U što se zaljubljujemo | Roman Simić

KUPA

 

Utrljavam kremu u Hanina leđa. Hana leži potrbuške na srebrnom luftmadracu i pjevuši. Na ušima su joj slušalice, pored nje, na ručniku, mali srebrni walkman. Hanina leđa su mišićava, glatka i preplanula, bez madeža ili izdajničkih tragova grudnjaka. Hanin vrat je dugačak i bijel.

Slušam. Više ne pjevuši, nego zuji, cokće jezikom i udara ritam onome što dolazi iz slušalica. Ritam koji ne volim, ali koji njezinim duguljastim nožnim prstima skuplja kamenčiće, a zubima čupka vlati što joj dosežu do usta. Što valjda treba opravdati sve. Ili ne.

Uvlačim palce u jamicu u kojoj se Hanin vrat spaja s kosom. Pritišćem i čekam da progovori ili prestane disati. Gledam. Ne miče se. Ruke je umočila u travu pa izgleda kao da na svom tehno luftmadracu pluta morem, a ne travnjakom vikendice niti stotinu metara od Kupe. Po jednoj joj ruci klizi mrav, ali Hana ga ne osjeća, ili joj godi, jer ga zamišlja kao kap koja po njenom osunčanom tijelu ispisuje trag od soli. Hvatam je za vrat i stišćem jače nego što očekuje.

– Hej!

Okreće se i gleda me. Na očima su joj naočale, ovaj put crvene. Čelo na kojem mogu pročitati bol i iznenađenje, tanki dugački nos, usne. Pune usne koje se mršte, a onda razvlače u osmijeh i bez riječi se vraćaju travi. Crveno, zeleno, srebrno. Hana nije strašljiva. Ne kao onda, prije pet ili šest godina. Ramena su joj okrugla, koža meka. Podiže kosu na tjeme i otkriva vrat, kao za ugriz.

– Tu.

Namjerno ga ne diram. Umjesto odgovora, vraćam se ramenima, pa kralježnici. Prsti, dlanovi, kružni pokreti po površini, dublje, snažnije, pokušaj da se pod kožom napipa poznato, sigurno mjesto ugode. Tu. Konci koji povezuju Hanino tijelo opuštaju se i ona postaje beživotna, netom odložena marioneta. Ne ispušta glasa i jedva se čuje kako diše. Možda je mrtva, zamišljam. Zamišljam i da je zaspala i da se više neće probuditi. Zamišljam da zlatne dlačice i crveno lakirani nokti i dalje tajanstveno rastu i postaju jedina živa Hana. Zamišljam da masiram lijep osunčan leš, sretnu žrtvu lagodnog života i očajne muzike. Zamišljam i prestajem. Sluteći potop, mrav se na trenutak dvoumi, a onda napušta ruku i nestaje u travi. Tišinu oko nas prekida samo sintetična zvijer što reži iz slušalica, udaljeni povici kupača i šum okretanja stranica.

Jer, na ležaljci do nas leži Petar i čita knjigu. Petar, koji je vlasnik vikendice, novog zelenog golfa i Hane. Petar, koji priprema party i u crvenim kupaćim gaćicama, preplanuo i manekenski građen, ne izgleda kao netko tko bi morao čitati. Pa ipak, Petar čita. Istinitu priču o Amerikancu koji je otišao u divljinu, slomio nogu, otrovao se divljim bobicama i umro u napuštenom autobusu. Nije jasno je li se prije toga i smrznuo, jer sve se događa zimi, negdje daleko na sjeveru. Ovo što Petar čita Amerikančev je dnevnik ispisan na unutrašnjosti autobusa. Amerika. Zastajem i zamišljam čovjeka slomljene noge kako se propinje po olupini i piše sve što mu padne na pamet. Zatim čovjeka koji leži na ležaljci, pored djevojke golih leđa i tipa koji je masira, i čita o Amerikancu koji je slomio nogu, otrovao se bobicama i smrznuo ispisavši za kraj pun autobus poruka. Moćno. To kako su skupa. Ona koja se sunča, on koji povremeno povuče dim i povremeno se mršti, jer je sunce jako i jer čita na engleskom. On koji je zadubljen u knjigu i ne gleda nas, moje prste, njezina ramena, za razliku od njegovog psa i njegovih sjebanih prijatelja.

