U što se zaljubljujemo | Roman Simić

APAURIN

 

Mogao bih ustati, mogao bih popiti vode, mogao bih pogledati na sat ili povratiti, mogao bih bilo što dok sjedim gol na stolcu u kuhinji i slažem pasijans.

– Zašto smo uopće dolazili ako ne misliš ići? – pita me Ana, okrenuta leđima, mršteći se (vidim to po načinu na koji s čela otire kosu), glačajući moje crno odijelo.

Šutim. Ovdje smo već sat vremena. Stan je suh i neprovjetren, biljka na radijatoru krhka i prozirna kao list sagorena papira. Zbog sprovoda, s mora smo se vratili tjedan ranije, šutljivi i preplanuli, grizući blizinu kao kilometre loše jadranske ceste. Okrećem karte. Udišem pazeći da me ne čuje.

– Nije nas bilo… – kažem.

Ana se okreće. Pod oštrim pogledom, ispod nepočupanih obrva sunčane pjege joj s lica padaju na ramena, prsa, truneći se i nestajući između ružičastih bradavica. Preda mnom stoji samo u gaćicama, nepomična, neumoljiva, bosa, na sivom podu od linoleuma. Kraj je kolovoza i za koji dan se vraća na posao. Moja neodlučnost i neplanirani sprovod skraćuju joj ionako kratko ljeto.

Odlažem karte i gledam je.

Ona. Skupa smo već četiri godine. Osim što u školi predaje hrvatski, u slobodno vrijeme Ana je gimnastičarka, ševimo se na podu u dnevnoj sobi, tuširamo se, brišemo i pijemo hladnu prešećerenu kavu iz termosice.

– Crno ti dobro pristaje, preplanuo si.

Noktom mi dodiruje usnu.

– Ideš?

Ne odgovaram. Telefon zvoni nekoliko puta, ali ne ustajemo; ja, jer znam tko je, ona zato jer me gleda kako ne ustajem.

– To ti je mama – kaže.

Telefon prestaje. I bez podizanja slušalice, hodnik je s druge strane prepun majčine crnine, cvijeća, svega što se nakupovalo od očeva sprovoda, otkad smo se počeli rasipati.

– Zašto smo dolazili ako ne misliš ići?

Navlači gaćice i naslanja se na rub kožnog naslonjača.

– Bila ti je susjeda – u Aninim ustima susjeda zvuči i miriše poput osude. – Kompliciraš.

Kompliciram. Ana ustaje i odnosi prazne šalice do sudopera. Ispod gaćica, stražnjica joj je obla i mišićava, sa sitnim, gustim zlatnim dlačicama. Čitavo ljeto sunčali smo se goli i vodili ljubav na glatkim stijenama, nekad i pred pogledima pokvarenjaka i šetača.

– Susjeda.

Gledam je. Pogled koji može značiti sve. Smijem se. Dodirujem je.

– Ne volim taj tvoj osmijeh – kaže. – Ne volim kad glumiš. Neproziran si. Takav si kad si slab.

Na stražnjem sjedalu Aninog renaulta 5, među ručnicima i kremama za sunčanje, označeni solju s mokrih prstiju, na neoprezne vrebaju priručnici za snažnu modernu ženu s Aninim raznobojnim bilješkama rasutim po marginama. Ne izgovaram to, gutam, možda me smeta što još uvijek čita. Ana je načitana gimnastičarka. Zajedno smo već četiri godine, poznaje me, ne pokušavam joj proturječiti, amen.

– Sprovod je u dva ili pola tri – kažem. – Silvija je sigurna da će kasniti, zbog prometa ili zbog svećenika. Pater Josip je bolestan i misu će držati neki mladi. Silvija ga je već slušala i kaže da ne obećava.

Silvija je majka. Rekla je i: Imaš vremena doći i naspavati se prije. Donesi i malo lavande da joj stavimo u buket, u ono plastično cvijeće, da zamiriše.

