U što se zaljubljujemo | Roman Simić

TRI PSA

 

NULA

Za sve je kriva hladnoća, kažeš.

Čovjek je čovjeku vuk pa mu je zato pas postao najbolji prijatelj.

Ne zato jer je priroda htjela da prijateljuju vuk i pas, nego zato jer nije uspjela srediti da to čine ljudi.

(To bi bila i neka tvoja teorija o zaljubljivanju u kućne ljubimce. Zgodno.)

U glavi okrećeš i druge zgodne, npr.: Teorija Brigitte Bardot o ljudima i mačkama. Teorija Cruelle DeVil o ljudima i dalmatinerima. Teorija tvoje bake o tome da čovjek koji ne voli životinje ne može voljeti ni ljude.

(Baka ima psa, ali nema djeda. Može li čovjek koji ne voli ljude voljeti životinje?)

O tome razmišljaš neko vrijeme, nesiguran.

Isto je i s mržnjom (u to si, za promjenu, siguran).

U traljavom silogističkom troskoku, tuđa teorija postaje tvoja praksa:

Ne vjeruješ ljudima koji nisu u stanju voljeti životinje.

Ne vjeruješ ljudima koji ih nisu u stanju mrziti.

Ergo

Ne vjeruješ u suzdržanost po tom pitanju.

(Svijet je pun živih i mrtvih životinja i ne osjećati ništa o svemu tome znači hodati naokolo slijep i gluh).

Slijep i gluh, vjeruješ, nisi.

Nestrpljiv kakav jesi, o svemu bi želio reći nešto svoje.

Htio bi, ali – za početak – nemaš psa (nezaobilazno pitanje vjerodostojnosti).

Htio bi jer misliš da bi se moralo, trebalo, moglo, a vremena i koječega drugoga imaš.

Kao i obično: minusi i plusovi.

Recimo: Puno stvari na svijetu koje ne znaš.

Recimo: Znaš kako izgleda Dinov stan, tetovaža na Majinoj potkoljenici, Devin auto, pištolj, labrador boje bijele kave, njemački ovčar i koker španijel.

Tri praktična psa i brdo teorije.

Nešto dakle ipak postoji.

Onda?

Možda ipak, možda, da?

 

JEDAN

Psi vole jesen. Za njih; to je ono godišnje doba kada vrućine prestaju, kiša pada, a drek i pišalina, kao glavni socijalni podmazivači, u parkovima mirišu bolje nego prije.

Na drugom kraju uzice, otuđena od vlastite prirode i suočena sa znacima prolaznosti, tužna ljudska životinja od jeseni bježi u melankoliju, posao ili na Kubu.

Naravno, ovo zadnje je najgore i rezervirano je samo za Dina.

Ono o čemu želim pričati dogodilo se u jesen. Dogodilo se prije dvije godine, početkom listopada, u parku iza katedrale, blizu Dinova stana – svega se sjećam jer u Zagreb dolazim samo na koncerte i kada me on pozove da mu pričuvam psa. Taj put bilo je zbog psa i bilo je dovoljno loše da se ne ponovi. Zagreb i njegovi tramvaji, njegov smog i njegova isprana žuta crkva s krovom od medenjaka. Dino i njegov labrador boje bijele kave. Ja, koji putujem pet sati, skačem na Dinov krevet i gledam njegove porniće dok mi se njegov pas vrzma oko nogu. Sve to.

U to doba još sam studirao. Starci su odavno prestali sanjati o oba sina doktora, ali u mom slučaju još su se nadali barem diplomi filozofskog fakulteta. Naravno, onog bližeg i jeftinijeg, u malom mjestu kraj mora. Teže je reći čemu sam se nadao ja. U svakom slučaju, pokušavao sam dobiti na vremenu, dok sam to radio vrijeme je prolazilo – gubio sam ga – i to je bio paradoks vrijedan pažnje. Bar meni, studentu Filozofskog. Dok nisam razmišljao o njemu, ispijao sam kave ili gledao kroz prozor. Na zidu susjedne zgrade lokalni zen-majstor zapisao je: „Ako nešto uistinu želiš, cijeli svijet se uroti da to NE dobiješ“. Što se toga ticalo, ja sam mogao spavati mirno. Problem je kao i obično bio u drugima. U onima koji žele. Onima koji žele i nadaju se. Problem u želiteljima i nadateljima našim bližnjima, daljnjima, starcima, a možda i u još ponekom.

Prije te dvije godine, dakle, sve je bilo normalno. Normalna je bila i jesen. Te stvari s jesenima na moru su kao sa zimama u unutrašnjosti: svi znaju da dolaze, kad dolaze i kako dolaze, ali uvijek te nekako uspiju iznenaditi. Kiša, jugo, fjaka, pustoš, bla bla. Danima sam ležao i pretvarao se da učim kad je nazvao Dino.

– Idem na Kubu – rekao je.

Znao sam, ali me iznenadilo. Kao obično u jesen. Kao prosječnu zimsku službu zimi. Rekao je i:

– Imamo neki seminar i neće me biti par dana. Zik mi ostaje sam i tu upadaš ti.

O „upadanju tamo“ treba reći samo ovoliko: Dino je brat i psihijatar. Točnije: Dino je najčešće oboje, ali ne uvijek nužno tim redom. Da mu olakšaju jesen, velike farmaceutske firme vode ga po svijetu i kljukaju besplatnim koktelima u zamjenu za skupe koktele njihovih proizvoda kojima on po povratku kljuka svoje pacijente. Unatoč svemu i u inat težini svijeta koju nosi na ramenima, Dino se ipak stiže brinuti za psa i u posjet pozivati mene.

Velikodušno.

– … Lova, stan, frižider, video, dvd, linija… i, što je najvažnije: 300 kilometara od staraca…

Ne zvuči lijepo, ali istina je: svijet izdiše u rukama megakorporacija, ali tko smo moj brat i ja da se protiv toga borimo. Jučer, danas, sutra, ili prije dvije godine.

– Onda?

Kada sam tog poslijepodneva dakle izgovorio povijesno telefonsko da, nitko se zbog toga nije previše iznenadio.

Brzo i ekspeditivno bilo mi je priopćeno da me Zik očekuje prekosutra, najkasnije do četrnaest nula nula, da mi je novac na stolu, povodac na vješalici, a ključevi stana kod gospođe Škreb, prva vrata lijevo.

Budući da nakon sređivanja tih tehničkih detalja više nismo imali o čemu pričati, Dino je razgovor završio u svom stilu, pitajući me za ispite.

Ja sam njega htio pitati za Sanju, ali dok sam se snašao i progovorio, pizdun je već poklopio slušalicu.

 

* * *

Iako to vjerojatno nije uloga koju bi sama smatrala životnom, Sanja će u ovoj priči o psima ostati zapamćena kao osoba koja je Dinu poklonila Zika.

Prije toga, nosila je titulu njegove djevojke, žene koju je namjeravao oženiti, one koju je varao kad god je stigao i jedine koju je, prema vlastitim riječima, volio iskreno, što god to trebalo značiti.

Priča je zapravo vrlo banalna; muškarac, žena i veza koja se raspada. U trenutku kada se pojavljuje Zik, sve je već gotovo, ljubav i romansa u pepelu, pa zato kratim, izdvajam samo najbolje dijelove.

Koliko god zvučalo nevjerojatno, ali prije nego što se zaljubio u pse, Dino je volio žene. Ne „obične žene“, već onu posebnu vrstu fit grabljivica koje kroz život gaze preko leševa, besprijekorno našminkane i po mogućnosti u cipelama visokih peta. U takvim se vezama obično zadržavao godinu ili dvije, a onda ih, kao svi zreli i odrasli muškarci, prekidao sporazumno; telefonski, mejlom, ili faksom. Tada bi obično uslijedilo kraće razdoblje propitivanja, mozganja o tome je li to ono što on uistinu hoće, što on zapravo uistinu hoće?, povelo bi se nekoliko razgovora s davno zaboravljenim prijateljima, tjedno javljalo roditeljima, a onda bi se pojavila nova ajkula i sve bi opet moglo početi iznova.

Točnije: sve dok se nije pojavila Sanja.

A čak i pored činjenice da mu je poklonila psa, Sanja je već na početku bila nešto posebno. Za razliku od ostalih Dinovih sentimentalnih akvizicija – kao prvo i najneobičnije – Sanja je bila normalna. Kako smo preživjeli taj šok, ne znam. U svakom slučaju, ubrzo su uslijedili i drugi: Sanja je bila simpatična, Sanja se smijala, Sanja je bila iz Slavonije i nije bila Miss Snobizma, što je osobina koja je mog brata kod žena misteriozno privlačila već tada. Kada je uza sve to pri upoznavanju izljubila i izgrlila starce uručujući im rakiju i pošiljku domaće šunke u masnom papiru, njezina sudbina obiteljske miljenice bila je zapečaćena.

