U što se zaljubljujemo | Roman Simić

JESTE LI ČULI ZA MENDOZU?

 

RECITE TO U TRIDESET RIJEČI

Moj prijatelj Konj je kopirajter. To je ona osobita vrsta ljudi koja vas, na vijest da vam se raspada brak ili umire mama, odlučno gleda u oči i kaže: „osjeti to prirodno“, „prihvati beskraj slobode“ ili (sluteći svu složenost situacije) „molim te, ispričaj mi sve o tome, ali neka bude u trideset riječi“. Naravno, uvijek postoji mogućnost da je samo Konj takav, da sve skupa ni sa kakvom vrstom veze nema, ali to za ovu priču i nije previše bitno. Bitno je (i to što prije!) prijeći na stvar!

Jer, iako Konj, iz razloga koje nije teško pogoditi, nije prijatelj kojeg rado i često viđate, kad god se nađem u situaciji poput ove, osjetim se kao Robert de Niro u Razjarenom biku, krvav i gotovo smlavljen na svojoj klupici u kutu, dok publika urla, a oko mene leti Konj, zalijeva me vodom, vadi mi gumu iz usta i unosi mi se u lice: „Ako hoćeš da te čuju, neka bude kratko i nek se lako pamti! Trideset riječi, champ, trideset riječi, ni riječi više!“

Toliko, naime, složit će se i neviniji ostatak branše, može otrpjeti ljudska pažnja.

U trideset riječi, dakle: Ona se zove Tamara. Njen tata – Domagoj, mama Nada, braće i sestara nema, bližu rodbinu ne nabrajam. Od ostalih bitnih stvari: Tamara ima stan, a Domagoj i Nada se boje da bih se mogao useliti u njega. Za njih sam hodajuća prijetnja u vidu spolno aktivnog tridesetogodišnjaka, bez stalnog zaposlenja, a s neriješenim stambenim i inim pitanjima, koja se kod njih na kraju uvijek, ili vrlo često, svode na stambeno. Tamara je drugo. Ima dvadeset i pet godina i, ako sam prijetnja, onda sam za nju prijetnja u liku čovjeka s kovrčavom kosom (koja ostaje u slivniku), s ljubavničkim prstima (koji ne znaju popraviti policu ili promijeniti utičnicu), s plesnim nogama (koje iz parka donose blato i pseći drek), i jezikom koji može svašta, osim reći nešto zbilja važno u bijednih i kukavnih trideset riječi.

 

O VAŽNOSTI DOBRIH NASLOVA

Na samom početku ove priče dakle razmišljam i razmišljam i razmišljam i ne mogu se sjetiti ničega što bi mi moglo pomoći i poslužiti makar kao drugi Konjev postulat a onda se sjetim (pa naravno!) predavanja poznatog književnika jedne večeri kad je padala kiša i kad smo se vraćali bez kišobrana (pokisla do kosti i zato zahvalna publika) – predavanja o pisanju i čitanju i životu i smrti i domovini a među ostalim i o važnosti dobrih naslova!

Nismo se dobro ni smjestili, a čovjek je rekao nešto poput: „Jeste li čuli za Mendozu?“

„Jeste li čuli za Mendozu/Benoisu/Monosu?“ naslov je kakav treba sanjati. Tako je bar tvrdio Književnik. Intrigantan, jer postavlja pitanje; Zagonetan, jer se u njemu naslućuju događaji ili osoba nesvakidašnjeg značaja; i, na kraju krajeva, Efektan, što je i najvažnija osobina idealnog naslova. Već na samom početku, vješt pripovjedač treba dati do znanja da se ne namjerava zajebavati s čitateljem (netko se u publici nasmijao, a Književnik vrškom obrve pokazao da je i to bilo uračunato) i da sve što slijedi, i pored toga što će se dobro prodavati, predstavlja pravi, stopostotni, nerazblaženi art.

Pogledajmo, recimo, tv sapunice. Ako za takvo što postoji princip, onda je to – možemo se složiti – onaj: „glupo, ali efikasno“. Pa ipak, vrhunska umjetnička književnost radi isto, samo lukavije i s malo manje riječi (vidi Konja i prvo pravilo o njih trideset!). Na primjer: Alejandro želi reći Sofiji da mu je žao, ali ona ne sluša jer je na jahanju upoznala pravu ljubav, jednorukog veleposjednika-udovca, gospodina Mendozu – kako bi u dnevnim novinama glasio sažetak neke meksičke sapunice, u potpunosti je ista stvar kao „ Jeste li čuli za Mendozu?“, samo što ovo posljednje nepogrešivo najavljuje vrhunsku literaturu za koju je utrošeno kudikamo manje riječi i kudikamo više pameti. Meksičke sapunice, istina, baš kao i foršpani holivudskih filmova, i računaju na to da se čak i u naslovima nešto neprestano mora događati i da se to što se događa mora moći ispričati u trideset riječi, ali onoga tko hoće „prepričati Život“ takve stvari ne bi trebale zabrinjavati.

