U što se zaljubljujemo | Roman Simić

USPON

 

Lift nije radio i on pomisli kako bi najbolje bilo ostati tu gdje jest, ili otići na piće, u svakom slučaju ne penjati se, sve zaboraviti ili ostaviti za drugi put, za sutra.

Već deset minuta paket ga je čekao tamo gdje ga je i ostavio, na podu, prislonjen na iskrzani čelik dizala. Iznad njega, u visini očiju, na papiru boje plastičnog talijanskog limuna pisalo je: U kvaru zbog dugova, s potpisom Stambeni servis; i Jebaću ti mater Dobriću ako ne platiš taj lift, s potpisom Janjanin.

Iako je bilo prohladno jutro, rukavom je obrisao znoj što mu je probijao s čela. Neodlučno se prignuo. Podigao paket i spustio ga. Uzdahnuo. Paket nije bio lagan, ali ni težak, unutra je nešto šuškalo, a on pomisli da bi ga morao nositi pažljivije, oprezno, sjeti se prošle noći i protrne. Trebalo mu je hrabrosti.

– Hrabrosti, molim…

Nekoliko časaka buljio je u umrljani svijetlozeleni pakpapir i labavu crvenu mašnu, nakrivljenu tako da je gotovo završila na jednom od rubova, ali nije se dogodilo ništa: veža je i dalje bila zagušljiva i mračna, a jutarnje svjetlo u nju se probijalo samo kroz mutne prozore od armiranog stakla. Udahne i potroši sav zrak. Noge mu se usplesaše. Pomisao na povratak, na ulicu, u park, bilogdje, ispuni ga čežnjom i gađenjem, i on je strese s nogu, kao dosadni pseći drek.

– Gore! Trebalo bi… – zatetura, ali baš kad se spremao podići paket, pored njega, okrznuvši mu nogavice, projuri nakostriješena crna mačka.

– Vrag te… – sunu prema dolje, ali dok je, preskačući po tri stepenice, jurio prema izlazu ostavljajući paket na milost stanarima ranoraniocima, negdje se, ispod njega, ulazna vrata otvore i netko mu se poče uspinjati ususret. Pred tim se koracima ponovo okrene, brzo pograbi paket i šmugne gore, kao lopov, pognut i na vrhovima prstiju.

Na prvom se katu pritaji, zaustavi dah. Usta su mu se osušila a srce uskucalo u sljepoočnicama. Osluhne. Naćuli uši. Koraci odozdo neko su ga vrijeme slijedili, a onda stali kraj lifta, u visokom prizemlju. Za nekoliko trenutaka otamo je začuo poznati promukli kašalj, mijauk, zveckanje ključeva i zvuk otključavanja vrata.

– Prokleta Jevšovarica, prokleta… – opsuje, ugrize se za usnu. Poželio je i zaurlati, spustiti se tih nekoliko stepenica, napraviti neku glupost, pljunuti i izgovoriti joj svašta, a mogao bi, sad, dok još nije zaključala, da, ali s paketom, ne, ne, ipak! Zadovolji se time da joj iz glinenog lončića na međukatu istrgne još jedan stručak kućne sreće, ostavljajući ga zajedno s korijenjem na stubištu, u znak odmazde.

– Treba, treba joj vatre… – pomisli, dok se udaljavao.

Tako je to bilo. Mrzio je bogomoljke, a od svih bogomoljki najviše Jevšovaricu. Da je mogao, pokopao bi je skupa s njenim cvijećem i mačkama, staru curu, Slovenku, uvelu sveticu, predsjednicu kućnog savjeta, babetinu, kurca joj fali, jebemu!

Ruke su mu drhtale. Nema sumnje, bile su prljave, a ispod noktiju se sada, nakon operacije „kućna sreća“, moglo vidjeti i nešto zemlje i zelenila. Ali pijan nije bio! Više ne; tri je sata sjedio na klupi, u kosti mu se uvukla studen, otrijeznila ga, a i dok je pio, stiskao ga je čvrsto, taj paket, čitav dan i noć, nije ga smio zaboraviti, htjeli su ga uzeti, ali nije dao, ni taknuti, čuo si, u zube, u jaja, pizda ti materina, pa da vidiš!

