U što se zaljubljujemo | Roman Simić

U ŠTO SE ZALJUBLJUJEMO

 

Željeli smo živjeti normalno. To je bilo davno, prije braka. Prije nekoliko godina. Reći ću: bilo je davno, željeli smo živjeti normalno, to je bilo sve, ona i ja. O tome bi se dalo pričati, ali ne sad. Pričati. Recimo, kako smo se upoznali. Kako smo se upoznali u tramvaju. Ona i ja, jedno drugome okrenuti leđima. Kako je naslonila leđa na moja leđa, kako je naslonila stražnjicu na moju stražnjicu. Kako je naslonila glavu na moja pleća, kosu na moj vrat itd. Lice joj nisam vidio, a ni ona moje. Zanimalo me je. Pokušavao sam u staklu tramvaja, naginjući se. Ona se nije micala. Vidio sam samo vrh ramena. Svejedno, bila je to lijepa stražnjica, iako neodređena, skrivena, i lijepa leđa, u kaputu, bila je zima. Bilo je to zimi, davno i prije braka. Prije nego što smo željeli živjeti normalno. Prije nego smo željeli išta, zajedno. Dotakli smo se. Izašli na istoj stanici. Bez zaustavljanja prošli voćarnicu, hodali jedno iza drugoga, prešli cestu. Hodali dok svjetiljke nisu zatreperile, dok nisu izrasla stabla, dok se ispred nas nije pojavilo osvijetljeno boćalište. Sjećam se, tamo, skladni pokreti staraca, nekoliko sporih koraka, kao ples, boća koja se odvaja od ruke, pored nas je protrčao pas, a s njuške mu se otimale velike vlažne krpe od bijele pare. Bio je lijep, taj pas. Okrenula se za njim i ugledala me. Da. Kasnije smo ponekad pričali o tome. Kako je znala da je pratim, kako bi se okrenula ionako, kako me je osjetila stražnjicom, leđima, kako je znala sve, pas je bio samo izgovor. Tako to rade žene, rekla je. Žene. Znao sam, ali nije me smetalo. Znao sam i da se nasmijala, iako nisam vidio, jer se okrenula, iako je bio mrak. O tome bih mogao pričati satima. O tom nevidljivom smijehu. O starcu, psu koji nas je spojio, o tome kako sam imao ključ antikvarijata, kako sam bio vlasnikov prijatelj, kako sam imao prijateljā, pomagao im kad je trebalo, znao biti koristan, obaviti posao, otići, doći. Antikvarijat u ulici kojom više ne prolazim pa je ni ne spominjem. Antikvarijat pred zatvaranje. Prašnjavi antikvarijat u kojem je skinula kaput i prije nego sam joj stigao vidjeti lice pustila me između nogu, spretno, držeći suknju bradom, zubima. Taj antikvarijat. Antikvarijat pored kojeg više ne prolazim. Davno prije braka, davno, stenjanje, ruke u rukavicama, poderane hulahopke, guzica koju držim u rukama i koja ne nalikuje ničemu što sam ikada držao, koju milujem i udaram i stišćem i ljubim i u koju zavlačim lice jer je topla, i zaborav, i jer mi ju je donijela, nju bez lica, bez priče, bez ičega.

Kažem još: bili smo trijezni, cijelo to vrijeme, bar u početku. Bili smo čisti, ja sam bio čist, radio za prijatelje, imao novac. Bio usamljen, normalan. Pitanja: Kako se sve to dogodi? U što se zaljubljujemo? Zašto? Pitanja: Možeš li se zaljubiti tek tako, u stražnjicu, guzicu, dupe? Još pitanja: Što bi se dogodilo da je pripadala muškarcu? Muška guzica, guzica dječaka ili djevojčice? Majke s blizancima, starice, kućanice, usidjelice, radnice, pravnice, kontrolorke, studentice? Kažem, mogla je pripadati bilo kome, ali bila je njena. Tada još nisam vjerovao u slučaj – bio sam čist, trijezan, normalan. Kad sam počeo vjerovati, više nije bilo slučaja. Bili smo zajedno, vezani vezama bokova, kralježnica, mesa omotanog u debele zimske kapute. Otuda vrijedi pamtiti. Sve što se događalo slučajno. Sjećati se svega osim najjednostavnijih stvari, poput lica. Ponekad pomislim da joj nikada nisam vidio lice. Jesam. Ali ne sjećam se. Njezino je lice bilo ono što bi se moglo nazvati tvrdim. Njen nos, usne, ne pamtim. Zubi. Bila je visoka, štrkljava tijela, male dječačke guzice. Te večeri u antikvarijatu svršila je čim sam je dotakao. Stresla se, stisla me nogama, rekla nešto. Bilo je lijepo čuti to nešto. Ne znam što. Onda je ustala i pogledala uokolo, kao da se budi. Nasmijala se.

– Gomila smeća – rekla je. – Otkud ti ovo mjesto?

– Od prijatelja – rekao sam. – Čovjeka kojeg poznajem.

Ne znam zašto, ali bio sam ponosan. Neko vrijeme muvali smo se po antikvarijatu prstima skidajući prašinu sa starih ofucanih stvari. Izgledalo je kao da gazimo grobljem potrošenih predmeta, ali predmeta koji nekim čudom još nisu izgubili dušu. Ne znam zašto, ali bilo je dobro znati to. Duša. Listali smo knjige, nismo se doticali. Nismo pričali. Bili smo zadovoljni, izašli smo, popili pivo, nastavili se viđati.

Što još reći? Ona je bila krojačica. Živjela je s roditeljima u jednom podrumskom stanu. To sam saznao slučajno, poznavali smo se mjesec dana, ali o tome nismo razgovarali. Tih su dana gradom zavijale uzbune, nalazili smo se navečer, šetali ili se zavlačili u rupe u kojima se moglo ogrijati. Ključeve antikvarijata morao sam vratiti, prijatelj je bježao, nazvao me i rekao da odlazi, da se više nećemo vidjeti i da mu trebaju. Pokušao sam se izvući, ali nije išlo. Vratio sam ih. Ali antikvarijat mi je nedostajao, i njoj. Jedne večeri, kad više nismo imali kamo, kupili smo bocu vina i stiskali se po ulici. Počeo je padati snijeg, poskliznuo sam se i pao, i nju sam povukao za sobom, tras, i: snijega do nosa, u ustima, posvuda! Smijali smo se i psovali, ali boca je ostala čitava. Rekla je da živi u blizini i da možemo k njoj. Rekla je da živi sama, ali kad smo otvorili vrata, unutra je bilo dvoje pijanih staraca.

– To su mi starci – rekla je.

Nije imala potrebe objašnjavati. Izgledalo je kao da očekuje nešto, da otiđem ili je lupim. Skinula je kaput i okrenula mi leđa. Pomislio sam da bih se trebao osjećati glupo, ali nisam.

– Drago mi je – rekao sam.