Destilirana, ili snom Alkemičara oplemenjena (Književnik je tu namignuo svim prisutnim štovateljicama i štovateljima lika i djela Velikog Brazilca), neukrotiva priroda Života u dobro odabranu naslovu razotkriva se kao Zlato u dotada bezvrijednu Kamenu.

Naslov je, drugim riječima, pravi teritorij književnosti i života, zemlja na kojoj zrije smisao i na kojoj riječi doista počinju značiti.

Na tom mjestu i trenutku, dok se žamor udivljenja ovim smionim hipotezama još nije stišao, Tamara pored mene, gestom koja je jedino dobrim poznavateljima spomenute najavljivala da se snažno ciklonalno polje koje smo ostavili pred vratima knjižnice brzinom Coelhova svjetskog uspjeha premješta u još-uvijek-suhe prostorije književnog hrama, popravila je kišom ruiniranu frizuru, nakašljala se i zaustila presudno pitanje.

– Oprostite…

(Književnik se velikodušno okrenuo prema nama, s odobravanjem odmjeravajući Tamarin orošeni dekolte i rukom – ili čak zamišljenim štapom Hodočasnika – opisujući nehajan no dobro odmjeren polukrug.)

– Ako je naslov teritorij književnosti i života, zemlja na kojoj riječi počinju značiti…

(Književnik je zadovoljno kimnuo.)

– …Onda, ukazujući na etimologiju riječi „teritorij“, pored terra – zemlja… (osim što prokleto dobro izgleda, Tamara je i prokleto dobra apsolventica klasične filologije)… ne bismo trebali prešutjeti i njezino drugo značenje.

(Književnik je sada kimao toliko ekstatično da se vidjelo kako mu prhut pada na ramena crnog sakoa.)

– Teror…

(Tamara se nasmiješila, a Književnik joj s pozornice uzvratio nešto manje ekstatičan osmijeh, za koji samo oni koji nisu vidjeli prhut na sakou ili istinsku sreću na licu ponosnog vlasnika mogu ustvrditi da je bio od srca.)

– …Što bi nas dovelo do toga da je naslov zapravo ono mjesto na kojem se nad životom vrši nasilje, prostor u kojem riječi gube život… u malo slobodnijoj interpretaciji možda čak i: klaonica značenja i života…

(Književnik se sada više uopće nije smijao, stajao je tamo i buljio u Tamaru, a Tamara je buljila u njega i možda bi to tako potrajalo danima da se publika nije počela komešati, a ispod Tamarine se pokisli-miš-frizure nije objavila konačna i neopoziva presuda)

– …Tako da bi, u tom slučaju, „Jeste li čuli za Mendozu/Benoisu/Monosu?“, prije nego mjesto istine, bilo mjesto prijevare, Alkemičar bi postao Prevarant, a Alejandro, Sofija, čak i sam jednoruki veleposjednik-udovac, gospodin Mendoza – nevine žrtve obmane, baš kao u Tadijanovićevoj Baladi o zaklanim ovcama

Ovo posljednje već je dovikivala s vrata, povlačeći me za rukav i podrhtavajući od smijeha, dok smo praćeni pljeskom i zvižducima, baš kao u američkim filmovima, izlazili van, i ljubili se, i smijali, i kisnuli kao Bonnie i Clyde, Robin i Marianne, McCabe i Mrs Miller, uglavnom kao likovi iz priča bez pametnih naslova, priča naivnih naslova napravljenih samo od života, i ljudi, i njihovih čistih imena.

 

OSJEĆAJI, SEKS I MALO NASILJA

Naravno, svima je jasno da priču ne bih ni započinjao da smo u toj noći, pod kišom zvijezda i svjetlom reflektora, mogli nastaviti plesati zauvijek. Čarolija, ipak, kako to obično biva, prestaje u ponoć, a ponoć – čak i ako nije prva, druga ili deseta – osim u iznimnim i iznimno sretnim slučajevima, prije ili kasnije odvaja dan u kojem smo sretni od dana u kojem stvari iz nekog nedokučivog razloga krenu nizbrdo.

A da se naš pojedinačni slučaj, nesavršen kakav je bio, nezasluženo ne zavede na listu iznimnih, pobrinula se nesuđena teologinja, nesuđena pravnica, nesuđena povjesničarka umjetnosti, nesuđena studentica psihologije i višeput u prometu osuđivana vlasnica velikog crvenog džipa – sve u istoj osobi – Dreena.

Na jednoj djevojačkoj večeri, dakle, između dvije čaše domaćeg punča, Dreena (što je transkripcija koju je počela službeno koristiti nakon što je oca, dugogodišnjeg političkog emigranta i perjanicu hrvatske melburnške dijaspore, uhvatila in flagranti s crnogorskom sobaricom jedne majčine prijateljice) veselom je djevojačkom zboru obznanila svoje viđenje prave ljubavne priče u sedam točaka + specijalni bonus: osnovne sastojke umjesto uvoda.