Osim toga, volio ju je i Dino.

To jest.

Volio ju je toliko da sam u jednom trenutku pomislio da su čuda moguća i da bih ga gotovo mogao zamisliti kao ljudsko biće, što se zadnji put dogodilo kad mi je bilo sedamnaest i kad su mu, dok me u disku branio od tri pijana frajera, umalo sredili to njegovo lijepo psihijatarsko lice.

To su bili dani ljubavi, mogli su mirne duše zapjevati Đavoli. Dani prije ljubavi za pse, ljubavi za Kubu i ljubavi za bilo što drugo. Na početku priče Dino je volio Sanju, Sanja je voljela Dina i tog prvog ljeta bili su sretni i nasmijani kao par s plakata za stambeni kredit. Kad su se pojavili na terasi obiteljske kuće, svijet je bio njihov i to se osjećalo na kilometre: ljubav, ljubav, ljubav, John Lennon bio je mrtav, ali poruka se u malom mjestu kraj mora prenosila sasvim uvjerljivo.

A uvjerljiva je bila i Sanja.

Toliko uvjerljiva da je, s obzirom na to da je studirala isto što i ja – samo u Zagrebu i, za razliku od mene, samo još pola semestra – Dino pomislio da će mi druženje s njom ojačati motivaciju za faks krijepeći me na stazi znanja, ideja koja se iz one perspektive nije činila toliko besmislenom kao sad.

Tko zna zašto, ali slično sam pomislio i ja.

Dio koji dolazi trebao bi se prikazati kao crtić, jedan od onih sentimentalnih japanskih, s mladićem i djevojkom velikih očiju, samo bez seksa.

Dogodilo se dakle da smo toga ljeta Sanja i ja puno pričali, izlazili kad god se Dinu nije dalo, na plaži pročešljavali klasike i bili savršen par za kratke šetnje i duge priče, stolni tenis i minigolf, briškulu i trešetu, od kojih se ova zadnja, poznato je, ne igra sa ženama, osim ako se – kažu stari ljudi – ne želi izgubiti.

I…

Dobro kažu stari ljudi.

Gdje se, što se ili tko izgubio, ne znam, ali moglo se osjetiti sasvim dobro.

Valjda u potrazi za tim izgubljenim, tjedan dana prije njihova odlaska sjeo sam u autobus i s nešto novca, ali bez ponosa u srcu, odvezao se niz prašnjavu magistralu pa brodom na otok; bez pozdrava, plana i mobitela, u krvavi zalazak sunca. Kad sam se vratio, ljeto je bilo gotovo, a ja iz nekog razloga više nisam htio čuti ni za nju ni za njega. Točnije, nisam htio čuti ni za što. Umjesto toga, a možda i pod utjecajem reklama, počeo sam željeti. Najprije sam želio otići u Italiju, onda u Njemačku, onda u Kanadu, ali jedino što sam uspio bilo je dopustiti jeseni da me iznenadi, ne položiti nijedan ispit i slavno izgubiti godinu.

I prije nego sam se snašao i upisao pauzu, crtiću je bio kraj.

A dalje, klasika.

Možda slučajno ili zato što se u Dinu probudio psihijatar frojdijanac, ni oni se nisu javljali previše. Ljeta su otada provodili drugdje, a kad bi i navratili, doma ne bi bilo mene i stvari su završavale uspješnim mimoilaženjima, kratkim i nervoznim telefonskim razgovorima. Nastavak priče zapravo sam doznavao od staraca, u epizodama, kao radijsku sapunicu. Prvu godinu priče o zaljubljenom Dinu, drugu emisije ,,o onom starom Dinu“, a posljednje tri programi o Dinu koji se prema Sanji ponaša otprilike kao prema ruskoj doktorici biologije koju je naručio preko internet-kataloga.

Suma sumarum: pet godina u sretnoj vezi, roditelji izmjenjuju posjete, oni zaručničke prstene, ali prvi put kad saznaje da je vara s jednom od sestara milosrdnica koje mu stažiraju na odjelu, Sanja Dinu daje nogu i pobrine se da je dobro osjeti.

Unatoč predanim hipnotičkim seansama, molbama i obećanjima, u roku od nekoliko dana iseljava se iz stana u kojemu su živjeli, naziva naše starce i objašnjava im situaciju, a Dinu ostavlja pismo i psića kojega mu je prije nekoliko mjeseci poklonila za rođendan.

Pas je bio Zik, a u pismu je pisalo: jebi se, Dino.

Ha ha.

To s pismom sam izmislio, ali zvuči dovoljno dobro da bi moglo biti istina.

Što se dalje zbivalo, dio je priče koja nema veze s psima i zato je ne pričam sada. Sanju nisam vidio više nikada, a s Dinom sam nakon nekog vremena počeo održavati odnose onoliko koliko je to zahtijevalo preuzimanje ključa od gospođe Škreb, prva vrata lijevo, i bejbisitanje njegove nove ljubavi, smotanog malog labradora boje bijele kave. Ljubavi koja je, u suhom zagrljaju kronologije – ustanovimo konačno i to – došla nakon Sanje i svega njezinog, a zajedno s jesenima na Kubi i okusom bijelog ruma na psihijatarskim usnama.

I sve ovo da predstavimo psa. Dakle: Zik.

Na dan mog dolaska u osobnoj psećoj iskaznici pisalo mu je da ima četiri godine, da je labrador boje bijele kave, da mu je ime puno duže od ta tri slova i da dolazi iz ne znam kojeg znamenitog legla, ne znam kojeg znamenitog uzgajivača, s ne znam koliko znamenitih nagrada ponosnih do-u-deseto-koljeno predaka iza sebe.

Duga i čista loza, pregledi i ocjene, rodovnice i domovnice; ni traga Srbima, ako shvaćate o čemu pričam.

 

* * *

Kad sam tog utorka došao u Zagreb, Zik mi se obradovao, a bila bi laž reći da se i ja nisam obradovao njemu. Nije nam bilo prvi put i znali smo što jedan od drugoga možemo očekivati. Ja sam zakasnio, on se popišao u hodnik, ali bili smo profesionalci i znali proceduru, a to se uvijek cijeni. Čim sam se raspremio i počistio nered, otvorio sam mu konzervu, sebi napravio sendvič i za kojih pola sata već smo bili na putu za park.

A ono što je u istom tom parku, iza katedrale, blizu Dinova stana i prije pune dvije godine stvorilo priču koja već neko vrijeme traje, ali upravo počinje – jednostavna su pravila.

Naime.

Prvo Dinovo jednostavno pravilo za šetnju parkom, klinom bezbrojnih ponavljanja uklesano u poroznu stijenu moje memorije, glasi: nikada bez uzice i nikad više od dva koraka od vječno opreznog vlasnika.

Prvo što sam ja učinio kada smo u park stigli bilo je jednostavno osloboditi jadnu životinju i poslati je u svijet, zapišanim stablima i mirisnoj jeseni ususret.

Možda sam mekan, možda promašujem poantu, ali ne vjerujem u represivne mjere, pogotovo ne u onu držanja psa za vrat dok se pokušava popišati. Za daljnji tijek priče baš će se ova odluka pokazati presudnom jer bez nje Zik nikada ne bi odlutao više od dva koraka od nepažljivog zamjenskog vlasnika, ne bi naletio na pit bulla, a mi nikada ne bismo upoznali Juru i Reksa.

 

DVA

Kad se danas pokušavam sjetiti: Juru sam upoznao preko Reksa.

Zvuči naopako, ali bilo je baš tako: najprije strah, onda Reks, onda dugo dugo ništa, pa tek onda Jura.

Bila je to jedna od onih scena koje ne traju više od minute, a pamte se čitav život. Sjedio sam na klupi i gledao Zika kako zapišava neko stablo, možda i malo zvjerao po parku, kad se pokraj njega stvorio nabijeni bijeli pas i počeo ga njuškati. To je bila prva stvar koju sam vidio. Prva sljedeća bila je kako se Zik kostriješi i raste, druga kako psa pored sebe pokušava dograbiti za njušku, a u trećoj se već koprcao u travi s pit bullom na vratu. Što se tada točno dogodilo, ni dan-danas nisam posve siguran. Sjećam se da sam počeo vikati, ali da od straha nisam mogao napraviti ni korak. Sjećam se da je vikao još netko i na stazi ugledao kratko ošišana mladića kako prema psima trči s debelom kožnatom uzicom. Sjećam se i da je u scenu odnekud doletio treći pas, veliki čupavi vučjak, sjurio se u klupko i spasio guzicu labradoru boje bijele kave, ako je itko ikada pomislio da je u opasnosti bio pit bull.

Ta-da-da-daaaaaa: to je bio Reks.

A ostatak pripada povijesti.