Dok priča o Danki, Silvijin glas ne podrhtava. Na očevu sprovodu plakala je sasvim malo, kad smo ostali sami. Ili ni tad. Bilo je proljeće, onda. Ljudi su je ljubili, šaptali joj na uho i stiskali je ostavljajući znojne otiske na ovratniku i ramenima duge večernje haljine. Bila je to nova, možda i nenošena haljina. Silvija u njoj izgleda svečano, gotovo lijepo. Nosi je samo na sprovode. U njoj se osjeća udobno, promatra ljude i veseli se sigurnoj, uhodanoj prozivci opijela. Strepi zbog mladog svećenika, zove me, žudi lavandu.

– Danka je bila tatina ljubavnica – kažem. – Sve do njegove smrti. Mislim da je i umro kod nje.

Glas koji puni prostoriju nije moj. Rečenice su trome, nespretne, poput osnovnoškolca za Anu ih rastavljam i dijelim; odrediti subjekt, predikat

– Bila nam je susjeda. Bila je lijepa.

Ana šuti. Rukom otire čelo, ostavlja posuđe i prilazi mi. Njezini preplanuli prsti prelaze mi preko lica, brišu oči, zatvaraju usta. Šutnja na njezinim prstima ima okus deterdženta. Grizem Aninu ruku, guram joj čelo ispod pazuha. Miriše na tijelo. Ljeto. Zamišljam majku i sestru u crnini, u ugaženoj zemlji, kraj otvorena Dankina groba. Skidam joj gaćice, spuštam se i kušam slankast okus znoja i mokraće. Jebemo se. Otac leži na nevidljivom stolu sa zašivenim ustima. Siv je. Danka mu prilazi i ljubi ga. Ja ne mogu. Gledam je. Ležimo na podu, Ana pali cigaretu, vruće je.

– Danka… – počinjem. Više od svega, više i od cigarete želim reći Drkao sam na Danku Požar, ali ne govorim, ne znam zašto. Ne zato što je mrtva, sigurno, možda ni zato što je riječ o ljubavnici mojega oca, sivoj i potrošenoj, ispruženoj na nedalekom metalnom stolu, na komadu crne tkanine izlizane teškim leđima i svečanim opravama leševa. Otac. Čini se prejednostavnim, reći to. Mislio sam na nju. Njegovi poljupci pred spavanje. Anine knjige, rekla bi…

– O Danki sam znao prije Silvije. Išao sam u drugi razred, drugi osnovne… Nisu se previše skrivali, on bi je pozvao na kavu dok mame ne bi bilo, ona bi dolazila našminkana i sjedala na mamin stolac… smijala se iako mislim da se osjećala nelagodno, držala je šalicu s obje ruke, čuvala se da ga ne dotakne… ponekad su me i vodili sa sobom, na sanjkanje ili u cirkus. Tata je puno pričao, podigao bi me na ramena… Preda mnom su uvijek bili pristojni, ponekad bi se držali za ruke ili poljubili, ali ne više od toga, osim kad bi odlazili… Ona je imala sestru, Mariju, čekala bi nas pred kinom ili u parku, imala je lijepe ruke, brinula se za mene dok ih nije bilo, njihovi odlasci su mirisali na sapun i kremu za ruke… O tome nikad nisam pričao Silviji, nekad poželim da jesam. Njemu bi bilo svejedno.

Smijem se.

– Očevi su čuđenje u svijetu.

Ana me gleda. Ustaje, hoda po kuhinji gola, gleda kroz prozor, puši.

– Možda ne bi trebao ići tamo – kaže.

– Drkao sam na Danku Požar – kažem.

Ne gleda me, trese pepeo u zemlju zaboravljene biljke na zaboravljenom rebru radijatora.

– Ti si bolestan. Zašto to radiš?