Rekonstruirano kroz jecaje i suze u mučnim danima koji će uslijediti, Dreenino umjesto uvoda po svoj je prilici glasilo:

Svaka prava ljubavna priča u sebi mora sadržavati tri osnovna sastojka: osjećaje, seks i malo nasilja. Iz ova tri praelementa (pomiješana u različitim omjerima i kombinacijama) stvoren je štoviše i čitav svijet i sve što na njemu živi, o čemu nam brojnim primjerima svjedoče sveta pisma i mitologije većine razvijenih, ali i primitivnijih kultura, kao i neke od naj-su-vre-menijih znanstvenih hipoteza, koje na ovom mjestu (pored zdjele s punčem!, op. a.) nažalost nemamo prostora spominjati.

Potkrepljujući nastavak brojnim i neoborivim dokazima izloženima u binarističkom stilu (između ostalog, spomenuti su bili: Yin i Yang, Eros i Thanatos, Zločin i Kazna, Seks i Grad, Ponos i Predrasude…), Dreena je konačno prešla na sudbonosnih Sedam točaka.

Točka jedan: on mora biti muško.

Točka dva: mora te voljeti toliko da ostavi sve zbog tebe.

Točka tri: seks mora savršeno štimati.

(Točaka četiri, pet i šest Dreena se u tom trenutku nije mogla sjetiti.)

Točka sedam: ako ga zbog nezadovoljavanja bilo koje od navedenih točaka ikada i poželiš ostaviti, on instinktivno mora naći načina da odustaneš.

Nakon toga, cure su otišle u disko, popile još nekoliko čašica, a onda je zazvonio mobitel.

– Halo – rekao sam.

– Ljubavi – rekla je.

Nije trebalo biti mudar pa shvatiti koliko je sati.

Ipak, pogledao sam na sat. Bilo je dva ujutro, a ona je bila pijana. Ne može se reći da sam joj zamjerao. Može se reći da sam sjedio za kompjutorom i igrao igricu. Svjetovi su bili na putu da se sudare, a naivni Zemljanin nije slutio razmjere katastrofe.

– Daaaa… – dva Living Deada na ekranu nestala su u prašini oborena dobro odmjerenim udarcima čarobnog mača. Baš kad sam se spremao pretražiti ostatke, na vratima kripte pojavio se Skeleton Centurion.

– Pizdo! – procijedio sam.

Topline je naprasno nestalo iz Tamarina glasa, što se nije moglo reći za odnos alkohola i krvi.

– Što si rekao? – gotovo je vrisnula. – Što radiš?

– Ni-šta – progrizao sam, ustanovivši da čarobni mač više nema naboja, a da se s ostatkom arsenala pred SC-om mogu zavući u mišju rupu. – Spavam.

– Lažeš! – bila je sigurna Tamara, a ja je nisam imao srca kriviti. Riječima preživjelih s virtualnog Titanica: santa leda provirila je iz vode, a u zaslon ekrana zadubljeni kormilar nije činio ništa da je izbjegne.

Točnije; pokušavao je izbjeći smrt u katakombama, što u tom trenutku i nije bila neka olakotna okolnost.

– Igraš onu glupu igricu.

… baš kao što ni „glupa igrica“ nije izraz koji će vas razgaliti dok raskoljene lubanje umirete pred dugoočekivanim vratima novog nivoa.

– Ej, znaš što, ako misliš ovako pričati.

Klik. Carpatia je bila daleko, slušalica s druge strane spuštena, a ja sam disao duboko i predano, kao trudnice koje u norveškom dokumentarcu vježbaju za porod šestorki. Prekontrolirao sam listu izvjesnosti. Vjerojatnost da će telefon zazvoniti za manje od tri minute bila je dovoljno velika da ne pokušam potražiti zadnji pristojan save. Vjerojatnost da će razgovor koji ću tada voditi biti ugodan otprilike poput poroda šestorki u vodama nekog fjorda bila je dovoljno velika da nastavim s disanjem čak i nakon petog prodornog zvona.

– Halo – rekla je.

– Ljubavi – pokušao sam.

Muškarac se ne ponaša tako – rekla je, a ja sam, osjetljiv i instinktivan poput svake majke, znao da trudovi počinju.

– Kako? – pokušao sam očajnički.

– Znaš ti dobro.

Znao sam, ali saaaaaaam… pokušavao dobiti na vremenu.

– Hej.

– Igraš to sranje, tu glupost… umjesto da si vani, da plešeš, spavaš, ideš u kino, što ja znam… buljiš u taj ekran, a ja sam tu, živa, ostavljaš me zbog jebenog kompjutora…

Brza i izravna: to je bila Tamara. Iako se logici nabrajanja moglo štošta prigovoriti, odlučio sam ne prekidati je. Bilo je to pitanje iskustva. Slušao sam napeto, iščekujući trag drhtaja ili plača.

– Jebi se, majmune!

…Ali drhtaja ni plača nije bilo…

Ono čega je bilo, bilo je snažne želje da se u dva sata ujutro očuva dostojanstvo i dignitet izbora ma koje radnje koju zreo muškarac u svoje slobodno vrijeme može poželjeti obavljati, a sve u cilju neotuđivog prava na samoopredjeljenje i integritet ljudskog bića kao individue.