Ziku su njuška i vrat bili krvavi i mokri od sline, ali sasvim kratak trenutak u kojemu su dva psa stajala protiv jednoga bio je dovoljan da im pritrči mladić, pit bulla uhvati za ogrlicu i počne ga divljački udarati uzicom po glavi.

Pit bull još nije počeo ni krvariti kada je svome psu pritrčao Jura, Dinovom ja, a jednominutna scena za čitav život napokon je mogla završiti.

 

* * *

Kad se prašina slegla, pokazalo se da je Reks vučjak koji je Zika poznavao iz parka, a Jura student ekonomije koji se s Dinom znao na bog. Bio je nešto mlađi od mene, mršav i plav, a u onih nekoliko prvih trenutaka, osim s par stručnih opaski o Zikovim ogrebotinama, nije se pokazao baš kao čovjek koji bi te s nogu oborio pričom. Glas mu je bio mekan i gotovo nečujan, a između onih nekoliko rečenica posvećenih psima šutio je onako kao što drugi govore; ne tražeći odgovora i ostavljajući čovjeka bez riječi. Ipak, nakon stresa u parku trebalo mi je piće i na pivo sam ga pozvao čak i takvog. Od birca koji je predložio bili smo udaljeni desetak minuta i njih smo propješačili uglavnom šutke ili komentirajući slučaj s pit bullom. Koliko god se činilo nevjerojatnim, u svjetlu čuda iz parka nisam mogao a da ne primijetim: bilo je jesenje poslijepodne i Zagreb je bio lijep. Sunce je na klupama sjedilo smireno kao čitač u dnevnom boravku, na ulici se pretvarajući u šetača, u brzog hodača na skliskim prozorima kuća. Iz prohladnih veža čula se tiha glazba, grad je bio smiren i rashlađen, automobili novi i s punim rezervoarima… ukratko: slika i prilika mjesta o kakvom Kubanci sanjaju ujesen, dok im turisti-psihijatri na sve moguće otvore ubacuju žetone za fiestu.

Kavana u koju smo ušli nešto kasnije bila je prazna, ili je to barem bila terasica zasuta lišćem koju smo zauzeli ispruženim nogama, psima ispod stolova i kriglama točenog piva. Sjedili smo tamo i pili, šutjeli i gledali oko sebe, a uskoro bismo se valjda i pokupili šuteći da Jura nije rekao da stanuje blizu, da mu se sestra razumije u pse i da bismo Zika mogli odvesti do nje da ga pogleda. Nije mi se činilo da je stvar s ogrebotinom opasna po život, ali za to poslijepodne ionako nisam imao plan, a pomisao na kasko koji će mi Dino naplatiti za svaku vidljivu štetu nastalu za vrijeme mog skrbništva nad njegovom dlakavom pokretninom natjerala me da ponudu prihvatim. Nakon još malo šutnje u kojoj sam se već počinjao osjećati ugodno, ispili smo pivo, pustio me da platim, a onda smo ponovo izašli na ulicu s psima koji su nam se motali ispred nogu.

 

* * *

Iako ih je dijelilo tek nekoliko stotina metara zračne linije, kuća u kojoj je stanovao Jura bila je prilično drukčija od Dinove. Razlika između uglednog psihijatra i nesvršenog studenta ekonomije bila je jasna i vidljiva već od ulaza koji je vonjao na vlagu, svjetla koje nije radilo, izlizanog drvenog rukohvata i stuba što su pod nogama škripale onako kako to očekuju ljubitelji romana Marije Jurić Zagorke. Ipak, patina stoljeća bila je samo paravan. Kad smo se uspeli na drugi kat, Jura se zaustavio ispred masivnih, sumnjivo iskrzanih metalnih vrata bez zvona, ali sa sićušnom špijunkom koja je valjda služila umjesto batlera ili osobne sekretarice. Namjesto kucanja otipkao je broj na mobitelu i iznutra se uskoro začuo zvuk koraka, šum sigurnosnog lanca koji se pomiče u stranu, a nedugo zatim i otključavanja.

Kad su se vrata otvorila, s druge strane ugledao sam ružnu plavokosu djevojku u spavaćici, koju mi je on predstavio kao svoju sestru Maju. Ne znam zašto, ali nisam bio siguran da mu je Maja sestra. Nisam ih vidio kako se ljube ili tako nešto, ali poznavao sam neke ljude koji su imali sestru i znao neke stvari o tome. Njih dvoje nisu sličili ni izdaleka, a način na koji su im se tijela zaobišla u hodniku u sebi nije imao ničega bratskog. Ono što jesu dijelili bila je šutljivost. Maja me je već na ulazu zamolila da skinem cipele i odvela pse u dnevni boravak ne progovorivši više ni riječi. Nakon puta nisam se stigao otuširati i bilo mi je malo nelagodno, ali Jura se izuo pa sam se izuo i ja. Nakon malo muvanja po predsoblju koje je više podsjećalo na sobicu-ostavu natrpanu svim i svačim, od prašnjavih kišobrana do potrganog bicikla za vježbanje, ušli smo u prostoriju u kojoj je gotovo potpuno nečujno bio upaljen televizor. Preko puta njega, na trosjedu koji je odavno izgubio boju, a bio je na najboljem putu da izgubi i oblik, u svojoj ispranoj spavaćici sjedila je Maja i komadićem gaze čistila Zikove ogrebotine.

Da nije bio donekle očekivan, prizor koji me dočekao mogao je biti smiješan i zvati se „Mlada ranarnica, s psima i televizorom umjesto krizantema“.

U dnu kompozicije, ali ključni za dinamiku kadra, Zik i Reks buljili su u tv, a Maja sa svojim širokim licem i prevelikim nosom izgledala kao goblen-djevojka u izvedbi boksača s početnim stadijem Alzheimerove bolesti.

Točnije, prizor bi bio smiješan, da nije bilo ruku.

Ruke su bile prvo što sam na Maji primijetio nakon ružnoće i ono što je s njom već na prvi pogled bilo u savršenom neskladu. Čudo je zapravo počinjalo tek kod članaka. Nježni i skoro prozirni, zglobovi na njezinim mesnatim podlakticama izgledali su poput dječjih, a zajedno s uskim šakama i dugim porculanskim prstima na scenu su izlazili potpuno neočekivani i gotovo nalik triku. Dojmu da se baš tu događa nešto nesvakidašnje vjerojatno je pomoglo i prigušeno svjetlo poslijepodneva, rasplesane pločice noktiju i mlitavi labrador koji je pod njima ležao kao pod anestezijom, ali i bez svega toga – siguran sam – ruke bi bile ono što se pamti. Čak i kad sam pri ulasku pomalo teatralno zakašljao, najavljujući se, nisu prestale s radom – bile su to ruke koje dodiruju, ruke koje miluju, i bilo je u njima neke blagosti, nježnosti koja se opire zaboravu i koja propale studente filozofskog čak i godinama kasnije tjera da pomišljaju kako je svaka ljepota isto dijete vremena i nevremena, slika koja se ne objašnjava dok se događa, ali koja nas tjera da je pamtimo, sve do trenutka u kojem se kockice sklope, a nama napokon postaje jasno zbog čega.

A sve to, naravno i nažalost, dolazi puno kasnije.

Toga dana, gledao sam samo u ruke i u pse pod njima, a onda oko sebe, po stanu, pamteći, ne govoreći, hvatajući se za golotinju činjenica.

Televizor je bio upaljen, a soba trošna, ali uredna. Na okruglom stolcu pored trosjeda, ispod plastičnih bočica, pamučnih gaza i škara, ležala je debela otvorena knjiga, a pored nje sat. Iako nije bilo više od šest, Maja je bila u spavaćici i bosa. Bila je ružna, ali imala je lijepo tijelo, toliko sam stigao primijetiti.

– Bog – rekao sam, za slučaj da se izuven trebam predstavljati ponovo.

Nije mi odgovorila, a Reks i Zik pogledali su me nezainteresirano, kao nešto što se prikazuje između dvije reklame za Pedigree Pal. Stajao smo tako neko vrijeme osjećajući se glupo, a onda me Jura odnekud povukao za rukav i pokazao mi da pođem za njim.

– Uči za ispit – rekao je ne ispričavajući se kad smo se vratili u hodnik.

– Što studira, veterinu? – upitao sam, ali on nije odgovorio ništa. Bio je čudan, ali nije bio gluh, i bilo je jasno da neka pitanja ne smatra vrijednima daha kojeg bi potrošio na odgovor. Ja sam bio čudan, ali nisam bio glup, i nije me bilo briga.

Za točno četiri koraka zaustavili smo se pred vratima s četiri izgrebane naljepnice.

– Ovo je moja soba – pokazao je na oderana mjesta i odslovkao nepostojeća slova. – J.U.R.A. To sam ja. Upadaj.