Nisu ni pokušali ustati. Stara se nagnula i pružila mi ruku, a stari se samo promeškoljio na kauču. Bilo je žalosno vidjeti ih takve. Sjedili su tamo i gledali televizor, neku emisiju o pustinji i nojevima, ali jako glasno. Dao sam im vino, a spikerov glas prekrio je sve što smo jedni drugima rekli. Zbog vina, izgledali su sretniji, ili još žalosniji, ne znam. Stari je ispod kauča izvukao vadičep, a stara zakotrljala čaše. Više nas nisu pogledali. Bili su zabavljeni bocom. Zavukli smo se u sobu iza njihovih leđa i upalili radio. Šutjeli smo. Krevet je bio nakrcan šarenim dekama i starim pletenim jastucima što su vonjali na vlagu. Posteljine nije bilo, ili je bila zavučena predobro, duboko ispod svega. Nije bilo ni pidžama, ni boca, novina, ničeg. Izgledalo je kao da tu nitko nije spavao godinama, a i pod je bio prljav i isflekan, činilo se, odavno. Nisam se pretvarao da gledam u strop. Gledala me kako gledam uokolo, a onda se okrenula noćnom ormariću i iz ladice izvukla prezervativ. Skinula se, a ja sam ostao odjeven. Ustala je i stala preda me. Bio je to prvi put da joj tijelo vidim na svjetlu. Bilo je bijelo, s ponekom masnicom na bedrima i velikim mrkim trokutom ispod pupka. Usko tijelo s malim mršavim sisama. Tijelo s dugim rukama hladnih prstiju, blijedim podlakticama prošaranim modrozelenom paučinom žila. Pomislio sam da bi mogla biti lijepa, na način koji ne ostavlja sumnje o prirodi svakog tijela. Da joj za to ne nedostaje ožiljaka, ili joj nedostaje tek jedan – veliki uočljivi ožiljak koji bi zamijenio sve sitne biljege raspadanja. Pomislio sam da bi ona sama mogla biti taj ožiljak. Njezina ljepota bila je za danas, možda za jučer, i to mi se svidjelo.

Skinula mi je cipele i odložila ih ispod kreveta. Skinula mi je čarape. Na grudi je stavila moje bose tabane. Pogledao sam u strop, ali tamo je bila samo paučina i golo električno svjetlo. Neko vrijeme samo smo stajali tako. Nisam znao što, ali čekao sam da se dogodi. I dogodilo se. Počela je plakati. Nisam očekivao, ali ni to nije bio običan plač, samo puno suza koje teku niz potpuno nepomično lice. Oči su joj bile širom otvorene, crvene, i gledale su nekamo mimo mene. Ja sam gledao u nju. Spustio sam noge iz njenog naručja i sjeo. Nije me zadržavala. Pitanja. Nisam bio siguran želim li je utješiti ili se samo obući i otići. Pitanja. Nisam bio siguran jesam li u stanju učiniti išta od toga. Jesam li htio pitati: U što se zaljubljujemo? U nesreću? Svoju ili tuđu? Ne. U obećanje? Ne. Htio sam otići. Htio sam je utješiti. Na kraju sam joj pokazao trik s maramicom. Pogledala je. Trik je jednostavan, potrebna je maramica i nekoliko sati vježbanja. Kad nisam radio, vježbao sam. Bio sam prilično vješt. Maramica. Uzela ju je iz moje ruke i obrisala suze. Dugo je držala na licu. Gledao sam. Bila je to čista maramica, možda jedina potpuno čista stvar u toj sobi. Stiskala ju je i gledala me, kao da čeka, a ja sam šutio, nisam znao što reći. Više nije plakala. Rekla je. Rekla je: Samo hoću živjeti normalno. Rekla je: Samo hoću otići negdje gdje će stvari biti čiste i život napokon sličiti na nešto. Rekla je to tako da sam se i ja zapitao postoji li takvo mjesto i takav život. Rekla je da nije važno s kim, da bih to mogao biti i ja. Rekla je to onako kako govore očajnici, riječima koje sam čuo bezbroj puta i koje bez nje, gole i zalijepljene za onu maramicu, ne bi vrijedile ništa. Nisam joj morao vjerovati, bio sam čist, trijezan, normalan. Bio sam sâm, bolestan od nevjerovanja. I opet pitanja: Kako se događa? Što je potrebno da riječi počnu značiti, da im ponovo počnemo vjerovati? Stavila mi je glavu u krilo. Možda to. Na ramenu i mišici gorjela su joj dva velika ožiljka od cjepiva. I to. Iz druge sobe dopiralo je glasno gakanje nojeva. Možda. Možda to i nisu bili nojevi, možda su bile neke druge ptice. Ne znam. Odjekivalo je. Nije važno. Gakale su glasno, svijet se raspadao od njihova promuklog pjeva, svijet je postajao zvuk, plač, ptica, a ja sam počeo vjerovati.

 

* * *

Bilo je to davno, davno, prije mnogo godina. Kad sam shvatio da se događaju čuda. Kad sam je pozvao k sebi, najprije na jednu noć, a onda šutnjom zauvijek. Kažem, nije puno govorila, ali bila je sretna. Znao sam. Išla je po stanu, dodirivala stvari i izgovarala: luster, prozor, kauč, ormar, stol, stolica, wc, umivaonik. Skidala me i govorila: oči, uši, nos, usta, kosa, brada, vrat, ramena, prsa, ruke, prsti, trbuh, kurac, guzica, bedra, koljena, stopala, prsti.

– Ponovo učiš govoriti – smijao sam se.

Ona se nije smijala. Jebali smo se čitave dane, kao da nam o tome ovisi život. Život koji nije bio normalan, ali je prijao. Život u kojem se nismo tuširali, ni otvarali prozore. Život u kojem smo se njušili i proždirali. Izlazili samo po hranu, pivo, vino. Izlazili po cigarete. Isključio sam telefon da ne moram izlaziti na dogovore, zaboravio prijatelje, posao. Nisam odgovarao na kucanje. Gledao sam kroz špijunku, ali nisam otvarao. To nas je nasmijavalo, nju više nego mene.

Jednoga dana, na vrata je pokucao moj brat. Nije mi bilo pravo, ali otvorio sam. Što se tada dogodilo, ne znam. Miris stubišta, miris haustora, miris ulice, miris grada, miris uzbune, miris rata, miris ljudi, miris stabala, miris parkova, miris proljeća, miris kože, miris cigareta u kosi i odjeći tog čovjeka, koji je bio moj brat, koji je bio moj brat konobar, moj brat dostavljač, moj brat preprodavač, diler, razbijač, moj brat, sin moje majke, gotovo blizanac, mlađi ali stariji, stariji ali mlađi, moj brat koji je mogao hodati na rukama i hvatati ptice, miješati karte i izvoditi trikove puno kompliciranije od trikova s maramicom. Moj brat. Ušao je i živio s nama. Bez riječi. Nije ju gledao. Nije ju pogledao nijednom, nije joj se obratio, nije joj dao ruku, dao dodao čak ni kruh za ručkom, čašu, ništa. Vratio se iz rata. Svoju je crnu torbu stavio ispod kreveta, svoju kožnu jaknu preko stolca. U njoj je bio mali crni revolver. Rekao je da nema kamo i da se mora skloniti. Rekao je da je došao jer je znao da sam sâm.