– Čuj sad ti mene malo, T.

– Ne zovi me T!

Zašutio sam.

O integritetu individue više se nije dalo puno toga za reći.

– Ja imam ime… – plakala je. Tek sad, nisam mogao ne pomisliti. Prekasno.

– …Možda si i njega zaboravio. Možda ti je kompjutor spržio mozak. Možda si postao jedan od onih zombija… koji više ne mogu voditi ljubav. Impotentan, bezosjećajan. Što se to događa s tobom?

Ono što se o svemu može reći iz sadašnje perspektive jest da sam se tada, u najblažu ruku, osjetio zatečen. Ne zbog toga što je išta od navedenog bilo istina, naravno. Jednostavno, nešto u tebi vječno je spremno ostati zatečeno pred ženom koja plače, a razlozi su i u našem tužnom biotehnološkom stoljeću obavijeni velom tajne.

I to je loše. Dovoljno loše.

Jedino lošije od toga bilo je osjetiti se krivim.

Nepogrešivi instinkt borca prekaljenog u dvije trogodišnje veze govorio mi je da je najbolje krenuti u protunapad, prsa o prsa odbaciti krivnju i zabarikadirati se na nekoj stupidnoj pojedinosti kao na vrhu čuke koju moramo braniti po cijenu života i smrti.

– Heeeej, hej, hej, hej… stani malo… – ustao sam od kompjutora i prišao prozoru. – Koliko često ja igram to sranje, koliko često?… I koju ti štetu imaš od toga? Jesam li ti ikada rekao ne mogu… Da… I to vrijeme… moje, tako je! A što se seksa tiče: sjećaš se kako je bilo zadnji put? Je l’ se sjećaš?… Ono vani… Da… Da… Neee, taj put je bilo… to je bilo… Da… Pa radim… Pod stresom sam, da… Ne stalno, ali… Hej… Hej hej heeeej:… Volim te… Volim te i stalo mi je da sve to štima… popravit će se… i kupit ću neke knjige. Mislim, glupo je obećavati, ali…

Krivnja je smrt. Polagana. Počinješ se znojiti, znojiš se, i prije nego što prestaneš – mrtav si. Ostalo je šutnja. I što još reći.

– Ovako više ne ide – dosjetila se ona.

Ja se nisam dosjetio ničega. Ispočetka. Šutio sam, smješkao se i nisam mogao vjerovati. Za početak; nisam mogao vjerovati da se smješkam i da se to događa meni. Vječno je pitanje zašto se čovjek toliko smješka baš kad mu je najmanje do smijeha, ali ja sam odgovor znao barem taj put: nije bilo sumnje da živim u najglupljem od svih mogućih svjetova, nažalost i jedinom koji ne poznaje opciju load.

I što sam onda napravio? Onda sam udahnuo, izdahnuo, otišao na balkon i najčvršćim glasom na svijetu rekao joj da je volim i da mi je stalo da uspijemo bez obzira na sve.

Na balkonu iznad netko se nacerio i rekao: Kasno je, stari, čim je bez obzira na sve.

Netko s druge strane žice Tamari je rekao: Ma, pusti kretena, idemo plesat.

Stajao sam tamo i gledao u papuče, a papuče su, po običaju, šutjele.

Ta taktika, ubrzo je postalo jasno, nije vodila nikamo.

Za promjenu, pokušao sam biti mudar. Pokušao sam imati trideset godina i kontrolirati situaciju. Zato sam se vratio u sobu i rekao joj da će najbolje biti da prespava i dobro razmisli o svemu. Rekao joj da je ono što imamo predragocjeno da bi se upropastilo u dva ujutro, preko telefona, radi glupe kompjutorske igre. To je bilo dobro. Šutjela je, ali s druge strane u pozadini više se nije čula glazba nego šuštanje vode i zvuk vodokotlića.

Preselila se u WC – pomislio sam – želi me čuti!

Stvari jednostavno ne mogu završiti u WC-u! – bio sam siguran.

Bio sam siguran i da je sigurna i ona. Neko vrijeme u toj smo sigurnosti samo šutjeli, i ja sam pomislio da se volimo, da se ne razumijemo, da ja buljim u šlape, a ona u neki od onih glupih plakata koji oglašavaju tkoznašto i bilo mi je muka. Zato sam rekao nešto nježno, a ona je šutjela i dalje. Nasmijao sam se glupo, a ona je šutjela i dalje. Onda mi je bilo dosta i razmišljanja i šutnje i smijeha i počeo sam pričati (greška!) i rekao joj da mi je dosta i nje i tog glupog diska i njenih glupih prijateljica (još jedna!) i lošeg seksa i dubokih osjećaja i toga što je pijana (nikad!!!) i uopće cijelog tog razgovora koji me ne-vje-ro-jatno pila, a najviše toga što stojimo i grizemo se umjesto da dođe do mene i zajedno odigramo igricu kao pravi zaljubljeni par (za što sam mislio da će je nasmijati, a što je – pokazalo se – bilo nevjerojatno loša procjena).