Ono što nas je unutra dočekalo nije baš izgledalo kao raj na zemlji, a sasvim sigurno nije tako ni mirisalo. Bio je to siv i neprovjetren sobičak prepun knjiga, u kojem se smrad cigareta miješao s vonjem vlage i davno izgorjelih mirisnih štapića. S desne strane, na zid koji se ukazao kad smo otvorili vrata, bilo je nalijepljeno desetak fotografija, a za pod dvoje gaćica i par skrutnutih crnih čarapa. Lijevu stranu sobe gotovo je u potpunosti zauzimao glomazni starinski ormar s knjigama, a nama nasuprot, tik do prozora, zjapio je nepospremljeni krevet, na kojemu, sudeći po gomili nabacanih svezaka, već danima nije spavao nitko.

– Moje malo carstvo – rekao je Jura, prilično velikodušno opisujući nered koji je samo čekao da oživi, dohvati nas za grkljan i uguši.

– Što kažeš?

Po načinu na koji mi je okrenuo leđa, bilo je očito da na svoje pitanje ne očekuje odgovor i to sam iskoristio da bez riječi pobjegnem do ormara s knjigama.

A ono što me je tamo dočekalo njegovu priču o carstvu učinilo je malo vjerojatnijom, s tim da je ovo papirnato, bar što se unutrašnjeg uređenja tiče, moglo podsjećati jedino na Habsburšku Monarhiju 1918.

Osim tridesetak hrptova koji su nedvosmisleno oglašavali ekonomiju i srodne turobne predjele, većina knjiga koje sam tamo ugledao bile su najluđi koktel tema i naslova koje bi čovjek mogao zamisliti u nečijem ormaru s knjigama. Popularna znanost, beletristika, stripovi, filozofija, bajke… sve je to bilo ispremiješano i sraslo, a na policama su se živahno i potpuno demokratski natiskivali kompleti Sidneya Sheldona i Ranka Marinkovića; H. C. Andersena i Kafke; iskrzani Danteov „Pakao“ i sarajevsko izdanje „Raja“ Donalda Barthelmea; „Kratka povijest vremena“ i plava hotelska Biblija; zbirka zadataka iz fizike s moskovskih olimpijada, pjesme Raymonda Carvera, „Zen budizam i psihoanaliza“, „Najveći zločinci dvadesetog veka“, Teslini dnevnici, Kolumbovi dnevnici, biografije Titovih generala, stripovi Huga Pratta, glomazne studije o secesiji, meko ukoričeni njemački ljubići, neraspakirane monografije o jugoslavenskim gradovima, knjige o NOB-u, knjige o NDH, knjige o kuhanju, o Stepincu, o zemljopisnim otkrićima, o izumima, o…

– Od svega pomalo – nasmijao se Jura kad je shvatio da u taj san ludog knjižničara zurim dulje nego je pristojno. – Stvari koje me zanimaju… Zbirka, zbrka, ali moja…

Kad sam im se približio, njegove fotografije na drugom zidu bile su nešto posve drugo.

Za razliku od kaosa ispremiješanih knjiga, stajale su složene u pravilan pravokutnik i s jednakim razmacima između, a prašina je s njih očito bila obrisana nedavno i pomno – kao da je vlasnik sobe na toj izoliranoj parceli odlučio vršiti po život opasne pokuse s urednošću. Iako su izdaleka podsjećale na uobičajene izloške fotografa amatera, slike koje sam tamo ugledao bile su sve prije negoli to. Za početak, uopće nisu bile fotografije. Točnije, osim dva plakata s crtežima i jedne zamašćene razglednice, gotovo sve što se na zidu moglo vidjeti bili su isječci iz novina i časopisa – neki sjajni i kolorirani, neki zrnate ili mutne fotokopije, crne i zapečene gotovo do neprepoznatljivosti. Ispočetka sam ih razgledao površno, ne očekujući previše, a nešto između znatiželje i nelagode u mene se počelo uvlačiti tek kad sam u tom čudnom nizu prepoznao detalj koji se ubrzo pretvorio u pravilo. Naime, čak i kad je pojedinosti tih reprodukcija reprodukcija (a bilo je tu starih fotografija, zamrznutih video i filmskih snimaka, slika iz novina ili sa stranica knjiga) bilo teško razaznati u prvi mah, ono što se još uvijek dalo vidjeti jasno bilo je da sve prikazuju muškarce, ljude u uniformama i bez njih, ali uvijek s oružjem uperenim nekamo i u nekoga. Još nezagrijan, među najpoznatijima sam već na prvi pogled prepoznao Hemingwaya s puškom, Burroughsa s revolverom, Mishimu s mačem i nasmijanog Limonova na tenku iznad Sarajeva, a baš kad sam se spremao pažljivije zagledati u ostale, prekinuo me Jura, u ruke mi nimalo nježno gurajući iskrzanu knjigu tvrdih korica.

– Ova je stara, ali najbolja – rekao je. – „Psi“. Napisao profesor fizike s MIT-a. Odatle učim ja.

Više nego očito ignorirajući pozornost s kojom sam razgledao njegovu čudnu kolekciju, otvorio je knjigu i pred nosom mi okrenuo nekoliko stranica, a onda se, nakon nekoliko trenutaka zurenja u kolore i opise vučjaka, skupa s njom iza mojih leđa izgubio jednako naglo kao što je i došao. Kad sam ga pogledom otpratio do police, učinilo mi se da mu je laknulo. Samo trenutak kasnije ponovno je bio opušten i otkočenih ramena, a napetosti kojom je zračio nestalo je čim se izvalio na krevet, blago zaklopljenih očiju, kao da sobu pokušava prehodati u sjećanju.

Čekali smo tako još neko vrijeme, on šutke i žmireći, ja zbunjen i nasred sobe, kad je napokon otvorio oči i nasmiješio se.

– Jebiga, stari, to ti je to: soba. Ovaj put bez vatrometa.

Pa ipak, vatromet je došao poslije. Kad smo se vratili u dnevni boravak, televizor je i dalje bio bez tona, ali Maja me je ovoga puta gledala ravno u lice. Zbog nje ili zbog mirisa koji sam donio iz sobe, pogledali su me i Zik i Reks, naposljetku i Jura, a ja sam shvatio da od mene očekuju nešto, i da to nešto trebaju dobiti što prije.

– U ovoj kući se samo čita – rekoh prvo što mi je palo na pamet. – Jadan je pas taj vaš Reks.

Bilo je glupo, ali im se svidjelo. Nakon još malo šutnje, Maja mi je iz hodnika donijela papuče, Jura ponudio pivo, i premda nitko ni tad nije rekao ništa, znao sam da sam prošao i da smo postali prijatelji.

 

* * *

A možda prijateljstvo i nije prava riječ. Sutradan u krevetu, glave još teške od alkohola, uhvatio sam se kako mislim na Maju. Naravno, mislio sam i na Juru, na njegovu sobu, carsku babilonsku knjižnicu i fotografije oboružanih pisaca, ali to je bilo drugo. Bilo je drugo i bilo je na drugi način: bilo je znatiželjno.

Znatiželja sasvim sigurno nije bila riječ koja bi mogla opisati ono što me privlačilo Maji.

Znatiželja me možda natjerala da te večeri brbljam i glupiram se, možda me ohrabrila da ih pijane postavljam jedno pokraj drugoga i uspoređujem im osobne iskaznice, ali definitivno nije bila to što me natjeralo da mislim na nju.

Stvar koju znam reći danas, a nisam znao onda, jest da me Maji privukla želja.

Ne zvuči baš kao otkriće desetljeća, ali za ovu priču je dovoljno.

Bilo je to želja kakvu ni prije ni nakon toga nisam osjetio više nikada, ili se to nisam usudio priznati. Želja koja se teško zapisuje čak i kada je nakon dvije godine prepoznaš, i čak i kada je riječ u koju je zatvaraš ona koja se nikada do kraja doista ne podaje slovima.

Recimo zato samo da je bilo jutro i da sam želio Maju.

Recimo samo da sam je želio jako, i da to nije bila želja koja te tjera da radiš blistave stvari na mjesečini.

O manje blistavim u zoru i na Dinovom šminkerskom krevetu još bi se i dalo govoriti.

Toga jutra, znam i kažem to sada, Maju sam želio bez znatiželje; i to je jedina stvar koje se sjećam savršeno jasno. Njezine škrte priče o psima, studiju, roditeljima koji su umrli, otplati stana, sitnim penzijama i Juri, nakon što je pijan zaspao u naslonjaču, nisu me se ticale – i jedino što se uz mene probudilo sljedećeg jutra bila je pomisao na njezino neravno lice i tijelo za koje se strast lijepila poput smole, tvrdo i neizbrisivo, pretvarajući se u masnu ljepljivu masu, varljivu put, med i sol, meso i prljavštinu.

A prljavština, uče nas zapadna medicina i Poncije Pilat, vodi u bolest, bolest u smrt, i eto zbog čega treba prati ruke.