Drugi kat. Tu predahne. Tu se osjeti sigurnim.

Volio je drugi kat, oduvijek. Iako je najčešće išao liftom, do drugog se još volio zaletjeti. Sjećao se, netko je tu jednom davno preko noći ostavio veliko ogledalo, ali ga je drugi netko iste te noći razbio. Nikad se nije saznalo ni tko ni zašto. Zbog vandala su počeli zaključavati, čitava je zgrada danima gazila staklo, bilo je ljeto, a neki su se, i on među njima, i porezali! Pa ipak! Drugi kat je volio, i da je umjesto ogledala netko tu prostro krevet ili ostavio fotelju, bilo bi ga, znao je reći, eheheej, i noću, čudo jedno!

– Za uspon, za uspon ti ne trebaju ruke, nego noge! – zaključi zadovoljno.

Njegove su još radile, bile su snažne, imao je snažne noge.

– Te noge, na njih su se lijepile. Kratke hlačice, zavrni nogavice, na Savskom nasipu, na Bundeku… One su udarnice, a između njih, evo takni… BU!

Obuzme ga neko veselje. Veselje za treći kat. Veselje za bodro napinjanje bedara, za jutarnje hroptanje što dopire iza zaključanih vrata, za miris kave, za divljeg radijskog voditelja koji trešti iz desnog stana, za šum vodokotlića i vodovodnih cijevi, za živahnu probavu zgrade, a od svih naročito onu neponovljivih, veleštovanih stanara s Trećeg!

Poznavao je tu jednog muškarca, jednog supruga, nabijenog, simpatičnog tipa, i njegova psa, kokera, dugo ih nije vidio, dugo, i tko zna?

Zastane i kroz odškrinuti prozorčić zirne na ulicu. Dan je bio lijep, jasan, s rosnim automobilima i suncem u krovovima tramvaja. Šumno udahne, a ispred njega preplašena prhnuše dva goluba.

– Posranci! – za njima podigne paket, a onda ga, onako pred nosom, prvi put pogleda izbliza, na danjem svjetlu.

Osjeti se svečano.

– Sve počinje iznova, treba samo, eh…

Jednom je, sjeti se, dosta davno, udario svog djeda. Djed je umro. Ne od toga, ali. O tome nije volio razmišljati.

Požuri ponovo misliti o golubovima, cijevima, trećem katu, ali nije znao gdje je stao. Nije znao ni zašto se sjetio djeda. Djed je pio, udario baku, bla bla.

Sjedne. Malo je sjedio. Bio je loše volje. Smrdio je na znoj, alkohol i dim.

– A koji kurac…

Paket je ležao do njega i on pomisli kako bi lako bilo ostaviti ga tu, nekome za sreću, na pola puta, između trećeg i četvrtog kata, možda bi pomislili da je bomba, pakleni stroj, možda bi ga uništili kao zaboravljenu prtljagu na kolodvoru u Münchenu, tako pričaju, antiteroristički odredi, Delte! To je život, akcija! Bio je u Oluji, zna! Ne priča nikad, ali… jednom vojnik… uvijek, znaj!

Ustane bodar, spreman. Pun pravedničkog bijesa, na četvrtom katu izbliza dobro pogleda pločice s imenima stanara. U njemu zavri.

– U ovoj kući nema Srba, jebo sam im majku ako se pojave! – poviče.

Odgovori mu lavež, odnekud, odozdo. Netko ga, srednji stan bez pločice, pogleda kroz špijunku i brzo je zatvori, toliko je stigao primijetiti.

– I kokerima! Govori vam hrvatski vojnik, majku vam jebem civilnu bezobraznu!

Zadnje mu riječi presiječe dječji plač.

Postidi se, bude mu žao, ali nije bilo nazad. Preko petog kata šmugne brzo, ne zaustavljajući se. Paket je nosio pod miškom, čvrsto, na prvoj stepenici zapne i umalo ga ispusti.

– Ne! – pomisli. – Ne taj paket!

Stane. Uspravi se. Zašto? Znao je zašto.

– Sve ću joj reći!