Drugim riječima: nakon što sam neslavno propao na svim ispitima Dreenina ljubavnog testa uključujući valjda i one kojih se više nitko, uključujući i nju, nikada neće sjetiti, NISAM instinktivno pronašao način da me ne ostavi, a možda sam čak i malo pomogao da se ne predomisli.

Onda je ona poklopila, a ja sam još dugo duboko disao i pitao se zašto se u mobitelu ne čuje ono tužno telefonsko tu-tu-tuuu zbog kojeg imaš osjećaj da je nešto zbilja i zauvijek nestalo iz tvoga života.

 

ŠTO JE DALJE BILO? ILI PRIČA O IDEALNOM SLUŠATELJU

Ako ikada ikome pokušate ispričati svoju tragičnu ljubavnu priču u više od trideset riječi, kao što sam je ja tih dana pokušavao ispričati svima koji su bili spremni slušati, prije ili kasnije uvidite svu važnost pitanja Što je dalje bilo?

Prvi i najvažniji razlog mogao bi biti taj da bez tog pitanja u očima sugovornika ni vas ni vaše priče jednostavno nema. Nema? Nema. To je prvi udarac. Dok ste još grogi, ali na nogama i u stanju osjetiti bol, stiže i onaj drugi, zlobniji: po diskretnim zjevovima prijatelja i pogledima na sat nakon (tek!) petog piva i petog susreta u nepunih pet dana, otkrivate da će „sve to proći s vremenom“, da je „svijet prepun priča poput vaše“, i da ga teško čime možete natjerati da se zapita bilo što, a pogotovo ono famozno: I.?

I: tu počinjete improvizirati.

A improvizirati se, kao i obično, može na najmanje dva načina. Prvi i češći, odnosi se baš na ono čuveno Što je dalje bilo? i naglasak stavlja na postupak njegove proizvodnje.

Dakle.

Ako već vaša priča – marketinška je logika ovog pristupa – sama po sebi nije dovoljno uzbudljiva/zanimljiva/nova da ga proizvede u slušatelju (i time opravda pripovijedanje, tužni događaj što vas je zadesio pa i samu vašu egzistenciju na zemlji), treba je takvom učiniti, čak i po cijenu sitnijih prepravki!

U prijevodu; ova vrsta improviziranja vrlo brzo vas vodi u prekrajanje vlastite priče po ukusu aktualne mode i ubrzo pretvara u neki od tipičnih likova tragedije, komedije ili drame; tvrdokuhanog krimića, špageti-vesterna ili alegorijske životne kuharice, a zatim i njihovih među pučanstvom još omiljenijih podvrsta: tragedije s elementima tvrdokuhanog krimića, komedije s elementima špageti-vesterna, drame s elementima alegorijske životne kuharice… dok je uspjeh postignuća mjerljiv količinom pitanja Što je dalje bilo?, koje ljubitelji određenog žanra postave pri konzumiranju vašeg ljubavnog slučaja.

Ili, svedeno na medicinsku terminologiju: da je lijek, na papiriću s uputama pisalo bi da se među nesumnjive efekte ove metode može ubrojiti određena popularnost u različitim krugovima konzumenata (Dečkima S Nogometa, Njezinim Prijateljicama, Tvojim Prijateljima, Potpunim Strancima, Roditeljima i Mogućim Curama…), a u kontraindikacije i nuspojave to da se uskoro počinješ osjećati nekako u množini, kao da u tebi boravi sva sila tipičnih-i-potpuno-protuslovnih-karakternih likova, dok ti u međuvremenu zaboravljaš tko si, ili tko ste, tko vas je sve zajedno zatvorio unutra i što se tu zapravo dogodilo.

Iako ni ta prva varijanta ne zvuči baš kao aspirin ce, druga je vrsta improvizacije neusporedivo rjeđa i sa sobom nosi kudikamo više rizika. Da je lijek, slova na papiriću s uputama bila bi dovoljno sitna da ih ne možete pročitati, a kad bi vam to i pošlo za okom, stvari bi počinjale i završavale upozorenjima stvorenim da obeshrabre čak i ljude siromašna ili pustolovna duha.

Njezino ime – obznanimo konačno – potraga je za idealnim slušateljem, a program – pokušaj da za priču, 100% vašu i onakvu kakva jest, pronađete slušatelja koji će je razumjeti u potpunosti, i ono Što je dalje bilo? stvarati sam, čudom zbog kojega ga valjda i zovu idealnim.

E, pa, moj idealni slušatelj trebao je biti Svebor.

Na pitanje zašto sam se odlučio za drugu varijantu, odgovora su dva: jedan) bio sam umoran od prve, dva) nisam imao sačmaricu, a po pitanju dead-stylea oduvijek sam bio manje hendrixovski, a više cobainovski tip.

Na pitanje zašto sam se odlučio baš za Svebora, moglo bi ih se smisliti i više.

Recimo: Svebor je moj prijatelj.

Recimo: Običaj da se povjerava prijateljima svjedoči o povjerenju u ljude, a nerijetko i o zrelosti osobe koja se povjerava.