– Moraš mi pomoći – gledao me i čekao.

Ona je rekla da, ali on je nije čuo.

– Mjesec dana, možda dva. Samo to.

Moj brat. Za njega nije postojala, a ja sam gledao kako ga gleda, kako ga prati pogledom, kako mu dodaje novine, skida cipele, pere kosu. Kad bi ugasili svjetla, znao sam da ga sluša, da vreba kako diše, pamti kad se okreće, šuška, i kada s njegova ležaja dopire suho, ravnomjerno tupkanje. Da se penje na mene da ga dostigne, diše i ječi s njime, tjera ga u mraku, pod sobom, u meni, mog brata, mene, da nas tjera jednog na drugoga, jednog u drugome, protiv obojice.

Moj brat. Zbog njegovih ramena, nogu, zbog njegova pogleda, mirisa, zbog kožne jakne, revolvera – znao sam da će je morati ugledati. Jednom. Zato sam mu rekao da ode. Njegove oči koje podsjećaju na moje. Njegove ruke koje podsjećaju na moje. Njegova leđa. Tako sam ostao bez brata. Htjela je otići za njim, ali zaključao sam vrata. Jurnula je na prozor. Zatvorio sam ga. Udarila me. Udario sam je. Otvorila je kredenc i izvadila bocu. Ja sam zakotrljao čaše. Više nismo bili čisti, trijezni, normalni.

 

* * *

Vremenom se sve zaboravi. Poruka na vratima, udarac, pogled, miris, obećanje. Stvari postaju normalne, postaje ih normalno zaboravljati. Proljeće je prolazilo. Pisao sam u veliku zelenu bilježnicu, gledao kroz prozor, a ona je radila ne znam što. I izlazili smo, odvojeno, rijetko kad zajedno.

U to sam doba volio šetati nasipom. Hodati uz rijeku sve do željezničkog mosta na čijoj je sredini, visoko iznad vode, netko napisao Hendrix. Divio sam se tom natpisu, gledao ga iz tramvaja i s drugih mostova, glumeći ribiča ili se tiskajući među kibicerima. Obična crna slova na svijetloplavoj podlozi, nikakve boje, crtarije, ničega. Puno toga mi se sviđalo oko tog grafita. Recimo, oblik. Izduljena, pravilna slova, kao prepisana iz neke školske pisanke. Recimo: pomisao da ga ni za deset ili sto godina na tom mjestu neće zamijeniti ni prepisati ništa, pomisao da čovjek koji je bio u stanju popeti se tako visoko, jednim uhom stalno osluškujući dolazak vlaka, nije napisao glupost ili nešto što bi za deset ili sto godina mogao zažaliti. Hendrix. Volio sam i druge šetnje, ali ova me činila sretnim. Toliko sretnim da sam tamo odlazio sve rjeđe, valjda zato da je ne potrošim. Nevjerojatno, ali istinito. I točno; kad već pričamo o sreći, šetnjama, ili tkoznačemu.

Druga šetnja bio je park. Park studentskog doma pored nasipa. Tamo sam sjedio i gledao, često, pogotovo u jesen ili proljeće. Pratio studentice, pratio lišće koje je mijenjalo boju, stabla koja su mijenjala lišće. Teško je reći što je u tome bilo posebno, vjerojatno ništa. Jednoga jutra stigao sam baš dok su podrezivali visoke kestenove. Grane kestenova bile su pune gnijezda vrana, a radnici na kranu obarali su ih užurbano, oblijećući oko stabala kao bučni crvenošljemi djetlići. Sjeo sam malo dalje i gledao. Park je bio prepun ptića koji nisu mogli poletjeti, ptića koji su se gegali i ulazili u paviljone, zalijetali se među svilene noge studentica i klepetali krilima dok su ih sa stabala graktanjem dozivale odrasle ptice. Taj dan, ali i sutra, i prekosutra, odlazio sam tamo i gledao ih, tih i spokojan, kao i mačke. Bio sam snimatelj, poput onih koji snimaju rat ili dokumentarce. Bio sam BBC, CNN, sve: oko, objektiv, slika, zelena bilježnica, priča – bez dodira. Taj dan, sutra, prekosutra. Sjedio sam, ponekad ustajao, odlazio do obližnjeg kioska i pio. Ne puno, ali dovoljno. Trebalo mi je izdržljivosti. Htio sam vidjeti koliko je potrebno da pored nasipa, pored studentskog doma nestane jedan park, jedna generacija ptica. Htio sam vidjeti kako žute rukavice radnika mijenjaju zvuk, krošnju, nebo, kao grabljivci kojima ništa ne može pobjeći. Htio sam vidjeti koliko je potrebno psima, mačkama, radnicima, studentima, meni. Uzimao bih sendvič ili bananu i dolazio, svaki dan, s olovkom – dovoljno rano da budem prvi, iako biti prvi ondje nije značilo ništa. Sjedao sam na klupu i brojio, iako ništa nisu značili ni broj, ni vrijeme, jer park nije bio suma ničega. Pitanje: Koliko je i čega potrebno oduzimati da park prestane biti park, hrpica hrpica itd? Ako park nije bio suma, nije se moglo uništiti ništa. Ili jest. I zato sam nastavio. Iako brojevi nisu bili točni, ni bitni. Iako se nije moglo doći dovoljno rano. Ptice su nestajale svakako. Neke pod automobilima, neke su hvatali ljudi, neke psi, neke mačke ili štakori. Neke su polijetale i to je bio razlog za slavlje, iako je takvih bilo malo. Većina se jednostavno gubila, onako kako se gube premalene ili nevažne stvari. Ja sam ih pratio. Brojio i zapisivao u zelenu bilježnicu. Pio. Jednoga dana, možda je bio četvrtak, možda sam tek došao, sjeo, pod klupu mi je dolutao ružan crn ptić. Pokušao sam ne gledati, ali nisam mogao. Krckanje šiblja po kojem je gazio, lepet krila, lagani dodir na nogavici. Pogledao sam. Obuzeo me strah. Odakle, zašto – ne znam. Neobjašnjiv strah od tog dodira, oka, sjajnog, plavičastocrnog perja. Strah od toga da me netko gleda, s prozora, iz kutka studentske sobe, netko s bilježnicom, olovkom, limenkom piva, i čeka, ne znam što, zašto i do kada. Ptica koja je hodala i glasala se umorno, kao navinuta igračka. Ptica u kojoj je bilo nešto mučno i dječje, nešto što nisam mogao podnijeti. Kako nestaju parkovi? Pogledao sam uokolo. Nije bilo nikoga. Jutro je bilo vedro, nebo bez oblačka. Pograbio sam pticu i stisnuo je pod kaput. Ne znam zašto sam to učinio, ali jesam. Više nisam bio oko, objektiv. Bio sam zvijer u dokumentarcu, bio sam kradljivac u samoposluzi, poželio sam potrčati, ali sam se zaustavio. Hodao sam do izlaza iz parka, a u glavi mi je lupalo. Pitanja. Hodao sam do nasipa, a onda potrčao, i trčao, tko zna kome i gdje. Njoj. Sjedila je u kući i šila. Zamišljao sam je kako sjedi i šije. Palila je radio i plesala. Nije. Znao sam. Trčao sam. Pod kaputom, kao srce, kao drugo srce, imao sam pticu, vranu, komadić parka za nju. Kako nestaju parkovi? Iz ljubavi. U što se zaljubljujemo? Stiskao sam je. Treptala je. Do kuće je bilo malo, jurio sam, bojao sam se da će se ugušiti, ali gledati je nisam mogao, ni stati. Ptica koja živi, ptica koja diše. Osjećao sam kako se koprca, kako trga i kljuje pod tkaninom, na potiljku sam zamišljao poglede vrana, oči koje me prate, kao u filmu, nadlijećući, sve do haustora. Tamo sam stao. Stajao sam i disao. Zamišljao sam je kako sjedi i šije. Kako gleda televiziju i čita novine. Kako pali radio, pleše i smije se – stvari koje nije radila nikada, barem ne preda mnom. Htio sam joj reći, pitati je. Tisuću stvari. Na primjer, o životu. O našem životu, o normalnom životu koji smo zaboravili. Htio sam. Popeo sam se uz stepenice i otključao vrata. Ušao u kuhinju, u spavaću sobu. Stan je bio prazan. Pogledao sam oko sebe, ali nije bilo ničega. Prvi put sam vidio, sve to. Samoću. Podsjetila me na nešto, nešto čemu se nisam želio sjetiti imena. Sjeo sam. Sjedio sam i nisam radio ništa, možda samo čekao. Pomislio sam da ljudi umiru tako, čekajući. Bilo je tužno misliti na takvo što. Zato sam prestao. Bilo je to davno, davno prije braka. Kad sam je čekao u stanu, kad sam iz prsa izvadio vranu, kad sam je prinio ustima, mirisao. Nije se micala, ali bila je topla. Mirisala je na tišinu i prašinu. Mirisala je na antikvarijat i park. Gurnuo sam nos u to perje, u tu smrt i udisao. Brojao. Za nekoliko minuta iz ptice je iscurila toplina, kao iz peciva ili zaboravljene rukavice. Ne znam zašto, ali pitanja. Koliko je i čega potrebno nestati da ptica prestane biti ptica, čovjek čovjek itd? Pitanja: Kako tako malo života ikada može poletjeti? Pomislio sam da je to zbog kostiju, ili duše. Zamotao sam je u novine, stavio u najlonsku vrećicu i protresao. Nije se čulo ništa. Pomislio sam kako bi bilo dobro učiniti nešto, bilo što, bilo što osim čekanja. Disao sam. Čekao sam. Pomislio da bih napokon trebao učiniti nešto s tom tišinom, tom samoćom, životom. Ustao sam, otišao u dućan i kupio televizor.