Od same pomisli bude mu muka. Gledao je u pod, u svoje cipele. Na njima je, kao i na nogavicama, carevalo blato. Park. Stišćući paket između brade i koljena, sagne se, iz džepa izvadi rupčić, pljune na njega i stvari pokuša dovesti u red. Nije išlo. Zahropće. Spremi rupčić u džep. Rukavom otare čelo i uzdahne. Cipele nisu bile bitne, ne; cipele zaboravlja pod hitno, odmah, sad!

– Ono što je bitno, život… je… – utihne.

Na šesti se kat došuljao pazeći da se ne ugleda u staklenoj površini lifta. To je, znao je dobro, donosilo nesreću. Kad si ovakav, u liftu, u ogledalu, tu ne pomaže ništa, ni paket, ni bog, ni vrag. Kad si ovakav, sliku treba razlupati, smrviti! Učini mu se da ga iza oka špijunke vreba neka mrka, sveznajuća riba i strese se. Poželi biti nevidljiv. To je bilo staro. Dok je radio u hotelu, vjerovao je da ga iz protupožarnih uređaja na stropu gleda Isus, crveno titravo oko, jednom je to nekome i rekao, protupožarni Isus, tako su ga zvali, tad, dok je radio, a onda je dobio otkaz i više ga nitko nije zvao nikako.

– Drugi kat, ja sam… – poželi priznati, ispovjediti se, ali nije izlazilo.

Poput krtice, uvuče se dublje u tamu hodnika. Na prvim vratima zdesna pisalo je njegovo ime. To mu dade sigurnost. Zakratko. Grlo mu je bilo suho. U želucu ga zaboli.

– Kući – promrmlja.

Nije se usuđivao pokucati. Umjesto toga zakašlje, zagrebe po vratima, nogom pošulja otirač, tako nešto. Nadao se da je budna i da se sprema na posao. Zatetura, skutri se, prisloni uho na vrata.

Iz stana se nije čulo ništa, a onda struganje stolca o pod, šuljanje papuča, metalni zvuk podizanja špijunke.

– Ja sam – rekao je, a glas mu je drhtao. – Otvori.

Iz stana se nije čulo ništa, a onda petljanje oko lanca, onda otključavanje, otvaranje vrata. Kad je ušao, već je, okrenuvši mu leđa, nestajala u kuhinji.

Unutra se osjećao miris kave i cigareta. Neko vrijeme, nije znao koliko, sa svojim paketom stajao je u polumraku predsoblja, a ona je sjedila za stolom i gledala u šalicu. Na sebi je imala kućnu haljinu, papuče, ali bila je našminkana, neuredno, kao da je upravo došla izvana. Učini mu se da negdje u prostoriji miriše muški miris, znoj ili nešto još gore. Ostade praznih pluća. Nije se usuđivao udahnuti, da ga ne savlada bijes, da ne lane.

– Bog – glupo se nasmijao. – Bog.

Osmijeh mu, sve gluplji, nije silazio s lica, ali ona ga, na sreću ili ne, nije ni pogledala. Uzela je šalicu i okrenula je naopako. Pretvarala se da ga nema, da ne zna da je tu, da je gleda. Bila je mršava, s podočnjacima. Čak i dok je šutjela, bore oko usta činile su je oštrom i zajedljivom, starijom nego što je bila. Pomisli kako se promijenila. Sjeti se kad ju je upoznao, na moru. Pjevao je, svirao gitaru i izvodio gluposti, a ona je dobacivala iza šanka. Bila je lijepa. Bila je konobarica. Više ne. Ruke koje su okretale šalicu drhtale su. To ga, tko zna zbog čega, osokoli.

– Penjao sam se… – započne.

Šutjela je. On se pokrene, uvuče u stolac preko puta nje, a paket stavi na stol između njih. Nije rekla ništa. Ohrabri se. Pokuša joj dohvatiti ruku, ali ona je povuče, hladno, bez riječi – bilo ga je sram, i uvrijedio se malo!

– Lift nije radio, penjao sam se, razmišljao… – prostenje. – Cijelu noć, od prizemlja, od parka… Petra, ovaj uspon… je nešto drugo. Ovaj uspon je novi početak, ovaj uspon, to je – htjede zazvučati svečano, ali iz grla mu se otme samo krkljavi smijeh – križni put, puno gore od Sljemena!

Učinilo mu se da je zadrhtala, uozbilji se.