Recimo: u Sveborove kvalitete uvijek se moglo ubrojiti i umijeće slušanja, toliko rijetko kod onih kojima sam se već povjerio primjenjujući strategiju tkoznašto-s-elementima-tkoznačega.

Naravno, sve se moglo dogoditi i zbog toga što je Svebor gay, a u svim američkim romantičnim komedijama to su osobe pune takta i razumijevanja, koje uspješno rješavaju probleme svojih hetero-bliž-njih i gotovo uvijek poginu na kraju.

– Ti si jedan zatucani, zatucani tip… – ponavljao sam dok sam se škripavim stubištem penjao do Sveborova stana u staroj gornjogradskoj trokatnici, a potraga za idealnim slušateljem polako se pretvarala u natječaj za naj-strejt-bedaka u kojem sam imao gotovo nepoderive šanse za pobjedu.

Pune tri sekunde nakon što sam pozvonio nije se javljao nitko, ali baš kad sam se spremao šmugnuti nizbrdo, otvorio mi je on, u kariranoj pregači i s umrljanom kuhačom u ruci – izgledalo je – nimalo iznenađen što me vidi.

– Heeej… upadaj! Dolaziš baš na večeru. Jutros sam vidio Tamaru i kaže mi… – rekao je, i više se nije moglo nazad.

 

* * *

Stanovi idealnih slušatelja, naravno, i sami su idealni.

Skladno su namješteni, bez slika Lackovića-Croate, a u njima žive deklarirani ili prikriveni homoseksualci: umjetnici, arhitekti ili bar zubari. Kada ih dođete ugnjaviti pričom, oni vas ponude vinom (posebnim, nikada običnim, iz dućana!), posluže ga u elegantnoj kristalnoj čaši i savršeno opušteni sjednu na kauč preko puta vas, puštajući vas da se osjetite dobro i sami procijenite trenutak kada ćete, i hoćete li uopće…

Sjedio sam u fotelji i spremao se izjaviti vječno povjerenje Hollywoodu, kad se iz kuhinje, noseći posudicu s čipsom, pojavio Rudi, potapšao me po ramenu i sjeo na kauč do Svebora.

– Onda, stari; kako je? Ne ide sa ženama pa prelazimo u pedere?

Ako nešto može poljuljati vjeru u idealnog slušatelja, onda je to pojava ćelavog dvometraša u dresu Vatrenih, koji u kadar ulazi s posudicom čipsa i spolno nekorektnim vokabularom.

– E, sori, šalim se… – cerio se veliki, ni ne pokušavajući izgledati zabrinuto. – I onda, što je to bilo s Tamarom?

A dalje možete zamisliti.

Loša stvar sa stereotipima o idealnom slušatelju – pokazat će se ubrzo – jest da, baš kao i oni normalni, izgledaju tako stvarno, ali za razliku od njih, traju tako kratko. Ili u prijevodu na hrvatski: dok sam te večeri nimalo oduševljeno počinjao rasplitati priču 100% svoju i onakvu kakva jest, prva i najopipljivija od novostečenih životnih spoznaja bila je ta da svaki idealni slušatelj ima svoju mračnu stranu, a da se mračna strana mojega zove Rudi Nižetić.

Riječima (i izrazom lica) Georgea W Busha: „… nitko nije rekao da će borba koja nas čeka biti laka i brza…“, a ono što se događalo zatim Predsjednikove je strepnje i potvrdilo.

Kada bi se, dakle, na puke akcije moralo svesti sve što su svijetla i tamna strana IS-a radile u sljedećih sat vremena, reklo bi se da je Svebor; slušao, kimao, postavljao prava pitanja i odlazio kuhati, a Rudi; dobacivao, vrtio glavom, postavljao kriva pitanja i odlazio kuhati.

Dok nisu kuhali i dok sam pričao, Svebor nije komentirao puno, dok se za Rudija, međutim, otkrilo da me podržava u priči oko integriteta (…da meni Svebor dođe dok gledam nogomet…), da se s Tamarom slaže po pitanju seksa (…dobar fuk, stari moj, u vezi glavu čuva…), da je prikriveni rasist (…recimo, ja vjerojatno nikad ne bih mogao biti s nekim tko je toliko različit od mene, po stavovima, karakteru, ili recimo s crncem…), seksist (…ne kuže to žene, pa čak ni lezbijke… ) i da, usprkos svemu, apsolutno vjeruje u ljubav (…ako se zbilja volite… ako ti se lijepo ispriča… i ako je nakon svoga još uvijek želiš…).

– …Ali ne brini. Obično se nakon takvih prekida još koji put zabrije, a onda vidiš isplati li se ili ne… Seks je najprije bolji, onda lošiji, malo se osjećaš kao govno, a onda odlučiš, progutaš, ispljuneš, i gotovo. Nije ti to neka velika filozofija…

Ukratko: Svebor je moj prijatelj, Rudi je Sveborov prijatelj, prijatelj moga prijatelja i bla bla, ali ako mi netko još koji put spomene mudrosti poput ove, neka se čuva ako nije s prijateljima i ako ih nije puno.

