Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša
KAKO BIZNIS TEPA ODRŽIVOM RAZVOJU?
A sad reklam’ca. Prvo se pojavi mlada djevojka i čujemo kako priča da su je prije smatrali nepopravljivom romantičarkom. Romantična. Nepopravljivo. Njen zamišljen pogled niz prekrasnu obalu. Onda se u pozadini čuje muški glas na pravo fino engleskom naglasku: “Ova žena se trudi zaštititi nježni okoliš od uništenja zbog traganja za plinom i naftom.” Dok on tako kenjka, ona piči u gumenom čamcu, maltene kao da ju je Greenpeace išćero u njega, pa se onda šeće prašumom i kao ono ima kontakt sa stablima, pipa ih i grli, razumiju se, ono new age, šamanka je čovječe. Onda ugleda zločeste ogromne kamione i slično što nas asocira na iskorištavanje prirodnih resursa. Njen ljutit pogled. Njen ljutit pogled preko žice gdje su kao oni koji iskorištavaju prirodu. Muški glas ponovo kreće: “Ona želi očuvati prirodne ljepote ovog područja” (mala pauza) i zar ste sumnjali, “zaštititi lokalnu kulturu… sada i za buduće generacije”. Dok štiti lokalnu kulturu mi gledamo scene gdje ona priča s nekim tamo plemenom, miroljubivi susret civilizacija, ludilo od multikulture, kao uče nešto i pričaju, mala dječica se smiju, idila oko pletenih kućica od blata. Onda ona ponesena tako dirljivim susretom s lokalnom kulturom odleti visoko u nebesa helikopterom i fotka prirodu, šume, rijeke… Dok je gledamo kako leti iznad divne Zemlje ona kaže: “Mi vjerujemo kako je moguće osigurati energiju koju planet treba bez ignoriranja potreba samog planeta”. Onda je ponovo muški glas podrži: “Unatoč ovome, ona nije u ratu s naftnom korporacijom”. Dok to slušamo, prikaže nam se na helikopteru logo naftne korporacije Shell. I konačno muški glas priznaje: “Ona je naftna korporacija”. Ekran se zacrnjuje i piše: “Frances Abott-Guardiola je geologinja u Shellu. Njen posao je doći do bogatstva ispod zemlje, ne uništavajući one iznad zemlje. Romantično? Sigurno. Nepopravljivo? Nadajmo se”. Logo Shella u obliku školjke se otkriva obasjan suncem u pozadini uz poruku – Računajte na Shell.
E, ako nisam zroko ekran od kompjutera kad sam ovo prvi put gledao, onda neću nikad. Ovo je samo jedna od mnogih fejkerskih reklama kojima je naftna korporacija Shell od kraja 90-tih najavila velike promjene u svom načinu djelovanja, a zapravo u svom imidžu. Uslijedila je prava okupacija televizijskih, tiskanih i Internet medija porukama o predanosti zaštiti ljudskih prava, osnaživanju lokalnih zajednica s kojima se surađuje, podržavanju Kyoto protokola i smanjivanju emisije CO2 u njihovim postrojenjima. Shell je najreprezentativniji predstavnik “društvene odgovornosti korporacija”, prijateljstva između biznisa i održivog razvoja. Ovu korporaciju smatraju predvodnicom novoga doba koji karakterizira “odgovorni korporativni građanin”. U knjizi Building Public Trust – The Future of Corporate Reporting (2002), koju su napisali ljudi iz najpoznatijih korporativnih savjetničkih agencija, upravo se primjer Shella navodi kao dobar način komunikacije s javnosti. Jedan od najpoznatijih sociologa današnjice Anthony Giddens (1999) uzeo je 1995. godinu kao godinu “dalekosežnih promjena” u ponašanju najmoćnijih korporacija, gdje u prilog tomu navodi primjer pristanka Shella da nakon prosvjeda ekoloških udruga (znači ne svojevoljno) ne potopi na dno oceana svoju iskorištenu naftnu platformu Brent Spar.
To je sve posebno zanimljivo ako znamo kako je upravo Shell unutar ekološkoga i socijalnoga pokreta godinama bio personificiran kao najveće zlo korporativnog svijeta. Počelo je ’80-ih godina prošloga stoljeća zbog odbijanja Shella da prestane investirati u Južnu Afriku, što je bio apel brojnih grupa i organizacija kako bi se prisilila vlada Južne Afrike da prestane provoditi politiku aparthejda prema većinskom crnačkom stanovništvu. No sve je kulminiralo upravo 1995. godine, godine dalekosežnih promjena kako je navjestio Giddens. Te su godine u Nigeriji pogubljena devetorica pripadnika naroda Ogoni koji nastanjuju deltu rijeke Niger te zemlje. Ogoni su prosvjedovali protiv Shellova crpljenja nafte s njihove zemlje, jer im je to zagađivalo okoliš, osiromašivalo ih desetljećima, prisiljavalo zbog toga na iseljavanje, a bilo je i mnogo smrtonosnih slučajeva. Od pedesetih godina Shell je s područja na kojem živi Ogoni narod izvukao nafte u vrijednosti od 30 milijardi američkih dolara. Prihod od nafte iznosi 90 posto izvoza Nigerije i 80 posto ukupne nigerijske ekonomije, a Shell u tome sudjeluje s 50 posto, te diktatorski režim generala Sani Abachea nije želio dozvoliti ikakvo mijenjanje tog stanja (Klein, 2002: 272-278). Danas bi bilo prilično teško čuti riječi koje je tada izgovorio generalni menadžer za Nigeriju Naemeka Achebe: “Za komercijalnu korporaciju koja pokušava investirati, potrebno vam je stabilno područje. Diktatura to može osigurati” (Bruno & Karliner, 2002). Shell je optuživan kako je izvršio pritisak na vojni režim da uguši mirne prosvjede protiv Shellovih bušotina koje su zagađivale pitku vodu i okoliš Ogonija. Nakon smaknuća devetorice aktivista od kojih je najpoznatiji bio Ken Saro-Wiwa, pisac nominiran za Nobelovu nagradu, Shell se našao na meti Međunarodnoga udruženja pisaca (PEN), brojnih umjetnika i umjetnica, ekoloških aktivista i aktivistkinja, organizacija koje pomažu zemljama Trećega svijeta, kao i najšire javnosti pa su trpjeli ne samo bojkot svojih proizvoda, već i uništavanje imovine od ljutih europskih aktivista i aktivistkinja. Još i danas u SAD-u traje sudski proces koji je podigla obitelj Kena Sare-Wiwe i zastupnici Ogoni naroda protiv Shella.