– Ne znam kako, ali… ja sam novi čovjek – rekao je. Pokušao se i pridići na stolcu, izgledati ozbiljnije, ali noge udarnice ga izdadoše, ne uspije mu. – Pogledaj me!

– Idi u pizdu materinu – rekla je.

Neko su vrijeme šutjeli, svatko sa svoje strane paketa.

Među njima je bilo gotovo. Čekao je da to kaže. Rekla mu je to tisuću puta i on je samo čekao da izgovori ponovo, da ispljune, isplače to, znao je da samo treba biti strpljiv, šutjeti, izdržati još malo. Dugo je mrzio te riječi, to gotovo. Tjerale su ga da plače, govori, obećava, urla, da im svima majku jebe, i državi, i lopovima, i sebi, moli je, grli, a kada ga odgurne, da legne na kauč i zaspi. Svaki put iznova, te su ga riječi brisale, osjećao je kako nestaje, kako se boji tog nestajanja, i kako se ponovo rađa, lakši, bez boli u sebi kojeg do maloprije nije bilo. Ali nov, živ! – kao u snu; kao da je netko čije lice vidi u njega s pet metara ispalio rafal, a on se diže i hoda, bezbolan, netaknut, čitav. Riječi su bile to što nije pogađalo, ti ćorci. Nekim čudom, osjećao je, za njega su prestale vrijediti. S njom. S njih dvoje, s tim gotovo. Izgovorene, prestajale su značiti, zapravo, sad ih je čekao, postale su olakšanje. Život je bio drugo. Život je bio veći od riječi, negdje se, nekako, odvojio od njih. Života se bojao. Čekati riječi. U toj se nelagodi osjeti poznato, dobro. Ali nije rekla ništa.

Pogledala ga je u oči i ustala. Čuo je kako u kupaonici šušti voda, čuo je plastični zvuk prekidača i šuljanje papuča.

Nekoliko trenutaka provede kao omamljen, zagledan u prozor, u ravnodušne nebodere preko puta. Učini mu se da mu netko, plavokosa djevojka u crvenoj majici, maše s nasuprotnog balkona. Pomisli da bi to mogao biti anđeo. Zapravo, bio je siguran da je anđeo. Zagledao se u nju, a ona se sagnula pa uspravila – i on shvati da vješa rublje. To je bilo razočaranje.

– Došao sam zbog njega – progovori napokon. – Gdje je?

Kad se pojavila na vratima kuhinje, na licu joj je bio izraz koji se bojao odgonetnuti. Stajala je nepomično, ukočeno, kao da mu mršavim tijelom priječi čak i pogled u unutrašnjost stana.

– Spava – rekla je.

– Spava – ponovila je. – Ne želim da ga budiš.

Znao je što to znači. Kao da se brani od nečeg nevidljivog, zgrči se, posegne za paketom, a čitavo mu se tijelo zaljulja. Kolikogod ih tražio, u glavi mu odjednom više nije bilo ni buke, ni mučnine, ni boli, i to ga uplaši, učini samim.

– Donio sam mu ovo. To je poklon.

Nije se micala. Sve dok ga nisu zaboljele oči, buljio je u nju – ispranu vodenosvijetlu fleku, u paket, u tamu iza njezinih leđa. Pokušavao se sjetiti je li u hodniku primijetio nepoznate cipele, kišobran, kaput, išta što bi otkrivalo nekoga, bilo što. Nije se mogao sjetiti ničega. Osjeti bijes, i strah.

– Imaš li nekoga? – prostenje. – Je li netko tu?

Pred njim je stajala kao blijeda, ispijena sfinga, ne obarajući pogled, ne odgovorivši. Poželio je ustati, ali nije mogao. Tijelo mu je bilo nepomično, ukopano na mjestu, njegovo kao i njeno – činilo mu se: kao i čitav svijet – jedino je djevojka na balkonu preko puta i dalje mahala kao da mu otamo želi došapnuti neku spasonosnu rečenicu.

– Gdje mi je sin? Želim ga vidjeti.

Odmahnula je glavom, a on nije imao snage podviknuti, suprotstaviti se.

– Gotovo je – reče ili pomisli, više nije bio siguran.