 

* * *

Život je čudan. Kada je negdje pred jutro ušla, izula je cipele, doteturala do kauča i poljubila me u čelo.

– Hej – prošaptala je. – Spavaš.

Mirisala je na alkohol i cigarete. Na licu joj je treperilo plavkasto svjetlo televizora, ali prvi put nakon dugo vremena izgledala je sretno. Ugasio sam televizor i zatvorio oči. Više od svega želio sam zaboraviti tu sreću na njezinu licu, ali nisam mogao. Želio sam je zaboraviti godinama, ali te večeri nije se dalo učiniti ništa.

– Danas sam upoznala nekoga – rekla je. – Liječnika. Pričali smo, odveo me k sebi, vodili smo ljubav.

Ne znam što sam pomislio tada. Pomislio sam da se događa. Pomislio sam da najjednostavnije riječi najviše bole. Najjednostavniji pogledi, jednostavna sreća na licu osobe koju voliš, čak i na licima neznanaca. Ona nije bila neznanac. Bilo je to davno, prije braka, ali činilo mi se da je poznajem. Sreću nisam poznavao, ali sam je znao prepoznati i to je bio problem.

– Shvatila sam da te volim – rekla je.

Sjela je na kauč, dotakla me. Nisam se pomakao ni progovorio. Možda sam plakao, ne znam, bio je mrak.

– Volim te.

Sjela je pokraj mene i prstima mi prošla kroz kosu, kao djetetu. Bili smo tamo, na kauču, zajedno, moje ruke oko njezina pasa, moja glava u njenom naručju. Prošlo je nekoliko sati, nekoliko minuta, možda čitav život. Život u kojem smo zaboravili da išta može biti tako toplo kao nečije krilo. Život u kojem je sreća na tuđem licu boljela. Život iz kojeg se trebalo probuditi makar i tako da zaspeš, uspavan udisajima, umiren otkucajima tuđeg srca.

Spavao sam malo. Kad sam se probudio, stajala je kraj otvorenog prozora i gledala ulicu. Prišao sam i zagrlio je, miran, iz nekog razloga spokojan, kao da ćemo umrijeti zajedno.

– Sad će – rekla je.

Danilo se. Rumen gradske rasvjete rasipala se svijetom, ali stvari su još imale duboke i čvrste sjene. Čuo se zvižduk kosova i štropot vrabaca u strehama. Čula se škripa tramvaja, negdje u daljini. Iako je ispod nas bilo samo parkiralište i par mršavih kvartovskih krošnji, sjećam se da sam pomislio na more. Pomislio sam i na to da i grad bez ljudi može biti svet, i nov, kao čudo svitanja ili čudo gledanja i govora.

– Sad će.

U jednom trenutku sve je utihnulo. Stisla mi je ruku i privila se uz mene. Osjećao sam njezinu toplinu, hladnoću njezinih prstiju, led njezinih golih stopala. Čekali smo nešto, a ja nisam znao što. Osluškivali smo. Odjednom, kao da je netko ispod nas počeo izvlačiti nevidljivi tepih, pod nama se zaljuljao pod, čitava zgrada se stresla a svijet iskliznuo iz ležišta, hvatajući ravnotežu u svakom našem udahu.

– To… to je život – prošaptala je i s lica sklonila kosu. – To čekanje, taj trenutak…

Nisam joj vidio oči, ali mogao sam osjetiti kako joj tijelo drhti, kako se koči i izvija od mučnine ili užitka. Punim plućima udahnuo sam taj zrak, tu struju, tu nervozu oko sebe. Stiskala mi je ruku, ali više me nije vidjela.