Danas je Shell među korporacijama, kako je već naznačeno, predvodnik novog vala koji donosi brigu za održivi razvoj. Događaju se čak i apsurdne situacije da najmoćniji globalni akteri skrivaju svoj globalni pedigre – kada su aktivisti i aktivistkinje krajem 90-ih blokirali urede naftne korporacije Shell na dan solidarnosti s nigerijskim narodima, pronašli su interni korporacijski dokument koji savjetuje zaposlenike, posebno one koji kontaktiraju s medijima i javnosti da što manje koriste u svom vokabularu riječ globalizacija, jer ona postaje nepopularna i skoro pa kontraproduktivna te da stoga više naglašavaju lokalne potrebe i lokalnu orijentiranost korporacije. Ne može se poreći i priznanje samog biznisa ovoj naftnoj korporaciji kao prvakinje u kreiranju povoljne klime za održivi razvoj u svom okruženju. Naime, Phillip Watts, tada predsjednik Shella bio je istovremeno i predsjedavajući World Business Council for Sustainable Development (WBCSD). Mark Moody-Stuart, bivši predsjednik Shella, je pak predsjednik još jedne grupacije korporacija, Business for Sustainable Development (BASD) koju su zajednički osnovali za samit u Johannesburgu WBCSD i ICC. Upravljanje dvjema najvažnijim i najvećim grupacijama biznisa koje se bave održivim razvojem dovoljno govori o ugledu Shella unutar korporativnoga sektora.
Shellove reklame se pitaju zar postoji izbor između profita i principa naglašavajući predanost održivom razvoju. Sir Phillip Watts kaže: “Naš doprinos održivom razvoju nije kozmetička vježba za reklame. Vjerujemo kako je održivi razvoj dobar za biznis i kako je biznis dobar za održivi razvoj”. Jorrit van der Togt voditelj Life Programme naftne korporacije Shell još poetičnije kaže: “Održivi razvoj je inspirativan za svakoga tko je mlad u srcu, zato jer gleda prema naprijed sa zabavom i entuzijazmom pridonoseći budućnosti”. Shell je inovator u poželjnom novogovoru prema održivom razvoju kroz fraze tipa “people, planet and profit” (obratite pažnju kako nije slučajno da je profit odjednom tek na trećem mjestu). Oni su “nosioci promjene” i predstavljaju “novi etički obrazac” za 21. stoljeće, učeći na vlastitim greškama iz prošlosti. To je sve potkrijepljeno znanstvenim pristupom kroz naglašavanje “eko-efikasnosti”, do koje možemo doći jedino “postepenim promjenama”, odnosno potreban nam je “balansiran pristup promjenama”. Njihov najveći projekt zasigurno predstavlja eksperiment pretvaranja cijeloga Islanda u prvu ekonomiju na vodik, dakle neovisnu o fosilnim gorivima, što Shell između vladinih i znanstvenih institucija s otoka provodi u suradnji s korporacijama Daimler-Cryslerom i Norsk Hydro. Na opće iznenađenje, a možda i zaprepaštenje u korporativnom sektoru, povukli su se vrlo brzo iz GCC-a kako bi jasno dali do znanja da prihvaćaju Kyoto protokol i potrebu da se klimatske promjene zaustave. Počeli su investirati u solarnu energiju, pa se hvale s projektom solarnih kuhala, a nije za odbacit niti Nizozemski Madurodam kao prvi grad u svijetu u kojem se sva struja dobiva korištenjem obnovljivih izvora energije zahvaljujući solarnim ćelijama od Shella. Sa Svjetskom bankom predstavljen je zajednički projekt na samitu u Johannesburgu o smanjenju ispuštanja otrovnih plinova iz njihovih postrojenja širom svijeta. Povukli su se i iz nekih drugih projekata zbog pritiska javnosti i tužbi, kao npr. odustajanje od gradnje plinovoda unutar parka prirode Kirthar u Pakistanu.