Ne trebam podizati pogled da znam da su tu.

Miris gela.

Znoj osunčanih fitnes-tijela.

Dok se oko nas vrzmaju postavljajući ozvučenje, postaje jasno da ih ne volim, a da oni mene trpe samo zbog Hane. Ne treba imati pet iz matematike. Bivša cura moga prijatelja moj je prijatelj, ali jednadžba ne vrijedi za njezinog novog dečka i njegove prijatelje. Posve sigurno ni obrnuto. Amerikanac u autobusu, smrt od bobica, tehno, kemija, plastika, ništa. Različiti smo. Dovoljno za strah i mržnju. Strah i mržnju drugačije od onih koje sam prije nekoliko godina osjećao ovdje, na Kupi, čuvajući njihove nakvarcane guzice. Mržnja. Preplanuli tipovi koji paradiraju sumnjivim tetovažama i ispeglanom muskulaturom. Nervozni terijer koji leži u hladu ispod ležaljke, a nos mu podrhtava dok škilji na mene, kao da u zraku njuši nešto što se tek treba dogoditi.

– Hoćeš dim? – pita Petar, gledajući u knjigu, ne njušeći ništa i nikoga.

Ne odgovaram. Po davno prokušanom receptu zavlačim srednjake ispod Haninih pazuha i tražim zaboravljenu dlačicu. Igra. IsusHana. Uskrsnula je i vrišti. Uvija se pod mojim prstima, a na sunce joj bez srama proviruje tamna šiljata bradavica.

– DJ Pierre! – viče. – Upomoć!

Pas se uspravlja i bulji u mene, ali Petar ne odgovara. Gledam ga ispod oka. Jedini znak nervoze moglo bi biti struganje papira i način na koji nogu prebacuje preko noge. Premalo da likujem. Noge su mu mišićave i snažne. Stopala začuđujuće mala. Usprkos Haninim pričama o divljem, atletskom seksu, proglašavam to neospornim dokazom zanemarivosti njegova kurca. Naginjem se i svoje joj spoznaje šapćem na uho.

Smije se. Zamahuje nogom unatraške i petom me udara u rame. Hvatam joj stopalo i s prsta skidam izgravirani srebrni prsten. Sad je dosta. Mrka je, ozbiljna i traži ga nazad. To je poklon. Kosa joj je u travi, lice u srebru luftmadraca. Stopala su joj uska, glatka i prljava od zemlje.

– Poslije – kažem. – Gdje ti se žuri?

Žurba. Dok spremam prsten u džep, mislim na Vitu. Na to kako joj se žurilo. Nekoliko mjeseci od ranjavanja. Nekoliko posjeta bolnici. Nekoliko vožnji zelenim golfom, nekoliko partyja poput ovog. Dovoljno da zaboravi. Da dobije boju. Da se promijeni i proljepša. Da postane netko drugi, lutka-bonkas-Superhana.

– Zašto me zoveš na sva ova sranja? – ne pitam je.

– Da vidiš da sam ista – ne odgovara. – Da smo prijatelji. Da sve ide dalje.

Ne ide.