Nije odgovorila. Zurila je u njega kao u duha i on se načas poboja da ne postoji. Paket u rukama bio je jedino što ga je još držalo na zemlji, a to je bilo malo i on se pokuša sabrati, postojati, izgovoriti što je moguće razgovjetnije.

– Ovo je za njega. Želim da ima moj poklon. Želim da zna da mislim na njega.

– Malo je kasno za to.

Prišla mu je i očima izgovorila ono gotovo je.

– Ja sam mu otac! – rekao je i tom se pogledu otrgnuo prema hodniku, prema vratima sobe. Pokušala ga je zadržati, ali nije se dao, gurnuo ju je, oborio. Šalica s kavom spuznula je sa stola i zaštropotala na linoleumu. Sudbina na podu bila je crna i više je nije mogao pročitati nitko. Zaustavio se pred vratima i pogledao je. Bila je slomljena, i on se na neki iskrivljen način osjeti dobro, pomisli da je pobijedio.

– Ja sam mu otac – glas mu je bio siguran dok je primao kvaku. – Ovo je poklon. Sve počinje iznova.

– Ne znaš ni što je unutra – bilo je sve što je rekla. – Ne znaš ni što je u tom papiru.

Te ga riječi zaustaviše. Pomisli da ga pokušava uhvatiti na trik, naceri se, odmahne.

– Znam – rekao je. – Naravno da znam.

I ona se nasmijala. Bio je to gorak, umoran smijeh, smijeh koji je poznavao. Kroz glavu mu proleti da ga vidi, iznutra, i bude mu muka, kao tisuću puta do tad.

– Da, a što?

Zurio je u paket pokušavajući pronaći pravu riječ, sjetiti se. U glavi, u grlu, ječala mu je praznina, i on pomisli da će ga njezina silina zagušiti.

– Znam – ponovio je, pokušavajući se nasmijati, dobiti na vremenu – To je… – protrese paket, ali mašna je bila zavezana predobro, a zeleni papir je šutio, gladak i neproziran kao mutna površina jezera.

– Jezero, park… – tražio je riječi, ali one koje su mu se davale nisu imale smisla. Pomisli da mu se svete, da bježe od njega, napuštaju ga. Osjeti se izdanim, ulovljenim u život, u san u kojem netko čije lice vidi u njega iz blizine ispaljuje rafal, a on zna da mu ovaj put, niti jedan put od tada, više ne može pobjeći.

– Paket… – pred očima mu bljesnuše osmijeh i spretne ruke prodavačice, crveni nokti i prsti koji umataju i od pogleda skrivaju…

Zamrači mu se pred očima i on ispusti kvaku teturajući prema izlaznim vratima. Bio je siguran da bi mu anđeo u crvenoj majici mogao pomoći, kad bi ga vidio, ali bio je preduboko da bi vidio išta.

Sve je u njemu željelo pobjeći, iscuriti, ali zaustavi se.

– Sve, sve počinje iznova – zausti zaljuljan, izgubljen.

Nije rekla ništa. Gledala ga je i šutjela, kao da zna da ga svaka riječ može otpuhnuti, gurnuti niz stepenice, do parka i dalje, zauvijek. Na tren mu se učini da joj se oči umekšavaju, ponada se i korakne naprijed, prema njoj.

– Znam, Petra!

I htio je znati, i reći joj, bez paketa, bez riječi, bez ičeg. Više od svega na svijetu htio je biti taj on, taj uspon, to sve iznova.

– Volim ga – provalilo je iz njega, nije znao kako. Usne su mu bridjele od tih riječi i on je osjećao da pod njihovim pritiskom nešto u njemu puca, nekakav led, nekakav mrak, nešto čega se oduvijek bojao, zauvijek. – Volim!

Nekoliko trenutaka riječi su stajale između njih, titrave i blijede, a on ju je gledao kako ustaje i prilazi mu, mršava i sitna, ulazi u njega i udara, udara njega i riječi, njega i uspon, njega i tu ljubav koju je napipao, sve dok ih ne nestane, odasvud, sa svijeta, između njih.

– Ne znaš! Ne znaš! Ne znaš! – govorila je, a on joj je u očima prvi put prepoznao mržnju. – Nikada nisi znao.

I bilo je gotovo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.