 

* * *

Nakon što smo te večeri, dok smo još bili u stanju izmjenjivati bilo što, izmijenili brojeve mobitela i dogovorili se da se vidimo, Jura me nazvao sutradan oko podne i rekao da se sa Zikom kod njega pojavim u tri. Iako mi se činilo logičnijim da se nađemo u parku, pomisao da ću ponovo vidjeti Maju natjerala me da prijedlog prešutim i stvar je ostala na tome. Osim manjih problema s glavoboljom, jutro je počelo prilično dobro: nakon što sam popio kavu i poharao hladnjak uglednog psihijatra, malo sam gledao tv, slušao Talking Headse, koji su mi kod Dina ostali prošli put, a onda stavio Ziku uzicu i izašao van.

Šetnja je i ovaj put bila ugodna i na još svježi mamurluk legla je čak i bolje od kofeina. U zraku se osjećao miris povampirenog ljeta, sunce je sjalo jače nego dan ranije, a dok smo se približavali oronuloj Jurinoj višekatnici, činilo se da se i Zik s radošću vraća na mjesto svoga nedavnog remonta.

Kad smo se popeli na drugi kat, bilo je malo poslije tri, vrata su bila zaključana, a na moje kucanje nije se javljao nitko.

Iz nekog razloga bio sam siguran da me ne čuju, pa sam nekoliko puta snažno pokucao, viknuo pa čak i potegnuo kvaku, ali odgovora nije bilo. Da stvar bude bolja, ni Jura se nije javljao na mobitel. Umjesto toga, na ekranu mi se za nekoliko trenutaka pojavila njegova sms-poruka – deset brojeva ispod kojih je pisalo: Maja. Sjetio sam se njihova neobičnog kućnog zvonca, iz drugog pokušaja zapamtio broj i utipkao ga. Telefon je zvonio kratko, netko je s druge strane prekinuo i u hodniku se ubrzo začuo zvuk koraka. Nakon sinoćnje pijanke od Maje sam već na vratima očekivao povik, srdačnost, bilo što, ali jedino što me dočekalo bilo je oko koje prekriva špijunku, zveckavi zvuk skidanja sigurnosnog lanca i vrata koja se otključavaju ne odajući osobu s druge strane. Možda zbog te tišine, na trenutak sam pomislio da mi otvara netko drugi, no Zikov juriš u kuću raspršio je svaku sumnju: bila je to Maja. Kad smo ušli, kratko me je pozdravila, zaključala za nama i bez riječi produžila u dnevnu sobu. Opet je bila bosa, ovaj put u kućnoj haljini, ali televizor u sobi sada je bio ugašen, a na kauču je izvaljen ležao dugačak mršav tip u bijeloj Fila trenirci.

– Heeeej… – mršavi nam se nasmiješio, nagnuo se ne ustajući i usku dlakavu šaku s tri srebrna prstena pružio Ziku na upoznavanje. – Ko nam je to doš’o…

Možda zbog načina na koji je sjedio, ili otiska tijela koji je prostirku gužvao do njega, ali već na prvi pogled bio sam prilično siguran da mi se ne sviđa. Kao i obično kod tipova s tri srebrna prstena, dojam nisu popravili ni ostali.

U najkraćim crtama, bio je to jedan od onih tipova s kojima ne razmjenjuješ poglede, ako baš nije nužno. Kosa mu je bila kratka, lice usko i čekinjasto, a oči i nos nekako zakošeni, što mu je u kombinaciji sa sitnim smeđim očima i obrazima izrovanim kozicama davalo grabežljiv i prilično opak izraz. U šaci koja mu je počivala na boku držao je napola popušen džoint, a kad se nagnuo unazad, raskopčana trenirka na trbuhu mu je otkrila žilave, dobro oblikovane mišiće. Sudeći po naglasku i fizionomiji, šminker je bio filmofil-križanac Bosanca iz predratnih kinofilmova i kvartovskog mafijaša iz poslijeratnih srpskih, i premda je već na sto metara smrdio na dilera težeg kalibra, izdajica od Dinova psa bio je toliko naivan da mu priđe i ponuđenu ruku prihvati.

Ja ne.

Nakon kraćeg držanja desnice u zraku, mršavac se nakezio i zadovoljio Zikovom šapom, a Maja podigla obrve i pogledala me s nekom mješavinom nevjerice i podsmijeha koja je pogodila baš tamo gdje je i kako je trebala.

Kao i toliko puta u životu, osjećao sam se glupo, ali nije se dalo nazad.

Zapravo, bilo je očito da je moj dolazak prekinuo nešto što ni jedno ni drugo nisu imali volje nastavljati preda mnom, a ta me pomisao tko zna zašto činila ljutim i dodatno nervoznim. Njih dvoje, s druge strane, bili su prvaci svijeta u ravnodušnosti. Maja je otišla do štednjaka i na plamenik stavila lončić s vodom, a onda, nakon što me pustila da se malo kiselim nasred sobe, prišla je i ponudila me kavom, koju sam, naravno, najodlučnije odbio. Nimalo u dosluhu s mojom odrješitom vanjskom politikom, Zik je i dalje slinio ruku s prstenjem i, kao kruna svega, baš kad sam ga htio pozvati k nozi, skočio i smjestio se uz tipa na trosjed, ližući mu trbuh i polažući glavu u krilo.

– Ne tu, paaaso, ne tuu… – mršavac u Fila trenirci sjajno se zabavljao, a ja sam zabilježio predložiti Dinu dodatnu dresuru elektrošokovima. Najblaže rečeno, nisam se osjećao kao milijun dolara, a pomisao da Zikovi inteligentniji rođaci kruh zarađuju raskrinkavanjem ovakvih tipova na aerodromima nije pomagala nimalo, čak štoviše.

– Di je Jura? – upitao sam prema izrezu kućne haljine, svjestan da zvučim užasno i da bih pod hitno trebao umuknuti. – Rekao mi je da dođem u tri…

Maja je klizila oko sudopera ne gledajući me i bilo je jasno da joj je do Jure i naših dogovora stalo koliko i do lanjskog snijega.

– Naš student… – obratila se tipu ispruženom na trosjedu. – Dogovara li dogovara…

U načinu na koji je odmahnula krpom bilo je neke zajedljivosti i rezignacije, i mršavac se nasmijao kao da Juru ne poznaje osobno, nego iz nekog naročito zabavnog vica.

Glumeći opuštenost i očito uživajući u ulozi, žilavom rukom iz krila je podigao Zika i ustao.

– Ma pusti čovjeka, nije njegovo vrijeme novac… Nego tvoje i moje… Moram ti ja sad, sele…

Maja se okrenula i obrisala ruke, a on joj prišao i kratko je zagrlio.

– Vidimo se, onda… A ti… – zaškiljio je i prema meni pokazao prstom koji je u nedostatku originala trebao odglumiti pištolj – budi mi dobar, momčino…

Nije mi bilo svejedno, ali izdržao sam pogled i odšutio, a on je još jednom pomilovao psa i iskapio ostatak kave. Maja ga je otpratila do hodnika, tamo su malo šuškali, a onda se začula već karakteristična kombinacija lanca i brave, i mršavca je napokon nestalo. Nažalost, ubrzo je postalo jasno da sam takvim raspletom zadovoljan bio jedino ja. Zik je legao na kauč i oplakivao sumnjivca, a Maja pored mene prošla kao da me nema, produžujući do sudopera, na prsima pridržavajući krajeve kućne haljine. Odvaživši se, jednim dubokim udahom u prolazu sam pokušao uhvatiti njezin miris, ali bio sam prespor, ili je ona bila prebrza.

– Jura se javio di je? – izgovorio sam, odjednom silno zainteresiran za pojedinosti njegove odsutnosti.

– Ne.

Počela je prati suđe, ali nisam se dao smesti.

– Ne učiš?

– Ne.

– A to je ispit iz…

Na ovo zadnje nasmijala se i pogledala me kao netko tko je sit igre s retardiranim adolescentom.

– Koji je tebi kurac?

Nisam očekivao baš takvo pitanje, a i da jesam, sumnjam da bi se išta odvijalo drugačije. Dok se jednom rukom oslanjala na šank, a drugom pokušavala zatvoriti vodu, ispod polurastvorene kućne haljine na trenutak su me zabljesnule dvije teške bijele sise i svaki odgovor bio je ugušen već u plućima.

– Ha?