– Postoji u svakom danu… ali najčešće ovako, noću… kao grčevi… i taj strah… je istina. Treba biti budan…

Bili smo budni. Podigla je majicu i ponudila mi grudi. Lice sam stavio između njih, čelom joj gladio kožu, osluškivao. Sve ispod nas je drhtalo, a ja sam poželio nestati, u tom mirisu kože, u tom mirisu tijela, u mirisu pupkovine i sreće koja je protresala utrobu zemlje. Prvi put, ljubio sam je bez želje da išta nadoknadim, tu, usred sada, usred ljuljanja i života. Prvi put, htio sam da traje vječno, ali nije. U jednom trenu spustila je majicu i otišla u kuhinju. Kad se vratila, na tanjuriću nam je nosila čašu vode i četiri ružičaste tablete. Voda u čaši je mirovala, kao i njezina ruka. Ne znam što sam pomislio. Možda da je gotovo. Možda da je nešto između nas nepovratno prošlo, a da ja ne znam ni kako ni gdje.

– Popij – rekla je.

Na zgradama oko nas počela su se paliti svjetla. Ljudi su izlazili na prozore i komešali se, a do nas su dopirali samo isprekidani djelići razgovora. Negdje ispod, netko je upalio radio. Svitalo je.

– Najljepše od svega je što se sutra nećemo sjećati ničega – rekla je. – Svijet je mjesto na kojem ne možeš ostati budan.

Nasmijala se. Popila je svoje tablete i oteturala u krevet. Ja sam neko vrijeme stajao tamo, a onda popio svoje i pridružio joj se.

 

* * *

Nisam ja nikakav doktor, ali znam kad treba stati. Ona je bila gotova. Nekad se nije micala, nije se micala satima, mislio sam da je mrtva i plakao pokraj njezina tijela. Zaspala bi pored televizora i prestala disati. Oko nje tisuću šarenih tableta. Jednom sam zapalio svijeću, dotaknuo joj lice, probudila se.

– Mrtva sam – rekla je.

I bila je mrtva. Uskrsnula bi svaka dva sata da popije vode i opet odlazila.

– Ne mogu se ostaviti toga – rekla je sljedeći put. – To je problem.

– Problem – rekao sam. – Učinit ćemo nešto. Otići negdje. Putovati.

Nasmijala se.

– Putovati. Kao na medeni mjesec?

– Da.

– Da kao da? Da kao jaaaako daleko? – zijevnula je, a ja sam kimnuo.

A onda smo otputovali. Sutra, prekosutra, najviše za tjedan dana. Pronašao sam auto, hranu i vreće za spavanje. Pronašao sam novac, piće i nekoliko starih autokarti. Najprije smo samo vozili oko grada, a onda stali na nekoj benzinskoj pumpi, pojeli nešto i ljubili se. Bila je noć, sjedili smo u autu i ljubili se dugo. Na benzinskoj je bila samoposluga, nekoliko mutnih tipova, nekoliko prodavača i hrpa sjajnih sitnica s upisanim kodovima. Izašli smo iz auta i ušli tamo. Bilo je toliko svjetla da su boljele oči. Kupili smo čokoladu i gledali se u izlozima. Muvali se i smijali pred kamerama. Bilo je to davno, davno.

Davno prije braka. Prije nekoliko godina. Kad su takve stvari bile normalne, kad smo u tome bili zajedno. I danas ponekad pomislim da ti plavičasti osmijesi, te grimase ostavljene pred kamerama još uvijek postoje negdje, u nekoj plastičnoj kutiji, u nekom skladištu jednominutnih prolazaka, nepregledani, zaboravljeni, odbačeni kao okrajci nečijeg nevažnog života. Ponekad pomislim da bi se baš od njih, slika uhvaćenih okom kamere u nekom prigradskom samoposluživanju, dao napraviti film o životu kakav jest, kakav se uistinu događa, da bi ga onda trebalo prikazivati u školama i na kraju poslati u svemir u kapsuli, zajedno s američkom zastavom, sažetkom ljudske povijesti i podacima o vrsti kojoj pripadamo.

Ha ha.

Fine Koniec The End.

Davno, davno, davno. Na toj stanici bili smo sretni, a nije nas vidio nitko. Bilo je dovoljno ništa ne ukrasti. Bilo je dovoljno kupiti čokoladu i natočiti benzin. Bio je dovoljan isprani pogled kasirke i ravnodušna muzika keš-mašine. Da shvatimo da smo još uvijek blizu i da treba putovati. Putovati na medeni mjesec. Na bilo kakav mjesec. Daleko.

Prije polaska, u wc-u, na zidu iznad muškog pisoara pročitao sam tužan natpis: Ovo je Europa! Oprao sam ruke, izašao na vrata i ugledao je. Sjedila je u autu i pila iz plastične boce. Otišao sam tamo i kucnuo na staklo.

– Hej.

Otvorila je prozor i nasmiješila se.

– Ljubavi.

U ruci joj je bila bočica s tabletama. Lice je prislonila na staklo i pogledala me tužno, kao prastari jazavčar.

– Samo za put.

Da kao da. Da kao daleko. Trebalo je putovati. Putovali smo.

 

* * *

Bajka ide ovako: željela je ići u Mađarsku. U Mađarsku? U Mađarsku. Sjeli smo u auto i krenuli. Putovali smo danima. Stigli smo do jednog sela. Stigli smo do jedne krčme. Sjeli smo. Tu je bilo pet muškaraca i gazda. Stajali su do šanka i pili, tko zna koliko. Pozdravili su nas. Muškarci su bili crni, imali su brkove, crne, svi osim jednog. Gazda je bio nizak, snažan. U ruci je držao zeca. Nisam siguran kako, što sam im rekao, ali smijali su se. Bili su dobre volje. Dovoljno dobre za razgovor. Rekli su mi: gazda je bio boksač, prvak Mađarske, ili Europe, rekli su mi – kako sam razumio, ne znam. Na zidu su visjele medalje. Sada je bio načet, bačvast, spužvasta crvena nosa. Ali ruke je imao goleme, teške i crvene od udaraca. Iznad šanka je visjela njegova slika s nekim proćelavim čovjekom bez brkova. Obojica u odijelima, a čovjek obgrlio gazdu oko ramena, smiju se u aparat kao da viču: Živio! Rekli su: To je bio predsjednik. Čega, ponovo ne znam. Bilo je to onda, u Mađarskoj, ljeti. Gazda i čovjek u odijelima, brkati muškarci, drhtava zečja njuška. Ne znam koliko smo bili tamo. Dan, dva ili deset. U Mađarskoj ne postoji vrijeme. Postoji selo, cesta, i krčma pored nje. Mađarska. Bilo je vruće i tužno, ali nismo se obazirali. Možda ipak, ili ne. Ona je bila kraj mene. Kako sam se osjećao, što ja znam. Ispod stola, dotakla me je nogom, palcem, stopalom. Htjela me utješiti. Povukla me je za ruku, iz torbice izvadila foliju, iz nje dva četvrtasta papirića. Stavili smo ih na jezik i poljubili se. Čekali. Teški okus jezika, sline. Suha usta. Plastični stolovi. Glazba iz auta parkiranog negdje vani. Muškarci su nas gledali, a zec frknuo, podrignuo, teško je reći što. Zec, taj zec.