Shell je poslije priznao kako su kupovali oružje i uvozili ga u Nigeriju, ali da su ga namijenili policiji koja je trebala štititi njihova postrojenja. Predstavnik Ministarstva obrane istaknuo je kako nikakvo oružje nije došlo do službenih snaga i kako to nije niti potrebno, jer su oni dobro naoružani. Još je dodao da nije lijepo da si netko stvara privatnu vojsku. Shell je sve negirao. Onda je britanski časopis The Independent objavio kako je pukovnik Paul Okuntimo, poznat kao voditelj gušenja prosvjeda Ogoni naroda, priznao da je za akcije čišćenja dobio novac i od Shella. Shellov glasnogovornik u Londonu je komentirao: “Shell Nigerija nije autorizirao nikakvu financijsku podršku vojsci. Ako ima nekih dokaza mi ćemo ih pogledati”. New York Times je objavio dokument koji dokazuje da je Shell ne samo plaćao vojnike koji su ubijali prosvjednike iz Ogoni naroda, već da su plaćali i bonuse ukoliko bi nakon akcija zavladalo mirno stanje za iskorištavanje nafte. Od kada je Shell u Nigeriji, ubijeno je 2.000 ljudi i uništeno 30 sela (NfN, 2003). Onda je dolazilo još dokaza, pa su ih oni pogledali i priznali svoju, kako bi se shellovski reklo, “nenamjernu odgovornost” za događanja u Nigeriji, ali su imali spreman odgovor. “Mi smo od sada drugačiji i naučili smo lekciju iz prošlosti”. Novi Shell je odlučio dobiti peticu iz vladanja tako što su otvorili svoju Internet stranicu komentarima i kritikama, a na samu stranicu su postavili i Deklaraciju o ljudskim pravima UN-a ističući svoju predanost poštivanju ljudskih prava. Poštivanje ljudskih prava pratile su fotografije s prosvjeda Ogoni naroda protiv izvjesne korporacije Shell. Predstavljen je također i projekt investiranja od nekoliko milijuna dolara u Nigeriji gdje živi Ogoni narod.
Time su ispunili analizu Andyja Rowella (2002) koji tvrdi kako su korporacije godinama predano usvajale tzv. 3D strategiju: Deny – poricati bilo kakve probleme ili devastirajuće posljedice proizašle iz djelovanje dotičnih korporacija; Delay – odgoditi bilo kakve efektivne akcije; i Dominate – dominirati u međunarodnoj agendi i pregovorima o stvarima koje se tiču biznisa. Ugrubo rečeno, od polovice devedesetih dodan je četvrti D, Dialoge – gdje se tvrdilo o naučenim greškama iz prošlosti, spremnosti za novu budućnost te želji za dijalogom s ostalim sektorima u društvu (Lubbers, 2002: 21-23).
Shell je naučio iz povijesti kako investirati u vlastiti imidž, reklame, odnose s javnošću i slično ne mijenjajući previše glavni tok svog djelovanja. Unatoč silnoj brizi za klimatske promjene i pozivima za “razborite mjere predostrožnosti” upućene “svijetu koji akciju treba sad”, nije baš za pohvaliti se investicijom od 6,5 milijardi dolara na istraživanja i proizvodnju nafte i plina u samo godinu dana. Također, nije za pohvalu kako u nigerijskim postrojenjima dolazi do ispuštanja metana iz plinskih postrojenja, što je strogo zabranjeno u Shellovim matičnim zemljama Nizozemskoj i Engleskoj. Na primjer, Shellova i BP-jeva postrojenja u Južnoj Africi emitiraju sumpornog dioksida šest puta više nego njihova postrojenja u Danskoj. Shell se brani od optužbi kako su mu rezultati u zaštiti okoliša katastrofalni navođenjem kako posjeduje certifikat ISO 14001. No ISO14001 nije ništa doli niz ekoloških standarda koje određena korporacija dobrovoljno prihvaća. Certfikat ne garantira ekološku održivost Shellovih operacija niti uključuje posljedice koje te operacije imaju na lokalno stanovništvo jer ono živi izvan tvornice (FoE, 2004).
Iz Shella, nadalje, nisu rekli kako i dalje rade u delti rijeke Niger, pri čemu ta regija i dalje trpi katastrofalne posljedice uslijed brojnih sabotaža na naftovodima. O tome koliko su značajna njegova ulaganja u projekte lokalnih zajednica dovoljno govori podatak kako im je posebno tijelo nigerijskoga parlamenta izrazilo vlastitu neimpresioniranost s nekoliko desetaka milijuna investiranja u projekte zajednice, i naložilo plaćanje kazne od 1,5 milijardi dolara Ijaws narodu zbog dugogodišnjeg uništavanja okoliša i zdravlja ljudi.
Posebno je negativno u javnosti odjeknuo skandal sa špijuniranjem aktivista i aktivistkinja koji/e su organizirali/e akcije i kampanje protiv Shellovog djelovanja u Nigeriji. Za to su unajmili obavještajno-detektivsku agenciju Hakluyt & Company Ltd. iz Londona koja je nagledala i špijunirala aktiviste i aktivistkinje. Dapače, jedan od špijuna agencije je poslije skandala u Nigeriji proputovao cijelu Europu predstavljajući se kao filmaš koji želi snimiti film o borbi za prava naroda Ogoni, odnosno film o anti-Shell kampanji. Kada je izbio skandal sa špijuniranjem te agencije, iz Shella su odgovorili kako priznaju da su zatražili njene usluge, ali da nisu bili svjesni njene taktike. Shell ne samo da je unajmio usluge kompanije Hakluyt, već je i direktno sudjelovao u njenu nastanku, budući da je predsjednik Hakluyta Sir William Purves, istovremeno predsjednik odjela za transport u Shellu, a Sir Peter Holmes koji je predsjednik Hakluyt fondacije (neka vrsta supervizorskog tijela) je bivši predsjednik Shella. Kada Shell i druge naftne korporacije ističu kako su smanjili vlastitu emisiju CO2, također govore o samo malom dijelu problema. Ne postoji njihova emisija CO2 zbog rada njihovih postrojenja, već zbog nafte – samog proizvoda koji iskorištavaju, distribuiraju i prodaju. Ideja o “korporacijama kao društveno osjetljivima i odgovornim građanima zaista ima problema ako korporacija koja službeno utjelovljuje najuspješniji plod tog odnosa na obnovljive izvore energije troši svega 0,6 posto svog godišnjega proračuna istovremeno proizvodeći više CO2 nego mnoge čitave države” (Lubbers, 2002; FoE, 2002; Bruno, 2002). Tako Shell sudjeluje u emisiji CO2 čak i više od nekih zemalja poput Kanade, Brazila ili Meksika. Prema podacima samog Shella na obnovljive izvore energije odvajaju svega 0,8 posto od ukupnih investicija i 0,06 od ukupne prodaje (Cromwell, 2001).