Promumljavši nešto, pogled sam požurio izvući s izreza u tkanini, ali primijetila me i očima natjerala da ga podignem do lica. A tamo je bilo sve prije negoli ugodno. Sjećam se da sam se pokušao nasmijati, ali da nije išlo. Sjećam se da me je podsjetila na nešto, ali da se nisam usudio misliti dalje. Sjećam se da sam tonuo, tonuo, i mislio kako gledam u ženu toliko ružnu da s nje ne mogu skinuti pogleda. Čelo joj je bilo nisko i naborano. Oči su joj bile sitne i našminkane, a koža ispod njih bijela i drhtava kao skorup. Gledala me kao da procjenjuje koliko mogu izdržati tu ludost, a kad sam skrenuo pogled opet se nasmijala, ovaj put bez ispuštena glasa. Obrisala je ruke o bokove i zabacila kosu u stranu, ali bez trunke zavođenja. Ispod tankih usnica zubi su joj bili veliki i nikotinski žuti, i nije bilo sumnje da su pristajali licu. Bila je bijela i mlaka, što se nije moglo reći za mene.

– Ti bi mene jebao, je li?

Pitanje nije bilo izgovoreno glasno, a vrlo vjerojatno ni kao pitanje. Valjda sam pokušao nešto reći, pobuniti se, ali prekinula me već na početku, ponavljajući ga ravno, gotovo bez upitnika.

– To hoćeš?

Kako je jednom rekao netko tko je za sebe vjerovao da je pjesnik: bilo je to kao da stojiš, šutiš, ne misliš, a pred tobom se događa nešto što će ti zauvijek promijeniti život.

Gledao sam je kako se izvlači iza šanka i prilazi mi sporo kao zaigrana mačka.

Slušao sam njezin dah i osjećao kako pred njezinim pogledom tonem, duboko dolje, u zbrkane šare tepiha.

A u tepihu, odozdo, vrebali su njezini bijeli tabani.

Prsti na njima bili su blijedi i dugi, s velikim bijelim polumjesecima na nenalakiranim noktima.

Na desnoj potkoljenici, tik iznad članka, čekala je mala utetovirana osa.

– Ako hoćeš jebati… – rekla je – plati kao i ostali i pomozi taj studij koji te toliko zanima… A ako nećeš… sjedni kraj svog psa i budi pristojan i fin, gratis.

Ne znam zbog čega, ali u tom sam trenutku izgubio oslonac i zateturao naprijed. Sve što se događalo zatim pamtim samo kao niz sporih, odvojenih slika. Dok sam joj prilazio, Maja se nije odmakla, stajala je tamo i čekala. Zaustavio sam se tik uz nju, ali tijela nam se nisu dodirnula. Izgledalo je kao da me zaustavila dahom. Udahnuo sam ga i zatvorio oči. Kad sam ih ponovno otvorio, znao sam da je nikada neću imati bliže.

Utetovirana osa koja se primiče mojoj cipeli.

Vreli dah koji mi udara u prsa.

Tijelo koje miriše na sapun i cigarete, na kosu i prvi znoj nakon tuširanja.

Sve oko nje mirisalo je na mlačnost i ružnoću, tijelo i želju – i ruke su žudjele pokret, možda ga i napravile, kada je negdje izvana zazvonio mobitel i ose je nestalo, naglo i nenadano, kao ni iz čega, zum!

– Student – uzdahnula je Maja odmičući se i bezvoljno krećući u potragu za zvukom koji je dozivao negdje iza mojih leđa. – Čekaj.

Kada je zvonjava prestala, popravila je kućnu haljinu, na brzinu se pogledala u ogledalu i s mobitelom nestala u hodniku. Vrata su se zatim otvorila, Zik je potrčao u susret Reksu i stan je odjednom bio prepun njihova laveža.

Jura u sobu nije ni provirio.

– Ne da mi se izuvati, idemo odmah? – dobacio je iz mraka, a meni se učinilo da mu je glas deblji i promukliji nego inače.

Ne znam koliko sam stajao i u glavi vagao to zadnje Majino „čekaj“, ali znam da je trajalo kao vječnost. Na kraju sam se ipak pokrenuo. Dok sam za Jurom izlazio iz stana, Maja nije progovorila, niti me pogledala. U ovo drugo doduše nisam bio siguran jer sam gledao u pod, ali dok sam prolazio, stopala su joj bila hladna, a osa samo tetovaža. Promrmljao sam nešto i traljavo se oprostio na vratima. Nadao sam se da ću je ponovo vidjeti, ali u sebi sam znao da je gotovo. Jura je ispred mene preskakao po dvije stepenice i dok smo iz mraka haustora izlazili na ulicu, učinilo mi se da i izgleda drukčije, šutljiv ali iščekujući; ili sam i to bio ja?

– Sori što kasnim. Jesi puno čekao?

– Mmmm – promumljao sam i promašio mu pogled, a onda smo se obojica ponovo zavukli u šutnju i na putu do parka više nismo progovorili ni riječi.

 

TRI

Odakle se u priči pojavio treći pas, teško je reći. Najtočnije bi bilo priznati da se uopće nije pojavio; da smo tamo gdje je sjedio ušetali mi, smjestili se za stol, naručili pivo, a priča je nakon nekoliko gutljaja napokon dobila i njega.

Možda čak i više nego dan ranije, i nakon ove šetnje parkom potreba da nešto popijem i da to nešto ne popijem sam natjerala me da Juru pozovem na istu lišćem zasutu terasicu – najbližu ili jedinu u blizini na kojoj su konobari služili ljude koji su služili pse. Za razliku od prošlog puta, tamo je ovaj put bilo pristojno puno; vrijeme ručka bilo je prošlo i muškarci koji su svoju poslijepodnevnu kavu ispijali u društvu ljubimaca zauzeli su većinu stolova, uglavnom po kriteriju kompatibilnosti životinja koje su vodili sa sobom. Nedugo nakon što smo sjeli, Jura je najprije pogladio mršavog starog kokera što se do nas dogegao da se ponjuši s Reksom, a zatim kratko pozdravio niskog muškarca četvrtasta lica koji je iznad psa čitao novine. Koker očito nije bio nepoznat ni Ziku jer su se pogledali kao susjedi koji se svakodnevno viđaju u liftu, jednako ravnodušno odšutjeli, a onda ponovno zalegli na beton kratko dašćući pred sebe. I tu je počelo; glupo i slučajno kao i inače.

Nakon susreta s Majom nisam baš bio pljunuti Doktor Doolittle i kokeru vjerojatno ne bih posvetio više od toga jednog površnog pogleda, da me nije neodoljivo podsjetio na nekoga, i da taj netko nije bio nitko drugi do Koma, tip koji mi je u srednjoj školi prodao travu za prvi džoint.

Toga dana sličnost je bila prevelika a da je ne bih shvatio kao poruku.

Stvar nije bila samo u općem dojmu neutješnosti koji je krasio obojicu, nešto je bilo i u tzv. objektivnim izvanjskim podudarnostima.

Za početak; i pas i čovjek bili su suhi i prosijedi, a način na koji se četvoronožac ispružio preko ugrijanog komada terase bio je potpuno jednak onome na koji je Koma znao sjediti za stolom kafića uz more, žmirkajući prema školi i grijući ono što više nikakvo sunce nije moglo ugrijati. Naravno, koker se još nije mogao pohvaliti reputacijom narko-pionira koji je malom mjestu kraj mora otkrio horse i uspio preživjeti otkriće, a Koma u mladosti sasvim sigurno nije ganjao mačke i zapišavao zagrebačko drveće, ali obojica su bili podjednako jadni i iscijeđeni, s očima koje su u podočnjacima plutale kao u tamnim pojasevima za spašavanje i ušima uvučenim u nešto nalik pletenoj reggae-kapici – pojedinosti koja je sličnost zaokruživala i činila upravo frapantnom.

Koma je svud oko nas, pomislio sam i nije mi bilo lakše.

Koma nije čovjek, koma je stanje svijesti, dodao sam i po tko zna koji put zaključio da je količina utjehe koju trebamo, nažalost, još uvijek u kakvom-takvom odnosu s onime u čemu je tražimo.

Hoću reći; utopljenik se hvata za slamku, ali ne da bi popio sok.

Hoću reći; ima nešto u tome kada u vlastitoj izgubljenosti vidiš kako je svijet mali, ali to još uvijek ne odgovara na pitanje kolik si ti.

Ja sam u komi, a Koma i koker su slični – pokušao sam podvući pouku ovoga neobičnog ukazanja, a onda sam susreo oči koje su se podizale s novina i odustao.

Jer, u potpunoj suprotnosti s pričama o sličnosti pasa i njihovih vlasnika, kokerov gazda koji me otamo pogledao bio je sve prije nego slab, mršav i iscrpljen. Po onome što se dalo naslutiti iz položaja u kojem je sjedio, više je nalikovao idealnom vlasniku staford-terijera ili rotvajlera, a dojam da je s kokerom završio nekom svemirskom slučajnošću upotpunjavala je debela pletena uzica od kože, koju je držao preko koljena i koja je u sebe definitivno zazivala nešto monumentalnije. On sam bio je nizak, ali nabijen četrdesetogodišnjak koščata lica, i u tijesnim je trapericama i košulji kratkih rukava izgledao kao jedan od onih mišićavih rekreativaca koji redovito optrčavaju kvart i nadobudne klince još uvijek mogu izgurati ispod obruča.