– Par-don – rekao je. – Od rakije i teške hrane.

U bajci, na cesti, u krčmi pored puta. Ona se nasmijala glasno, a gazda zalajao i svima natočio do vrha. Ona je prekrižila noge, bljesnula bedrima, a muškarci pokazali žute vučje zube. Gledali su je i oblizivali se. Jedan je pokazao na cigarete ispred nas. Molim? Molim. Dao sam. Svidio sam im se. Htjeli su da pijemo. Ona im se svidjela. Nisam bio siguran. Pili smo. Smijala se. Dali su joj da pomiluje zeca.

– Samo iz moje ruke – rekao je gazda.

– Između ušiju! – savjetovali su muškarci.

Veselje, uglavnom – kako sam razumio, ne znam. U svakom slučaju, tamo, u Mađarskoj, zec se skutrio u gazdinu naručju, crvenu njušku zavukao u košulju, između dva koštana dugmeta. Ona ga je pomilovala, prstom mu prešla preko ušiju, zaplakala. Do nelagode. Htjela ga je sa sobom. Rekla je: dat će sve. Rekla je: ništa joj više ne treba, ni ja, ni život, ništa. Šutio sam, a zec se smijao. Imao je velike crvene oči, ružičast nos, uske zube, žute i izjedene od duhana. Nasmijao se i Gazda, stao između nas, zagrlio je, mene potapšao po ramenu.

– Ne zec! Ti si žena. Trebaš dijete!

je moje dijete – rekla je. – Moje zlato. Dat ću sve što treba.

– Ne! Ovo je paprikaš – reče gazda. – Dođi.

Uzeo ju je za ruku i odveo. Htio sam za njima, ali put su mi zapriječili brkati muškarci. Jedan je bio obrijan. Rekao je: pij! Pružio je čašu i pili smo. Pij! – rekao je. Znojni dlanovi muškaraca, tijela, brkovi koji vonjaju na paljevinu. Milovali su me po glavi, okretali, smijali se. I ja sam se smijao, nisam mogao ništa. Kad se vratila, zec joj je bio u rukama, i osmijeh, preko lica pa u šumu, pravi otrov, hej! Bilo je to u Mađarskoj, davno, tamo smo dobili zeca, bijelu krznenu loptu, meko dlakavo klupko, dijete. Toga se ne volim sjećati. Gazda se cerio, zavrtao rukave, pokazivao mišice, i ranu, od ugriza. Zec, rekao je, taj voli ugristi. Zec, zapjevali su i uhvatili nas u kolo. Ruke, usta, maljave noge, snažni listovi, hop-sa-haj! Plesao sam, a ona se njihala, držala zeca na prsima, pjevala mu. Tjerali su nas brže i brže, u glavi mi se zavrtjelo, mislio sam, poletjet ću. Netko je viknuo: čardaš! i čašu zavitlao u zid. I ja sam zavitlao svoju. I drugu, i treću! Svuda je frcalo staklo, i krvi malo, tri kapi možda, ili više. Mađarska ili Grčka, cesta, krčma pored puta. Možda se dogodilo baš tako. Ona i ja, teško je reći, sjetiti se. Netko je upalio televizor a tamo je bila utakmica. Gazda je pojačao ton, a svi muškarci posjedali i zabuljili se u ekran. Tamo su bili ti drugi ljudi, i lopta, i gomila, zelena livada, crno-bijela bubamara, piknik. To je bilo dovoljno. Nitko nas nije pogledao, nije se okrenuo kad smo ustali i iskrali se, preko dvorišta, na parkiralište. Trčali smo. Pred autom je spavao pjegavi lovački pas. Iz usta mu je, poput komada razderane vjenčanice, virilo ptičje krilo. Ušli smo u auto i šutjeli. Nismo se gledali, bojali smo se riječi.

– Ne smiješ probuditi tog psa – prošaptala je napokon, dok joj se slina cijedila licem. – Zbog zeca. A zeca zbog mene, a mene zbog nas.

– Zbog nas. Zašto? – prošaptao sam, ali nisam upalio motor. Šutjeli smo. Nismo disali. Gledali smo se. Bili smo mrtvi. Sigurno. Pitanja. Pitanja. Kako natjerati lovačkog psa da spava zauvijek?

 

* * *

Jednom se ipak moralo krenuti. O tome neću govoriti puno. Zahladilo je, a uz cestu nije bilo ničega osim musavih Cigančica i dlakavih guzica vozača što su se nad njima pomicale pribijajući ih na karoserije, kao da u njihova kržljava tijela udaraju bijes kilometara. Vozio sam ne stajući, sve do granice. Bila je noć kad smo se zaustavili na onoj istoj benzinskoj stanici na rubu grada. Otišao sam na wc, a ona je ušla u samoposlugu. Pišao sam u pisoar, a onda po grafitu, po tom nečemu što je bilo ovo, što je bilo Europa. Kad sam izašao, čekala me na vratima, smiješeći se, u ruci držeći dva plastična dječja prstena.

– Znam što – rekla je. – Oženi me.

Bio sam umoran od iznenađenja, ali ovo me probudilo.

– Zašto? – upitao sam, iako sam htio pitati nešto sasvim drugo.

– Da se smirimo. Da sve postane normalno.

Sad zvuči smiješno, ali onda je imalo smisla. Brak je bio jedina stvar koju još nismo pokušali. Slegnuo sam ramenima, pružio ruku. Na prst mi je natakla prsten, a drugi je stavila sebi. Teško je bilo ne primijetiti razliku. Zelena plastika, žuta plastika. Na našim rukama izgledali su lijepo, možda čak i normalno. Bio je to dobar znak.

– Tako. Sad smo muž i žena.

– Tako – pomislio sam, ali nisam rekao ništa.

Onda je napravila jedan nespretan korak, zagrebala mi po vratu, zagrlila me.

– Oprosti – promucala mi je u prsa, a ja sam osjetio da joj je lice mokro. – Oprosti.

– Oprosti – rekao sam i ja, a onda smo šutjeli i grlili se bez riječi, kao što se na vratima nekog oporavilišta, na rastanku grle ljudi čudom spašeni iz vode ili požara.

Možda otada, ili oduvijek, ali znala me progoniti pomisao da lica preživjelih ne uspijevaju sakriti nekakav trzaj, lom koji se zavlači u oči, u čelo, i da je ta tjeskoba obraza krivica sama – kao da ljudsko lice ne može otrpjeti samoću koju donosi blizina smrti, ili povratak u život, pa ostaje odsječeno i golo u svijetu koji ga prozire, a nešto se u njemu lomi i mrsi zauvijek. Nešto zbog čega nekome drugome, sa ili bez razloga, želimo reći oprosti ili žao mi je.