Još je jedna naftna korporacija slijedila Shell i vrlo brzo učila. British Petroleum je također godinama optuživana zbog svoje politike u Iranu, Somaliji, Alžiru, Papui Novoj Gvineji, Nigeriji i posebno Kolumbiji. Kao da je sve preslikano od Shella – 1997. godine BP se kao prva korporacija povukla iz GCC-a. Isto kao i Shell, BP se voli predstaviti kao ekološki i socijalno odgovorna korporacija. Kupivši firmu Solarex za 45 milijuna dolara postali su jedna od najvećih korporacija za proizvodnju solarnih panela. Tako je kompanija u njihovom vlasništvu Solar BP među pet najvećih proizvođača solarnih ploča, te su neke svoje benzinske postaje “obukli” u te ploče unutar programa “Plug in the Sun” (Uključiti u sunce) s porukom “mi vas možemo napuniti suncem”, mada i dalje, naravno, pune aute benzinom. Čitanke korporativnog marketinga zadužili su 2000. godine, kada su čak i ime promijenili ističući kako su od tada oni Beyond Petroleum, a ne više British Petrol, odnosno kako su sada energetska korporacija, a ne naftna. Uz poruku “sada smo zeleniji nego ikad” promijenili su i logo, pa je umjesto starog znaka novi postao Helios, grčki bog sunca kojeg je predstavljalo stilizirano zeleno-žuto sunce. Pohvalili su se s uloženih 25 milijuna američkih dolara u zajednicu Casanare u Kolumbiji gdje iskorištavaju naftu. No kao i kod Shella i ovdje ima veliki broj nezadovoljnih. U BP-ju ne spominju da su u naftna istraživanja i crpljenja u zajednici Casanare uložili 6 milijardi dolara, što je neusporedivo s par milijuna dolara za projekte od koristi zajednici. Također se nigdje ne spominje kako je samoj kolumbijskoj vojsci isplaćeno nekoliko puta više negoli lokalnoj zajednici u Casanari kako bi ih branila od prosvjeda te iste zajednice. 1998. godine u tom području je što od vladinih, što od desnih paramilitarnih, što od gerile ubijeno između dvije i tri tisuće ljudi, a 300.000 ih je raseljeno. Iz BP-ja su odgovarali kako ne snose odgovornost za ponašanje vojske i sigurnosnih službi koje plaćaju(?!). No, Robert Howwit, britanski član Europskoga parlamenta objavio je dokumente kolumbijske vlade iz kojih je jasno kako je BP dostavljao kolumbijskoj vojsci fotografije, video snimke i ostale informativne materijale o seljacima koji su se protivili uništavanju okoliša od te korporacije. John Browne, direktor BP-ja samo je dobacio kako je normalno da oni snimaju sastanke s lokalnom zajednicom kako bi mogli pokazati da im je stalo do zaštite okoliša. BP je glavni partner u izgradnji naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan, koji je najduži naftovod na svijetu. Projekt će prevoziti kaspijsku naftu do Mediterana i vrijedan je oko 2,5 milijardi funti, a podržavaju ga i Svjetska banka i EBRD. U izvješću koji su potpisali FoE, organizacija za borbu protiv korupcije Corner House i Kurdish Human Rights Project ističe se kako su oko projekta zabilježena ozbiljna ugrožavanja ljudskih prava stanovništva koje živi na području budućega naftovoda. Zabilježeno je čak 173 prekršaja ekoloških i socijalnih standarda same Svjetske banke. Novinar Michael Gillard otkrio je zajedničku politiku britanske vlade Tonyja Blaira i BP-a u prikrivanju dokaza o sigurnosnim problemima naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan. BP je znao i prije o problemima korozije cijevi, istjecanjima nafte i mogućim eksplozijama jer su bili upozoreni od vlastitoga višeg konzultanta Derek Mortimorea. Derek je dobio otkaz kako se ne bi izgubila vladina i parlamentarna podrška za projekt.[34] Nadalje, BP je korporacija koja redovno mora na Zapadu otplaćivati svote zbog izlijevanja nafte i zbog nadoknade lokalnome stanovništvu. Tako je u razdoblju od 1997.-1998. u postrojenjima BP-ja zabilježeno 104 izlijevanja nafte samo u arktičkom pojasu SAD-a. BP je također bio upleten u skandal s Hakluytom koristeći njihove usluge. Dok su kupovali Solarex kako bi iskazali svoju predanost obnovljivim izvorima energije i smanjenju vlastita udjela u proizvodnji stakleničkih plinova, u isto vrijeme su potrošili 26,5 milijardi na kupnju naftne korporacije ARCO. Sa svojih 0,1 posto ulaganja u obnovljive izvore energije od ukupne svote kojom raspolažu, BP dokazuje da i u tome mora još puno učiti od Shella (A SEED, 2001; Bader, 2002). Kada su se povlačili iz GCC-a, John Browne je rekao: “Moji suradnici i ja ozbiljno prihvaćamo problem globalnoga zagrijavanja” (Brown, 2001: 99).