Osim toga – a bio je to dojam koji mi je tog poslijepodneva bio kudikamo važniji – izgledao je kao netko tko bi ti mogao odvaliti šamar zbog krivog pogleda ili pogrešne registarske tablice, što si toga, a ni ostalih dana u tjednu nisam baš žudio priuštiti.

U svakom slučaju, pogled još nisam stigao spustiti, a muškarac je progovorio, pogledao nas, i za uzmak je bilo prekasno.

– Vi’š te Amere; rade što hoće, sve ide kvragu, a nitko im niš’ ne može… Jebote, jedina zemlja u kojoj je prosječna bomba inteligentnija od predsjednika, a mi im spomenike dižemo… ’si vidio?

Presavio je novine i pružio nam ih obraćajući se Juri, ali budući da Jura nije bio čovjek koji bi ikome gledao u oči, a još manje odgovarao na polupitanja, papirnati smotuljak i baklju konverzacije požurio sam preuzeti ja.

– Šta kažu? – upitao sam bez pretjeranog žara, našto je čovjek ustao i, umjesto odgovora, sa svojom se šalicom kave savršeno prirodno premjestio za naš stol.

– Nije bitno što kažu – promrmljao je, jednako zainteresirano upirući prstom u neku vijest iz sporta. – Bitno je da sve što kažu treba čitati drukčije…

Kad je još zatresao uzicom i kratko zviznuo, a pod noge nam se dovukao stari ofucani koker, nije bilo druge nego pomisliti da sve ide kvragu i da je krajnje vrijeme da se pokupim. Bilo je jasno da je dan izgubljen i da ga se može još samo časno privesti kraju, ali premda sam za to imao više nego dovoljno razloga, nisam mogao samo ustati i nestati bez pozdrava. Zapravo, s tom sam namjerom potražio Jurin pogled, ali Jura je gledao psa i dok sam se ja premišljao kako i kada konačno uzdahnuti, ispiti pivo i oprostiti se, muškarac do nas mahnuo je konobaru i ovaj nam je prišao.

– Ja ću pelin – rekao je ne gledajući nas. – Za Crnce i Arape. Što ćete vi, dečki?

Ako sam išta htio, bio je to brz i bezbolan poraz, a ovo je vjerojatno bio posljednji vlak za oboje.

– Veliko točeno – rekao je Jura i nasmiješio se.

– Veliko crno – rekao sam ja, a nakon nešto više od pola sata i nešto manje od tri velika, mučnina i stid koji su me gušili još od rastanka s Majom naručili su prvo žestoko, onda drugo, i pravi tulum napokon je mogao početi.

 

* * *

Muškarac s kokerom zvao se Filip Dević, a zvali su ga Deva. To „Filip Dević“ on je izgovorio samo jedanput, a ja zapamtio zbog klape, ali budući da Devu nije zanimalo klapsko pjevanje, a cijela stvar ionako nije završila kao pjesma, zaboravljam je, ostavljam po strani.

Ono čega se dobro sjećam jest da je imao novu zelenu škodu feliciju, psa koji je umirao od leukemije i da je mene i Juru te večeri proveo kroz većinu birtija u koje je s njime mogao ući ne objašnjavajući previše.

Ali to je došlo kasnije.

Dok smo još sjedili na terasi i betonirali se žesticama, saznali smo da je Deva završio pravo, da je radio u banci, imao ženu i dvoje djece, ali da je o sebi – bar nakon šest pelinkovaca – volio razmišljati isključivo kao o ljubitelju životinja.

– … Ma sve su one dobre, sve su za pet; ali ja tu imam jednu teoriju… Zbog povijesnih, ekonomskih, fizioloških, društvenih, kojih-hoćete… razloga… ljudsko biće, homo sapiens, čovjek… najviše je vezan za pse…

Iako se na njima dvojici nije moglo primijetiti, ja sam u to doba već bio pošteno pod gasom pa sam se zacerekao i lakrdijaški nazdravio Ziku, našto me je Deva pogledao, a ona slutnja o šamaru čak se i kroz alkoholne pare pokazala više nego realnom.

– Ti to ne kužiš, papak, ti ga bejbisitaš burazu…

Rekao je to načinom koji nije ostavljao sumnje da je razgovore znao završavati i manje prijateljskim uvjeravanjem, i nelagoda koja se odjednom uvukla za stol potrajala je sve dok netko nije podigao ruku, a konobar doplesao s novom rundom pića.

– Šta ti misliš, zašto uopće živimo s njima? – upitao je nešto mirnije, raspoređujući nam piće, pokazujući pse koji su ležali ispod nas.

– Da možemo pobjeć od doma? Da imamo izgovor za birtiju? – odmahnuo je glavom i otpio gutljaj. – Jesi se ikad pitao kad ti se žena obradovala iskreno kao pas? Ili djeca? Ili prijatelji? Kad ti je cucak lagao? Kad te je žicao lovu, kad te je izdao, prevario, sjebao, kužiš? … Šetaš ga, daješ mu jest, tučeš ga, maziš, jebeš mu mater… I uvijek radiš samo što hoćeš i kako hoćeš, jedino s njim i za njega, ono što si u životu s ljudskim beštijama zaboravio…

Podrignuo je, pokrio usta dlanom, a onda pomilovao kokera koji je i dalje ležao, potpuno nepomično upijajući posljednje trakice sunca.

– Držimo ih zato što znamo da je sve što živimo debela masna laž… – izustio je, nespretnim prstima na psu popravljajući kapicu – Zato što znamo da nam od svih životinja najmanje sliče, i jer nas baš zato najviše podsjećaju tko smo…

Kao da je znao na kojem se mjestu treba uključiti, koker je zaškiljio prema njemu, zijevnuo i pokazao nam jezik, valjda jedino pored pletiva na glavi što je na njemu još koliko toliko sačuvalo boju.

– Na primjer: Zoro… Naš Zoro ima leukemiju…

Ne kažem da smo reagirali brzo, ali prije nego što smo uspjeli i otvoriti usta, Deva je vrtio glavom kao da ne želi čuti ono što bismo mogli reći.

– Vodili smo ga veterinaru, i jednom i drugom i trećem, a tip je rekao da je gotovo i da ima još tri, najviše četiri… Uglavnom… Kaže da ga damo, da ga… Jasno, ja i žena… i djeca… Ne možeš… a naročito ako znaš sve to, da sve to govori o tebi, o tome što si ili što nisi…

Zastao je i na trenutak se činilo da će se pred nama slomiti i briznuti u plač, ali umjesto toga samo je iskapio zadnjih par mutnih kapi i prst podigao u zrak kao da poziva rundu:

– I postavlja se pitanje… Zašto je to tako teško, zašto ih nećemo, zašto ih… i kako… koji kurac, volimo?

Dok je izgovarao ovo posljednje, Deva je snažno zatresao glavom i dlanovima udario koljena.

– Jedino pravo pitanje, a zvuči ko jebena sapunica!

O tome pisati danas može izgledati smiješno, ali u tom sam trenu osjetio strah opipljiviji od staklene čaše koju sam držao u ruci.

Možda u pogledu, ili riječima koje je odapeo, ali negdje je nešto kvrcnulo, složilo se, i sve je najednom bilo spremno za rasplet koji je cijele večeri visio u zraku. Deva je glavu spustio na prsa, a ruke položio na stol kao da će ga istoga časa prevrnuti. Iz grla mu se počelo otimati neko potmulo režanje, boce na stolu su zacvokotale kada je pokušao ustati, a šake kojima je stezao metal od siline stiska pocrvenjele su pa pobijeljele. Kad mu se još lice iskrivilo i pretvorilo u osinjak živaca, znao sam da će se dogoditi nešto gadno, jer pijanstva koja ne završe plačem djelitelja šamara mogu završiti jedino tuđim.

A Deva se upravo uspravljao.

I nije izgledalo da će zaplakati.

Budući da smo u blizini bili samo psi, Jura i ja, čak i uz oskudno poznavanje matematike nije bilo teško zaključiti da su na sigurnom jedino psi. I to je bilo sve što sam stigao izračunati prije nego se dogodilo. Deva se zaljuljao na nogama, opsovao i dohvatio jednu od boca. Psi su se podigli na noge, preplašeni ili samo željni šetnje. Ja sam uvukao glavu u ramena, ali prije nego što se stuštilo to što se trebalo stuštiti, potpuno neočekivano progovorio je Jura.

– Jeste li znali da znak Samsonite, kada ga gledaš iz daljine, noću postaje kukasti križ?

– Jeste li znali da bi kokoši, da ih ne ubijamo, mogle doživjeti osamdeset godina?