Takav je bio taj zagrljaj. I pred tim wc-om, lica i dodiri, odjeća i koža na nama bili su prljavi i spaljeni, premoreni od nekog plamena koji se ne vidi, ali koji tišti i tištit će, zauvijek, ili bar dok god bude nekog da ga se sjeća. Zauvijek. Sjećam se tog zagrljaja. Danas, sad. Stajali smo tamo šuteći, ne mičući se, ne znam koliko. Držali smo se i upijali miris naše potrošene kože, naših potrošenih života. Željeli živjeti normalno, željeli otići na mjesto gdje će stvari biti normalne a život napokon sličiti na nešto. Nekoliko trenutaka. A onda smo ušli u auto i odvezli se kući. Oprali ruke i lica. Bacili se na krevet i spavali. Kad sam se probudio, ne znam kako, ali znao sam da je sve drugačije. Teško je to opisati. Pod krevetom sam našao njezine papuče. Na stolu sam našao jedan plastični prsten. To je bilo sve. Do njega sam ostavio svoj. To je bio brak. Naš brak. Neko sam vrijeme sjedio i razmišljao o nama. Iako su na policama još bile njezine stvari, četkica i kozmetika u kupaonici, znao sam da je otišla. Nisam je pokušao nazvati, pronaći ili joj ostaviti poruku. Znao sam da je otišla zato što nije mogla ostati, a o tome se ionako ne može reći ili napisati ništa. A možda sam taj koji je otišao bio ja, možda je prsten na stolu bio moj, možda sam njezin pronašao tek kasnije, nakon nekoliko dana, kad sam se vratio u stan. Ne vjerujem da je važno. Kad sam se vratio, više je nije bilo. Na tom mjestu više nisam mogao živjeti. Spakirao sam stvari i javio gazdi da odlazim, iako nisam imao ni znao kamo. Njene sam stvari ostavio kako su i stajale: nekoliko haljina, hlača, dvije traper jakne, zimski kaput, cipele, šivaći pribor, malo rublja i kozmetike. Mojih je bilo nešto više, ali i njima se jedva moglo napuniti tri velike kartonske kutije. Imao sam trideset i pet godina. Ona je imala trideset. Gazda je imao dvadeset i pet, rekao je da će pričekati do kraja mjeseca, a onda baciti stvari. Rekao sam mu da ih može baciti odmah. Rekao je da mu je svejedno, ali da će pričekati, jer smo platili do kraja mjeseca. I meni je bilo svejedno. Stisnuo sam mu ruku. Stan je izgledao kao da je u njemu živjelo ili kao da se iz njega iselilo samo pola čovjeka. Jedna polovica koja ostaje, jedna koja odlazi: zauvijek izgubljena cjelina – ne vjerujem u takve stvari, ali izgledalo je baš tako. Onda sam pokupio svoje kutije i otišao.

 

* * *

Čovjek sa životom u tri kartonske kutije može otići svakamo i to je dobro. Prošlo je nekoliko dana prije nego sam pronašao kuću na brdu iznad grada. Vjerojatno je bilo i zgodnijih ponuda, ali nijedna nije bila tako jeftina i tako daleko. Putovanje do zadnje tramvajske stanice, autobus i još desetak minuta uspinjanja. Vlasnici, stariji bračni par, selili su djeci u grad, ali činilo se da kuću napuštaju preko volje i da bi cijelu stvar oko iznajmljivanja najradije zaboravili. Nakon nekoliko minuta nervoznog razgovora što smo ga prostajali pred vratima, ipak su me pustili u kuću i ponudili kavom. Kao i preko telefona, razgovor sam vodio sa suhim mrzovoljnim starcem, dok je starica svako malo ustajala i sa štednjaka brisala nevidljivu prljavštinu. Najmanje smo pričali o visini najamnine. Osim ne pretjerano visoke svote, jedino što je starac tražio bilo je da za vrijeme mog boravka u kući sve ostane onako kako je bilo: lusteri, namještaj, slike, ukratko – sve. Pogled na gomilu starudije kojom je bila zatrpana kuhinja možda bi prepao nekog drugog, ali meni je bilo svejedno. Pristao sam. Kad smo se dogovorili, starac mi je stisnuo ruku, ali nije izgledalo da mu je laknulo. Neko smo vrijeme sjedili u tišini, srkali preslatku kavu i gledali pred sebe, a onda, kad mi je bilo dosta, ustao sam i pričekao ga na kuhinjskim vratima.

– Oprostite – i on se izvukao od stola. – Vama se žuri…

Razgledanje kuće završili smo brže nego što sam očekivao, u mračnom predsoblju, pred vitrinom iz koje je stari izvadio bocu rakije i dvije čašice od svijetlozelena stakla. Prvu smo popili šutke i s nekom nelagodom, ne pogledavši se u oči.

– Ona umire – progovorio je nakon što smo suknuli drugu. – Našli su joj nekaj na plućima i sad to treba vadit van.

Nešto se u njemu zateglo, zaškripalo kao komad isluženoga konopa. Ne čekajući da mu odgovorim, dlanom je obrisao usta i iz ruke mi gotovo istrgnuo čašu. Među prstima je sada stiskao obje i u njih lijevao rakiju. Šake su mu bile tamne, prošarane pjegama i drhtale su. Gledao sam ih i šutio. Činilo mi se da je taj drhtaj sitna životinja koja se iz njih penje u laktove, puže nadlakticama, a onda grabi čitavim tijelom, sve do stračeve brade i koljena. Gledao sam kako se rakija prelijeva preko rubova i kaplje po njegovim cipelama, po podu, kao da se nikada neće zaustaviti.

– Deca kažu da ne prodamo kuću, da bu za par let vredela više. Ona kaže dobro. Tim Vašim bi htela bolnicu platit. I kaj… – pogurio se, a ruku s čašama podigao očima, zaklanjajući ih, kao od jakog sunca. – Par let.

Sad, dok ovo pričam, možda i zauvijek, taj je pokret kosca, pokret sijača, mrtav – dio je nekog drugog, gotovo bezopasnog sjećanja. Tada, osjećao sam da bih zbog njega mogao umrijeti.

Gledao sam ga jer nisam mogao prestati. Uhvaćena u zelenom staklu, ona je životinja projurila starčevim kapcima, čelom, a onda ponovo zadrhtala u rukama, zalijevajući mu lice rakijom.

– Nemre… – pokušao se zaustaviti, ali ramena su ubrzavala, kao da će se svakog trenutka odvojiti od njega. – Ne.

Nisam znao što napraviti. Poželio sam otići, poželio sam ga utješiti. Na kraju sam prišao i dotaknuo ga. Samo to. Stavio mu ruku na rame. Nije rekao ništa. Nije me pogledao niti se odmakao. Disao je šumno, a ramena su mu se i dalje trzala kao da ga netko nevidljivim koncima podiže gore-dolje. Potrajalo je sekundu, dvije, ne znam koliko. Dok sam gledao svoju ruku na njegovom ramenu kao da je vidim prvi put. Dok sam osjećao kako gubi težinu i grči se, kao da više ne pripada mom, već tom drugom, licu s kojeg hlapi rakija, uzdrhtalom tijelu koje nestaje. Gledao sam je sve dok preko te ničije ruke životinja drhtanja nije počela ulaziti u mene, mene sigurnog, mene kojeg sam osjećao, ili ga nisam osjetio do tada.