Taj raskorak između retorike i stvarnosti naziva se greenwash. Doslovni prijevod bio bi “zeleno pranje”. Preciznije, radi se o ozelenjivaju korporacija, odnosno o njihovom premazivanju zelenom bojom kako bi se predstavile kao prijatelji okoliša. Po oxfordskom rječniku greenwash se može prevesti kao “dezinformacija stvorena od organizacije koja se želi predstaviti u javnosti kao ekološki odgovorna”. Također možemo greenwash shvatiti i kao “fenomen kada socijalno ili ekološke destruktivne organizacije nastoje sačuvati ili proširiti tržište predstavljajući se kao prijatelji okoliša i lideri u borbi protiv siromaštva” (Bruno & Karliner, 2002: 78). Kritičari korporacija ističu kako je to ozelenjivanje subjekata koji uništavaju prirodu postala prava moda među korporacijama. Kao tipičan primjer greenwasha možemo navesti suradnju Shella i novozelandske podružnice jedne od najpoznatijih organizacija za zaštitu okoliša World Wildlife Funda (WWF). Te dvije organizacije potpisale su 1998. godine ugovor o zaštiti kitova pri čemu je Shell bio financijer, a WWF-NZ je vodio projekt na terenu. Mediji su osvanuli zajedničkom izjavom na kojoj je stajalo kako će “zahvaljujući Shellu, novozelandski ugroženi kit biti spašen od izumiranja”. Ono što u reklami nije rečeno jest činjenica da je program zaštite tog ugroženoga morskog sisavca počeo još 1994. godine stvaranjem utočišta za kitove. Tvrdnja koja je došla od Shell/WWW-NZ partnera još je začuđujuća ako znamo da se ona temelji isključivo na jednoj jedinoj ekspediciji znanstvenika koji su išli obilježavati i vršiti popis kitova, a koju je financirao Shell. Kada su Shellovog menadžera za odnose s javnošću Antoniusa Papaspiropolousa upitali da prokomentira taj nesklad, on je odgovorio kako se ponekad “mora naglasiti istina kako bi se dobila medijska podrška”. Naravno, svu tu kampanju pratile su reklame na televiziji i u novinama koju su naglašavale predanost ove naftne korporacije održivom razvoju. I dok su aktivisti i aktivistkinje za ljudska prava te oni i one iz ekoloških organizacije prosvjedovali protiv Shella zbog politike u Nigeriji, WWF je dobio ljubavno pismo iz ove naftne korporacije u kojem se ističe kako Shell “posebno cijeni balansirani i promišljeni pogled na ovaj problem [misli se na situaciju u Nigeriji]… kao što možete zamisliti vaš pristup nam je veoma dobrodošao u ovom trenutku” (Espiner, 2000). Da ironija bude veća, Shell je to doba razvijao ogromni projekt Sakhalin-2 gdje je glavni investitor. Radi se o velikim platformama za iskorištavanje nafte i plina iz morskoga podneblja blizu Sakhalinskoga otočja na istoku Rusije. More oko Sakhalinskih otoka je dom mnogih morskih sisavaca, između ostalih i zapadnopacifičkom sivom kitu koji se po mjerilima International Union for Conservation od Nature and Natural Resources smatra “kritički ugroženim” (FoE, 2004). Shell je za onečišćenje okoliša i ugrožavanja života životinja i ljudi zbog projekta Sakhalin 2 dobio pritužbe čak i od ruske podružnice WWF-a. Tek pod pritiskom ekoloških organizacija, lokalne zajednice i javnosti Shell je 2005. godine objavio kako pristaje pomaknuti rutu naftovoda i plinovoda za Aziju da ne ugrožava kretanje sivim kitovima. No, tek što je počeo lickati svoju zelenu fasadu zbog još jednoga herojskog doprinosa očuvanju kitova, Shell su snašle nove kritike, i to opet od WWF-a. James Leaton iz te organizacije odgovorio je Shellu da se ne hvale previše, jer su pristali samo na promjenu rute cijevi, ali ne i samih platformi koje se također nalaze na području kretanja sivih kitova. Također su mještani otoka pronašli ogromne količine naplavnog otpada na mjestu koje im je presudno za ribarenje, najvažniju granu otoka. Shell je obećao istragu. Iz projekta Sakhalin-2 u kojeg se ulaže 12 milijardi dolara, vrijednost nafte i plina biti će 45 milijardi dolara.