– Ej, ajmo večerat – rekao je Svebor i prekinuo stvar.

Ili je započeo.

Kada smo, naime, sjeli za stol koji je (kao i svi stolovi idealnih slušatelja iz priče koja je te večeri pokopana zauvijek) savršeno postavljen čekao na nas, podigao je čašu i nazdravio:

– Za tebe i Tamaru, i da se što prije volite kao prije. Za mene i Rudija, koji smo se danas na ulici poljubili i držali za ruke, a nitko nas nije izmlatio.

Kad sam napustio Sveborov stan, vani je bila noć. Jedna od onih ugodnih, iako ne i idealnih noći, u kojima stereotipi spavaju, a sve su mačke crne, ako su mačke; i svi ljudi jednaki, ako su ljudi.

 

TAJNA HAPPY ENDA ILI ZAŠTO SVE TO PRIČAMO?

…A sedmoga dana hrana će izgubiti okus, pivo će postati gorko, knjige nečitke, dotad omiljena glazba bit će ti tegobna, izlasci depresivni, kompjutorske igrice u tebi će izazivati mučninu, dok seks s neznankama više neće biti opcija čak ni u mislima…

Svijet nakon Tamarina odlaska prostirao se u navedenim koordinatama, a svaka sličnost s najavama biblijskih katastrofa sve je prije negoli slučajna. Nisam bio samo nesretan. Naprotiv: bio sam uništen, neutješan, očajan, a stvar su samo pogoršavala redovita izvješća za javnost u kojima se stanje prikazivalo kao ozbiljno, no ipak pretežito vedro i stabilno. I baš tad, dok sam čekao da mi novozavjetne trublje objave ultimativni knock out, prvi put sam počeo razmišljati o svoj važnosti pronalaska zvanog happy end.

Za razliku od uobičajenih teorija sretnih krajeva, prva pomisao nakon dva tjedna samoće bila je: s Tamarom ili bez nje, svaki kraj ovoga mora biti sretan jednostavno zato jer je kraj.

To je bilo prvo.

I pored određenih neprincipijelnosti, ne može se reći da u ovakvom razmišljanju nije bilo zdrave logike. U situaciji u kojoj sam Tamarinu sliku još uvijek držao na bar deset mjesta u stanu, uključujući tu kupaonicu i unutrašnjost podrumskog ormara, a broj njezina mobitela mantrao svakih pola sata upornošću manično depresivnog budista – sve što je značilo kraj značilo je i novi početak, a to je bilo ono što je na ljestvici prioriteta trenutno vodilo bez konkurencije.

Osim toga, zbirka otkrića koju može priuštiti prekid višegodišnje veze (potvrdit će svi koji su ih preživjeli) ponekad bi se bez problema mogla uključiti u izložbu omiljenih rekvizita Leopolda von Sacher-Masocha.

Na primjer, recimo: vrijeme.

Zaboravljajući na trenutak znanstvene i filozofske implikacije ove tvrdnje, jeste li primijetili da se u jednom trenutku nakon Prekida, vrijeme odjednom zgušnjava, prestaje biti srednjoeuropsko i postaje samo vaše, sa svim otegotnim okolnostima koje ovaj fenomen prate?! Umjesto na lijevu nogu, kao u dobra stara normalna vremena, čini vam se da ujutro ustajete na lijevu španjolsku čizmu? Budite se umorni i ne znate što biste sa svojim danom, a navečer liježete u osam i molite se da zaspete što prije? Umjesto uobičajenih frojdovskih akvarela, snovi su vam Dalijeve pustinjske paranoje; vrijeme se, zajedno s jajima na oko, crnim telefonima i ružnim sisama, jednako loše i razvučeno, nastavlja i u njima! Potom otkrivate praznine. Shvaćate da su vam uobičajena dvadeset i četiri sata toliko prazna da ih pod hitno treba zatrpati izlascima, odlascima u teretanu, satovima fokstrota ili zen-streličarstva – bilo čega – samo da se ta rupa ne vidi, da je se ne gleda i o njoj ne razmišlja. Sam kraj, pak, ako ga se tako može nazvati, pretvara se u suptilno kinesko mučenje: svaku sekundu koja proleti u tijelu osjećate kao ubod igle i taj vas protok označava toliko da po cesti uskoro hodate istetovirani boli i vremenom, bojeći se da vam na licu piše jedno veliko plavo i neizbrisivo zauvijek.

Da bi čovjek – tih sam dana višeput znao pomisliti – osjetio istinsku puninu života i svakog njegova pojedinog trenutka, nije se potrebno odreći mesa i svakodnevno meditirati, dovoljno je biti nesretno zaljubljen i nespretno izvan veze.

Pred takvim napadima optimizma, razumljivo je da se Tajna sretnog završetka s tonom šećera na kraju ponekad činila nužnom poput inzulinske injekcije.