– Jeste li znali da najskuplji kućni ljubimac košta 7 milijuna eura, da pse u šinteraju ne hrane vikendom, a da Whiskas na litavskom znači sve

Te večeri to je bilo naše čudo, i od razbijanja je spasilo najmanje jednu bocu.

Nakon trenutka šutnje, a valjda na spomen Whiskasa, jedan od pasa počeo je lajati, iz nekoga od nas provalio je smijeh, repovi su se uzmahali, ramena opustila, prsti su ostavili bocu, glave se izvukle iz ramena… i sve se u tom trenutku, na opću sreću ili nesreću, makar i privremeno, moglo vratiti na početak.

 

* * *

A kad kažem početak, ne mislim na nešto novo i svježe, već prije na prilično grubo resetiranje i nastavak u sličnom revijalnom tonu. Kada smo teturajući napustili terasu, već je pao mrak, ali to nas nije spriječilo da pronađemo još nekoliko birtija i u njima potratimo veći dio večeri. Razgovor koji se tamo vodio uglavnom se ticao pasa, žena, politike i sporta, i uglavnom nije bio vrijedan pamćenja. Između šamar-pogleda i teorija o ljudima i psima, Deva je povremeno do usta podizao mršavog kokera i nešto mu nježno šaptao na uho, ali taj dio nažalost nisam čuo pa će ostati tajna. Od nas ostalih, Jura je ponovo zapao u poznatu staru mučaljivost i od njega se više nije moglo izvući nikakvo pitanje, a kamoli odgovor, dok sam ja svoje žestice trusio osjećajući se izgubljeno ali junački, kao Nikola Šubić Zrinski pred pad Sigeta grada.

Kako je večer prolazila a mi postajali pijaniji, po glavi mi se sve više vrtjela Maja i Juru sam nekoliko puta pokušao uvući u razgovor o njoj. Želja i znatiželja, sve što sam odjednom htio znati o njima, metalnim vratima bez zvona, mršavcu iz kriminalističkih filmova, fotografijama naoružanih pisaca… sve teorije o incestu i kućnoj prostituciji u mozgu su mi se miješale teže od piva i rakije, a mučnina koju su rađale ni uza sve pokušaje nije se mogla povratiti. Ni do Jure se nije dolazilo lako. Na sve moje pokušaje i pitanja odgovarao je mutnim pogledom, neodređeno ili kratko, a ja nisam mogao pobjeći osjećaju da se u tim trenucima pretvara da je pijaniji nego što uistinu jest. Nekoliko puta od mog navaljivanja spasio ga je Deva, ali na kraju se više nije morao ni truditi, jer su nas počeli prekidati psi, nestrpljivo potežući uzice i lajući toliko da smo se iz zadnje birtije morali pokupiti prije nego smo završili rundu.

U kojem trenutku smo odlučili ostaviti pse i nastaviti tulum, teško je reći. Bezvoljni rastanak ispred katedrale nije obećavao novi sastanak i dok sam u sebe nešto kasnije na brzinu trpao debele kriške salame, pomisao da ću ponovo izaći i naći se s Jurom i Devom nije se činila vjerojatnija od one da zaspim uz neki od pornića iz Dinove kolekcije.

Pa ipak, izašao sam.

Do mjesta sastanka trebalo mi je petnaestak minuta, ali u dogovoreno vrijeme tamo nije bilo nikoga i ja sam sjedio i čekao, razmišljajući o tome kako sam jadan i umoran, pijan, tvrdoglav i glup. Baš sam se počeo zagrijavati kada se preda mnom zaustavila zelena škoda felicija, na njoj se otvorio prozor, a ja na prednjim sjedalima ugledao Juru i Devu. Gdje su se njih dvojica našli, nisam mogao zamisliti, a tada me nije ni zanimalo. Ušao sam u automobil i bez riječi potonuo u zadnje sjedalo, naslanjajući lice na staklo i buljeći u grad kojim smo prolazili. Alkohol i britka svjetla izloga tjerala su me na povraćanje, ali to je bar bilo nešto za što se moglo uhvatiti. U automobilu je vladala tišina i izgledalo je kao da smo zajedno sa psima u kućama ostavili svu svoju buku i volju za razgovorom. Nakon nekog vremena Deva je čak upalio radio, ali ni to nije popravilo dojam. Ipak, nisam se osjećao loše. Vozili smo se dugo, a kad god bismo se približili nekom mjestu na kojem se moglo zaustaviti, okrenuli bismo se i otišli.

– Idemo do jezera – rekao je Deva kad smo iste kafiće počeli obilaziti po drugi put.

I otišli smo. Na jezeru je bilo bučnije, ali jednako samotno. Grupice ljudi sjedile su uz cestu i pile, nekad napadno zureći u auto, nekad nevidljive u mraku, naslutljive samo po žeravicama čikova. Zaustavili smo se na kiosku gdje je Jura kupio pivo, pili iako više nije djelovalo. Deva je počeo voziti brzo, piće se prolijevalo po sjedalima, ali nitko se nije obazirao. Ne znam koliko je sve to trajalo. Automobil je bio udoban i povremeno bih zaspao, a budila bi me samo mučnina. Nekoliko puta stali smo da netko povrati i odmah se vraćali na cestu. Valjda zbog tih izlazaka, dobro se sjećam i noći, snažnog mirisa asfalta. Bio je to gust, gotovo ljetni miris, miris od kojega se moglo najesti. S otvorenim prozorima vozili smo iza kamiona čistača sa šmrkovima, udišući kao da u sebe primamo čistu hostiju grada. Valjda je to i bila. Već neko vrijeme nismo pili, ali i dalje smo vozili šutke, pijanstvo je bilo samo izgovor. Negdje pred zoru, između blokova nebodera, na dugoj ravnoj aveniji osvijetljenoj narančastim svjetlima uz kolnik je hodala niska djevojka. Što se tada dogodilo, ne znam. U stilu američkih filmova Deva je usporio auto, otvorio prozor i počeo nešto govoriti, nudeći joj limenku piva. U stilu američkih filmova djevojka nije odgovorila ništa i ubrzala je korak. U stilu američkih filmova auto je zaškripao, poletio naprijed i presjekao joj put, a Deva izletio i potrčao za njom. Uhvatio ju je u nekoliko koraka, pred nadstrešnicom tramvajske stanice. Prije nego je stigla zavikati, dlanom joj je zatvorio usta, podigao je od poda i ugurao na stražnje sjedalo, do mene.

– Drži je! – rekao je, a onda se uvukao nazad za volan i stisnuo gas.

I od tada više nije bilo filma. Automobil je krenuo, a ja sam prihvatio djevojku i stisnuo joj ruke. Ne znam zašto sam to napravio, ali jesam. U glavi mi nije bilo ničega, osjećao sam jedino šum u ušima, kao da ronim dublje nego što mogu podnijeti. Ne znam je li se otimala. Bila je ukočena, hladna, a jedino što je na njoj radilo bile su oči. Kolutale su i širile se, a brada s loše našminkanom usnom tresla se kao da se hoće odvojiti od lica. Otvarala je usta i govorila, ali ništa što je rekla nije dolazilo do mene. Gledao sam je, ali bilo je kao da gledam u ništa. Sjećam se samo glupih detalja: kiselog mirisa znoja, isprane traper jakne, uništene maskare, naušnice u obliku dupina. Od svega toga u jednom trenutku mi je pozlilo. Pustio sam je. Cura je tada počela petljati oko vrata, ali Deva se okrenuo i nečim joj mahnuo ispred lica. Pogledao sam i ukočio se. Bio je to pištolj. Veliki srebrni automatik naslonjen na sjedalo, uperen negdje između mene i djevojke. Cura se počela grčiti kao da će povratiti, ali ja više nisam vidio ništa osim njega. Pištolj, pun i spreman, svijetao i hladan kao nešto što će nam svima zauvijek promijeniti živote. Vrijeme se ugrizlo za rep i izgledalo je da će trajati vječno. Pogledao sam Devu, ali on je gledao u cestu. Pogledao sam u Juru, ali njegove su oči bile stisnute. Pištolj je ciljao u nas i izgledalo je da cijeli svijet čeka da se nešto napokon dogodi. Ali nije se dogodilo ništa. Auto se otkotrljao još nekoliko metara, a onda je Deva zakočio, izašao i izbacio curu van. Opsovao je i za njom izbacio pivo. Vidio sam ga kako se u retrovizoru smije zgužvanom tijelu koje se uspravlja i tetura prema pločniku, a onda stišće gas i ubrzava. Vozili smo i vozili. Kada smo se zaustavili na semaforu, šutjeli smo, a onda je progovorio Jura. – Jebote, imaš gan!

Nakon nekoliko trenutaka automobilom je eksplodirao smijeh koji je trajao sve dok se nije upalilo zeleno. Kad sam shvatio da se smijeh pretvorio u lavež, bilo je kasno. Smijali smo se sva trojica.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.