Mnoge korporacije stoje u redu da se otuširaju zelenom bojom. Pogledajmo što se sve nudilo u Johannesburgu na samitu o Zemlji. Na primjer, farmaceutske korporacije prije godinu dana tužile su Južnu Afriku zbog odluke vlade da dozvoli uvoz “generičkih” lijekova protiv AIDS-a od kojeg svaki peti stanovnik/ica te zemlje boluje, a većina nema novaca da kupi lijekove najmoćnijih farmaceutskih korporacija koji su zaštićeni ugovorima o patentima unutar WTO-a. Samo nakon pritiska domaće i međunarodne zajednice tužba je povučena, ali to nije smetalo tim istim korporacijama, a radi se između ostalih o Mercku, Bristol-Myers Squibbu i GlaxoSmithKlineu, da u toj istoj Južnoj Africi na samitu u Johannesburgu unutar dobrovoljnih sporazuma Tipa 2 zajedno sa Svjetskom bankom, UNICEF-om, Svjetskom zdravstvenom organizacijom i drugima predloži projekt za oboljele od AIDS-a, naravno pod patronatom BASD-a. Između mnogih projekata predstavljenih u Johannesburgu BASD nudi partnerstvo Exxona koji ulaže u borbu protiv malarije u Africi. Eskom, glavni sponzor WSSD-a među običnim ljudima manje je poznat po održivom razvoju, a više po agresivnom naplaćivanju stanovnicima siromašnog Sowetea 28 centi po kW/h, a stanovnicima bogatog naselja Sandtona 16 centi po kW/h. U Eskomu su nemilosrdni u iskapčanjima struje neplatišama pa je jedna od najjačih aktivističkih inicijativa u Soweteu ona u kojoj se ljude ponovno (ilegalno) prikapča na mrežu. Među aktivistima i aktivistkinjama i ekološkim organizacijama posebno je negativno odjeknulo pojavljivanje glavnog direktora jedne od najpoznatijih ekoloških organizacija Greenpeacea s Bjornom Stigsonom predsjednikom WBCSD-a pri čemu su zajednički poslali apel svjetskim vladama da se priključe aktivnije borbi protiv klimatskih promjena. Greenpeace je napravio sličan gaf kada je ove godine, tjedan prije nego što će zbog divljanja cijena nafte objaviti rekordnu zaradu od 9,8 miljardi dolara, direktor Shella Lord Oxburgh gostovao kao govornik na godišnjem događaju koji organizira Greenpeace simpatično nazvanim Greenpeace Business Lecture. Njegov tekst o budućnosti naftnih korporacija u osvitu klimatskih promjena za Greenpeace očito nema veze s cinizmom.
Svjetska banka u suradnji sa Školom za higijenu i medicinu iz Londona te korporacijama Unileverom, Colgate Palmovileom i Protect & Gambleom inicirala je projekt WASH u kojem im je namjera da pranjem ruku smanje širenje zaraznih bolesti i umiranje od njih, jer manjak zadovoljavajućih sanitarija je uzrok tri četvrtine svih zaraza. No, ostaje upitan cijeli projekt budući da su za područja gdje će se prvo provoditi ovaj program izabrane Gana gdje Svjetska banka svojim programom strukturalnoga prilagođavanja promovira privatiziranje vodoopskrbnog sustava čime će ljudi morati plaćati veću cijenu za vodu. Pored Gane izabrana je i Indija gdje ima pola milijuna ljudi koji nemaju zadovoljavajuće sanitarije, ali je to svakako najmanje problematično u izabranoj za WASH program indijskoj pokrajini Kerala koja ima najveće higijenske standarde: najmanju smrtnost od dijareje, najmanju smrtnost djece i najveću pismenost žena u Indiji. No istovremeno, Vandana Shiva (2002) upozorava kako Kerala ima i najbogatiji urođeničko-domaći sistem higijenske zaštite od mnogih korisnih lokalnih biljaka pri čemu nema upotreba kemikalija u deterdžentima, sapunima i pastama za zube niti zagađivanja uslijed toga. Također, stanovništvo Kerale se trenutno bori protiv obližnje tvornice za punjenje vode u vlasništvu Coca Cole, što lokalnim ljudima uništava pitku vodu i smanjuje njenu količinu. Postavlja se pitanje treba li nas čuditi ovakvo ponašanje Svjetske banke jer i toj instituciji, unatoč javno proklamiranoj politici održivog razvoja, brige za okoliš i kvalitetu života ljudi, nije ništa smetalo da, kao što smo naveli, od Rija do Johannesburga investira u istraživanje i iskorištavanje nafte u industrijski nerazvijenim zemljama iznos od 24 milijarde dolara, a u projekte obnovljivih izvora energije nešto više od milijardu dolara u istom razdoblju. Kako nakon ovog gledati na prijedlog uspješnog projekta održivog razvoja na samitu kojim se Svjetska banka predstavila s projektom Clean Air Act u suradnji s Fordom, Shellom, Exxonom, UNEP-om i drugima. Francuska korporacija za proizvodnju vode, energije i skladištenja otpada Suez najavljuje pomoć u pristupu i efikasnosti energije lokalnim zajednicama, premda posljednje izvješće UN-a ističe kako su korporacije nakon kupnje vodoopskrbnih sustava počele naplaćivati neodrživo visoke cijene za većinu stanovništva. Biotehnološka korporacija Aventis je obećala uložiti velikih 25 milijuna dolara u pet godina za borbu protiv bolesti u Africi. BP pak postavlja solarne ploče na škole u Brazilu, a Međunarodna služba za nabavu poljoprivredno-biotehnoloških aplikacija (ISAAA) u Keniji kao dio programa održivog razvoja predstavlja proizvodnju genetski modificiranih banana.[35] Također je kao doprinos održivom razvoju predstavljeno od BASD koalicije i nekoliko projekata koji uključuju izgradnju nuklearnih elektrana i plinovoda po Africi.