Čekam. Zajedno sa Silvijom, mirišem tatina odijela kada se vraća, skriven, šćućuren u ormaru, zimi, u prostoriji za smeće tata joj otkriva grudi, smije se, dok hodamo iz kina daje da je držim za ruku, kaže da je tata umro, Silvija je udara preko lica, plaču zajedno, odlazim u kupaonicu, drhtim, drhtim, milujem ispeglanu nogavicu hlača prebačenih preko naslonjača.

– Ne znam.

Ležim. Ona mi dodaje košulju i odijelo. Odijelo oblačim na golo tijelo, na noge navlačim cipele.

– Idem.

 

* * *

Marija sjedi na niskoj blatnoj klupi u parku i briše nos Kekecu. Kekec je bucmasti klinac koji podsjeća na kovrčavog anđela s čestitke i marljivo poravnava mravinjake crvenom plastičnom lopaticom.

– Bok, Kekec – kažem.

Kekec se osvrće, na tren podiže pogled, ne primijeti me i vraća se mravima.

– Bok. Uredio si se – kaže Marija.

Krupna je i na klupi, utegnuta u usku tamnozelenu trenirku, izgleda starije nego ikad. Diše hrapavo i svaki čas se naginje i pogledava prema dječaku. Mogla bi imati pedeset i koju, ali ruke su joj sjajne i glatke kao u šesnaestogodišnjakinje. Ona kojom stišće rupčić, na suncu blaži i rumeni poput pupoljka.

– Sjedni malo s nama – kaže. – Mi čekamo mamicu, našu mamicu.

Smije se kad Kekec, prenut, na spomen mame, ostavlja lopaticu i zvjera oko sebe po parku. – A ti?

Sjedam. Sunce se vere po krošnjama i otamo uskače u oči. Kekec pada preko nekog korijena i Marija ga pogledom prati dok se pridiže i otresa zemlju s hlača.

– Lud je za mravima – povjerava mi.

Mršti se dok mi nabraja vrste pelena i najpoznatiju hranu za djecu.

– Sve je to samo da ljudima dignu novce. Ja njega sam tak pod pipu i evo – najbolje za guzu… A za papicu crni kruh i mleko, pa da vidiš kak posle pljucka… Fakin mali…

Šutimo.

– Tvoji su tamo? – pita.

Kimam.

– Majka, donio sam joj lavandu.

– Tomek i Vanja su otišli. Zeli su lep venac, a meni su ostavili malog. Tak i treba, dobro je, ja nis’ mogla. Nisam mogla, rekla sam, ostala bum, bila sam dok su je kupali, tamo, a to ni ona, to ni bila ona…

Tišâ i ruku mi stavlja na koljeno.

– Danka je… A sad bi htela da ga pustim i mislim samo o tom. Ko da o tom vredi mislit, ko da je jedino to na svetu važno. A ja mislim da nije, da nije, i da moramo ove naše fakinčeke… I ti si izrasel prek noći, a sad već i curu imaš…

Njezini prsti na mome koljenu se stišću i blago podrhtavaju. Njezino široko krilo na sve strane snažno miriše na park i rasute mravinjake.

Kekec dojuri plačući. Marija ga privija na sebe i nježno mu šuška na uho. Mali se trese od straha i bijesno je udara lopaticom. Pokušava se osloboditi hlača. Ona mu otvara rasporak i s dva prsta na zrak vadi crvića. Miluje ga. Kekec se ukipi i lagano njiše lopaticom s koje padaju zdrobljeni mravi. Između Marijinih ruku odvaja se i raste fini zlatasti luk.

– Tak je to – kaže.

Lice joj je brižno dok pažljivo cijedi kurčić s kojeg joj se na dlan kruni nekoliko sitnih kapi. Kekec je nepomičan i smiren. Gleda je širom otvorenih očiju i ovaj se put ne otiskuje prema mravinjaku. Ustajem. Ona ga miluje i šapće.

– Reci stričeku kaj si ti. Ti si bakin apaurin. Ti si bakin a-pau-rin.