Pa ipak, pitanja koja su se postavljala još su uvijek bila mnoga:

Na što sam sve spreman pristati da bi se Sretni Kraj dogodio? Zašto sam uopće došao u situaciju da ga tako očajnički trebam? Je li recept za njega odricanje od kompjutorskih igrica, lošeg seksa, ili nečega puno važnijeg, a nevidljivog? Kako je moguće da – u isto vrijeme dok ga tražimo – zaboravljamo razloge i sjećamo ih se? Kako iz naših života nestaje sve što nas je spajalo godinama; nezapisani rječnici s nezapisanim riječima i njihovim nezapisanim izgovorima; cijele enciklopedije znanjā koje se ne mogu primijeniti kad se odmakne od topline tijela, njezinog, njene kose, svega njenog skrivenog? Koliko energije zahtijeva sámo to održavanje ljubavi, i što bi se dogodilo kada bismo je odlučili sačuvati, štediti za neki Možda-Ne-Sretni, ali svakako bezbolniji kraj? U svijetu bez ljubavi sve je kudikamo jednostavnije, ali neizdrživo. Može li nakon ovih pitanja ikada više biti potpuno sretno?

A kad bih se sebi učinio preozbiljnim, igrao bih se Einsteina.

Happy end, zamišljao bih, prije svega je zapravo pitanje relativnosti, problem točke gledišta.

Sretni završeci američkih ratnih filmova prikazivani pedesetih godina u mračnim kinima Buenos Airesa vjerojatno nisu veselili plavokose momke iz zadnjih redova, živi John Wayne koji na odjavnoj špici jaše u sumrak nije bio miljenik rezervatske publike, a svima koji i dan-danas žele riješti tajnu neba nad Roswellom, E.T.-izvanzemaljac kući je posljednji put trebao telefonirati iz laboratorija pred vivisekciju.

Happy end mog filma – bilo je jasno – nije nužno i onaj Tamare, njezinih stambenozabrinutih roditelja ili njezina potencijalnog muža, kojeg će ucviljena u parku sresti sutradan i u njegovom mu happy end scenariju izroditi tri sina, jednog drugome do uha! Možda sam bio tvrd, možda nepokolebljiv, ali nisam bio siguran da ga želim takvoga i po toj cijeni.

Nekoliko minuta.

A onda bi to prošlo i ja sam ponovo bio dobri stari ja, čvrst poput kolutićavca i spreman na svaku vrstu kompromisa!

Kao što rekoh: bio sam utučen. Ne potpuno utučen, ali dovoljno utučen za ovakve misli. Dane sam provodio bulazneći, pišući, pokušavajući srediti nešto, ne znam što. Nekoliko puta čak sam i zaredom otišao u zoološki vrt pa u cirkus, znajući da će me rastužiti. Teško je priznati da čak ni to nije bilo najniže, ali znalo je biti i gore.

– Pao si niže nego kitovo govno – govorio je Prljavi Harry, uz sva tri Terminatora heroj samotnih popodneva.

Priča je pod hitno, žurno i preporučeno trebala sretan kraj i najmanje što sam mogao učiniti bilo je trgnuti se i na brzinu smisliti jedan.

Nakon nekoliko trenutaka krzmanja, Majka Svih Teorija porodila je praksu. U napadu vidovitosti, vidio sam budućnost veze, a njeno ime bilo je telefon.

Naravno, nazvao sam Tamaru.

I ona je rekla: Da.

Rekla je: Dobro.

Rekla je: U sedam ispred Krleže.

Rekla je to onim glasom koji mi je govorio da se za taj sastanak ne trebam ni tuširati, ni brijati, ni oprati kosu, ni promijeniti rublje, ni izgledati dobro.

Rekla je da nemam šanse.

Rekla je da se osjeća glupo, dok razgovara sa mnom, tako, s tim telefonom u krilu.

Rekla je da joj falim, ali da je to najklasičnija apstinencijska kriza, kao cigarete, maslac od kikirikija ili čokolada.

Rekla je da ne zna voli li me i želi li sve to slušati.

Uključujući isprike.

Uključujući volim te.

Rekla je da postoje i važnije stvari od onoga što volimo, recimo: ono što ne volimo.

Rekla je: život je totalno čudan

i

ne, nema šanse da zabrijemo, možeš biti siguran, ionako bi trajalo kratko, barem za mene, da.

Rekla je: Sori, šala.

Sita je klišeja.

Zanima je samo:

Kakvu ću priču smisliti ovaj put.

Ne zna zašto, ali čini joj se da mora biti nešto prepametno, patetično, komplicirano poput mene, nešto s puno zagrada i čudnim naslovom.

Rekla je da bi jednom u životu od mene voljela čuti nešto normalno, stvar koju možeš uhvatiti za glavu i za rep. Prepričati je tako da stane u rečenicu ili bar pet. Nešto kratko i jasno… Kao ljubavnu izjavu, da.

Ali ne baš nju.

Sve što može obećati jest da će saslušati.

Bez ikakve obveze, nade, obećanja.

Jednom u životu, ona će samo slušati,

A ja moram odlučiti što, kako

I zašto sve to pričam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.