Obično se kaže kako je potrebno slijediti trag novca da znamo kako tko misli. U međunarodnom ekološkom pokretu izbio je 2004. godine pravo zanimljiv skandal. U dvomjesečniku koji izdaje Worldwatch Institute, jedna od najcjenjenijih znanstvenih institucija na području održivog razvoja Mac Chapin objavio je tekst A Challenge to Conservationits u kojem je “napao” tri najpoznatije ekološke udruge koje se bave zaštitom prirode: World Wildlife Fund, Conservation International, i The Nature Conservancy. U spomenutom tekstu, Chapin je kritizirao najpoznatije eko-zaštitarske organizacije da, hajmo tako reći, od šume ne vide ljude. Chapin smatra kako svjedočimo prevlasti eko-menadžera unutar ekološkoga pokreta, zeleno ofarbanih biznismena koji su postali opsjednuti stvaranjem zaštićenih prirodno očuvanih krpa na planeti uz gomilanje ogromnih profita. Caka je u tome što se vrlo često pri stvaranju zaštićenih prirodnih područja krše ljudska prava brojnih urođeničkih skupina i autohtonog stanovništva, tjera ih se u rezervate ili čak i potpuno eliminira iz zaštićenih područja jer ih se smatra smetnjom. Činjenicu da su ti isti ljudi na tom području nastanjeni već stoljećima te im se život više svodi na suradnju i učenje od prirode, a ne na uništavanje prirode i bioraznolikosti, u bogatim zapadnjačkim ekološkim organizacijama ignoriraju. Tako globalne eko-zaštitarske organizacije sve češće stoje nasuprot onih za zaštitu prava urođeničkih i manjinskih skupina, za zaštitu ljudskih prava te lokalnih grassroots inicijativa ili NGO-a. Razlog za takvu promjenu ponašanja u odnosu na ’80-e Chapin vidi u tragu novca. Naime, najpoznatije globalne ekološke udruge sve češće za partnere odabiru korporacije, međunarodne agencije (Svjetska banka, USAID, korporacije…) i represivne vlade Trećega svijeta koje podržavaju demokratske vlade Prvoga svijeta. Zapravo bi ih trebale kritizirati s obzirom koliko dotične uništavaju prirodu. Ovako se pod krinkom zaštite prirode laganije i u rukavicama čisti teren od lokalnih zajednica, a ne da se jadne korporacije moraju baktati s neposlušnim divljacima koji su toliko sebični da ne kuže progres. Donatori gore spomenutih zelenih organizacija su poznate zelene korporacije: Chevron Texaco, Exxon Mobile, Dow Chemical, Shell International, Monsantno i druge… Chapin je očito ovim tekstom uzburkao ustajale vode civilne scene jer je direktor Worldwatch Instituea nakon što je prvotno demokratski odobrio tekst, malo dublje pronjuškao po njemu i uz užurbano proklizavanje srčanog mišića shvatio kroz hladan znoj kako je kritika u tekstu uperena i prema predsjednici WWF-a Kathryn Fuller. Naime, Katrhryn Fuller je uz to i predsjednica uprave Ford Foundation. Naime, Worldwatch Institute je nedavno predao jedan projekt Ford Foundationu. No, pokušaj stopiranja magazina nije urodio plodom jer je časopis već izašao iz tiskare, a nakon što se pročuo njegov pokušaj gušenja slobode medija, izbio je skandal. Žmirenje prema čuvanju demokratskih tradicija i poštivanju prava na različitost mišljenja koje civilno društvo promovira, dokazuje kako trag novca zaista ostavlja vidljive otiske. To je razumljivo, trendovska neoliberalna država sve manje izdvaja za općedruštveno korisne sektore i prebacuje vlastitu odgovornost na civilno društvo. Time štedi, profitira i otupljuje oštricu eventualnih kritičkih strujanja prema sebi. Zanimljivo je također primijetiti trend da korporacije postaju konkurencija civilnome društvu u toj novoj ulozi kroz svoj koncept “društvene odgovornosti”. Možda idemo prema svijetu u kojem će zadovoljna vlada moći reći, na primjer nezaposlenima, ne dolazite nama, javite se toj i toj nevladinoj organizaciji ili korporaciji, oni se brinu za vas. Naravno, ovime ne želimo generalizirati i tvrditi kako je trag novca uvijek pouzdani trag u istraživanju ponašanja neke institucije, niti da gore spomenute organizacije ne rade hvale vrijedne poslove na mnogim područjima. Pravo na kritiku u svakom trenutku, neovisno o vlastitom položaju (u ovom slučaju financijski lošijem) jedno je od najpotrebnijih prava danas. Pravo koje trebamo očuvati i koristiti ga što više. Po logici začepljene gubice sindikati nikad ne bi smjeli kritizirati svog poslodavca, dijete svoje roditelje, đaci svoje profesore, Hrvati Tuđmana, žene muževe. Svi ovi “mali” bi trebali zbog ovih ili onih razloga biti zahvalni i kuš. No, znamo iz povijesti da je sistem koji je doveo do savršenstva takav oblik zahvalnosti i odanosti te nedostatak ikakve kritike mirisao na spaljene knjige i ljudska tijela. A nije da nemamo kandidata na našim područjima. Problem je samo kada akteri u lošijem položaju zbog “viših” ciljeva samostalno začepe gubice i pristanu na (auto)cenzuru. U tom kontekstu treba se izraziti svaka zabrinutost kada na jednoj ovogodišnjoj konferenciji kao borbu protiv deforesterizacije amazonskih šuma zbog širenja kultiviranja soje, WWF predloži GM soju jer će na manjoj površini dati veće prinose. E, tu je trag novca svakako vidljiviji i jasniji. Premda su se kritizirane organizacije u Chapinovom tekstu oglasile u sljedećem broju Worldwatch Magazinea i negirale njegove optužbe, iz cijeloga svijeta javljali su se aktivisti terena koji su potvrdili većinu njegovih primjedbi. Tako se pokazalo kako i zeleno pranje može biti isto… ma znate već.