Onda sam povukao ruku i spremio je u džep. Onda, starac se trznuo, ustuknuo, obrisao lice i pogledao me kao da me vidi prvi put. U tom smo predsoblju stajali i gledali se prestrašeni, promijenjeni, nijemi. Tamo sam se nakašljao, a starac ponovo zaškripao, spremajući čašice u ormar, pokazujući mi mjesto na koje je odložio bocu.

– Tu je možete naći – promumljao je dok je nestajao prema kuhinji. – I ništa nemojte micati.

Kad smo se vratili, starica je sjedila uz nekoliko plastičnih cekera i gledala pred sebe. Nije se činilo da nas primjećuje. Nekoliko trenutaka stajali smo pred njom, a onda joj je starac prišao i zagrlio je. I ona je zagrlila njega. Nisu me gledali, ali ja sam gledao njih. Možda mi je trebalo biti nelagodno, ali nije. Onda je starica ustala i prazne šalice odnijela do sudopera. Pustila je vodu i počela ih prati, a zatim brisati i slagati na hrpicu. Uskoro, tri su nas posudice iz njenih ruku gledale uglačane i hladne kao istina.

– Tu vam je sve – progovorila je kao da se ispričava. – Tu.

Nije ih mogla ispustiti iz ruke. Izgledalo je da je taj odlazak ubija.

 

* * *

Ne znam koliko je prošlo prije nego što sam u potpunosti obišao kuću. Bila je to prostrana, ali pomalo oronula jednokatnica koja je mirisala na selo i dim, na kožu i živote svojih vlasnika. Nakon nekoliko dana potucanja i njuškanja, odlučio sam koristiti samo tri prostorije: kuhinju, kupaonicu i sobicu koja je gledala na potok. U ostale skoro da nisam ni ulazio. Kao i ostatak kuće, bile su zapuštene i hladne, pune zaključanih ormara i starog namještaja, raspela i slika naivaca na zidovima. Unatoč obećanju koje sam dao starcu, u prvih nekoliko dana očajnički sam ih se želio riješiti, ali tjedni su prolazili, a nije se dogodilo ništa. Kuća je bila ravnodušna, a i meni je godilo osjećati se nametnikom, slabašnim uljezom u njenu nepokretnost i mir. Za neko vrijeme, u kući sam se počeo osjećati poput bilo koje stvari. Utihnuo sam i počeo slušati: najprije rijetke automobile, korake pod prozorom, zvukove s ulice, zatim ptice, crve u namještaju, svoje disanje, tišinu. Spavao sam ili gledao pred sebe, kroz prozor, prema stablima jabuka i modrom šiljku zvonika obližnje crkve. Tamo je bilo groblje, i trafostanica – zajedno: kao da se neugasla volja mrtvaca upreže i nad kućama bdije u gradskoj rasvjeti. Poželio sam otići tamo, ali nisam. Sjedio sam i gledao. Gledao kako se ni iz čega ljušti prašina, kako predmeti dobivaju sjene, kako pauci razapinju mreže među stvarima. Jedan mi se popeo na rame i zakačio me za prozorsko okno. Bio sam umrežen sa svijetom – pomislio sam i nasmijao se, a onda spojio nit s televizorom i ustao. Na tim novim nogama bilo je isto, ali drugačije. Otišao sam do kupaonice i s lica sastrugao prljavštinu i bradu. Lice u ogledalu bilo je golo. Odmakao sam se i pogledao ponovo. Nije se imalo što vidjeti. Pomirisao sam se i shvatio da napokon mirišem na kuću, da sam postao domaćin.

 

* * *

U toj je koži trebalo naučiti živjeti iznova. Ponekad, naročito izjutra, osjećao bih se poput kukca ili tek ispiljene leptirice, ali ta mi je nezaštićenost godila. Godilo mi je i živjeti na brdu. Prva stvar koju sam zavolio bila je tišina. Navečer se nije moglo čuti ništa osim škripe oluka i zavijanja pasa. Trebalo je vremena da se priviknem na te zvukove, ali onda je bilo lako. Tišinu sam naučio i proizvoditi, onako kako drugi proizvode ugljični dioksid ili nesreću. Ponekad bih zamišljao riječi, vrtio ih ispod zatvorenih kapaka, u ustima okretao njihova neizgovorena tijela. Kad bi mi ponestalo novca, spuštao sam se do grada i obavljao stvari koje se moglo obaviti bez suvišnog razgovora. Jednom sam otišao i do nasipa, do željezničkog mosta. Na njemu je neravnim crvenim slovima bilo ispisano Hendrix. Neko sam vrijeme stajao tamo i gledao grafit, nesiguran da mi se ikada išta dogodilo. Otišao sam i više se nisam vratio. I u grad sam odlazio sve rjeđe – činilo mi se gubitkom vremena. Vrijeme je prolazilo, ali ni u to nisam mogao biti siguran. Bila je zima i bavio sam se sastavljanjem igračaka. Bio je to posao koji sam našao preko oglasa; nisam morao izlaziti, a novce mi je donosio mladić na motociklu. Isti mladić za nekoliko je novčanica u desetokatnicu u nekom betonskom bloku svakoga mjeseca odnosio kuvertu sa stanarinom. Ili nije; nisam mogao znati. U svakom slučaju, nije mi se javljao nitko. Ponekad sam znao pomisliti da mladić svakog mjeseca dolazi po ratu za stan ili novi motor, i od toga bi me obuzimali valovi nečujnog smijeha. Ta mi se misao sviđala, toliko da sam mu je poželio došapnuti. Ali nisam; nisam imao zašto.

Posljednja stvar koju bih volio reći o tom razdoblju jest da sam puno hodao, osobito po snijegu. Hodao sam satima i to me činilo zadovoljnim. U rano jutro, kada je snijeg bio neugažen i plavičast, činilo mi se da gazim po duši nečega vrlo nalik toj tišini u kojoj sam živio, prije nego što bi je cestom raznijeli automobili i blatnjave čizme seljaka. Tamo i tada, stvari su postajale važne, snijeg im je davao težinu. U njemu, jednom sam vidio lisicu, jednom zgaženu divlju mačku. Jednom me nazvala, pričali smo o glupostima, sjećali se.

– Volim te – rekla je na kraju.

Buljio sam u telefon i nisam znao što reći. Činilo mi se da je netko u svijet ponovo uveo vrijeme, i bol, i daljinu.

– U što se zaljubljujemo? – pitao sam.

– U što se pretvaramo? – pitala je.

– Ne znam – htio sam reći, ali nisam rekao ništa. Šutnja je zjapila u slušalici, i samoća, i užas. Onda sam udahnuo nešto od svega toga i rekao volim te.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.