li. Dio aerodroma rezerviran za niskobudžetne prijevoznike nije bio velik i ugledala ih je prva. Dar tete Mirne. Ukočeni, stajali su uz šarene plastične stolce zalogajnice, s putnim torbama ispred nogu. Čak i ondje izgledali su kao izvanzemaljci – izgubljeni i nervozni, svatko na svoj način. Koji su to načini bili, Helena se tek počela prisjećati. A onda ju je otac ugledao i mahnuo joj.

Helena ga je promatrala kako joj kreće u susret pa zastaje i vraća se da majci dade ruku. Dok su bili zajedno, nikada se nisu držali za ruke, barem ne koliko se ona mogla sjetiti. Dok su se u tome snašli, već je bila pokraj njih.

– Držiš je da ne pobjegne, ha – ponudila je obraz ocu i nasmiješila se, bez upitnika.

Zatim je zagrlila majku, zagnjurivši joj lice u ovratnik, mirišući taj vrat i tu odjeću, tu kuću i svijet iz kojeg je doputovala.

– Bože, kolika si! – majka ju je odmaknula od sebe, a Helena se nije usuđivala pogledati je u oči. – Ili misliš da sam i to zaboravila?

Znači, bila je dobro.

Dala je majci ruku, a otac je s poda uzeo kofere i pred njima krenuo u krivom smjeru.

– Trik je u čitanju natpisa – Helena ga je dozvala i izvela na pravi put. – Čitaš. Slijediš.

 

Kad ih je ostavila da se raspreme, svako u svojoj sobi, sjela je u hotelski lobi i pustila da joj popusti strah. Majka se držala dobro, baš kao što je napisala Mirna – Some days are better than others – Heleni se učinilo da je odlutala samo jedanput, dok su se vozili metroom, ali otac ju je tada uhvatio za ruku i ona se smirila. To s rukama možda je novi trik, pomislila je i već sljedeća misao bila je o ocu, visokom i tek malčice pogrbljenom, koji više doduše nije imao bradu, a ni s kosom na tjemenu nije stajao najbolje. Dok su se vozili, Helena mu je krišom pogledala nokte, bili su savršeno podrezani, a i nikotinska žuta još je bila tamo.

– Barem nešto.

Ispred nje otvorila su se vrata dizala i u lobi ispljunula dvoje starih Japanaca. Ako dođu sljedećim liftom, pomisli Helena, vladat će nebom i zvijezdama… Nije ih bilo ni u idućem, ni u onom iza njega. Načas, Helena osjeti nervozu. Pomisli na džina i oca, majku i Mirnu, na svoj bijes i na bocu na dnu mora, ali umori se i odustane. Više ionako ne stanem u nju.

Kad su izašli iz hotela i zaputili se u grad, vani je padao mrak. Još otkako je saznala da dolaze, planirala im je pokazati nešto veliko, klasično, Brandenburška vrata ili Otok muzej , pa je i smještaj bio u blizini, svugdje se moglo pješice. Prema meteorolozima, bila je to zadnja lijepa večer prije novog naleta hladnoće i ona nije htjela da je izgube. Koračali su širokim ulicama, a ona je gubila dah, zastajala i smiješila se, ne predajući se. Grad je bio pun života i svjetla, ljudi su radili ono što ljudi već rade, a njezina majka i otac sve su gledali očima djeteta. To joj je bila plaća. Pokraj katedrale otac joj je uručio zamotuljak: jednostavan drveni okvir u kojem je čekao dječji crtež ribe.

– Prvo remek-djelo – rekao je i pokazao na njezin trbuh. – A ovo je drugo; da ih imaš na okupu.

Helena je uzela crtež, ali nije mu odgovorila. Nastavili su hodati, a on je zašutio, bio je potišten – toliko ga je poznavala, toliko je znala. Pratili su je i gledali sve o čemu im je pričala, a ona ih je povela do tamne rijeke i svijetlog mosta i osvijetljenih terasa, sa stolcima vani, kao da je proljeće, ljeto. Zaustavili su se, zato što je ona tako htjela.

– Lipo je – rekla je mlada Britt Eklund, sporo, ubadajući očima u žamor oko sebe – Ka da je stalno fešta.

– Pa i je fešta – poklopio je visoki bradati muškarac s bakina balkona. – Veliki svijet.

Bilo je nekog umora u svima njima, dobrog umora, i dobrog zaborava. Makar i nakratko, svima im je trebao.

Sjeli su za jedan od stolova na pločniku i nitko nije znao kako početi.

– Nahrani me – zato je Helena rekla ocu, gledajući ga i trudeći se upamtiti taj trenutak, njih troje, takve kakve jesu, sačuvati ih za neku drugu priču, nekome drugome.

– Molim? – prenuo se otac.

– Nahrani me – ponovila je i nasmiješila se, prstom pokazujući svoja otvorena usta.

– Što ćeš? – zbunjen je ustao i krenuo prema najbližem od izloga. – Kobasice, pizzu, ne znam što ima?

– Samo me nahrani. – Rukom je ispod stola pronašla majčinu i stisnula je, da ne zaboravi. – Bilo što.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.