Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

DIMENZIJE POKRETA

Rad da se ublaže globalni problemi poput socijalne nejednakosti ili uništavanja prirode i zaustavi njihov rast nešto je što unutar pokreta smatraju zajedničkim svim akterima unutar njega. Borba protiv institucija ili protiv politike institucija koje se smatra odgovornima za te probleme predstavlja također nešto što sve ljude unutar pokreta veže i oko čega se svi slažu. Dakle, konsenzus praktički postoji u stavu da treba mijenjati politiku “novoga svetog trojstva”, odnosno da se treba suprotstaviti politici koju provode “četiri jahača apokalipse” kada se u prvi plan pored gore spomenutih globalnih institucija stavljaju i korporacije. No, to je lakši dio. Naći zajednički jezik oko nečega što nam smeta puno je lakše nego li se okupiti oko zajedničkih ideja i ciljeva. Stoga nam sada predstoji izvući i razjasniti područja na kojima se odvijaju neslaganja, rasprave pa i žestoki sukobi između raznih pripadnika i pripadnica pokreta. Za tu svrhu, poslužit će nam rad Dealing with Difference (2000), uvijek inspirativnog Michaela Alberta, urednika Z Magazina (ZMag) i pripadajuće mu Internet stranice ZNet, koji spada među najpoznatije i najbolje medije koji se bave temama koje obrađujemo. U spomenutom tekstu Albert navodi četiri područja koje mogu ugroziti efektivnost pokreta. To su: fokus, vizija, strategija i taktika. Nakon što prenesemo Albertovo značenje svakog od njih, pokušat ćemo ih kritički sagledati, odnosno predočiti i razjasniti stvarnim primjerima i situacijama koje se događaju unutar i oko ovog pokreta.

DIMENZIJA FOKUSA

Pripadnici i pripadnice pokreta ponekad stavljaju vlastiti fokus, odnosno usmjerenje ispred drugih, neovisno o kojemu se radi (rasni, rodni, klasni, antikapitalistički, mirovnjački…). Kao da bismo trebali sve druge fokuse shvatiti polezeći od tog prvog. To se često pokušava razriješiti ili tako da svatko radi svoju stvar nepovezano ili tako da se stvara koalicija koje će se temeljiti na najviše zajedničkom nazivniku. Albert umjesto ovih pokušaja predlaže građenje blokova, pri čemu bi svatko izabrao u kojem bloku želi biti i raditi na promicanju ideja tog bloka. Istovremeno bi dobivao podršku, u smislu zajedničke podrške svih blokova uključenih u pokret. Svrha toga je, po Albertu, da cijeli pokret, odnosno cijeli jedan veliki blok tako postaje suma ideja svih svojih manjih blokova. Time se prakticira najveća moguća zajednička suma politika, razlika i drugoga.

DIMENZIJA VIZIJE

U dimenziji vizije nema previše neslaganja, ističe Albert, jednostavno jer je zanemarivo. Mali broj pripadnika/ca zastupa viziju u kojoj nema osvrta na nejednakost u društvu, siromaštvo, rasne i rodne probleme… Najčešći sukob oko vizije odvija se u dualizmu: ili želimo izliječiti bolesti zdravih temelja sadašnjih institucija i cijelog društva, čime nas karakteriziraju kao reformiste, ili pak smatramo kako su i sami temelji tih institucija i društva nezdravi te zahtijevamo njihov potpuni nestanak i nova rješenja, čime nas karakteriziraju kao revolucionare. Albert se pita je li ova podjela nepremostivi most ili je moguć susret ovih dviju struja te zaključuje kako to ovisi. Ukoliko reformistička struja ne uključuje u svoje analize i rad, zavidne položaje sadašnjih elita, već samo “čišćenje njihovog smeća”, onda će se od strane revolucionarne struje, po Albertu s pravom, stvoriti nepremostivi jaz prema reformistima. Ako pak reformistička struja pored svoga “čišćenja” ima i svijest o zagađivačima, onda je po Albertu suradnja moguća. Isto tako, ukoliko je revolucionarna struja okrenuta samo dugoročnim vizijama slobodarskog društva i pukom parolašenju, zanemarujući istovremeno da ljudi neka pitanja i probleme moraju rješavati sada i tu, također će se stvoriti nepremostiv jaz. Revolucionarna struja će tada po Albertu biti sličnija nekoj zatvorenoj i društveno neefikasnoj sekti, nego li dijelu aktivnog pokreta. Albert navodi da bi radnike neke tvornice trebalo podržati u ostvarivanju njihovih prava kada su ugrožena, bez obzira što istovremeno ne zahtijevaju npr. ukidanje kapitalizma. Ukoliko pak revolucionarna struja uključi u svoje vizije i potrebu zadovoljavanja nekih neodgodivih osnovnih potreba, onda je suradnja isto tako moguća kao u prvom slučaju susretanja. Jedino što ih u tom slučaju odjeljuje je što za reformističku struju borba za bolja i sigurnija radna mjesta, ekološki održive inovacije, bolju zdravstvenu uslugu, širenje mira i slično ne znači i transformaciju sadašnjih institucija i društva, za razliku od revolucionarne struje, ali ovako barem mogu raditi zajedno. Preduvjet za taj susret nalazimo u prihvaćanju i jednih i drugih da mogu biti u krivu te prihvaćanje i jednih i drugih da su oboje motivirani za smanjivanje nepravde i uništavanja u društvu i prirodi. Albert ovdje zaključuje kako ne treba sakrivati različite vizije, dapače. No to isto tako ne znači da nije moguće argumentirano raspravljati i stvarati suradnju kad je ona moguća. Nadodaje kako se mogu pojaviti dodatni problemi u našim različitim percepcijama stvarnosti, što se često događa. Gledamo u istu sliku, ali vidimo različite stvari. No, tu je isto potrebno umjesto vrijeđanja, uključiti se u javnu raspravu, kako bi uostalom i širi krug ljudi imao uvida u problem, ali Albert zaključuje ovdje kako forsiranja nisu potrebna.

DIMENZIJA STRATEGIJE I TAKTIKE

Strategija je način kojim mislimo dobiti širu podršku za neki naš cilj. Strategija uključuje široku lepezu aspekata poput: određivanja fokusa, načina organiziranosti, područja djelovanja… Taktika je metoda koju svakodnevno koristimo u našem djelovanju i ponašanju kako bi se izrazili, uključujući tu i prosvjede, štrajkanje, dijeljenje letaka, komuniciranje, sudjelovanje na tribinama i konferencijama, (ne)glasanje na parlamentranim i drugim izborima, građanski neposluh… Jedini način da se zaključi koji je od ovih načina uspješan i funkcionira je eksperimentiranjem i metodom pokušaja i pogreške. Nema drugih načina, smatra Albert, da se jedna strategija ili taktika ocijeni superiornijom drugima. Ono što nas treba određivati je kontekst, specifičnost situacije, ne univerzalna pravila. Ista je stvar, nastavlja Albert, i na prosvjedima, potreban nam je multi-taktični, baš kao i multi-fokusni pokret. To sve naravno ne znači da se čine stvari bez svijesti kako one imaju posljedica i na druge, pogotovo kada govorimo o prosvjedima. No, ukoliko imamo stalno na umu dvije skoro bitno najvažnije odrednice ovoga pokreta, a to su solidarnost i različitost, onda su dogovor i suradnja mogući. U svom nastupnom govoru na drugom Svjetskom socijalnom forumu u Potro Alegreu (Brazil), Albert je cijelu tu svoju ideju podveo pod misao “autonomija unutar solidarnosti”.