Utetovirani medvjedić u dnu njezinih leđa ježi se dok ga davim u gustom sirupu kreme za sunčanje. Od mržnje dobivam erekciju. Koža joj je vlažna i meka. Razvlačim i stišćem. Spuštam joj gaćice i kremu nanosim na guzicu. Osjećam kako zaustavlja dah i kako joj u obrvama kliju graške kremastog znoja. Osjećam otkucaje Hanina srca, Hanin puls u sljepoočnicama. Guzica joj zadrhti, za trenutak se stišće, a onda opušta, daje. Hana. Bijela i glatka, s tri okrugla madeža u obliku Oriona. Zvijezde. Mlaz ulazi u procijep između guzova, mrlja se dok ga utrljavam u tamne kovrče, nestaje dok kušam uski prsten anusa, dok joj ponovo navlačim gaćice, a ruke povlačim do ramena, do bezazlenosti lopatica i vrata. Sve traje trenutak, dva. S čela otirem znoj. Mirišem prst. Pokušavam isisati miris Hanine kože, miris govna ili znoja između guzova. Pored nas prolaze dvojica u kupaćim gaćicama, noseći zvučnike. Podižem glavu i mašem im, bezobrazno, možda se čak i smijem. Bulje u Hanu i mene. U Petra zakopanog u knjigu, otrovanog lošim američkim bobicama i dobrom hercegovačkom travom. Hana šuti, glazba u slušalicama prestaje. Jedino još pas reži, a kad mu se nakezim, i on skače na noge i nestaje. Ustajem i odlazim po pivo.

U kući je hlad. Zastajem na vratima, zatvaram oči i osluškujem. Moje disanje. Miris neprovjetrene vikendice, miris red bulla i kolača od jabuka. Ruke mi drhte. Disanje. Pronalazim hladnjak i uzimam limenku. Kao u reklami, prislanjam je na čelo, ali ne osjećam se bolje. Na kauču u kutu sobe ljube se dvije djevojčice. Dobacujem im poljubac, a one mi ga uzvraćaju. Izlazim van. Lastavice u kosi. Hihot iza leđa. Dan. Zrak.

Vikendica je na uzvisini, i kada se istegneš na prste, kroz gustiš se vidi Kupa. Kupa s fotografije. Vito i ja. Visok sam i ima me. U maskirnoj uniformi stojimo opušteno, izazivački. Kupa. U zraku se čuju zrikavci, udaljeni zvuk helikoptera. Onda nenadana tišina, kao pred pucanj. Bacam pogled u nebo niz rijeku. Ništa. S druge strane nekoliko kuća bez krova, bljesak nečeg metalnog, tanki trak dima. Lelujanje mušica i site, premorene ptice. Želudac mi se grči dok se zrakom prolama štektavi zvuk mašine. Rafali glazbe sjeku po krošnjama jabuka, žbunju i ljudima izvaljenim u travi. Netko izvikuje, čuje se zviždaljka. Kao na tajni znak, curice s kauča provlače se iza mojih leđa i u prizor zatrčavaju vrišteći. Netko me hvata za ruku i povlači u gomilu. Prolijevaju mi pivo. Guraju me. Saplićem se i hodam pretvarajući se da plešem. Nespretan sam. Izgubljen. Zatvaram oči i predajem se. Umrijet ću rastrgan nogama tehno-bakhantica, hukom metalne školjke, zviždaljkama uspaljenih didžeja. Umrijet ću. Iz mraka me izvlači Hana.

– Loše ti je?

Uzimam je za ruku. Stišćem je.

– Hoćeš da odemo u šetnju?

Da.

Ne.

Ne znam što želim.

– Idemo – kaže i vodi me.

Teturamo do ceste, hodamo polako i nakon dvadesetak koraka ja opet počinjem disati. Ona se smije. Na licu više nema naočale, bosa je i uvijena u ispranu zelenu haljinu. Hana. Skidam sandale i bosi gazimo po prašnjavom putu.

– Kak si? – rukom mi mrsi kosu. – Živ?

Ne odgovaram. Udišem. Udišem ovaj trenutak, hoću joj reći, ali ne kažem, bojim se vlastitog glasa. Bojim se njezine šutnje. Umjesto toga se smiješim. Nekoliko koraka smo sretni.

– Drago mi je da si ovdje – kaže.

Ne odgovaram. Pored nas teče Kupa.

– Pliva mi se – kažem napokon.