Premda se korporacije kite svojom novootkrivenom društvenom odgovornošću, izrazito su nesklone bilo kakvim regulativama ili pravnim normama koje bi određivale tu odgovornost. Korporacije su postale prvakinje volontiranja i dobrovoljnog rada, jer kao što smo rekli ako im se nešto nameće, nekako se osjećaju nelagodno, pod pritiskom. Sve će one učiniti po svojoj volji. Tužno je da su to prihvatili i UN, kao i neke ekološke organizacije. I sam OECD 2003. godine izdao izvještaj u kojem se tvrdi kako dobrovoljni ugovori na koje se korporacije jedino žele obavezati nisu efikasni, a u najboljem slučaju su neutralni. U izvještaju koje je objavio Carbon Disclosure Project ove godine vidimo pravi odnos najmoćnijih korporacija prema zaštiti okoliša, zdravlja ljudi i budućnosti. Naime, CDP je zatražila od 500 najbogatijih korporacija podatke koliko su smanjile svoje emisije CO2. Čak više od 90 posto od 500 najbogatijih korporacija prihvaćaju realnost klimatskih promjena. Od 500 najbogatijih korporacija manje nego svaka sedma je smanjila svoju emisiju CO2 po njihovim izvještajima. Korporacije koje su odbile objaviti svoje podatke o emisiji CO2 su: Boing, Wal-Mart, Apple, News Corporation, Morgan Stanley, Time Warner i druge. Većina takvih ugovora ima zanemariv utjecaj s obzirom na ukupno djelovanje i politiku proučavanih korporacija.
Posljednjih godina upozorava se i na tzv. bluewash taktiku, odnosno zaogrtanje korporacija plavom zastavom UN-a. Inicijativom Kofi Annana UN je 2000. godine potpisao Global Compact, ugovor s tada pedesetak korporacija gdje se spominje dobrovoljno poštivanje radničkih i ljudskih prava te zaštita prirode. Global Compact su potpisale redom korporacije kojima je dokazano upravo kršenje svih tih prava.[36] U savjetničkom tijelu Global Compacta mjesta su zauzele i Amnesty International, Human Rights Watch, WWF, Oxfam i druge organizacije civilnoga sektora. U istom trenutku Annan je poklonio korporacijama znakić UN-a a da ih niti na jedan način nije učinio podložnijima kontroli ili nadgledanju realnog provođenja potpisanoga u GC-u. Da sve bude farsičnije, Annan je javno priznao kako UN nema uvjeta, sredstava i mogućnosti nadgledati poštivaju li korporacije glavne odrednice GC-ja. Dakle, sve je opet ostalo njima na dobrovoljnoj bazi da nas izvještavaju kada krše ljudska prava ili uništavaju prirodu. Danas je gotovo 2.000 korporacija potpisalo Global Compact. Također korporacije sklapaju posebne ugovore s UN-ovim tijelima. Tako je moguće da UNICEF potpiše ugovor s McDonald’som unutar programa za djecu. Zanimljivo je pratiti ulazak korporacija u UN, istovremeno kad zemlje članice na čelu sa SAD-om sve više duguju toj organizaciji. Polovinom 2004. godine SAD su dugovale milijardu dolara UN-u od ukupnih 2,5 milijardi koliko zemlje članice duguju. Mnogi su donedavno UN smatrali jednom od rijetkih, ako ne i posljednjom globalnom organizacijom koju treba snažiti i čije vrijednosti i mehanizme treba dalje razvijati. Kenny Bruno (2002) u svom komentaru samita u Johannesburgu ističe kako taj samit jest povijestan za UN, ali zbog krivih razloga. To je prvi put u povijesti te organizacije da su obični, mali ljudi zbog kojih je ta organizacija i osnovana, organizirali prosvjede protiv jednog događaja iza kojeg stoji UN.
Analizom greenwasha ne želim reći kako nije dobro da globalne korporacije ulažu u obnovljive izvore energije ili smanjenje siromaštva. No, s obzirom koliko ta ulaganja imaju sramotno malo udjela u njihovim ukupnim investicijama, s obzirom koliku moć i profit imaju globalne korporacije i s obzirom da više novaca ulažu u lickanje vlastitoga imidža, nego u korisne programe, možemo zaključiti kako smo daleko od vremena kada će korporacije zaslužiti pljesak otvorene scene. I dalje zaslužuju najiskreniji prezir i najkvalitetniji otpor. Inače ćemo se i sami početi koprcati u cinizmu neoliberalnog kapitalizma pa završiti u čestitkama Shellu jer promoviraju UN-ovu Deklaraciju o ljudskim pravima sa slikama prosvjeda Ogoni naroda protiv njih samih. Ili čestitajmo Starbucksu što reklamira svoj doprinos prodaji Fair Trade kave u svojim prodavaonicama, mada to čini s manje od dva posto njihove godišnje kupovine kave. Zašto ne biti brutalan do kraja. Čestitajmo Bushu kao priznatom ekologu što je dao staviti na Bijelu kuću solarne module pa je tako započeo svoj put individualne ekologije, a o klimatskim promjenama, Iraku i općoj ekologiji nećemo sitničariti. Čestitajmo SAD-u što su koncentracioni logor u Guantanamo zaljevu opskrbili s četiri velike vjetrenjače. Bravo, bravo, juhuuu juhuuu, kako lijepo, vjetrenjače u Guatanamo zaljevu.
Sadržaj
ČETVRTI SVJETSKI RATglobalni napad na život
UVOD
GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost
Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?
SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa
GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa
UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?
BILJEŠKE
četvrti svjetski rat
DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta
DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija
ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi
Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija
HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku
Pokret u Hrvatskoj
MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti
ZAKLJUČAK
BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć
LITERATURA
Impresum