Vodim je do malog pješčanog spruda zaklonjenog guštikom. Skidam majicu i sjedam u pijesak. Tijelo mi je bijelo i opušteno. Hana sjeda kraj mene, s kosom preko lica, nogu prekriženih poput djevojčice. Gleda me i smije se. Znam. Prstima čeprka po pijesku. Osjećam suha zrnca na čelu. Na obrvama i usnama. Zatvaram oči i oblizujem se. Čekam. U prsa me pogađa prva gruda vlažnoga mulja. Druga me pogađa u vrat. Treća se rasprskava po trbuhu. Bacam se na tlo i uzvraćam. Pijesak u zraku, na koži, pod prstima. Pijesak u ustima, u očima. Skačem na Hanu i u kosu joj utrljavam šaku žitkog blata. Ona mi pijeskom puni gaćice. Vrištimo i prevrćemo se. Rujemo i grabimo po mulju. Smijemo se. U prevrnutom žalu pod prstom mi zastaje nešto tvrdo, metalno. Oprano, na suncu svjetluca kao izgubljena dragocjenost. Čahura. Stišćem je u šaci. Ustajem.

Bijes.

Kupa.

Hana.

– Ovdje sam dolazio s Vitom – kažem. – Dok je još mogao plivati.

Smijem se. Visoki luk i pljusak vode koja se pod praznom košuljicom metka otvara kao pod vretenastim srebrom ribe.

– I s obje noge je plivao loše – ne gledam je, ali znam da ona mene gleda. – Sad je još gore. Brzo si ga zaboravila.

Beznogi Bog osvete, Bog očiju i zubiju. Stišćem vilice i puštam riječi da lebde nad vodama. Skidam se i ulazim u rijeku. Okrećem se i gledam je. Stoji na obali, slomljena pješčana lica. Hanina ramena koja se dižu i spuštaju. Hanine ruke koje je razodijevaju. Šuštavi svlak haljine koji ostaje iza nje. Bljesak rijeke oko njezinih bokova, ispod nateklih bradavica. Iznad mutne zelene vode vitlaju vilinkonjici i obadi. Kupa. Gnjurim i izranjam do nje. Rame joj je glatko, čvrsto pod zubima. Vitki trbuh. Vrela jagoda jezika. Dok je rastvaram, usne joj drhte, a zubi cvokoću. Guram je do plićaka i liježem na nju. Širim joj noge. Namještam se i ulazim u nju. Hana. Lice koje ne prepoznajem. Lice bez pogleda. Lice koje viri iz vode. Grizem ga. Grizem joj sise i mutna voda mi ulazi u usta. Grčim se nad njom. Razmičem joj ruke. Svršavam. Spuštam se na nju. Njen hladni dah na mom uhu.

Njeno grcanje. Rasuto pješčano tijelo. Šljapkanje vode po mojim leđima. Dižem se na noge i teturam na obalu. Sjedam na pijesak i gledam je kako se pere. Ne okreće mi lice. Ustajem i brišem se hlačama. Iz džepa ispada prsten. Izgriženo srebro. Uspomena. Bacam ga na njezinu haljinu.

– Ideš?

Ne odgovara. Kupim sandale i odlazim. Sunce je visoko, zemlja pod stopalima crvena i meka. Hodam. Visoka trava pored puta, ptice i muhe, ljeto koje zuji kao dalekovod. Toplo je. Hodam polako, izbjegavajući kamenčiće i mrave. Dišem duboko, trudeći se zapamtiti svaki udisaj. U susret mi dolazi Petar. Izgleda zabrinuto. Prije nego progovori pokazujem mu prema rijeci.

– Kupa se – kažem. – Sve je OK.

Jedan drugome smiješimo se u prolazu.

Penjem se uz brežuljak, do vikendice. Približavam se mjestu na kojem pleše dvadesetak polugolih tijela. S onima koji me primijete izmjenjujem brze pozdrave. Ispod jednog stabla sjedi nasmijana djevojka s limenkom piva.

– Eeeej, di si ti? – pita me Nasmijana.

Sliježem ramenima i spuštam se pokraj nje. Smijemo se i srčemo naizmjence. Liježem i stavljam joj glavu u krilo.

– Lud si – smije se i prstima mi prolazi kroz kosu.

Gledam u nebo pokušavajući misliti na nešto. Mislim na njene prste. Mislim na tamnozelenu boju limenke. Onda ne mislim ni o čemu. Ne osjećam ništa osim umora.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.